Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-799/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Marku Križanecu odvjetniku u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3080/2024-14 od 10. lipnja 2025. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P- 3080/2024-20 od 9. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3080/2024-14 od 10. lipnja 2025. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3080/2024-20 od 9. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu od 78,13 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-3080/2024-14 od 10. lipnja 2025. . ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj P-3080/2024-20 od 9. siječnja 2026. suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj: 016 -1999/2005 potpisanog/sklopljenog dana 04. listopada 2005. godine, od strane tuženika, kao kreditora te tužitelja, kao korisnika kredita, koji je solemniziran dana 07. listopada 2005. godine od strane Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, pod posl. brojem: OU -2335/2005, kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877 , da isplati tužitelju VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 318,91 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2005., pa sve do isplate, po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007, određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 421,45 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.".

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 62,50 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 15,63 EUR, što ukupno iznosi 78,13 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 016-1999/2005 od 4. listopada 2005. solemniziranog dana 7. listopada 2005. od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod poslovnim brojem OU - 2335/2005, u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškove obrade u iznosu 1,25% jednokratno, te zahtjev za isplatu iznosa 318,91 EUR.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, niti je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, neproturječna je i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP -a pravilno i potpuno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, te pravilno zaključio da je sporna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, navodeći za to valjane razloge u točki 10. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne, te da je sporna odredba nepoštena prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – u daljnjem tekstu ZZP/03) i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

7. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna jednokratna naknada 1,25% od iznosa kredita, odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bilo informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 59/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. – dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora.

8. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

9. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Prema odredbi članka 83. ZZP/03 treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kredu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2011 od 4. srpnja 2013., pravomoćno odlučeno po kolektivnoj tužbi protiv banaka pa tako prednika tuženika, utvrđeno je da su banke odnosno tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03 o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su te odredbe ništetne.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom-potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/2017. od 12. listopada 2017.) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, a prema odredbi članka 173. Zakona o bankama na kojeg se tuženik poziva u žalbi također je propisano da je banka dužna učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade, odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita.

12. Prema odredbi članka 104. stavak 1. ZOO/91, koja je identična odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev prema odredbi članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedica utvrđenja da je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, a tuženik je nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo temeljem odredbi koje su po njemu unaprijed sastavljene u tipskom standardiziranom ugovoru i na koje tužitelj nije mogao utjecati. Odredbom članka 214. ZOO/91 koja je identična odredbi članka 1115. ZOO-a na koju se pozvao prvostupanjski sud, propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je isti neosnovan, pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljene ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u parničnom postupku utvrđeno kako je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćanje troškova obrade kredita u iznosu 1,25% ništetna, to znači da rok zastare od 5 godina iz članka 371. ZOO/91 koja je sadržajno identična odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 25/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO) nije počeo niti teći. Prema odredbi članka109 stavak 1. ZOO/91 koja je sadržajno identična odredbi članka 327. stavak 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok prema odredbi članka110. ZOO/91 koja je sadržajno identična odredbi članka članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 7. ZPP-a kojim je propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, u tijeku postupka nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da sporna jednokratna naknada 1,25% od iznosa kredita odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade.

15. Sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi nije primjenjiva na konkretni slučaj, te se slijedom svega iznijetoga neosnovanim cijene žalbene tvrdnje o ostvarenju povrede prava iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/1990., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 05/2014. – dalje: Ustav), u vezi članka 14. stavak 2. Ustava, članka 26. stavak 1. Ustava, obzirom pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se nalaze elementi arbitrarnosti i pravne nesigurnosti.

16. Odluka o parničnom trošku u stavku III. izreke pobijane presude je pravilna jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a u vezi odredbe članka 155 ZPP-a, dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak odmjeren primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. – dalje: Tarifa), dok zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška pravilno nije prihvaćen.

17. Slijedom svega iznijetoga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. ZPP-a potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučit kao u točki I. izrijeke ove presude.

18. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 78,13 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II. izrijeke ove presude.

U Karlovcu 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Josip Štrucelj