Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1025/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazin i, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb - dioničko društvo, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6425/2024-9 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6425/2024-9 od 28. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke utvrđeno je kako je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba članka 11.3. Završne odredbe, Ugovora o kreditu broj 9012601721 od 13. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu) koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“ U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 210,41 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. lipnja 2007. do isplate. U točki III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 981,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 28. ožujka 2025. do isplate.

2. Žali se tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08

- odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu plaćenog iznosa od 210,41 eura sa kamatom od 15. lipnja 2007. do isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku jer je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu kupnje automobila u privatne svrhe. Nadalje, da se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo oko tzv. ulazne naknade, a ugovor je dobio već unaprijed sastavljen od strane banke, time da mu nije objašnjeno na što se odredba o ulaznoj naknadi odnosi te nije bilo mogućnosti pregovaranja oko njene visine ili plaćanja iste.

10. Prvostupanjski sud je zaključio da je sporna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je kao takva ništetna . Kako rok za zastaru počinje teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe, to prvostupanjski sud zaključuje da zastara još nije ni počela teći.

11. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je iznio odlučne činjenice, naveo dokaze na kojima temelji svoju odluku te dao razloge o pravno relevantnim pitanjima. Iz obrazloženja presude jasno proizlazi da je sud primijenio odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama, da je utvrdio status tužitelja kao potrošača te da je ocijenio spornu odredbu kao unaprijed formuliranu i odredbu o kojoj se nije pregovaralo. Prvostupanjski sud se jasno očitovao o svim ključnim prigovorima tuženika, osobito o navodnom pojedinačnom pregovaranju, transparentnosti odredbe, postojanju neravnoteže te pravnoj prirodi naknade. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se poziva tuženik niti je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

12. Sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba u smislu odredbe članka 81. ZZP, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP.

13. U žalbi tuženik ponavlja tvrdnje u odnosu na koje je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog čega ih smatra neosnovanim. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je tužitelj potrošač, da je ugovor unaprijed sastavljen (standardni obrazac), da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da ugovor ne sadrži konkretizaciju usluga ili troškova koje naknada pokriva te da tuženik nije dokazao suprotno, iako je na njemu teret dokazivanja.

14. Neosnovani su žalbeni navodi da tužitelj nije potrošač zbog svoje stručne spreme (ekonomist). Status potrošača određuje se prema svrsi ugovora, a ne prema stručnosti ili obrazovanju ugovorne strane. Tuženik nije dokazao da je tužitelj kredit koristio u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti. Stoga je pravilno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru. Činjenica da je tužitelj eventualno pregovarao ili razumio pojedine elemente ugovora ne dovodi do gubitka statusa potrošača niti utječe na primjenu pravila o nepoštenim ugovornim odredbama.

15. Neosnovani su navodi da solemnizacija ugovora daje odredbama presumpciju zakonitosti ili onemogućuje njihovo osporavanje. Javnobilježnički akt ne isključuje primjenu prisilnih propisa niti kontrolu nepoštenih ugovornih odredbi. Sama činjenica solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika ne dokazuje da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo niti znači da je potrošač imao stvaran utjecaj na sadržaj ugovora. Solemnizacija potvrđuje formalnu valjanost i upoznavanje s pravnim posljedicama, ali ne isključuje primjenu pravila o nepoštenim ugovornim odredbama. Nadalje, činjenica da tužitelj ranije nije prigovarao nije pravno relevantna za ocjenu nepoštenosti i ne znači da je odredba bila poštena ili zakonita.

16. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije temeljio odluku na presudi iz kolektivnog spora niti je tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost odredbi, kako smatra tuženik, već je proveo individualnu ocjenu konkretnog ugovora.

17. Drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, ako nije pojedinačno pregovarana i ako nije transparentna, može biti nepoštena i time ništetna.

18. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., na koju upućuje prvostupanjski sud, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorenu visinu naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

22. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tužen ik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom -troškom obrade kredita, jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju nije mogao utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetn im ovu ugovornu odredbu.

23. Prvostupanjski sud je u bitnome proveo test poštenosti , odnosno utvrdio je da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi, da tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj, da naknada ne odgovara stvarnoj protučinidbi i da uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelj nije bio u mogućnosti procijeniti stvarni teret takve naknade. Zakonska dopuštenost određene vrste naknade ne znači automatski i njezinu poštenost u konkretnom ugovoru. Stoga prvostupanjski sud pravilno polazi od toga da je svaka ugovorna odredba podložna kontroli poštenosti.

24. Pravilno je sud otklonio prigovor zastare jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, a zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV-47/2020- 2).

25. Neosnovan je prigovor nedostatka pravnog interesa jer postojanje kondemnatornog zahtjeva implicira pravni interes za deklaratorni zahtjev, a ništetnost se može utvrđivati neovisno o zastari zahtjeva za isplatu.

26. Argument tuženika da je naknada „neznatna“ pravno je irelevantan. Ocjena nepoštenosti ne ovisi o visini iznosa, već o prirodi odredbe, transparentnosti i ravnoteži prava i obveza stranaka. Navodi o povredi načela ravnopravnosti i tržišne neravnoteže nisu osnovani. Primjena pravila o zaštiti potrošača ne predstavlja povredu ravnopravnosti, već ostvarenje zakonske zaštite slabije ugovorne strane.

27. Svi ostali žalbeni navodi predstavljaju ponavljanje već istaknutih tvrdnji ili pravno neodlučne okolnosti te nisu doveli u sumnju pravilnost pobijane presude. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu nesporno plaćenog iznosa od 210,41 eura zajedno sa zateznom kamatom od dana plaćanja do isplate po stopi (članak 323 stavak 1. i članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

28. Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a) te je sukladna vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) pa se žalba tuženika i u ovome dijelu koji se odnosi na dosuđeni trošak postupka ukazuje neosnovana.

29. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a kada je ocijenio da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Naime, u predmetnoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev (utvrđenje ništetnosti) i kondemnatorni zahtjev (isplata) čine jedinstvenu pravnu i činjeničnu cjelinu, pri čemu je utvrđenje ništetnosti prethodno i nužno pitanje za odlučivanje o zahtjevu za isplatu, a zahtjev za isplatu posljedica utvrđene ništetnosti. Stoga nije pravno osnovano razdvajati uspjeh u sporu prema nominalnoj vrijednosti novčanog dijela zahtjeva, kako to pogrešno sugerira tuženik. Neosnovani su i navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora , jer je pravilno sud cijenio postojanje kondemnatornog i deklaratornog tužbenog zahtjeva.

30. Nisu osnovani ni navodi da troškovi tužitelja nisu bili nužni. Prema članku 155. ZPP-a, stranci pripada naknada troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a ocjena nužnosti pripada sudu. U konkretnom slučaju podnesci tužitelja bili su usmjereni na očitovanje na navode tuženika i razjašnjenje pravnih pitanja, održavanje više ročišta proizlazilo je iz tijeka postupka i potrebe izvođenja dokaza, a trošak pristupa na objavu presude predstavlja nužan trošak u smislu članka 155. ZPP -a, koji se priznaje neovisno o postojanju elektroničke komunikacije, jer objava presude predstavlja procesnu radnju s pravnim učincima, a stranka ima pravo biti zastupana i prilikom te radnje.

31. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

32. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP -a jer sa žalbom nije uspio.

U Splitu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić