Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1263/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Pavičiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Pavičić i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima Josipu Grošeti i Azri Čustović, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7052/2024-8 od 10. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7052/2024-8 od 10. srpnja 2025. u točkama I., II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7052/2024-8 od 10. srpnja 2025. u točki III. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 432,79 EUR sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2025. do isplate.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja te se nalaže tuženiku da pored troška dosuđenog u točki III. izreke naknadi tužitelju daljnji trošak u iznosu od 301,16 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 240,59 EUR) žalba tužitelja odbija kao neosnovana.

III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 35,00 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 277,50 EUR) zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3932785 od 21. veljače 2007. koja glasi: „naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 395,31 EUR sa zateznom kamatom od 28. veljače 2007. do isplate, dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 432,79 EUR sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2025. do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužben i zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na odluku o troškovima u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači pobijanu odluku na način da naloži tuženiku da mu naknadi daljnje zahtijevane troškove, kao i troškove žalbenog postupka, a podredno da pobijanu odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

U odnosu na žalbu tuženika:

5. Drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući pobijanu presudu na takav način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, navodeći da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, poglavito da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naprotiv, pobijana presuda u bitnome sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje se tiču ispunjenja pretpostavki nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, te su izneseni razlozi potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, pa se donesena presuda može ispitati.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 326.a u vezi čl. 186.c ZPP-a koju u žalbi ističe tuženik, jer je tražbina tužitelja u trenutku podnošenja tužbe već bila dospjela, budući da se radi o zahtjevu za povrat iznosa plaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, pa je neosnovan žalbeni navod tuženika da je tužbeni zahtjev za isplatu trebalo odbaciti.

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP - a na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a.

10. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer da se prvostupanjski sud nije očitovao o njegovim prigovorima. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio i obrazložio sve tuženikove prigovore, da je svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo, te iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse, pa se ne može prihvatiti navod tuženika da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i jednakost oružja.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3932785 od 21. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te zahtjev za povrat iznosa od 395,31 EUR plaćenog na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita.

12. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju novog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.913,30 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje promjenjivu, s rokom otplate 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitel ja da prilikom prvog korištenja kredita plati tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita

- da iz Ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena u ugovorenoj visini, pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju vozila za privatne svrhe, da nije bio vlasnik obrta ni tvrtke, da je ugovor bio unaprijed pripremljen, te nije mogao utjecati, odnosno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako ni o odredbi o ulaznoj naknadi koja mu nije protumačena

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio 4. ožujka 2014.

- da je jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita 27. veljače 2007. u iznosu od 2.978,53 kn, sada 395,31 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da je tuženik na pripremanom ročištu 27. svibnja 2025. učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o plaćanju jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita utvrdio ništetnom, o čemu je odlučio točkom I. izreke pobijane presude, dok je točkom II. izreke, imajući u vidu podatke o naplaćenom novčanom iznosu temeljem navedene ništetne odredbe obvezao tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove isplati iznos od 395,31 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, pozivajući se na odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a.

14. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, prihvaća i ovaj sud, te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Naime, imajući u vidu da je odredba o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava u spisu, dok je tužitelj u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a tuženik nikakve dokaze radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

16. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu u pogledu visine obveze tužitelja jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (3,30% od iznosa kredita). Stoga je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

17. Također, pravilno tuženik u žalbi navodi da je u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18.1. Kada je riječ o tome je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se protivno žalbi tuženika ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18.3. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02, 141/06). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18.4. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

18.5. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora . Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.

18.6. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u čl. 3. Ugovora o kreditu, tužitelj u čl. 9. Ugovora preuzeo i dodatnu obvezu podmirenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova i pristojbi i svih drugih troškova veznih uz naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima . U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

18.7. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu u točki I. izreke presude utvrdio ništetnom. Pri tome valja reći da obzirom je ništetnost nepoštene ugovorne odredbe utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se ništetnost sporne odredbe ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja. Osim toga, činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.).

19. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako visina neplaćene naknade proizlazi iz priložene potvrde tuženika (str. 44 spisa), te je tuženik tijekom postupka učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, obvezao tuženika isplatiti tužitelju utuženi iznos od 395,31 EUR za naplaćenu tzv. ulaznu naknadu, sa zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da je tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, odnosno koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenog iznosa.

20. Također, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su- IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

21. Iz navedenih razloga, primjenjujući odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi točke I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbe stranaka protiv točke III. izreke presude:

22. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te uzimajući kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) iznos od 395,31 EUR, koji predstavlja vrijednost istaknutog kondemnatornog zahtjeva, dosudio je tužitelju za radnje i izdatke navedene u točki 28. obrazloženja troškove postupka u ukupnom iznosu od 432,79 EUR.

22.1. Tuženik žalbom osporava odluku o troškovima u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, bez iznošenja žalbenih razloga. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP - a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

22.2. Za razliku od toga, osnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava odluku o troškovima u svezi vrijednosti predmeta spora, koju je u tužbi naznačio u iznosu od 1.722,54 EUR, a kojoj tuženik nije prigovarao, niti je prvostupanjski sud tijekom postupka po službenoj dužnosti utvrđivao VPS jer očito istu nije smatrao previsoko ili prenisko naznačenom kako to propisuje čl. 40. st. 3. ZPP-a. Stoga je u pravu tužitelj kada u žalbi tvrdi da je prilikom odmjeravanja visine troškova postupka mjerodavna VPS koju je naznačio u tužbi. Slijedom toga, tužitelju sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) na ime troška sastavljanja tužbe pripada pravo na 200,00 EUR, na ime troška sastavljanja podneska od 15. siječnja 2025. sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife (jer se ne radi o obrazloženom, već o „ostalom podnesku“) pravo na 50,00 EUR, na ime troška zastupanja na ročištu 27. svibnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife pravo na 200,00 EUR, na ime troška pristupa na ročište za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife pravo na 100,00 EUR, na ime PDV od 25% pravo na iznos od 137,50 EUR, te na ime plaćenih sudskih pristojbi za tužbu pravo na iznos od 33,18 EUR i za presudu iznos od 13,27 EUR, odnosno sveukupno 733,95 EUR.

22.3. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo djelomično uvažiti žalbu tužitelja i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka, te tužitelju dosuditi daljnji iznos troškova postupka u iznosu od 301,16 EUR, a u odnosu na preostali dio troškova (iznos od 240,59 EUR) žalbu tužitelja odbiti, kao i žalbu tuženika izjavljenu protiv odluke o troškovima te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi dosuđujući dio točke III. izreke pobijane presude.

23. Budući da je tužitelj sa žalbom uspio u omjeru od 56%, dosuđen mu je razmjerni dio troška sastavljanja žalbe protiv rješenja (za koju mu sukladno Tbr. 10. toč. 4. Tarife pripada pravo na 25 bodova, uvećano za PDV od 25%, što iznosi 62,50 EUR) u iznosu od 35,00 EUR, dok je za iznos od 277,50 EUR njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan. Tužitelju ne pripada pravo na zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu, jer iz podataka u spisu ne proizlazi da je tu pristojbu platio (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev-158/2021-2 od 27. veljače 2024.).

24. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer