Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-271/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VL (ranije UL), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tamari Mušnja Špišić odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-337/2025-8 od 21. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-337/2025-8 od 21. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 78,13 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja poslovni broj P-337/2025-8 od 21. siječnja 2026. suđeno je:

"I Utvrđuju se da je ništetne odredba članka 13.2. Ugovora o stambenom kreditu broj 9017467995 od dana 06. svibnja 2013. godine između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i tužiteljice UL (sada VL) kao korisnika kredita, solemniziranog kod Javnog bilježnika Blanke Žaje pod brojem ovjere Ov-2875/2013 dana 07. svibnja 2013. godine u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,80% (slovima: nulacijelihosamdesetposto) od iznosa kredita”.

II Nalaže se tuženoj PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici VL OIB: [osobni identifikacijski broj]; iz [adresa] iznos od 200,94 EUR (slovima: dvjesto EUR -a i devedesetčetiri centa), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. svibnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračuna te za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operaci je refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični u iznosu od 245,29 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 21. 1. 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. i 12. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja i istog obveže da tuženiku naknadi trošak postupka, podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje, te traži trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 15,63 EUR što ukupno iznosi 78,13 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 13. točka 2. Ugovora o stambenom kreditu broj 9017467995 od 6. svibnja 2013. solemniziranog kod javnog bilježnika Blanke Žaja pod brojem ovjere OV-2875/2013 dana 7. svibnja 2013., u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,80% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu iznosa 200,94 EUR.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva, jer pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

5.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a kojom je propisano da bitna povreda odredba parničnog postupka uvijek postoji ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev, obzirom je sud prvog stupnja pobijanom presudom odlučio o tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi.

6. Pošavši od utvrđenja da je između parničnih stranaka sklopljen predmetni Ugovor o stambenom kreditu broj 9017467995 od 6. svibnja 2013. koji je unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika i da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,da tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, da je sporna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača,pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je u točki I. i II. izreke usvojio tužbeni zahjtev tužiteljice.

7. U vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne Novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 – u daljnjem tekstu ZZP/07) koji je u članku 96. propisivao: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, te prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

8. Zahtjev transparentnosti sadržan je u odredbi članka 100. ZZP/07 prema kojem, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navedena nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

10. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP/07, nije dokazao da sporna naknada za obradu zahtjeva jednokratna 0,80 % od iznosa kredita, odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelj icu prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane. Unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužiteljice kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja, on je nesavjestan stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju odredbe koje je unaprijed sastavio u standardnom ugovoru o kreditu, te tužiteljica kao potrošač ima pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa po toj osnovi sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada je tuženik nepripadno stekao taj iznos pa do isplate, u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 25/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO)

11. Odredbom članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Prema odredbi članka 98. ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

13.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno ZZP/07 o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, sud prvog stupnja je pravilno u odlomku 40. obrazloženja utvrdio da je isti neosnovan, pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednice od 30. siječnja 2020. godine o tome da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da su sporne odredbe ništetne, to znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

15. Sudska praksa na koju se žalitelj poziva nije primjenjiva na konkretan slučaj jer nije činjenično identična niti usporediva, dok odluke drugih Županijskih sudova nisu odlučne.

16. Zbog svega navedenoga neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o ostvarenju povrede prava iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.) i arbitrarnosti. Pobijana presuda sadrži valjano obrazloženje, jasne, ozbiljne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i primjeni materijalnog prava .

17. Odluka o parničnom trošku u točki III. izreke pobijane presude pravilna je jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155. ZPP-a dužan nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023).

17.1. Prema Tbr. 9. točka 3. Tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% od nagrade iz Tbr. 7. točka 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je tužiteljici primjenom Tbr. 9. točka 3. Tarife priznat kao potreban u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a trošak zastupanja na ročištu za donošenje i objavu presude dana21. siječnja 2026., a pritom nije odlučno što se presude punomoćnicima odvjetnicima dostavljaju putem e-Komunikacije jer isto ne isključuje primjenu Tbr. 9. točka 3. Tarife.

18. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu., te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

19. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom valjalo je, temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 78,13 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

U Karlovcu 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Štrucelj