Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-212/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, kao predsjednika vijeća te Mirne Mavriček i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŠŠ, zbog kaznenih djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/222., 114/23. i 36/24., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 3. ožujka 2026. broj K-439/2025-63, u sjednici održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe optuženog ŠŠ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se određuje da sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 69. KZ/11., koja je optuženom ŠŠ izrečena presudom prvostupanjskog suda, u skladu s odredbom članka 69. stavka 3. KZ/11., može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog ŠŠ te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 3. ožujka 2026. broj K- 439/2025-63, optuženi ŠŠ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., za koje kazneno djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci te zbog počinjenja kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. i 1. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te je potom, na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11., optuženi ŠŠ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u koju kaznu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme lišenja slobode od uhićenja 26. rujna 2025. nadalje. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom ŠŠ izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju do prestanka izvršenja kazne zatvora, a koja mjera se izvršava u okviru zatvorskog sustava ili u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za liječenje ovisnosti izvan zatvorskog sustava pod uvjetima određenim posebnim propisom. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP), time da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naznačio brojeve službenog glasila u kojima je objavljen taj Zakon te njegove izmjene i dopune, optuženi ŠŠ oslobođen je obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP-a te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Žalbu protiv presude prvostupanjskog suda podnio je optuženi ŠŠ, po branitelju, odvjetniku Ivanu Vukoviću, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da optuženika oslobodi optužbe, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. U skladu s odredbom članka 474. stavkom 1. ZKP-a, spis predmeta je, prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu.

4. Žalba nije osnovana.

5. S obzirom na to da pobijana presuda ima razloga, koje razloge je prvostupanjski sud izložio u točkama 1. do 22. obrazloženja, pri čemu je izložio sadržaj svih provedenih dokaza, iznio ocjenu njihove vjerodostojnosti, pri tome jasno obrazložio na temelju kojih je dokaza utvrdio sve odlučne činjenice i to kako činjenice koje se odnose na objektivni učin kaznenih djela, tako i činjenice koje se odnose na subjektivni odnos počinitelja prema djelu, odnosno na krivnju optuženika te je obrazložio koje je okolnosti uzeo u obzir kod odmjeravanja kazne, to nije osnovana žalbena tvrdnja optuženog ŠŠ da pobijana presuda (uopće) nema razloga pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP -a.

5.1. Pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, optuženi ŠŠ u žalbi nadalje tvrdi da "pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji bi upućivali da to da bi okr. uistinu počinio terećena kaznena djela", kojom žalbenom tvrdnjom očigledno presudu prvostupanjskog suda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će na ovu žalbenu tvrdnju optuženika biti odgovoreno dalje u ovoj drugostupanjskoj presudi, dok na ovom mjestu treba navesti da žalba optuženog ŠŠ zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

6. Nadalje, suprotno žalbenoj tvrdnji kojom optuženi ŠŠ osporava ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza žrtve ŽŠ, pravilno je prvostupanjski sud, analizirajući iskaz žrtve pojedinačno i u povezanosti s drugim provedenim dokazima i to iskazima svjedoka EŠ i PŠ, koji su potvrdili iskaz žrtve navodeći da je ŽŠ došla u njihovu kuću uplakana, s ozljedama po licu te tom prilikom potvrdila da ju je napao sin, s rezultatima provedenog sudskomedicinskog vještačenja prema kojem su ozljede na licu i tijelu žrtve mogle nastati na način kako je to žrtva opisala u svom iskazu, kao i s rezultatima provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika, kojim su potvrđene tvrdnje žrtve ŽŠ o sklonosti optuženika konzumaciji alkohola, kojeg je naznačila kao njegov najveći problem, povjerovao iskazu žrtve ŽŠ i ocijenio ga vjerodostojnim.

6.1. Posljedično tome, pravilno je prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaz žrtve ŽŠ (koji je u dijelu u kojem je imenovana iskazivala o fizičkom napadu optuženika i ozljedama koje joj je optuženik nanio potvrđen drugim dokazima) utvrdio da je optuženi ŠŠ prilikom inkriminiranog događaja, postupajući s nakanom da je ustraši, prijetio smrću žrtvi ŽŠ, koja mu je majka, dakle bliska osoba u smislu odredbe članka 87. stavka 9. KZ/11. , kao i da su opetovano izrečene prijetnje da će je ubiti u konkretnim okolnostima, kada je prema njoj bio fizički nasilan, imale karakter ozbiljne prijetnje, pa da je time, s obzirom na to da je bio ubrojiv, postupao je s izravnom namjerom, svjestan da je njegovo postupanje zabranjeno, a na strani optuženika nije postojao ni jedan ispričavajući razlog, ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. te ga proglasio krivim.

6.2. S obzirom na to da suštinu inkriminacije kod kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., predstavlja upućivanje od strane počinitelja ozbiljne prijetnje drugome da će ga usmrtiti, s ciljem da ga ustraši (a kada je djelo počinjeno prema bliskoj osobi, tada je ostvaren teži oblik tog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11), to žalbenim tvrdnjama optuženog ŠŠ da „nije sa sigurnošću dokazano niti utvrđeno da bi … počinio terećeno kazneno djelo“ … jer da je majku želio ustrašiti, a ne joj nauditi, ni na koji način nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti optuženog ŠŠ zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11.

6.3. Ukazujući u žalbi na mišljenje vještakinje Elizabete Horvatić, dr. med., prema kojem su ozljede na licu i prsnom košu žrtve ŽŠ mogle nastati uslijed pritiska tijelom optuženika koje je zbog alkoholiziranosti bilo mlitavo, pa zbog toga i veće težine, optuženi NŠ pobija pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o zadavanju udaraca žrtvi otvorenim dlanom i šakom, tvrdeći da je taj dio nalaza i mišljenja vještakinje sudske medicine prvostupanjski sud zanemario, odnosno smetnuo u uma. Međutim, iako je imenovana vještakinja takav mehanizam nastanka ozljeda navela kao mogući, s obzirom na to da je žrtva UŠ iskazivala o tjelesnom napadu i udarcima otvorenim dlanom i šakom, to ova moguća verzija nanošenja ozljeda uslijed pritiska mlitavim tijelom optuženika, nema uporišta u provedenim dokazima. Osim toga, o tjelesnom napadu optuženika na žrtvu, u smislu da ju je istukao, odnosno ozlijedio, iskazivali su svjedoci EŠ i PŠ, kojima je žrtva HŠ, neposredno nakon inkriminiranog događaja, kada je uplakana i s ozljedama na licu, došla i ispričala što se dogodilo. Kraj takvog stanja stvari te s obzirom na to da i rezultati sudskomedicinskog vještačenja ukazuju na mogućnost da su ozljede na licu i prsnom košu žrtve ŽŠ nastale udarcima otvorenim dlanom i šakom, to, povezujući međusobno navedene dokaze, prvostupanjski sud s pravom nalazi nedvojbeno utvrđenim da je optuženi ŠŠ prema majci ŽŠ kritične zgode postupao na način kako je opisano u izreci prvostupanjske presude (digao ju sa stolice, odvukao na krevet, legao na nju i u više navrata ju udario otvorenim dlanom i šakom) kao i da je pri tom postupao s nakanom da majku tjelesno ozlijedi.

6.4. Stoga, nije osnovana žalba optuženog ŠŠ zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koju uvodno ističe u žalbi, optuženik u žalbi ne obrazlaže, jer ne navodi koju odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio.

7. Iako se žali i zbog povrede kaznenog zakona, optuženi ŠŠ u žalbi ne obrazlaže u čemu nalazi ovu povredu, zbog čega je prvostupanjski sud pobijanu presudu ispitao u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. ZKP-a, pri čemu je našao da je, određujući striktno trajanje sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 69. KZ/11. do prestanka izvršenja kazne zatvora, prvostupanjski sud na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

7.1. Naime, iz odredbe članka 69. stavka 3. KZ/11. proizlazi da sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, kada se izriče uz kaznu zatvora, može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, time da je stavkom 4. članka 69. KZ/11. propisano da će sudac izvršenja obustaviti izvršavanje ove sigurnosne mjere ako su prestali razlozi zbog kojih je izrečena ili je njezino provođenje bezizgledno. Odredbom članka 69. stavka 5. KZ/11. propisana je obveza suca izvršenja najmanje svakih šest mjeseci, računajući od dolaska počinitelja na izvršenje mjere, preispitati postoje li uvjeti za njezinim nastavkom i o tome donijeti rješenje, pri čemu može obustaviti primjenu mjere ili promijeniti način i vrijeme izvršenja. Prema tome, sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 69. KZ/11., kada je izrečena uz kaznu zatvora, može trajati do prestanka izvršenja kazne, ali ako su prije toga prestali razlozi zbog kojih je mjera određena, u tom će slučaju sudac izvršenja obustaviti njezino izvršenje. Ujedno, sigurnosnu mjeru iz članka 69. KZ/11. sudac izvršenja može obustaviti i prije isteka kazne zatvora, u postupku preispitivanja izrečene mjere u skladu s odredbom članka 69. stavkom 5. KZ/11., zbog čega je, iako s pravom izričući optuženiku sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti jer su za to ispunjeni zakonski uvjeti, ali određujući striktno trajanje ove sigurnosne mjere do prestanka izvršenja kazne zatvora, prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika .

7.2. Stoga je trebalo, u povodu žalbe optuženog ŠŠ, a po službenoj dužnosti, preinačiti presudu prvostupanjskog suda u odluci o sigurnosnoj mjeri i to u dijelu koji se odnosi na trajanje izrečene sigurnosne mjere iz članka 69. KZ/11., na način da izrečena sigurnosna mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

8. Pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog odluke o kazni, optuženi GŠ u žalbi tvrdi da tijekom postupka "nikako nije utvrđeno da bi okr. bio kriv za počinjeno kazneno djelo te sud nije donio zakonitu i valjanu odluku o kaznenopravnoj sankciji". Tvrdi da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir kao olakotnu činjenicu da je nezaposlen i da mu je, s obzirom na to da do sad nije osuđivan za "ovakva ili slična kaznena djela" prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu.

8.1 Međutim, protivno iznijetim žalbenim tvrdnjama optuženika, nakon što je na temelju svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti nedvojbeno utvrdio da je optuženi ŠŠ na štetu majke počinio kaznena djela iz članka 139. stavka 3. u vezi stavaka 2. KZ/11. i članka 117. stavka 2. i 1. KZ/11., prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje, prema odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne. Pri tome je optuženom ŠŠ olakotnom cijenio činjenicu dosadašnje neosuđivanosti za kaznena djela i prekršajnu nekažnjavanost, dok je otegotnom činjenicom cijenio način počinjenja kaznenih djela, budući da je fizičkim napadom na majku (koja je rođena 1942.) , višekratno joj zadajući udarce iskazao značajnu agresivnost, pa i bezosjećajnost, a ujedno je višekratno ponavljao prijetnje smrću, zbog čega je ona, uslijed ozbiljnosti situacije, bila primorana pobjeći iz kuće i potražiti pomoć susjeda. Pri tome je prvostupanjski sud, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, kraj naprijed izložene olakotne i otegotne okolnosti, optuženom ŠŠ pravilno utvrdio pojedinačne kazne za počinjena kaznena djela te je na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, a koja kazna je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja, jer u primjerenoj mjeri izražava društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecat će na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela te omogućiti počinitelju ponovnu integraciju u društvo.

8.2. Slijedom izloženog te s obzirom na to da je prvostupanjski sud dosadašnju neosuđivanost optuženika cijenio olakotnom, dok činjenica da je nezaposlen u konkretnom slučaju, kod počinjenja kaznenih djela prijetnje i tjelesne ozljede na štetu majke, nije olakotna okolnost, kako se to ističe u žabi, to nije osnovana žalba optuženika optuženi ŠŠ zbog odluke o kazni. Vezano za žalbu zbog odluke o troškovima postupka, treba navesti da je prvostupanjski sud, na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-a, optuženog ŠŠ oslobodio obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP-a te nagrade i nužnih izdataka branitelja, slijedom čega je žalba optuženika u tom dijelu bespredmetna.

9. Iz naprijed iznesenih razloga, trebalo je u povodu žalbe optuženog ŠŠ, a po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 486. stavka 1. ZKP-a, preinačiti pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri, kako je to odlučeno u točki I. izreke, a žalbu optuženika, u skladu s odredbom članka 482. ZKP-a, odbiti kao neosnovanu te u pobijanom, a nepreinačeno dijelu, potvrdit i presudu prvostupanjskog suda, kako je odlučeno u točki II. izreke.

Varaždin, 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic