REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7398/2025-6

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Maro Ogresta, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, radi ništetnosti, dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 228- 50-3980418, sklopljenog 20. ožujka 2007. godine između tužiteljice GN i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 9. Ugovor o kreditu broj: 228-50- 3980418, sklopljenog 20. ožujka 2007. godine između tužiteljice GN i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 595,92 eur, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 559,18 eur od 28. ožujka 2007. godine do isplate, a na iznos od 36,74 eur od 20. ožujka 2014. godine do isplate, i to:

za razdoblje od 28. ožujka 2007. do 31.12.2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate,

za razdoblje od 1. siječna 2008. do 31. prosinca 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka 227,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

Dana 20. ožujka 2007. godine tužiteljica je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 228-50-3980418 (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim joj je tuženik odobrio kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.041,44 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1.), uz rok otplate 84 mjeseca (članak 4.) i redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika (članak 2.).

Člankom 3. Ugovora je ugovorena obveza tužiteljice prilikom prvog korištenja kredita platiti jednokratnu naknadu u visini 3,30% od iznosa kredita (dalje u tekstu: ulazna naknada). Tužiteljica je naknadu za obradu kredita platila 27. ožujka 2007. godine, u iznosu od 4.213,12 kn / 559,18 eur, na način da je joj je taj iznos ustegnut iz iznosa odobrenog kredita.

U članku 3. Ugovora, kao niti u bilo kojoj drugoj odredbi Ugovora, nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada, što njome tužiteljica konkretno plaća te zašto iznosi baš 3.30% od iznosa kredita. To joj nisu objasnili ni djelatnici tuženika prilikom obrade i odobrenja kredita. Naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, i tužiteljica nije mogla na nju utjecati, odnosno o njoj pregovarati (maknuti je iz ugovora). Štoviše, tužiteljica ne bi mogla ugovoriti kredit da nije pristala na tu unaprijed formuliranu odredbu.

Zbog navedenog je riječ o odredbi koja, osim što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. To ju čini nepoštenom te ništetnom odredbom u smislu članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., 46/07. i 79/07), odnosno članaka 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dok se tuženik u pogledu naplaćene ulazne naknade ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – dalje u tekstu: ZOO/05).

Valja istaknuti i to da je sud Europske Unije u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“, dok je u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz cit. presuda suda Europske Unije proizlazi da se Direktivi br. 93/13, protivi naplata naknade za obradu kredita potrošaču, jer nije transparentna, odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi.

Člankom 9. Ugovora, između ostalog, je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tužiteljica je prijevremeno otplatila predmetni kredit, a tuženik je kao uvjet odredio da je dužna platiti naknadu u iznosu od 276,80 kn / 36,74 eur (dalje u tekstu: izlazna naknada). Tužiteljica je izlaznu naknadu platila dana 19. ožujka 2014. godine. Iz istovjetnih razloga zbog kojih je ništetan članak 3. Ugovora je ništetan i članak 9. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz ovjete koje odredi tuženik, odnosno plaćanjem izlazne naknade. Osim toga, izlazna naknada ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa redovne kamate koju je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja redovne otplate predmetnog kredita. To navedenu ugovornu odredbu čini ništetnom, odnosno protivnom i članku 1024. stavku 4., u vezi članka 322. stavka 1. ZOO/05, s posljedicama ništetnosti u smislu članaka 323. stavka 1. te 324. stavka 1. ZOO/05.

Članak 3. te članak 9., u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz ovjete koje odredi tuženik, nisu jedine nepoštene odredbe Ugovora. Takve su, npr. i odredba članka 2. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i odredba članka 7. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti). To u konkretnom slučaju znači da je tuženik, po osnovi stjecanja bez osnove te kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti tužiteljici iznose naplaćene ulazne i izlazne naknade, i to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada ih je tužiteljica platila pa do isplate.

Tuženiku je dostavljena tužba na odgovor dana 20. veljače 2026., a što je sud utvrdio uvidom u dostavnicu priloženu spisu.

Kako tuženik nije podnio odgovor na tužbu, sud je temeljem čl. 331. b. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) presudio kao u izreci ove presude budući iz činjenica navedenih u tužbi, koje nisu u protivnosti sa priloženim dokazima i općepoznatim činjenicama, proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi bilo vidljivo da je tuženik bio opravdano spriječen da podnese odgovor na tužbu.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.191,84 EUR i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 187,50 EUR, trošak pristojbe na tužbu 19,91 EUR i presudu u iznosu od 19,91 EUR, što sveukupno iznosi 227,32 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 29. travnja 2026. g. S u d a c

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 19,91 EUR

- Tuženiku