Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-891/2026-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, protiv tuženika GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 68/2024-20 od 26. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-68/2024-20 od 26. veljače 2026. u točkama I., II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je postojanje potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 25.711,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2017. do isplate; utvrđeno je (točka II. izreke) postojanje potraživanj tuženika prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, u iznosu od 10.628,38 Eur-a sa kamatama na pojedinačne, tamo navedene iznose; točkom III. izreke prebile su se utvrđene tražbine stranaka te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženik joj je obvezan isplatiti iznos od 15.083,47 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2017. do isplate te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 10.628,38 Eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos (točka IV. izreke). Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.082,50 Eura (točka V. izreke).

2.1.Protiv citirane presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. i u svezi odredbe članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25– dalje: ZPP), pri čemu je iz sadržaja žalbe jasno kako presudu pobija u točkama I., II. III. i V. izreke. Žalbeni je prijedlog preinačiti presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice kao neosnovanog uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukinuti je i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.2.Tužiteljica je odgovorila na žalbu predlažući je odbiti.

3. Žalba nije osnovana.

4.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi vraćanja stečenog bez pravnog osnova s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koji iznos je tužiteljica isplatila po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta te odluka o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prijeboja odnosno potpunom ili djelomičnom prestanku tužiteljičine tražbine uslijed materijalnopravnog prigovora prijeboja, istaknutog po tuženiku.

5.Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi kako je, po provedenom dokaznom postupku, sud prvog stupnja utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

-kako se pred Općinskim sudom u Zadru vodio parnični postupak P-747/11 u kojem je presudom od 29. ožujka 2013. naloženo ovdje tužiteljici a tamo tuženoj isplatiti ovdje tuženiku a tamo tužitelju bruto iznos od 165.011,22 kn sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa do isplate-dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom (a kojeg je tuženik obavljao u razdoblju od lipnja 2007. do rujna 2009.) i s osnova troškova postupka 2.500,00 kuna, koja presuda je povodom žalbe ovdje tužiteljice, a tamo tužene potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-1141/13 od 07. svibnja 2013.;

-kako je prema Izvještaju Financijske agencije za određenu vrstu prihoda na računu HR 121001005-1863000160 za razdoblje od 01. do 30. rujna 2013. na temelju navedene pravomoćne presude 02. rujna 2013. s računa tužiteljice isplaćeno na račun punomoćnika tuženika s osnova troškova postupka 29.252,89 kn, na račun Državnog proračuna 41.090,77 kn, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje 13.696,92 kn, na ime poreza i prireza na dohodak 50.553,61 kn i na račun tuženika 150.776,09 kn, što je ukupno 285.370,28 kn;

-kako je povodom revizije tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske Rješenjem broj Revr-857/13 od 03. siječnja 2017. ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te su ukinute citirane presude na temelju kojih je tužitelj (tuženik u ovom postupku) naplatio svoje potraživanje i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava, kada tužitelju da su priznati prekovremeni sati rada i oni sati u vrijeme kada tužitelj da je bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno da nije radio za vrijeme dežurstva i straže;

- kako je u ponovljenom postupku, Općinski sud u Zadru u predmetu poslovni broj Pr-14/17-51 dana 13. ožujka 2019., donio presudu kojom je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske da tužitelju GČ isplati bruto iznos od 80.079,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koja teče od 15.srpnja 2007. do isplate, koja presuda je stekla svojstvo pravomoćnosti 12.03.2020.

- kako je tuženik prihvatio matematičku pravilnost obračuna tužiteljice iz podneska od 13. prosinca 2024.

6.Na osnovu ovako valjano utvrđenog činjeničnog stanja, kada je utvrđenu tražbinu tužiteljice prebio sa utvrđenom tražbinom tuženika, kao i kada je nakon izvršenog prijeboja naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 15.083,47 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a visina kojeg iznosa se među strankama ukazivala nespornom, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je presudio na način kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbama članaka 195., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05).

7.Slijedom navedenog, žalbenim navodima tuženika - kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, držeći da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, a slijedom toga i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je donio prvostupanjsku presudu, jer tuženik da nije dužan iznos koji da je naplatio po pravomoćnoj presudi od tužiteljice kao poslodavca, obzirom da je taj iznos tuženik ovršio po osnovi pravomoćne presude i vraćanje tog iznosa da bi predstavljalo povredu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1., pa da je sud prvog stupnja trebao odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice - ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja presudio kao u izreci.

8.Žalitelju je navesti kako je sud prvog stupnja obrazloženjem svoje odluke dao jasne i detaljno obrazložene razloge, zašto u ovoj konkretnoj pravnoj stvari vraćanje tuženika onog što je stekao bez osnove, a u ovom slučaju obzirom na osnovu koja da je kasnije otpala, ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, u smislu odredbe članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, a koje razloge kao pravilne u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, u ovoj pravnoj stvari, a imajući u vidu rezultate kompletne raspravne građe, kao i razloge radi kojih su ukinute presude na temelju kojih je tuženik naplatio svoju tražbinu prema tužiteljici, vraćanjem od strane tuženika onoga što je stekao bez osnove ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženika, u smislu odredbe članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).

9.Naime, prvostupanjski sud je osnovano otklonio prigovor tuženika utemeljen na pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači na način da tužiteljica ne bi imala pravo povrata onog što je tuženik naplatio po pravomoćnoj presudi jer da bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva. Navedeno shvaćanje ESLJP nije primjenjivo na predmetni slučaj, budući se predmet Solomun protiv Hrvatske bitno razlikuje od predmetnog slučaja, kako činjenično, tako i pravno. Naime, u tom je predmetu tamo tužitelj tražio isplatu dodatka na plaću po osnovi Zakona o posebnoj državnoj skrbi, a Republika Hrvatska je izjavila zahtjev za zaštitu zakonitosti (kao izvanredni pravni lijek koji u parničnom postupku više ne postoji budući da su odredbom čl. 239. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku brisane odredbe čl. 401. do 408. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 53/91., 91/92. i 112/99.), a ESLJP je posebno primijetio da zahtjev za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom protiv pravomoćnih rješenja u građanskim postupcima može podnijeti samo državni organ ‒ državno odvjetništvo ‒ s punim diskrecijskim pravom u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva što da otvara pitanje o jednakosti strana u postupku budući da je samo jedna od njih ‒ točnije, državno odvjetništvo ‒ imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe.

10.Stoga, protivno žalbi tuženika, njegovim obvezivanjem da vrati dio plaće koju je naplatio na temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke koja je naknadno ukinuta, nije povrijeđeno njegovo ustavno i konvencijsko pravo mirnog uživanja vlasništva. Naime, u presudi u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a u kojoj je utvrđena povreda konvencijskog načela mirnog uživanja vlasništva, ESLJP je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji, u bitnome, proizlazi iz specifične procesnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravog lijeka – ranije postojećeg zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe članka 401. ZPP- a, što u ovome predmetu nije slučaj jer su prethodno donesene pravomoćne odluke u predmetnom slučaju ukinute u povodu dopuštene revizije, tj. pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku pa se u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti stranaka u postupku, kako je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske.

11.Također, tuženik je zahtjev za prisilnu naplatu pokretanjem ovršnog postupka podnio u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je tužiteljica podnijela reviziju, kao izvanredni pravni lijek, kao što je zasigurno imao saznanja i za to da se pred hrvatskim sudovima vodi velik broj činjenično i pravno potpuno identičnih parničnih postupaka u kojima su donesene pravomoćne odluke protiv kojih je RH izjavila revizije, a o kojima Vrhovni sud RH još nije bio donio odluke. Upravo s obzirom na navedeno, na strani tuženika nije moglo postojati niti legitimno očekivanje da će mu i ostati (sve) ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Spomenuto legitimno očekivanje bi postojalo tek kada bi, barem neka od izjavljenih, revizijama osporenih odluka iz navedenih istovrsnih predmeta, bila potvrđena od strane VSRH, a iz kojih odluka najvišeg tijela sudbene vlasti bi proizlazila jasno formirana sudska praksa glede spornog pitanja u navedenim parnicama – što se smatra prekovremenim radom djelatnih vojnih osoba ostvarenim tijekom rada u stražarskoj službi, odnosno na dežurstvu.

12.Dakle, ovaj sud smatra da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da je tuženik znao odnosno morao znati da je u predmetu Općinskog suda Zadru P-747/2011 Republika Hrvatska, kao tuženica, imala pravo podnijeti izvanredni pravni lijek koji je i podnijela 2013., radi čega je postojala mogućnost da uvažavanjem revizije tamo tužiteljeva (ovdje tuženikova) pravna osnova otpadne odnosno da navedeno dovede u pitanje isplatu temeljem navedene presude.

13.Ovdje je reći kako je sud prvog stupnja postupio pravilno kada je tužiteljičinu tražbinu utvrđivao u neto iznosima (150.776,09 kn) uključiv i isplaćene troškove postupka (iznos od 29.252,89 kn) te doprinose za mirovinsko osiguranje (13.696,92 kn), što je ukupno 193.725,90 kn odnosno 25.711,85 eura.

14.Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u više sudskih odluka pa tako i Rev-212/2024 u svezi sa Su-IV-101/2023-2 sa prve sjednice Građanskog dojela VSRH od 27. veljače 2023.) sa kojim je suglasan i ovaj sud a prema kojemu "nakon što je ukinuta ili preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 3. ZOO/05, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave", a u konkretnom slučaju u prijeboj nisu stavljeni spomenuti obvezni doprinosi, porezi ni prirezi.

15.Glede iznosa od 13.696,92 kn koji je uplaćen na osobni račun tuženika kao člana Mirovinskog fonda, a radi se o doprinosu za mirovinsko osiguranje na temelju individualizirane kapitalizirane štednje, radi se o sredstvima koja su uplaćena na osobni račun tuženika kao doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualizirane kapitalizirane štednje, a ne o obveznim doprinosima, porezu i prirezu koji su ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, pa se i za taj iznos povećala imovina tuženika.

16.Slijedom navedenog materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen i izvršen prijeboj tražbina stranaka, kako je odlučeno u izreci prvostupanjske presude. Ovdje je dodati i kako tuženik ne spori datum primitka revizijske odluke (22. veljače 2017.) od kojeg dana ga je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a valjalo obvezati na platež kamata.

17.Odluka o troškovima postupka također je donesena pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2., 155. i 163. ZPP-a. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio omjere uspjeha stranaka u postupku, a potom tužiteljici primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a odmjerio opravdane i potrebne troškove (17,32%) pa je trošak pravilno odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 158/2023, dalje Tarifa). Pravilno su utvrđene samo potrebne radnje izvršene po tužiteljici i priznate po Tarifi. U vezi žalbenih navoda tuženika o isticanju zahtjeva u bruto ili neto iznosu, valja reći kako s tim u vezi nisu nastali posebni troškovi čemu je dodati kako su troškovi nastali jer se tuženik protivio tužbenom zahtjevu pa i zaključenju nagodbe, zbog čega je dužan naknaditi tužiteljici trošak u presuđenom iznosu.

18.Dosljedno, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda na koje ovaj drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku odluku, slijedom čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu, 29. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić