Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1583/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Državne nekretnine d.o.o. Zagreb, Planinska 1, OIB: 79058504140, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Petru Krniću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-327/2020-11 od 28. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-327/2020-11 od 28. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
I/ Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenom po Javnom bilježniku Krešimiru Milasu iz Osijeka broj Ovrv-246/2020 od 19. listopada 2020., i tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.
II/ Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 za Državne nekretnine d.o.o. Zagreb, Planinska 1, da tuženiku KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 2.087,36 EUR-a. (dvijetisućeosamdesetsedameura-tridesetšestcenti) sve u roku 15 dana.
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti ostavi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Krešimira Milasa broj Ovrv-246/2020 od 19. listopada 2020. i dosudi tužiteljici troškove parničnog postupka, odnosno podredno ukinete pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu je podnesen u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi žaliteljice pa se predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 125.362,07 kn sa zateznim kamatama, koje teku na iznos od 123.987,20 kn od 7. veljače 2020. i na iznos od 1.374,87 kn od 25. kolovoza 2019. pa do isplate, a koji iznos predstavlja naknadu za korištenje tužiteljičinog poslovnog prostora bez pravne osnove.
6. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:
- da je tuženik 2005. kupio suvlasnički dio svih nekretnina na adresi [adresa], te da je bio suvlasnik svega u 7/12, a tužiteljica 5/12, pa tako je bio i suvlasnik navedenog poslovnog prostora,
- da je tužitelj 2005. ušao u posjed svega, te o tome obavijestio tužiteljicu,
- da je 2006. provedeno razvrgnuće suvlasništva, etažiranjem, te da je tužiteljica postala samovlasnica predmetnog poslovnog prostora površine 39,09 m2,
- da je tuženik nakon razvrgnuća suvlasništva znao da je tužiteljica vlasnica predmetnog poslovnog prostora,
- da je tuženik imao namjeru otkupiti predmetni poslovni prostor od tužiteljice ili sklopiti ugovor o zakupu, ali da do realizacije nije došlo,
- da je tuženik sve vrijeme ima ključeve predmetnog poslovnog prostora,
- da je tuženik u navedenom poslovnom prostoru ostavljao svoje stvari - slike, te da je i tuženikov sin FČ ostavljao u navedenom prostoru svoje stvari- bicikli, da su u navedenom prostoru bile stvari i ranijeg zakupoprimca–lovačkog društva (sud da je navedeno utvrdio na temelju iskaza tuženika),
- da je ključ, odnosno predmetni poslovni prostor bio dostupan i trećima jer se ključ znao nalaziti ispod tepiha i na prozoru (sud da je utvrdio na temelju iskaza svjedoka FČ), te je i službena osoba prilikom sastavljanja zapisnika od 17. lipnja 2019. (list spisa 51), a kojom prilikom, tuženik nije bio prisutan imala mogućnost ući u prostor i fotografirati ga, koje fotografije čine sastavni dio navedenog zapisnika,
- da tužiteljica nakon razvrgnuća suvlasništva i etažiranja nije zahtijevala od tuženika da ukloni svoje stvari, niti da joj isti preda, a čim je zatražila predaju, predmetni prostor da je oslobođen od stvari i osoba (zapisnik iz kolovoza 2019.),
- da je svakome bilo omogućeno pristupiti u navedeni prostor jer je bio otključan ili se ključ nalazio na dostupnom mjestu,
- da je navedeni prostor bez struje, vode, kanalizacije, plina, te isti nije niti pogodan za korištenje u smislu obavljanja djelatnosti, ili stanovanja,
- da tuženik nije koristio predmetni poslovni prostor na način kako to tužiteljica tvrdi, nego da je u istom odlagao svoje stvari,
- da ovrhovoditeljica-Republika Hrvatska za Državne nekretnine d.o.o. prije podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika nije bila dužna obratiti se tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186.a ZPP,
- da je Republika Hrvatska vlasnik predmetne nekretnine-poslovnog prostora, pa da ju je u konkretnom slučaju Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku ovlašteno zastupati,
- da je prijedlog za ovrhu podnesen 7. svibnja 2020. a utužena tražbina da se odnosi na razdoblje od 1. travnja 2014. do svibnja 2015., pa imajući na umu petogodišnji zastarni rok i vrijeme kada je tužiteljica podnijela prijedlog za ovrhu da su zastarjela potraživanja tužiteljice koja bi se odnosila na razdoblja od 1. travnja 2014. pa do svibnja 2015.
7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica na kojoj je teret dokaza, nije sukladno čl. 219. ZPP dokazala da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor na način da je korištenjem ostvario imovinsku korist za vrijeme posjedovanja, odnosno da je tužiteljica bila onemogućena u stjecanju koristi, pa da nisu ispunjeni uvjeti za isplatu utuženog iznosa, odnosno tuženik da nije dužan platiti naknadu u visini zakupnine određene Odlukom o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu RH od 12.6.2018. Isto tako, tužiteljica da nije dokazala da je u utuženom razdoblju tražila predaju stvari a kako bi navedeni poslovni prostor mogla dati drugoj osobi u zakup, odnosno da je bila onemogućena u raspolaganju svojom stvari, pa da je sukladno čl. 451. st. 3. ZPP u cijelosti ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi donesenom po Javnom bilježniku Krešimiru Milasu iz Osijeka broj Ovrv-246/2020 od 19. listopada 2020., te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP, ovaj sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP, kao ni povrede na koje ukazuje žalba tako da se zakonitost i pravilnost pobijane presude može ispitati.
9. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima tužiteljice nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilnog prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio pravilnom primjenom članka 8. ZPP ocjenjujući ih kako svakog zasebno, tako i njihovoj međusobnoj povezanosti.
10. Neosnovano tužiteljica ponavlja da je tuženik u utuženom razdoblju posjedovao nekretnine uz njezino protivljenje, pri tome preocijenjujući iskaz tuženika i svjedoka dan u prvostupanjskom postupku.
11. Naime, u konkretnom se slučaju radi o uporabi tuđe stvari koja je još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta), jer je riječ o poslovnom prostoru koji nije promijenio svoj prvotni oblik.
12. Ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari, tek u takvoj situaciji moguće je primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22 i 156/23– dalje: ZOO), prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje. Izraženi pravni stav u skladu je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021. broj Su-IV-16/2021-5 u kojem je navedeno:
"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164 st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."
13. Pošteni posjednik, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe, ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.
14. Slijedom iznesenog, o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari kada je (bila) moguća predaja nekretnine u posjed ili suposjed, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZV.
15. Nije sporno da je tužiteljica upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica predmetne nekretnine i da je tuženik u posjed predmetnog poslovnog prostora ušao kada je bio suvlasnik 7/12 istog, kao i da je 2006. provedeno razvrgnuće suvlasništva etažiranjem na način da je tužiteljica postala samostalna vlasnica predmetnog prostora, međutim tužiteljica a kako to i pravilno zaključuje prvostupanjski sud nije pozvala tuženika na predaju stvari-poslovnog prostora, pa je pravilno prvostupanjski sud sporni odnos između stranaka razriješio primjenom odredbi čl. 164. i čl. 165. ZV.
16. Prema tome, prvostupanjski je sud valjano zaključio da tužiteljica nije dokazala da je u utuženom razdoblju tražila predaju stvari a kako bi navedeni poslovni prostor mogla dati drugoj osobi u zakup, odnosno da je bila onemogućena u raspolaganju svojom stvari, a osim toga radi se i o prostoru koji je bez struje, vode, kanalizacije, plina, te isti nije niti pogodan za korištenje u smislu obavljanja djelatnosti ili stanovanja, kojeg su koristile i treće osobe-lovačko društvu, što tužiteljica nije osporila, slijedom čega se žalba ukazuje neosnovanom.
17. Također je pravilna i odluka o trošku postupka koja je valjano utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP, koju žalbenim navodima tužiteljica posebno i ne osporava.
18. Budući da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a pobijanom presudom kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredbi parničnog postupka, na koje ovaj drugostupanjski sud temeljem članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP).
U Splitu, 29. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Tihana Pivac
