Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-650/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Mirjane Rubić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Denis Pedić iz Popovače, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJA d.d., OIB: 22694 857747 iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, koji je zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pn-80/2022-28 od 24. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pn-80/2022-28 od 24. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 14.018,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29. travnja 2022. do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke), kao i da mu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 5.182,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači shodno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je neosnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete nastale na vozilu tužitelja u štetnom događaju 13. travnja 2022. u mjestu [adresa] kada je tužitelj upravljajući svojim osobnim automobilom marke ''BMW X DRIVE'', na području lokalne ceste, udario u divljač – srnu koja mu je naletjela s lijeve strane u odnosu na smjer njegovog kretanja.

4.1. U ovome stadiju postupka nije sporan nastanak štetnog događaja ali je sporna je pasivna legitimacija tuženika i visina štete.

5. Prvostupanjski sud je nakon provedenoga dokaznog postupka utvrdio:

- da je vozilo tužitelja oštećeno u prometnoj nesreći u mjestu [adresa] 13. travnja 2022., te da je na licu mjesta pronađeno tijelo uginulog srnjaka u sjevernom odvodnom kanalu,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da se kretao s vozilom brzinom od 50 km/h, da je bio mrak i da ulična rasvjeta nije radila, te mu je odjednom s lijeve strane izletio srndać; da je tužitelj djelomično popravio vozilo i to u privatnoj mehaničarskoj radionici u Austriji gdje ima boravište,

- da je svjedok GB, policijski službenik koji kada je došao na lice mjesta, u svom iskazu naveo da je zatekao divljač u sjevernom kanalu, da je cesta bila neosvijetljena i suha, a prometnog znaka da nije bilo iako se na predmetnom dijelu konstantno događaju naleti divljači na vozila,

- da je na licu mejsta provedena rekonstrukcija događaja uz sudjelovanje prometnog vještaka Ivana Pekera koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da je do nesreće došlo u mjestu [adresa] iza kbr. 62 gledano za pravac kretanja vozila tužitelja, a koji se je kretao od pravca [adresa] u pravcu Popovače; srna da je na prometnicu istrčala s lijeve strane prometnice gledano za pravac kretanja tužitelja; gledano s lijeve strane kolnika za pravac kretanja vozila tužitelja do asfaltnog dijela kolnika da je bankina širine 0,8 m, na koju se nadovezuje jarak oborinskih voda širine 2,0 m, dubine do 0,6 m, nakon jarka da je zelena površina u širini oko 2,0 m iznad nivoa kolnika za oko 0,5 m; na samom mjestu nesreće kolnik da je ravan i horizontalno položen i na dvije vozne trake podijeljen isprekidanom crtom; da gledano uzdužno na kolnik do kontakta vozila i srne da je došlo na udaljenosti 23,0 m prije mjesta na kome se neposredno nakon nesreće zaustavilo vozilo; gledano poprečno na kolnik kontakt vozila i srne da se dogodio između lijevog dijela vozila i prednjeg dijela tijela srne, tako da se centar masa u sudaru nalazi na prednjem lijevom kraju vozila, a u trenutku kontakta vozila i srneće divljači brzina kretanja vozila da iznosi 51,5 km/h, dok je srna u trčanju preko kolnika imala brzinu kretanja od 20 km/h; da je srna za tužitelja objektivno uočljiva izlaskom na bankinu, a tada je od mjesta kontakta prostorno udaljena 4,8 m što vremenski gledano iznosi 0,9 s; u vremenu od 0,9 s prije kontakta tužitelj da je od mjesta kontakta bio udaljen 12,9 m te intenzivnim kočenjem može izbjeći nesreću za brzine kretanja do 34 km/h,

- da ukupna vrijednost popravka vozila tužitelja gledano na dan pisanja nalaza i mišljenja u Austriji ima vrijednost 14.018,27 eura,

- da je u dopunskom nalazu i mišljenju sudski vještak naveo da su u izvidu štete sastavljenom od ovlaštene ustanove u Austriji navedeni dijelovi koje je za popravak vozila tužitelja potrebno zamijeniti novima i da je nesporno vidljivo da je uz svaki taj dio navedena i šifra originalnoga rezervnog dijela, dok u izvidu štete koji je priložio tuženik uz popis dijelova za zamjenu nije navedena šifra dijela koji je potrebno zamijeniti novim pa da bez tih podataka nije moguće odrediti kolika bi bila šteta u Republici Hrvatskoj.

6. Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja, koja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima, prvostupanjski sud je smatrao da je tuženik odgovoran za štetni događaj prema trećim osobama jer je osiguranik lovoovlaštenika na tom teritoriju, a divljač koja se kreće cestom da predstavlja opasnu stvar za koju odgovara njezin vlasnik odnosno ovlaštenik prava lova na području na kojem je došlo do nezgode, odnosno mjestu na kojem je divljač istrčala na cestu. Stoga je taj sud smatrao da u situaciji kada je ovlaštenik lova na području na kojem je nastala šteta na vozilu tužitelja osiguran kod tuženika od odgovornosti za štetu na vozilu od naleta divljači, da je tuženik odgovoran za nastalu štetu, pri čemu, po shvaćanju tog suda nije od utjecaja činjenica se nije odvijao lovu na tom području.

6.1. Isto tako je taj sud smatrao da tužitelj kao hrvatski državljanin koji živi i radi u inozemstvu, jednako kao i strani državljanin, ima pravo na naknadu troškova popravka vozila, prema cijenama u toj zemlji, neovisno o tome je li on za vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj mogao vozilo popraviti i u Republici Hrvatskoj, zbog čega je smatrao da tužitelj ima pravo na naknadu štete prema cijeni popravka u Austriji.

6.2. Također je prvostupanjski sud smatrao da tužitelju pripada i trošak koji se odnosi na PDV za koji je uvećana cijena popravka u smislu odredbe članka 1090. ZOO-a jer tužitelj kao oštećenik ima pravo na naknadu štete u svoti koja uključuje i porez na dodanu vrijednost.

6.4. Nadalje, prvostupanjski je sud smatrao da tužitelju pripada i pravo na zakonsku zateznu kamatu od podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku.

7. Stoga je taj sud na temelju odredbi članka 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) obvezao tuženika na isplatu štete nastale na vozilu tužitelja.

8. Naime, prema odredbi članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu (»Narodne novine«, broj 99/18., 32/19. i 32/20., dalje: ZL) za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi te lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

8.1. Nadalje, odredbom članka 50. stavka 1. Zakona o cestama (»Narodne novine«, broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 114/22., 4/23. i 133/23., dalje: ZC) propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, a prema odredbi stavka 2. tog članka pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, odgovara za štetu iz stavka 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

8.2. Isto tako, sukladno odredbi članka 11. stavka 2. točke 5. ZL-a javna cesta nije lovište.

9. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da je tuženik pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari jer da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je LU Košuta Velika Ludina pravna osoba koja gospodari lovištem u blizini nastanka predmetnoga štetnog događaja, kao ni da bi ta pravna osoba odnosno Hrvatski lovački savez imao sklopljenu policu s tuženikom.

9.1. Prvenstveno je za odgovoriti tuženiku da je osporavajući svoju pasivnu legitimaciju već u odgovoru na tužbu isticao da se predmetna šteta na vozilu nije nastala uslijed provođenja lova pa je prvostupanjski sud, otklanjajući te navode tuženika, pravilno zaključio da bi tuženik bio pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. To iz razloga jer je prema utvrđenju prvostupanjskog suda do štetnog događaja došlo na cesti a ne u lovištu, s tim da tužitelj ni ne tvrdi niti dokazuje da bi šteta nastala zbog provođenja lova organiziranog od strane lovoovlaštenika (osiguranika tuženika) ili uz njegovo odobrenje, zatim da je šteta nastala uslijed naleta vozila na srnu koja je istrčala iz lovišta osiguranika tuženika, kao i da nema doprinosa vozača nastanku štete, a time što odredbom članka 80. stavka 6. ZL-a nije propisano po kojem se kriteriju odgovara za štetu u slučaju kada ona nije posljedica provođenja lova, ne znači da su tom odredbom derogirane odredbe članka 1045., 1063. i 1067. ZOO-a koje reguliraju odgovornost za štetu po principu uzročnosti, a na što izričito upućuje odredba članka 76. stavka 2. ZL-a koja propisuje da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se određuju obvezni odnosi, ako taj zakon ne propisuje drugačije, pa bi i po shvaćanju ovog suda tuženik bio odgovoran za nastalu štetu.

9.2. S tim u vezi treba navesti da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/4249/2018 od 18. lipnja 2019. odbijen prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbe članka 80. stavka 6. ZL-a, a odluku je Ustavni sud obrazložio na slijedeći način: "14.1. Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama. Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača."

9.3. Prema ocjeni ovoga suda odgovornost tuženika za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na cesti je objektivna, što znači da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar, o kojem je pitanju praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske jedinstvena (primjerice Rev-352/22 od 5. travnja 2022., Rev-2902/2016 od 28. kolovoza 2019).

9.4. Slučajeve oslobođenja od odgovornosti za tu štetu propisuje odredba članka 1067. stavka 1. ZOO-a u skladu s kojom se vlasnik opasne stvari oslobađa odgovornosti ako je šteta nastala, među ostalim, isključivo radnjom treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao spriječiti (stavak 2.), a ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje (stavak 4.), što tuženik i ne tvrdi, a niti proizlazi da bi tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja.

10. Zbog navedenog, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da je tuženik odgovoran za nastalu štetu na vozilu tužitelja kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan, pri čemu tuženikovi žalbeni navodi kojima sada ukazuje da nije pregledana polica osiguranja nisu dopušten jer tu činjenicu iznosi po prvi puta tek u žalbi.

11. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio štetu na vozilu tužitelja u visini od 14.018,27 eura, na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka, pri čemu je pravilno otklonio prigovore tuženika na visinu štete dopunskim saslušanjem sudskog vještaka, što neosnovano tuženik ponavlja u žalbi.

11.1. To iz razloga jer i po shvaćanju ovog suda tužitelj ima pravo na popravak vozila u inozemstvu gdje živi neovisno o činjenici je li vozilo mogao popraviti za vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj, kako je to pravilno smatrao i prvostupanjski sud, a o čemu se sudska praksa već izjasnila.

12. Također, neosnovano tuženik prigovora na tijek zakonske zatezne kamate na dosuđenu štetu. To iz razloga što prema odredbama članka 12. stavaka 1. i 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (»Narodne novine«, broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP) zatezne kamate na neimovinsku i imovinsku štetu teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva osiguratelju. Pravo oštećene osobe na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva za naknadu štetu predstavlja nadoknadu oštećenoj osobi zbog posljedica nepravovremene isplate naknade štete i istodobno sankciju osiguratelju zbog neizvršavanja obveze, pa je za odluku o zateznim kamatama mjerodavan ZOOP-a kao lex specialis u odnosu na ZOO-a.

12.1. Tužitelj je svoj zahtjev za naknadu štete prije podnošenja tužbe dostavio je tuženiku 28. travnja 2022., dok je visinu naknade štete zatražio prema cijenama od 13. lipnja 2022., pa neosnovano tuženik smatra da je u konkretnom slučaju riječ o nenovčanoj imovinskoj šteti koja se nadoknađuje u novčanom obliku prema cijenama u vrijeme presuđenja.

13. Isto tako, neosnovano tuženik ističe da tužitelju ne pripada trošak PDV-a jer i po shvaćanju ovog suda tužitelj kao oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari, u smislu odredbe članka 1085. stavak 1. ZOO-a.

14. Pravilno je prvostupanjski sud donio odluku o troškovima postupka pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a.

14.1. Neosnovano tuženik smatra da tužitelju ne pripada trošak sastava odštetnog zahtjeva jer je riječ o parničnom trošku po odredbi članka 151. stavka 2. ZPP-a tj. izdatku učinjenom u tijeku ili u povodu postupka jer je tužitelj odštetni zahtjev podnio radi ostvarenja prava na naknadu štete u mirnom postupku bez sudjelovanja suda tj. u povodu i radi izbjegavanja postupka. Taj parnični trošak bio je potreban za vođenje ovog postupka jer odredba članka 1103. ZOO-a dospijeće pravične novčane naknade veže uz podnošenje odštetnog zahtjeva (uz ispunjenje određenih pretpostavki) pa se radi o trošku koji je bio potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a i to u visini od 500,00 eura s obzirom na vrijednost predmeta spora.

14.2. Isto tako, neosnovano tuženik ističe da tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude koje je popisao u troškovniku predanom na ročištu 9. rujna 2024. od 50 bodova, a na koje ročište je pristupio punomoćnik tužitelja. To iz razloga što se važnost pristupa na ročište za objavu presude koja se sukladno odredbi članka 335. ZPP-a ogleda u tome da se ovjereni prijepis presude uručuje na ročištu za objavu, što je pravilo, a ne izuzetak, kao i zbog računanja roka za žalbu koji teče od dana objave presude. Zbog navedenog u cijelosti su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno.

14.3. Nadalje, neosnovano tuženik svojim žalbenim navodima osporava vrijednost boda jer prema Tbr. 52. stavku 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Zbog toga je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je utvrdio vrijednost boda od 2,00 eura prema odredbi članka 54. Tarife.

15. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi iz članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci ove odluke.

Split, 29. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić