Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni  broj  Gž-379/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Miran Zorica, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d. u Zadru, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1557/2021-36 od 16. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice OTP banke d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1557/2021-36 od 16. siječnja 2026. pod točkom I. izreke preko iznosa 17.949,71 eura do iznosa 18.954,21 eura (za iznos od 1.004,50 eura) te pod točkama II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice OTP banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 18.954,21 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka I. izreke), utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženice istaknuto radi prebijanja u iznosu 1.004,50 eura sa zateznim kamatama (točka II. izreke) i naloženo je tuženici da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 5.013,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv dijela točke I. izreke navedene presude kojom potraživanje tužitelja nije umanjeno za 1.004,50 eura, te protiv točaka II. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer je presuda manjkava, neobrazložena i paušalna. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukinuti presudu u pobijanim dijelovima i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva troškove sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 1.025,00 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tuženice pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima kao i razloge o svim prigovorima te se presuda može ispitati, a navedeno je i koje je materijalno pravo prvostupanjski sud primijenio.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Predmet spora je i prigovor radi prebijanja kojim tuženica zahtijeva prijeboj njezine tražbine koju ima prema tužitelju na temelju tzv. negativne tečajne razlike s tražbinom tužitelja.

8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 25. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 060725399428 kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 234.736,00 CHF za kupnju stana i zatvaranje postojećeg kredita,

- da je ugovorena otplata kredita u 120 jednakih mjesečnih anuiteta s kamatom od 4,89 % godišnje koja je promjenjiva,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita jednim dijelom iskoristio za kupnju stana u kojem stanuje, a drugi dio za zatvaranje ranije podignutog kredita, da ništa nije znao o kreditu u CHF, već mu je bila bitna visina rate, a da je o ovoj vrsti kredita počeo saznavati kad mu je rata počela rasti,

- da okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne odstupaju od onih razmatranih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojem je sudjelovala tuženica, već upravo iz iskaza tužitelja proizlazi da se na konkretni pravni odnos imaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača,

- da je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenom članka 502.c ZPP-a, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženice o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na njih pozvao,

- da je ništetna odredba kojim je ugovorena valutna klauzula čime je tužitelj dokazao pravnu osnovu svojeg potraživanja,

- da tražbina tužitelja nije zastarjela koji stav je utemeljen na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 24. kolovoza 2021.

10. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 1111. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) u vezi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/2003) pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalne propise na kojima je utemeljio svoju odluku.

11. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete s osnove valutne klauzule u iznosu 18.954,21 te je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a kada je tuženici naložio da tužitelju isplati taj iznos. Budući je u postupku utvrđeno da je tuženica sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli osnovom koje su preplaćeni anuiteti kredita, proizlazi da je tuženica nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od plaćanja anuiteta do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja u iznosu 1.004,50 eura i za taj iznos umanjiti tražbinu tužitelja. U odnosu na ovaj prigovor, valja ukazati na stav sadržan u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici preplaćene iznose anuiteta bez umanjivanja za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

13. U odnosu na istaknuti procesnopravni prigovor radi prebijanja za iznos od 1.004,50 eura sa zateznim kamatama pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je takvo potraživanje tuženice neosnovano, odnosno da takvo potraživanja ne postoji (točka II. izreke presude).

14. Na žalbene navode tuženice kojima osporava ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda valja odgovoriti da su člankom 323. ZOO-a propisane pravne posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju, na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj ništa nije primio od tuženice, već je tuženici izvršena isplatu kako je ona to tražila, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženice, a ne i do prijelaza imovine tuženice u imovinu tužitelja, tuženici ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je ništetnom jer stvara neravnotežu između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu potrošača i tuženica je unošenjem takve odredbe u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozila visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženice da joj se na temelju takve (nepoštene) odredbe, koju je sama unijela u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je tuženica unijela u sadržaj predmetnog ugovora stoga snosi sama tuženica pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Osim toga, tuženica gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje ona predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

15. Odluka o troškovima postupa donijeta je uz pravilnu primjenu članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a na način da je naloženo tuženici da nadoknadi tužitelju troškove postupka. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava dosuđene troškove sastava podneska tužitelja od 13. listopada 2021. u visini 250 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. i 107/25.) budući se radi o obrazloženom podnesku kojim tužitelj odgovora na navode tuženice iz podneska od 11. listopada 2021. i kojeg je prvostupanjski sud ocijenio potrebnim za raspravljanje i odlučivanje u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

16. Slijedom navedenoga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkama II. i III. izreke.

17. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana.

18. Dio točke I. izreke prvostupanjske presude (do iznosa od 17.949,71 eura) nije ispitivan jer nije pobijan žalbom tuženice (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak