Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-95/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ljekarne Škoko Požega, Požega, Matije Gupca 21, OIB: 39778462503, zastupanog po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, protiv tužen ice GZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Dalii Hećimović, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr- 393/2023-53 od 17. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr-393/2023-53 od 17. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Tuženici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„"I. Nalaže se tuženici, GZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužitelju, ustanovi Ljekarna Škoko Požega, imajući registrirano sjedište na adresi [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Osijeku - stalna služba u Slavonskom Brodu pod brojem subjekta upisa (MBS) 050000587, OIB 39778462503, isplati na ime povrata razmjernog dijela stipendije iznos u visini od 80.043,81 HRK, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20. svibnja 2018. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena (%), sve u roku od petnaest (15) dana, a pod prijetnjom ovrhe. “

2. Odlukom o trošku naloženo je tužitelju naknaditi tuženici iznos od 2.520,72 eura / 18.992,36 kuna[1] (točka II. izreke prvostupanjske presude).

3. Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) uz prijedlog da se ista preinači shodno žalbenim navodima. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat isplaćenih stipendija odnosno naknadu ugovorne štete, za koju tvrdi da mu je nastala povredom ugovorne obveze od strane tuženice iz Ugovora o stipendiranju zaključenog između stranaka 7. kolovoza 2012., te njegova Aneksa od 18. listopada 2017.

7. Po reviziji tužitelja ukinuta je presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-5/2024-4 od 24. siječnja 2024. i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. Prvostupanjski sud je provedenim dokazima utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o stipendiranju 7. kolovoza 2012., kao i njegov aneks 18. listopada 2017., da je člankom 4. točkom 4. tog ugovora propisana obveza tuženice sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odnosno u trajanju od najmanje dvanaest godina, odnosno pet godina (aneks), da je navedenu obvezu tuženica ispunila zaključenjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme 18. listopada 2017., da su u članku 12. tog ugovora ugovorne strane stavile izvan snage sve prethodne ugovore i sporazume koje tuženica ima s tužiteljem, čime je stavljen izvan snage i Ugovor o stipendiranju i njegov aneks, pa tako i u spornom dijelu kojim se tuženica bila obvezala ostati u radnom odnosu kod tužitelja određeno vrijeme nakon završetka školovanja, te da je radni odnos tuženice kod tužitelja prestao otkazom tuženice.

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tuženica u konkretnom slučaju nije ispunila svoju obvezu iz Ugovora o stipendiranju od 7. kolovoza 2012. i aneksa od 18. listopada 2017., odnosno obvezu da nakon završenog studija i sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme bude u radnom odnosu s tužiteljem u trajanju od najmanje 5 godina. Međutim, kako Ugovorom o stipendiranju od 7. kolovoza 2012. i aneksa od 17. listopada 2017., stranke nisu ugovorile pravne posljedice u slučaju neispunjenja obveze tužene iz članka 4. t. 4., odnosno aneksa iz članka 2.2.1., a radi se o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati, uzimajući u obzir sadržaj članka 6. Ugovora o stipendiranju, kojim tužitelj zadržava pravo na raskid ugovora ako tuženica ne izvrši svoje obveze i od iste zatražiti povrat uplaćenih stipendija uvećanih za kamatu određenu zakonom, odnosno kako stranke nisu u navedenom ugovoru, niti aneksu, ugovorile naknadu štete u slučaju povrede ugovorne obveze na strani tuženice, ocijenio je da nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu ugovorne štete, te je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom.

10. Dakle, prvostupanjski sud istovremeno je utvrdio da obveza postoji, ali da ugovor ne predviđa izričitu sankciju za njezino kršenje. Sud je naveo da ugovor ne sadrži izričitu odredbu o naknadi štete, što znači da tužitelj nema pravnu osnovu za traženje povrata isplaćenih sredstava. Odbijanje tužbenog zahtjeva, utemeljeno je na stajalištu da ugovor ne sadrži odgovarajuće sankcije za takvo postupanje.

11. Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda temelje se na sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud ocijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

12. Osnovom navedenih utvrđenja pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. Odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) o pravnim posljedicama raskida ugovora su dispozitivne naravi, a to znači da ugovaratelji ugovorom mogu odrediti i drukčije pravne posljedice od onih koje su propisane ZOO - om (tako i VSRH u odluci broj Rev 1204/10-2 od 26. travnja 2016. i Rev 846/2015-2 od 7. studenoga 2018.).

14. Naime, osnovno je načelo iz članka 2. ZOO-a da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, s time da ih ne mogu uređivati protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Prema daljnjem osnovnom načelu iz članka 11. ZOO-a, sudionici svoj obvezni odnos mogu urediti i drukčije nego što je to određeno ZOO-om, ako iz pojedine njegove odredbe ili iz njezinog smisla ne proizlazi što drugo, što se naravno primarno odnosi na kogentne odredbe ZOO -a. Prisilna pravila uvijek se primjenjuju, bez obzira na dogovore i želje ugovaratelja, dok se dispozitivna pravila primjenjuju kao supsidijarna pravila u slučaju da ugovorne strane neko ugovorno pitanje odnosno posebni i potrebni sastojak ugovora nisu riješile na drugi način ili ga uopće nisu zahvatile svojim ugovorom.

15. U tom smislu, sloboda uređivanja obveznopravnih odnosa podrazumijeva slobodu suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom (načelo autonomije volje) odlučuju hoće li zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kim će ga zasnovati i s kojim sadržajem. Pritom je cilj sklopljenog ugovora, ostvariti ga onako kako su se suugovaratelji sporazumjeli, dakle, radi se o osnovnom načelu obveznog prava prema kojem su stranke dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje preuzetih obveza (ugovori obvezuju - pacta sunt servanda).

16. Stranke iz ove parnice, sklopile su ugovor sa sadržajem u kojem je detaljno i jasno definiran njihov ugovorni odnos u pogledu prava i obveza za vrijeme njegovog trajanja i unaprijed su isključile odgovornost dužnika za naknadu štete zbog povrede ugovora, dok je u smislu odredbe članka 345. stavak 1. ZOO-a takva klauzula valjana. Naime, ne radi se o ugovoru koji bi proistekao iz monopolnog položaja dužnika odnosno neravnopravnih odnosa ugovornih strana (stavak 2. ovog članka) pri čemu je za naglasiti kako na pobojnost takve klauzule sud ne pazi po službenoj dužnosti (kao kod ništetnih ugovora), već može postupati samo na zahtjev zainteresirane ugovorne strane i eventualno donijeti odluku o poništenju ugovorne klauzule utvrdi li da su se ostvarile pretpostavke za to, a kakvog zahtjeva ovdje nema, pa nema druge nego zaključiti da su obje stranke prilikom sastavljanja ugovora imale na umu sve rizike koji pod raznim okolnostima mogu nastupiti i pogoditi bilo koju od stranaka te da niti jedna od stranaka ovog obveznopravnog odnosa u odnosu na drugu nije bila u neravnopravnom položaju.

17. Po ocjeni ovog suda, nije pogrešno primijenjena ni odredba članka 4. ZOO- a kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

18. Nadalje, odredbe članka 10. ZOO-a, o ponašanju u ispunjavanju obveza i prava, svim sudionicima u obveznim odnosima nalažu ponašanje s određenim stupnjem pažnje. Te odredbe ponajprije nalažu sudionicima u obveznim odnosima pažnju u postupanju, a u drugom redu određuju tri stupnja pažnje (pažnju dobrog domaćina, pažnju dobrog gospodarstvenika i pažnju dobrog stručnjaka). Savjesnost i poštenje kao pravni standardi prilagođavaju se konkretnim okolnostima s ciljem utvrđenja o tome kako bi se u danoj situaciji ponašao prosječan čovjek, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin, te dobar stručnjak kada je u pitanju profesionalna djelatnost, kao u ovom slučaju.

19. Kako su odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama raskida ugovora dispozitivne naravi, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o protupravnom i nesavjesnom ponašanju jedne strane, u situaciji kada je tužitelj sklapao pravni posao iz svoje profesionalne djelatnosti pa je objektivno za očekivati da je upotrijebio profesionalno znanje i vještine, te postupao s potrebnom pažnjom da bi postigao određeni cilj (pažnja dobrog stručnjaka) u postizanju kojeg, s obzirom na svoju profesiju, nije bio u slabijem položaju u odnosu na tuženicu.

20. Slijedom navedenog, a s obzirom na sve činjenične okolnosti konkretnog slučaja, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava zaključivši da tužitelj nema pravnu osnovu za traženje povrata isplaćenih sredstava.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

22. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

24. Tuženici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju u okolnostima iz odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 29. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević