Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-2825/2025-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanča kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Danieli Jurić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Hercegovačka 108, OIB: 52508873833, zastupana po Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić i Anić d.o.o. iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-420/2021-31 od 18. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-420/2021-31 od 18. travnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u stadij prethodnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužiteljici zatezne kamate na iznos od 8.552,34 eura koje teku na iznos od:

- 3.05 počevši od 10.06.2005.

- 5.08 počevši od 09.09.2005.

- 2.66 počevši od 10.10.2005.

- 3.15 počevši od 10.11.2005.

- 5.52 počevši od 12.12.2005.

- 3.85 počevši od 10.01.2006.

- 0.45 počevši od 10.02.2006.

- 7.32 počevši od 12.03.2007.

- 7.29 počevši od 10.04.2007.

- 7.17 počevši od 10.05.2007.

- 7.18 počevši od 11.06.2007.

- 7.10 počevši od 10.07.2007.

- 7.18 počevši od 10.08.2007.

- 7.18 počevši od 10.09.2007.

- 7.08 počevši od 10.10.2007.

- 7.16 počevši od 12.11.2007.

- 7.13 počevši od 10.12.2007.

- 7.24 počevši od 10.01.2008.

- 7.34 počevši od 11.02.2008.

- 7.48 počevši od 10.03.2008.

- 7.36 počevši od 10.04.2008.

- 7.27 počevši od 12.05.2008.

- 7.26 počevši od 10.06.2008.

- 7.24 počevši od 10.07.2008.

- 7.19 počevši od 11.08.2008.

- 7.22 počevši od 10.09.2008.

- 7.44 počevši od 10.10.2008.

- 7.61 počevši od 10.11.2008.

- 7.55 počevši od 10.12.2008.

- 20.08 počevši od 12.01.2009.

- 42.87 počevši od 10.02.2009.

- 50.46 počevši od 10.03.2009.

- 37.12 počevši od 10.04.2009.

- 34.75 počevši od 11.05.2009.

- 33.42 počevši od 10.06.2009.

- 36.10 počevši od 10.07.2009.

- 30.74 počevši od 10.08.2009.

- 33.17 počevši od 10.09.2009.

- 28.98 počevši od 12.10.2009.

- 32.71 počevši od 10.11.2009.

- 30.58 počevši od 10.12.2009.

- 50.88 počevši od 11.01.2010.

- 56.76 počevši od 10.02.2010.

- 55.51 počevši od 10.03.2010.

- 60.51 počevši od 12.04.2010.

- 67.70 počevši od 10.05.2010.

- 74.11 počevši od 10.06.2010.

- 86.39 počevši od 12.07.2010.

- 74.37 počevši od 10.08.2010.

- 104.90 počevši od 10.09.2010.

- 88.88 počevši od 11.10.2010.

- 91.98 počevši od 10.11.2010.

- 105.26 počevši od 10.12.2010.

- 122.82 počevši od 10.01.2011.

- 97.76 počevši od 10.02.2011.

- 103.81 počevši od 10.03.2011.

- 95.26 počevši od 11.04.2011.

- 114.62 počevši od 10.05.2011.

- 127.89 počevši od 10.06.2011.

- 133.91 počevši od 11.07.2011.

- 200.83 počevši od 10.08.2011.

- 137.36 počevši od 12.09.2011.

- 127.89 počevši od 10.10.2011.

- 130.22 počevši od 10.11.2011.

- 129.36 počevši od 12.12.2011.

- 137.62 počevši od 10.01.2012.

- 143.39 počevši od 10.02.2012.

- 145.17 počevši od 12.03.2012.

- 140.73 počevši od 10.04.2012.

- 142.63 počevši od 14.05.2012.

- 144.66 počevši od 15.06.2012.

- 141.81 počevši od 13.07.2012.

- 140.97 počevši od 13.08.2012.

- 133.70 počevši od 13.09.2012.

- 140.02 počevši od 15.10.2012.

- 142.01 počevši od 15.11.2012.

- 140.25 počevši od 17.12.2012.

- 139.52 počevši od 14.01.2013.

- 133.57 počevši od 14.02.2013.

- 134.21 počevši od 15.03.2013.

- 141.18 počevši od 10.04.2013.

- 130.47 počevši od 14.05.2013.

- 128.64 počevši od 13.06.2013.

- 128.89 počevši od 16.07.2013.

- 131.67 počevši od 12.08.2013.

- 134.39 počevši od 10.09.2013.

- 136.61 počevši od 15.10.2013.

- 138.63 počevši od 22.11.2013.

- 141.86 počevši od 19.12.2013.

- 119.16 počevši od 20.01.2014.

- 102.33 počevši od 17.02.2014.

- 105.52 počevši od 17.03.2014.

- 102.68 počevši od 10.04.2014.

- 99.53 počevši od 12.05.2014.

- 99.08 počevši od 10.06.2014.

- 101.81 počevši od 10.07.2014.

- 104.58 počevši od 11.08.2014.

- 105.07 počevši od 15.09.2014.

- 106.85 počevši od 14.10.2014.

- 109.77 počevši od 13.11.2014.

- 110.12 počevši od 16.12.2014.

- 110.73 počevši od 12.01.2015.

- 103.60 počevši od 10.02.2015.

- 103.60 počevši od 10.03.2015.

- 103.60 počevši od 13.04.2015.

- 103.60 počevši od 13.05.2015.

- 103.60 počevši od 10.06.2015.

- 103.60 počevši od 10.07.2015.

- 103.60 počevši od 10.08.2015.

- 103.60 počevši od 10.09.2015.,

do 30. rujna 2015., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.552,34 eura.

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 3.379,96 eur, zajedno sa zateznom kamatom tekući od 15. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%."

III Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 eura, dok se za iznos od 125,00 eura zahtjev tuženika odbija kao neosnovan".

2. Protiv te presude žali se pravovremeno tužitelj zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima.

3. Tuženik pobija presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno da se presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalbe su osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenog iznosa od 8.552,34 EUR na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te isplate iznosa od 3.379,96 EUR na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do koje preplate je došlo zbog promjene tečaja CHF te nezakonitim povećanjem kamatne stope od strane tuženika.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka – kreditor dana 25. ožujka 2005. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 CHF s rokom otplate od 240 mjeseci uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,69 %.

8. Po prvostupanjskom sudu osnovna sporna činjenica jest je li ugovorna odredba, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ništetna. Sporno je nadalje po prvostupanjskom sudu ima li tužitelj još uvijek pravni interes za vođenje ovog postupka s obzirom da je s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija valutne klauzule.

9. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

10. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Marijana Jovića proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju otplate platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 2.356,07 EUR. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 6.196,27 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 8.552,34 EUR.

11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

13. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

14. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

17.

Suprotno od tuženikovih žalbenih navoda u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Naime u ugovoru zaključenom između stranaka se u članku 3. navodi kako je kredit namijenjen za kupnju stana pa je zato teret dokaza tužiteljeva svojstva odnosno namjene kredita bio na tuženiku. Stoga je valjano prvostupanjski sud zaključio kako je ugovor zaključen s jedne strane između tužitelja kao potrošača i s druge strane tuženika kao trgovca.

18. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi nedostatak aktivne legitimacije na tužiteljevoj strani. Nije tužitelj taj koji je trebao dokazati kako je uslijed ništetnosti pravnog posla kojeg je zaključio s tuženikom vraćanje preplaćenog trebalo izvršiti njemu a ne nekoj trećoj osobi, već je teret dokaza ponovno bio na tuženiku.

20. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

21. Valjano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare jer je tužitelj postavio zahtjev za isplatu utuženog iznosa unutar zastarnog roka od 5 godina, a koji rok valja računati od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu.

22. Naime sukladno odredbi članka 20 točka 1. Zakona o sudovima (Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

23. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

24. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

25. Ispravno prvostupanjski sud zaključuje kako zbog tzv. Kolektivne presude i utvrđenja iz iste jest tuženik nepoštena (nesavjesna) ugovorna strana, pa je ispravno odredio tijek kamate.

26. Valjano je inače prvostupanjski sud zaključio kako kod tužitelja postoji pravni interes (koji se inače u cijelosti predmnijeva s obzirom da se radi o kondemnatornom zahtjevu) a sve i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda.

27. Glede Dodatka ugovora o kreditu od 4. ožujka 2016. prvostupanjski sud je utvrdio kako je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

28. Nadalje prvostupanjski sud smatra kako navedenim sklapanjem dodatka Ugovoru preostala kreditna obveza nije umanjena radi nepoštene promjene kamatne stope od strane tuženika nego je kreditna obveza umanjena uslijed konverzije kredita iz valute CHF u valutu Euro što je vezano uz različite tečajeve ovih dviju valuta i nema nikakve veze s predmetnim tužbenim zahtjevom. Prema tome, tuženikova odgovornost na ime obveze vraćanja stečenog bez osnove nije prestala sklapanjem dodatka Ugovoru kojim je ugovorno reguliran drugi segment pravnog posla između stranaka. Ni u Dodatku ugovora ni u Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22- dalje ZPK), nije navedeno da se višak koji je preplaćen zbog neodređene i neodredive kamate (kako je ranije utvrđeno) obuhvaća predmetnom konverzijom već se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime neplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

29. Posebno prvostupanjski sud zaključuje kako je konverzija rađena s pretpostavkom da je činidba (koja je predmet konkretnog Ugovora o kreditu) bila i određena i odrediva, za što je u ovom postupku utvrđeno da nije bio slučaj. Osim toga, između stranaka nije sporno da tuženik nije u bilo kojem dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu već je ponudom predmetnog Dodatka jedino postupio po obvezi iz ZPK-a.

30. Praktično temeljni zaključak prvostupanjskog suda jest kako je konverzija potpuno pravno irelevantna.

31. Zaključke prvostupanjskog suda glede učinka Dodatka ugovora o kreditu od 4. ožujka 2016. ne prihvaća ovaj sud kao pravilne.

32. Tako valja ukazati kako je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o

potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje Novela) u odredbi članka 19b propisano načelo konverzije kredita tako da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

33. Kao način konverzije kredita je, između ostalog, u odredbi članka 19c stavak 1 točka 1. i 2. Novele propisano da Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

- na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

- umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

- učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19 e stavak 7 i 8 tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

- učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

- razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.

34. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

35. Stoga su stranke što proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu od 4. ožujak 2016. prihvatile konverziju te mijenjale odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju pretplatom.

36. Dodatak ugovora o kreditu od 4. ožujka 2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

37. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

38. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

39. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

40. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

41. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

42. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Međutim, ne radi se o izravnoj zakonskoj intervenciji u svaki ugovorni odnos, već su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

43. Dakle, nema nikakve dvojbe kako je prvostupanjski sud kao i ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz odluke Gos-1/2019, a koja odluka je i u skladu s praksom suda EU (npr. C-593/22), a iako ne „de iure“ već „de facto“ svojim obrazloženjem je prvostupanjski sud praktično derogirao pravno shvaćanje kojim je inače po sili zakona vezan.

44. Nadalje niti stav prvostupanjskog suda kako nema uopće govora da bi Dodatak mogao predstavljati udovoljenje tužbenom zahtjevu nije pravilan. Vrhovni sud se u više svojih odluka (primjerice Rev-493/18, Rev-1014/18, Rev-699/21….) izjasnio kako je banka kao tuženik postupajući u skladu s odredbom čl. 19. e ZPK i izrađujući izračun konverzije kredita koji je tužitelj prihvatio, te je tužitelji s tuženikom sklopio Dodatak (aneks) ugovora o kreditu, tuženik zapravo ispunio tužbeni zahtjev tužitelja u okviru kojeg je isti zahtijevalo utvrđenje ništetnosti dijela ugovora (promjenjiva kamatna stopa) i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga u takvom slučaju tužitelji ima pravo na naknadu troškova postupka u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP, ako u cijelosti povuče tužbu.

45. Dakle, da stranke nisu zaključile Dodatak ugovora o kreditu od 4. ožujka 2016. prvostupanjska presuda bi bila u cijelosti valjana. Međutim s obzirom na zaključeni Dodatak, pravnu prirodu istog i odredbe Novele, odnosno ZIDZPK („Narodne novine“ broj 102/15) nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Naime položaj tužitelja je morao biti izjednačen s položajem potrošača koji je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora zaključio isti ili sličan ugovor o namjenskom kreditu vezan uz valutnu klauzulu u EUR.

46. Dakle trebalo je utvrditi kao prvo kolika je bila osnovna kamatna stopa za kredite u EUR jer je u Osnovnom ugovoru kamatna stopa određena u visini od 4,69 % dok za sada je potpuno nejasno kolika je bila predviđena osnovna kamatna stopa za kredite u EUR.

47. Zatim je trebalo utvrditi jesu li i odredbe o promjenjivosti kamatne stope na kredite u EUR potencijalno ništetne, odnosno je li i za te kredite ostavljeno banci da jednostrano mijenja stopu zatezne kamate što bi ukazivalo na ništetnost i takvih odredbi jer ne smiju potrošači između sebe biti stavljeni u nejednaki položaj samo zbog odabira valute (iako će očito potrošači koji su kredit ugovorili kao kunski u konačnici biti oštećeni; ali to ne spada u područje djelovanja ovog suda).

48. Neovisno jesu li odredbe o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR bile valjane prije svega treba utvrditi je li konverzija obavljena u skladu s Novelom (ZIDZPK) time da u slučaju ništetnosti odredaba o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR valja poći od osnovne kamatne stope za tu vrstu kredita. Drugim riječima potrebno je utvrditi iznos glavnice koji je dan tužitelju na ime kredita, taj iznos vezati uz valutu EUR i kamatnu stopu pripadajućoj tim vrstama ugovora (eventualno bez promjenjivosti) te utvrditi koliko je tužitelj isplatio tuženiku po Osnovnom ugovoru i potom ako razlika postoji imajući u vidu i zaključeni Dodatak kao prihvat konverzije obvezati tuženika da plati tu razliku, jer time što su stranke prihvatile konverziju tužitelj kao potrošač mora biti izjednačen u svojim pravima i obvezama s drugim potrošačima koji su zaključili ugovore o kreditu vezane uz EUR. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nije razjašnjeno pitanje postoji li razlika u obvezi tužitelja i potrošača u (valjanim) kreditima vezanim uz EUR to je zaista počinjena povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

49. Stoga je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje, sve na temelju odredbe članka 369 stavak 1. ZPP-a.

50. Odredbom članka 66. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. („Narodne novine“ broj 70/19 – dalje ZIDZPP/19) izmijenjena je do tada važeća odredba članka 377. stavak 1. ZPP-a tako da je sada propisano da je prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka. S obzirom da je odredbom članka 117 stavak 2. ZIDZPP/19 propisana primjena, između ostalih i, odredbe članka 66. ZIDZPP/19 to neovisno što je ZIDZPP/19 stupio na snagu 1. rujna 2019., a postupak je započeo tužbom podnesenom 10. lipnja 2019. to retroaktivno valja primijeniti sada noveliranu odredbu članka 377 stavak 1. ZPP-a.

51. Međutim u ovom konkretnom slučaju zbog specifičnosti ovih vrsta postupaka i izloženosti ne samo suda već i stranaka medijskim i političkim pritiscima te zbog činjenice da pravno shvaćanje izneseno u ovoj odluci predstavlja novost to ovaj sud smatra da su se ostvarile pretpostavke da se odredbu članka 377. stavak 1. ZPP-a poveže s odredbom članka 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2022. („Narodne novine“ broj 80/22- dalje ZIDZPP/22) a koja odredba se također primjenjuje retroaktivno sukladno odredbi članka 107 stavak 2. ZIDZPP/22. Naime, sud je u mjeri u kojoj je to potrebno pozvan omogućiti strankama da se izjasne o pravnim pitanjima spora. U mnogobrojnim državama Europe postoji mudra izreka po kojoj se od stabla (ili stabala) ne vidi šuma. Ova izreka u biti ukazuje da često čovjek zbog pojedinih problema ne može uspješno obuhvatiti cjelinu. Stalni medijski natpisi, televizijske emisije, uključenost političara raznih uvjerenja doveli su do toga da se izgubio „ratio legis“ odnosno smisao Novele – ZIDZPK po kojem konverzija predstavlja izjednačavanje, po pravnom shvaćanju ovog suda u potpunosti, pravnog položaja potrošača s ugovorima o kreditu vezanim uz CHF i potrošača s ugovorima o kreditu vezanim uz EUR.

52. Zato je valjalo prilikom ukidanja prvostupanjske presude odrediti da se predmet vraća u fazu prethodnog postupka, kako bi se omogućilo strankama da se izjasne (i dokazuju): kolika je bila predviđena kamata za takvu vrstu kredita vezanim uz EUR, je li bila predviđena promjenjivost i te kamate i je li ta promjenjivost ništetna (jednostrane izmjene odlukom banke i sl..), kolika je eventualna razlika između onog što je po Dodatku primio već tužitelj i onog što bi mu trebalo biti isplaćeno da je tuženik usporedio tužiteljev ugovor s valjanim ugovorom vezanim uz EUR.

53. Pravna shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda nisu u užem zakonskom smislu pravno obvezujuće, te je čak štoviše izmjenama i dopunama ZPP-a u Noveli iz 2022 (ZIDZPP/22 - „Narodne novine“ broj 80/22) brisana do tada važeća odredba članka 394a ZPP-a, te nižestupanjski sudovi nisu niti obvezani „in concreto“ pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda. Ipak odredbom članka 20 točka 1. Zakona o sudovima propisano je kako Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni; a inače se radi i o ustavnopravnoj obvezi i ovlasti Vrhovnog suda. Stoga ovaj sud smatra na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda da bi i odluka o troškovima postupka (da je prvostupanjska presuda potvrđena) bila valjana.

54. Kako je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu, o troškovima postupka povodom pravnog lijeka, na temelju odredbe članka 166 stavak 3. ZPP-a odlučit će se u konačnoj odluci.

55. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 23. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović