Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-691/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici u Daruvaru, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, pod poslovnim brojem P-229/2025-51 (raniji broj P-748/2019) od 15. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja OI kao osnovana, ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, pod poslovnim brojem P-229/2025-51 (raniji broj P-748/2019) od 15. prosinca 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a kojim je tužitelj zahtijevao da se na naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.941,84 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupaka, a točkom II. izreke, naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 EUR-a.

2. Žali se tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je kondemnatorni zahtjev tužitelja, da se naloži tuženiku da tužitelju isplati preplaćene iznose iz osnova ništetnih odredbi kojima da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF) i promjenjiva kamatna stopa, sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 016-2768/2006, koji da su dana 5. prosinca 2006. godine zaključili tužitelj, kao korisnika kredita i pravni prednik tuženika, HYPO- ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao banka.

7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, u bitnom, utvrdio slijedeće:

- tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, kao kreditor, da su dana 1. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 016-2768/2006, kojim da je pravni prednik tuženika odobrio tužitelju kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije u iznosu od 95.039,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, uz rok otplate kredita od 10 godina sa kamatom, koja da je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja da iznosi 6,50 %;

- Aneksom ugovora o kreditu 016-2768/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 25. siječnja 2016. godine, zaključenim između pravnog prednika tuženika, Hypo Alpe Adria Bank i tužitelja, kao korisnika kredita, te CI i VI kao fiducijarnih dužnika, ugovorne strane da suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu broj 016-2768/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg da je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 95.039,00CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, te da, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, Aneksom da se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sukladno izračunu konverzije, stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine da iznosi 10.462,81 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, te ugovorne strane da su suglasne, da je utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. godine, koja da iznosi 62.347,23 HRK i da se iznos preplate od 42.137,21 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, a preostali iznos preplate od 20.210,02 HRK da se koristi sukladno sporazumu između korisnika kredita i banke;

- iz izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, kredit da je podignut radi kupovine poljoprivredne mehanizacije;

- uplate mjesečnih anuiteta u odnosu na predmetni kredit, da su, osim tužitelja, vršili i njegov otac GI, majka GI VI, OPG Dario Cenger, te UI, koji da je vršio uplate od 53. rate, tj. od 6. prosinca 2010. godine, pa sve do 119. rate, 24. rujna 2015. godine, kada da je kredit i otplaćen;

- iako tužitelj da je Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, a ne kao nositelj OPG-a, da je odlučna činjenica, da je za sredstva kredita kupio traktor namijenjen poslu kojim da se bavi, dakle, njegovoj poslovnoj aktivnosti poljoprivredi;

- tužitelj prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 97/07) da nema svojstvo potrošača, pa isti da se, a pozivom na odredbe članka 502.c ZPP-a, ne može niti pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim da us utvrđene nepoštene i ništetne odredbe kojima da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima pravnog prednika tuženika.

8. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, a budući da tužitelj nije potrošač, isti da ne može uspješno ostvariti zaštitu osiguranu kolektivnim tužbama za zaštitu potrošača, pa je odbije tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

9. Međutim, zaključke suda prvog stupnja, temeljem kojih je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, ovaj drugostupanjski sud za sada ne može prihvatiti kao pravilne i to iz razloga kako slijedi.

10. Naime, prema odredbi članka 322. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), ugovor koji je protivan Ustavu republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravile ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. Iako sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO/05), postupanje suda je određeno činjeničnim navodima stranaka, odnosno sud o ništetnosti ugovornih odredbi odlučuje u okviru činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništetnost.

12. Iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je tužitelj početno svoj tužbeni zahtjev temeljio na tome da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovoru o kreditu imao status potrošača, te da se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje: ZZP/03), ali je i ukazivao na to da su odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak (CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi unesene od strane tuženika u tipski ugovor, odnosno, kada da je došao u banku da ga je čekao ugovor za potpisivanje i kredit odobren, te da nije bilo nikakvog upozorenja kakva će biti kamata, a o čemu da se nije razgovaralo, kao niti o tome da li će dolaziti do promjene mjesečne rate.

13. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da tužitelj činjenične navode ne ograničava samo i isključivo na tome da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao status potrošača, kao to zaključuje prvostupanjski sud, već se pozivao i na odgovarajuće odredbe ZOO/05.

14. Tužitelj je dakle, u okviru svojih navoda iznio tvrdnje, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak (CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne prema odredbama ZOO/05, zahtijevajući i isplatu temeljem tih ništetnih odredbi sukladno odredbi članka 323. ZOO/05, a ne samo iz razloga koje propisuje Zakon o zaštiti potrošača, te je prvostupanjski sud bio dužan u okviru iznesenih činjenica od strane tužitelja odlučiti primjenom odredaba članka 295. i članka 296. sve ZOO/05 i utvrditi, da li su odredbe tipskog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarskog franka i kojima je određeno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama pravnog prednika tuženika ili drugog akta banke, koja se smatra sastavnim dijelom Ugovora o kreditu bez posebnog zaključivanja aneksa, neodređene i neodredive u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i članka 272. sve ZOO/05, a kao takve i ništetne na temelju odredbe članka 322. stavka 1. ZOO/05, odnosno, da li je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO/05), neovisno o tome, da li je korisnik kredita, u konkretnom slučaju tužitelj, imao status potrošača ili nije (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-556/2023 od 10. rujna 2023. i pod brojem Rev-295/2024-3 od 19. veljače 2025.), a koje činjenice je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje činjenice će, savjesnom i brižljivom ocjenom svih izvedenih dokaza, na nedvojben način utvrditi u nastavku postupka.

15. Sudu prvog stupnja je i za ukazati, a za slučaj da utvrdi da su ništetne sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, te da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu iz osnova tih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, da prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16. Na izloženi način, prvostupanjskom presudom činjenično stanje je za sada ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, slijedom čega nije niti moguće ispitati pravilnost materijalnog prava prvostupanjske presude.

17. Slijedom navedenog, uvažavanjem žalbi tuženika kao osnovane, prvostupanjsku presudu valjalo je ukinuti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak, uključujući i odluku o troškovima postupka, sve temeljem odredbe članka 370. u svezi s odredbama članka 166. stavka 3. sve ZPP-a, odlučujući kao u izreci.

18. O troškovima žalbenog postupka (trošak sastava žalbe tužitelja), odlučiti će sud prvog stupnja prilikom donošenja konačne odluke.

Split, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Pivac