Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-160/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JBM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica u Sisku, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Šooš Maeljski, Mandić, Stanić & Partneri, Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 16. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011487452 koji su 5. lipnja 2006.sklopili tužiteljica JBM kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,15 % godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011487452 koji su 5. lipnja 2006. sklopili tužiteljica JBM kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici JBM isplati iznos od 1.615,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

• na iznos od 6,58 € počam od 4.11.2008.

• na iznos od 2,06 € počam od 3.12.2008.

• na iznos od 11,67 € počam od 2.1.2009.

• na iznos od 12,09 € počam od 31.1.2009.

• na iznos od 12,83 € počam od 28.2.2009.

• na iznos od 10,59 € počam od 1.4.2009.

• na iznos od 10,87 € počam od 30.4.2009.

• na iznos od 6,47 € počam od 25.5.2009.

• na iznos od 5,26 € počam od 30.6.2009.

• na iznos od 6,41 € počam od 27.7.2009.

• na iznos od 7,33 € počam od 31.8.2009.

• na iznos od 6,61 € počam od 28.9.2009.

• na iznos od 4,90 € počam od 27.10.2009.

• na iznos od 7,24 € počam od 20.11.2009.

• na iznos od 9,73 € počam od 28.12.2009.

• na iznos od 12,16 € počam od 28.1.2010.

• na iznos od 12,55 € počam od 26.2.2010.

• na iznos od 16,89 € počam od 25.3.2010.

• na iznos od 15,61 € počam od 29.4.2010.

• na iznos od 17,18 € počam od 26.5.2010.

• na iznos od 29,82 € počam od 30.6.2010.

• na iznos od 35,30 € počam od 30.8.2010.

• na iznos od 35,93 € počam od 3.9.2010.

• na iznos od 31,93 € počam od 13.10.2010.

• na iznos od 30,73 € počam od 10.11.2010.

• na iznos od 37,40 € počam od 10.12.2010.

• na iznos od 47,23 € počam od 10.1.2011.

• na iznos od 36,79 € počam od 10.2.2011.

• na iznos od 39,86 € počam od 10.3.2011.

• na iznos od 35,47 € počam od 11.4.2011.

• na iznos od 44,75 € počam od 10.5.2011.

• na iznos od 51,72 € počam od 10.6.2011.

• na iznos od 53,85 € počam od 11.7.2011.

• na iznos od 88,72 € počam od 10.8.2011.

• na iznos od 56,49 € počam od 9.9.2011.

• na iznos od 52,17 € počam od 11.10.2011.

• na iznos od 53,17 € počam od 10.11.2011.

• na iznos od 52,94 € počam od 12.12.2011.

• na iznos od 57,57 € počam od 10.1.2012.

• na iznos od 60,08 € počam od 10.2.2012.

• na iznos od 60,03 € počam od 9.3.2012.

• na iznos od 58,60 € počam od 10.4.2012.

• na iznos od 59,37 € počam od 10.5.2012.

• na iznos od 60,59 € počam od 12.6.2012.

• na iznos od 59,18 € počam od 10.7.2012.

• na iznos od 59,87 € počam od 6.8.2012.

• na iznos od 54,47 € počam od 10.9.2012.

• na iznos od 56,69 € počam od 10.10.2012.

• na iznos od 19,35 € počam od 9.11.2012.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici JBM isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 2.017,10 eur i to:

• na iznos od 40,12 € počam od 9.11.2012. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 58,06 € počam od 7.12.2012. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 59,83 € počam od 9.1.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 55,76 € počam od 8.2.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 55,36 € počam od 11.3.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 59,01 € počam od 10.4.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 56,09 € počam od 10.5.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 54,94 € počam od 10.6.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 51,51 € počam od 10.7.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 53,68 € počam od 9.8.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 54,83 € počam od 11.9.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 57,26 € počam od 10.10.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 57,29 € počam od 12.11.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 59,62 € počam od 12.12.2013. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 56,71 € počam od 22.1.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 56,41 € počam od 10.2.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 57,45 € počam od 10.3.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 56,80 € počam od 10.4.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 55,57 € počam od 12.5.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 55,41 € počam od 12.6.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 56,86 € počam od 11.7.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 57,59 € počam od 7.8.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 59,10 € počam od 1.9.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 58,48 € počam od 10.10.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 60,55 € počam od 11.11.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 60,84 € počam od 11.12.2014. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 61,33 € počam od 30.1.2015. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 61,33 € počam od 20.2.2015. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 61,33 € počam od 1.3.2015. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 61,33 € počam od 10.4.2015. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 61,33 € počam od 11.5.2015. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 61,33 € počam od 23.6.2015. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 61,33 € počam od 9.7.2015. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 61,33 € počam od 7.8.2015. do 30. 9. 2015.

• na iznos od 61,33 € počam od 17.9.2015. do 30. 9. 2015.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice JBM u dijelu radi isplate iznosa od 2.078,43 eur , kao neosnovan.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice JBM u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate preko iznosa dosuđenog toč. IV. izreke presude, kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici JBM naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 898,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica JBM podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da su ona kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor sklopili 5. lipnja 2006.g. Ugovor o kreditu broj: 9011487452 ( u daljnjem tekstu: Ugovor ) . Isto tako, 17. prosinca 2015.g. stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011487452 ( u daljnjem tekstu: Dodatak ). Člankom 11. ugovoreno je da je za eventualne sporove iz Ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice tuženika. Obzirom na ugovornu odredbu, za rješavanje spora stvarno i mjesno je nadležan Općinski sud u Sisku. Ugovorom je tužiteljici odobren kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 45.303,00 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Odredbom čl. 7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih II-tuženika Privredne banke Zagreb d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom II izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P -1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Privredna banka d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužiteljica je temeljem odredbe čl. 7. Ugovora bila dužna otplaćivati glavnicu u iznosu od 45.303,00 CHF i kamatu iz čl. 4. Ugovora u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećoj na dan plaćanja. Obzirom da je utvrđeno navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatila tuženiku iznos od 3.643,49 eur/ 27.451,84 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III. izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ( u daljnjem tekstu: Zakon ) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 17. prosinca 2015.g. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09. 2015.g. koja je iznosila 19.832,98 eur /149.431,58 kn. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj J. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu ( prvotno ugovorenu ) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 17.718,48 eur /133.499,89 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 19.832,98 eur /149.431,58 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 2.114,50 eur /15.931,70 kn iz čega je razvidno kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. U razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj odobravale su kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana. Svrha je zakona izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: i. Iznos početne glavnice kredita u CHF se konvertira u eure ili kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u eurima, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita dužnicima. Ovaj tečaj je jednak tečaju koji su vjerovnici primjenjivali na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz eure. Umjesto početno ugovorene kamatne stope za kredite u CHF, kamatna stopa za konvertirane kredite jednaka je kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite denominirane ili vezane uz euro na datum sklapanja ugovora o kreditu; Početno utvrđen otplatni plan kredita se mijenja novim planom izračunatim u skladu s načelima gore navedenim. Novi otplatni plan je osnovica za obračun novih obroka u eurima (ili vezanih uz eure), uzimajući u obzir sve potrebne izmjene uvjeta (npr. promjene kamatnih stopa) kako bi se to odrazilo u kreditima denominiranim u eurima ili vezanim uz euro; Iznosi koje je dužnik već uplatio prema starom otplatnom planu se konvertiraju u eure (ili u HRK s valutnom klauzulom vezanom uz eure) po tečaju primjenjivom na datum uplate svakog obroka, koji je vjerovnik primijenio na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz euro; Ako je ukupan konvertirani iznos koji je dužnik uplatio veći od ukupnog iznosa konvertiranih obroka obračunatog temeljem novog otplatnog plana navedenog gore pod (iii), ovaj iznos će se smatrati “preplatom”. Ovisno o iznosu ove preplate, s istom se postupa kako slijedi: - Ako iznos preplate ne prelazi zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, preplata se koristi za namirenje takvih budućih obroka, s time da se samo 50% svakog budućeg obroka može namiriti korištenjem preplate dok se preplata u cijelosti ne iskoristi; ako iznos preplate prelazi 50% ukupnog zbroja ovih budućih konvertiranih obroka, vjerovnik i dužnik sporazumom utvrđuju način korištenja ovog iznosa koji prelazi 50%; - Ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, vjerovnik vraća takvu preplatu dužniku u roku od 60 dana od datuma na koji je dužnik prihvatio konverziju; Ako je ukupan iznos koji je platio dužnik (obračunat u skladu s gore navedenim) manji od ukupnog iznosa obroka iz novog otplatnog plana, razliku će dužnik namiriti sukladno sporazumu između vjerovnika i dužnika, a dužnik će nastaviti plaćati obroke prema novom otplatnom planu; Iznos nove preostale glavnice je razlika između novog otplatnog plana i već plaćenih iznosa obračunatih kako je navedeno; iznos preplate se ne može koristiti za umanjenje preostale neotplaćene glavnice, a razlika navedena gore se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i dužnika. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK -om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Tuženik smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. U članku 1. navedeno je da Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015). Člankom 2. navedeno je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine. U članku 3. Ugovorne strane suglasno su utvrdile koliko, nakon učinjene konverzije, iznosi preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita na dan 30. rujna 2015., a koji iznos je iskazan u eurima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke. Člankom 5. Ugovorne strane suglasno su utvrdile ukupni iznos preplate, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita. U članku 6. Dodatka utvrđeno je u koliko mjesečnih anuiteta je Korisnik kredita obvezan isplatiti preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita uvećano za kamatu, a prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom i klauzulom u EUR, koji je Banka, pri sklapanju Dodatka uručila Korisniku kredita. Također je utvrđen iznos mjesečnog anuiteta iskazanog u EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan sklapanja Dodatka. U slučaju promjene kamatne stope sukladno uvjetima promjenjivosti iz članka sedmog ovog Dodatka, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U članku 7. kroz čak ukupno 10 odredbi je na detaljan način opisan način promjene kamatne stope. (stavci 7.1. do 7.10.), te je u odredbi 7.11. tužitelj izjavio da je upoznat s rizicima moguće promjene kamatne stope odnosno parametrima promjenjivosti kamatne stope. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirano tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici tuženik je sukladno zakonskoj obvezi pribavio mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona, te je takvo mišljenje tuženik objavio na svojim mrežnim stranicama u zakonom propisanom roku. Tuženik naglašava kako je tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. U odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Tužitelj je kroz konverziju restituiran na jedan način i to na zakonom propisan način, a sada u tužbi traži restituciju na potpuno drugi način. Povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK-a o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško je zamisliti imajući u vidu pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže (sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnost između ugovornih strana). Kako se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, potrebno je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom tečaja koji je ZID ZPK naložio. Slijedom navedenog, tuženik se protivi financijskom vještačenju predloženom od strane tužitelja i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj u postupku obeštećen provedenom konverzijom, pa nema niti osnova za postavljanje tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik ističe kako je VSRH u obrazloženju rješenja posl.br. Gos 1/2019. od dana 4. ožujka 2019. godine zauzeo jasan stav da korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita čija je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK nemaju pravna interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valuti, stoga tuženik ponavlja kako je nepotrebno i neekonomično provoditi financijsko vještačenje. U slučaju da Naslovni sud dodijeli zadatak vještaku, tuženik predlaže da vještak u obzir preplatu utvrđenu Dodatkom ugovora o kreditu kao i eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdobalja primjene manjeg tečaja za CHF od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita Tuženik smatra bitnim osvrnuti se na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine jer je tužitelj na podnošenje ove tužbe ponukan vrlo vjerojatno upravo radi donošenja ovakve odluke. U čl. 27. st. 3. Zakonu o sudovima propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje, u svrhu ujednačavanja sudske prakse, svakih šest mjeseci, a po potrebi i češće, organizirati zajednički sastanak s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova. Zaključci sa sastanka objavit će se na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U stavku 4. navedenog članka propisano je da viši sud prigodom provedbe ovlaštenja iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka ne smije ni na koji način utjecati na neovisnost i slobodu suda nižeg stupnja u donošenju odluke u pojedinom predmetu. Nadalje, u čl. 40. Zakona o sudovima propisano je da se sjednica odjela ili sudaca saziva i kad se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih odjela, vijeća ili sudaca ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja. Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda. Također je propisano da predsjednik odjela može, prema potrebi, pozvati na sjednicu odjela profesore diplomskog sveučilišnog studija prava, istaknute znanstvenike ili stručnjake u određenoj grani prava. Iz sadržaja navedenih zakonskih odredbi vidljivo je u kojem sastavu i na koji način i iz kojih razloga se donose zaključi i izražavaju pravna shvaćanja koja bi potom imala obvezujući karakter propisan zakonom. Slijedom navedenog, tuženik ne može dovoljno naglasiti da je odluka VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine donesena u pojedinačnom predmetu, te je evidentno da pitanja razmatrana u tom predmetu nisu razmatrana na sastanku VSRH s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova sukladno čl. 27. Zakona o sudovima, niti su razmatrana na sjednici odjela ili sudaca sukladno čl. 40. Zakona o sudovima. Iz navedenog razloga, stavovi izraženi u toj pojedinačnoj odluci, bez obzira što se radi o odluci Vrhovnog suda, ne predstavljaju stavove koji obvezuju sudove u smislu čl. 27. i 40. Zakona o sudovima. U hrvatskom pravnom sustavu, koji pripada europsko kontinentalnim sistemima, usvojeno je opće pravilo da odluka suda u pojedinačnom predmetu ne vezuje izraženim pravnim shvaćanjem ni sud koji je odluku donio ni ostale sudove. To opće pravilo, osigurava slobodu i neovisnost sudaca. Slijedom navedenog, a u skladu s načelom pravičnog suđenja i s načelom zakonitosti, tuženik smatra da ovaj sud treba donijeti odluku u skladu s činjenicama i dokazima koji se iznose u ovom postupku i između stranaka u ovom postupku. Ukoliko bi odluka VSRH Rev 2868/18 -2 od 12. veljače 2019. godine imala značenje kako to shvaća tužitelj (da tužitelj, pored restitucije dobivene kroz konverziju treba biti još dodatno restituiran kroz ovaj sudski postupak), u tom slučaju bi se u potpunosti izgubio smisao vođenja pojedinačnih parničnih postupaka. Dakle, tužitelj pogrešno tumači značenje odluke VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine. Čak i ukoliko se uđe u analizu sadržaja odluke VSRH donesene u tom pojedinačnom predmetu, tuženik ističe da je značenje te odluke drugačije od onoga kako je ta odluka protumačena u javnosti i kako ju je, posljedično, protumačio i tužitelj. Naime, u razmatranoj odluci navedeno je da revidentica postavlja pitanje: Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu? Na postavljeno pitanje, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je sljedeći odgovor: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Stoga je pogrešan zaključak niže stupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“ Vrhovni sud RH je tom odlukom rekao samo jednu stvar, a to je da tužiteljica u tom predmetu, iako je prihvatila konverziju, ima pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu. No, bitno je podsjetiti da je ova odluka Vrhovnog suda RH reakcija na odluku nižeg suda koji je odbacio tužbu tužiteljice u tom predmetu smatrajući da tužiteljica radi prihvaćene konverzije nema pravo podnijeti tužbu. Slijedom navedenog, odluka VSRH znači da je tužba u tom slučaju bila procesno dopuštena tj. da postoji procesna pretpostavka za podnošenje takve tužbe, te da sud nije trebao odbaciti tužbu nego da treba ući u meritum stvari. Navedenom odlukom Vrhovni sud RH nije rekao kakva bi trebala biti meritorna odluka odnosno nije rekao da je tužbeni zahtjev osnovan ili neosnovan. Isto tako, nije rekao na temelju kojih parametara se utvrđuje je li korisnik kredita koji je prihvatio konverziju obeštećen u cijelosti ili nije. Čak štoviše, Vrhovni sud RH naveo je da: „Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.” Ukoliko je Vrhovni sud RH u pojedinačnoj odluci za pojedinačni predmet, zauzeo stav da prihvaćanje konverzije i sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu nije bila prepreka da korisnica kredita/tužiteljica u tom pojedinačnom predmetu, zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, to ne znači da svi sudovi u svim ostalim pojedinačnim predmetima trebaju ignorirati činjenicu da je tužitelj u konkretnom predmetu sklopio Dodatak koji stranke ujedno i izvršavaju ili su ga čak već i izvršile . Sve navedeno je itekako relevantno za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da bi tužitelj, ukoliko smatra da nije u cijelosti restituiran kroz konverziju kredita, trebao dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne, te tek ukoliko sud utvrdi da iste jesu ništetne, tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi Dodatka ugovora o kreditu. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF. Potpuno je pogrešno povesti se za jednom rečenicom iz odluke VSRH da osnovni ugovor nije konvalidirao sklapanjem Dodatka i temeljem te rečenice podnositi tužbu sudu sa stavom kao da taj Dodatak uopće nije izmijenio stanje između tužitelja i tuženika. Potrebno je podsjetiti da je predmet odlučivanja VSRH-a u ovdje obrazlaganoj odluci bilo isključivo pitanje o pravnom interesu za podnošenje tužbe, a ne pitanje je li Dodatkom došlo do konvalidacije ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. VSRH se u navedenoj odluci pogrešno pozvao na odredbu čl. 326. st. 1. ZOO prema kojoj ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne. To nije sporno, a u biti to je i stajalište Suda Europske unije iz presude donesene u predmetu C-26/13 od 13. travnja 2014. godine, tj. da ništetan ugovor, u pravilu, naknadno ne može konvalidirati pa ni ako je razlog ništetnosti otklonjen zakonom (mađarski je zakonodavac propisao da se ugovorna odredba o primjeni dva tečaja - kupovni i prodajni - mijenja tako da vrijedi samo srednji tečaj Mađarske narodne banka, a ugovor ostaje). U našem slučaju nije riječ o donošenju zakona (u ovom slučaju ZID ZPK-a) na temelju kojega je razlog ništetnosti naknadno otpao. Taj Zakon nije propisao konvalidaciju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, nego je propisao da taj ugovor prestaje postojati ako ugovorne strane sklope novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu. Treba imati na umu da je prema ZID ZPK-u korisnicima kredita (potrošačima) ostavljeno je na volju da u roku od 30 dana prihvate ili ne prihvate izračun konverzije i ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu pa su se odlučili na otplatu anuiteta (u koje je uračunana i kamata) prema postojećim ugovorenim uvjetima. Stoga se ne može reći da o tome nije pregovaralo, odnosno da im je nametnuto nešto s čim nisu bili upoznati. Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. VIII. Nadalje, odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P1413/2019-9 od 20. rujna 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019- 36 u kojem je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U navedenom rješenju, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je sljedeće činjenice relevantne za rješavanje ovo predmetnog spora: „Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: - da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, - da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15), - da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, - da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, - da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, - da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu, - da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jed ini je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U - I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Naime, u sklopu revizijskog postupka pred VSRH postavljeno je pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ U odnosu na postavljeno pitanje, VSRH je u presudi u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine (dalje u tekstu: odluka Rev-2245/2017-2) utvrdio da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode po restitucijskim tužbama potrošača u slučaju Franak te je na postavljeno pitanje dao sljedeći odgovor: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje (dalje u tekstu: zauzeto pravno shvaćanje), u toč. 1., cit.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom da su se u praksi pojavljivale dvojbe u vezi s odlukom Rev-2245/2017-2 te zauzetim pravnim shvaćanjem, VSRH donio je objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj dana 31. siječnja 2022. godine (dalje u tekstu: objedinjeno pravno shvaćanje), o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su- IV47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, nisu uzajamno proturječna, već naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Tako zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite” Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“. Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj (stranica 8-12 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (stranica 13-15 spisa), plan otplate (stranica 16-18, 26-28 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (stranica 19- 25, 55-60 spisa), otplatnu tablicu (stranica 29-33 spisa), pregled uplata (stranica 34-41 spisa), konverziju kredita (stranica 42-44 spisa), izračun konverzije (stranica 45-53 spisa), izvadak otvorenih stavki ( stranica 54 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 61-113 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji JB, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica JBM iskazala je da je kredit koji je predmet ovoga spora podigla u svrhu adaptacije kuće u kojoj i sada živi. Kredit je podigla u PBZ jer je dugo godina klijent navedene banke. Ona je u banci zatražila stambeni kredit koji joj je osobni bankar ponudio u CHF kao najpovoljniji pri čemu joj nije obrazlagao iz kojeg razloga je nepovoljniji, no ona je bankaru i toj ponudi vjerovala i istu je prihvatila. Sjeća se da je bankar govorio da svi u to vrijeme uzimaju kredite u CHF pa je takvu ponudu prihvatila i ona. Ne sjeća se sada da li je čitala ugovor o kreditu, no zna da je ugovorila promjenjivu kamatnu stopu i zna da je takva kamatna stopa u svim vrstama ugovora o kreditu. Zna da je to značilo da se ista može mijenjati no nije očekivala niti ju je tko u banci upozorio na to da može doći do takvih izmjena do kojih je u konačnici došlo. Nitko joj u banci nije pojašnjavao pod kojim uvjetima i uslijed kojih okolnosti bi uopće dolazilo do promjene kamatne stope. Nije sigurna da li zna što znači valutna klauzula i zna da joj u banci nitko nije pojašnjavao uslijed kojih parametara bi dolazilo do promjene u otplati kredita, a vezano za tečaj CHF u odnosu na valutu otplate kredita. Nitko joj u banci nije ukazivao na nikakve rizičnosti kredita u valuti CHF. Ističe da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu rata otplate kredita iznosila 1.150,00 kn, a potom je narasla i do oko 1.950,00 kn te je ista iznosila toliko u vrijeme kada joj je banka ponudila konverziju kredita koju je prihvatila. I to iz razloga jer joj je banka priznala određeni novčani iznos, a i smanjena joj je bila rata kredita. Smatra da tom konverzijom nije namirena u cijelosti. Ističe da ona nije u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu zatražila da joj itko išta posebno objašnjava. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu znala je da postoji i kredit u valuti EUR, no u banci su joj ponudili upravo kredit u CHF kao najpovoljniji i ona je tu ponudu prihvatila. Nije tražila ponudu u drugim bankama jer je PBZ bila njezina banka. Ne sjeća se da li je prije ovoga podizala kakav kredit, možda kratkoročni, ne sjeća se valute. Ističe da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik obrta, OPG, a niti trgovačkog društva. Ističe da je to podizanje rate kredite jako loše financijski utjecalo na njezin životni standard kao i standard cijele obitelji jer je u to vrijeme imala malo dijete i na putu drugu dijete.

6. Podneskom od 14. 1. 2026. tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja te temeljem odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022) konačno precizirala tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 3.693,53 eur, sa zateznim kamatama.

7. Temeljem svih izvedenih dokaza kao i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelj ice djelomično osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 45.303,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate 240 mjeseci te da se kredit u iznosu od 45.303,00 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,15 % godišnje, koja kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

9. Nadalje, između stranaka nije sporno da je kamatna stopa ugovorena odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452, tijekom perioda otplate kredita, mijenjana od strane tuženika , i to prema priloženom planu otplate na način da od 31. 8. 2007. iznosi 5,15 %, od 29. 2. 2008. iznosi 5,90 %, od 31. 1. 2009. iznosi 5,95 %, od 31. 7. 2009. iznosi 6,10 %, od 30. 11. 2010. iznosi 5,75 %, od 31. 5. 2011. iznosi 5,50 %, od 31. 8. 2011. iznosi 5,25 %, te od 31. 1. 2014. tako da iznosi 3,23 % godišnje.

10. Nije sporno niti da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 17. 12. 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011487452 (dalje: Dodatak) kojim ugovorne strane suglasno utvrđuju da su 5. 6. 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011487452 na iznos od 45.303,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove, te konstatiraju da se ovaj dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, Narodne novine br. 102/2015 (čl. 1. Dodatka), te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. 9. 2015. izračunatim sukladno čl. 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i izvod otvorenih stavaka po kreditu na dan 30. rujna 2015. (čl. 2. Dodatka).

11. Prema odredbi čl. 3. Dodatka, ugovorne strane suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. 9. 2015. iznosi 19.579,41 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke, da iznos preplate iznosi 1.772,72 EUR, a koji iznos se sukladno čl. 19c. st 1. toč.5. Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. 9. 2015. i iznosi 13.539,15 kn. Nadalje, prema odredbi čl. 4. Dodatka ugovorne strane suglasno utvrđuje da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. 9. 2015. do dana sklapanja ovog dodatka vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF te potpisom ovog dodatka utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 305,71 EUR te se smatra preplatom. Odredbom čl. 5. Dodatka ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos preplate iz čl. 3. i 4. ovog dodatka iznosi 2.078,43 EUR što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. 9. 2015. iznosi 15.874,01 kn te će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka.

12. Ugovorne stranke Dodatka odredbom čl. 6. suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 19.354,44 EUR, preostali iznos glavnice uvećano za kamatu (5,41 % godišnje, promjenjiva, čl. 7. dodatka) korisnik kredita obvezuje se platiti u preostalih 127 mjesečnih anuiteta, a mjesečni anuitet na dan sklapanja dodatka iznosi 200,50 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P - 1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

15. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

16. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P - 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452, u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

17. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj ica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

18. U odnosu na odredbu čl. 4. Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452, u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mog la ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

19. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelj ici kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj ica kao potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takvih ugovornih odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj ica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

20. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelj ice, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelj icu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

21. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora odnosno dodataka dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj ica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

22. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelj ici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

23. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1.

ZZP i čl. 102. ZZP/07.

24. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

25. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452, konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018 -2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

27. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 J od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

28. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

29. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništenosti.

30. Sud je na prijedlog tužiteljice izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji JB koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 1. 12. 2025. iskazala da pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita sveukupno iznosi 3.693,53 €. U utuženom periodu nije bilo smanjenja tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen, stoga nije niti postojala negativna razlika. Prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 28.903,60 CHF( HRK 134.044,08), da neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 19.579,41 (HRK 149.431,58) te razlika u glavnicama iznosi 2.042,27 €, a preplata utvrđena po konverziji iznosi 1.772,72 €.

31. Stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještakinje JB, tužiteljica je u skladu s istim precizirala tužbeni zahtjev te sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedene vještakinje, u dijelu izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita, kao stručno i obrazloženo.

32. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje JB utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452, u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 3.693,53 eur.

33. Nadalje, prema odredbi čl. 5. Dodatka, utvrđen je ukupan iznos preplate od 2.078,43 eur, te stranke Dodatkom sporazumno utvrđuju da se iznos preplate koristi za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi (čl. 5. Dodatka).

34. Dakle, tužiteljica kao korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja je korisniku kredita priznata Dodatkom o konverziji (a radi se o razlici ukupno uplaćenih iznosa radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru o kreditu primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na ukupni iznos anuiteta s valutnom klauzulom u EUR) i preplatu koja proizlazi iz nepoštene i ništetne Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452, u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužiteljici, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, točkom III. izreke presude dosuđena razlika između iznosa od 3.693,53 eur (po osnovi preplate koja proizlazi iz Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452,) i iznosa preplate od 2.078,43 eur (utvrđenog Dodatkom o konverziji) i to u iznosu od 1.615,10 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz toč. III. izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka JB, i to prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos iz toč. III. izreke presude dosuđena je tužitelj ici temeljem odredaba čl. 29. ZOO, od datuma plaćanja pojedinog anuiteta sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Drage Bubalo, u kojem dijelu također nije bilo prigovora stranaka.

35. Tužiteljica, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 2.017,10 eur (iznos glavnice od 2.078,43 eur umanjen za iznos od 61,33 eur za mjesec rujan 2015. jer je tužiteljica na taj iznos zatražila zateznu kamatu od 12. 10. 2015. do isplate), i to od datuma plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužiteljice na ime preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452, u dijelu radi isplate iznosa od 2.017,10 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje JB, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu korisniku kredita već priznata preplata Dodatkom o konverziji, dok Dodatkom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata.

36. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da prema Dodatku o konverziji neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita iznosi manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije (za iznos od 2.042,27 eur), isto nije od utjecaja na ishod ovog spora jer su tužiteljica i tuženik sklapanjem Dodatka o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Dodatak je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15) sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

37. Stoga je odlučeno kao u toč. III. i IV. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. V. i VI. izreke presude).

38. Nadalje, prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P -1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate temeljem ništetne odredbe Ugovora od 5. 6. 2006., broj ugovora 9011487452,,u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, podnesena sudu 28. 5. 2023., za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO, nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

40. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužiteljica je po osnovi uspjela 100%, a po visini 43 %, pa je u konačnici uspjela u omjeru od 71,5 % (100%+43%=143%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 57 %, odnosno u konačnici 28,5 % (57%:2). Stoga uspjeh tužiteljice iznosi 43% (71,5%-28,5%).

41. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 16. 10. 2023., 21. 10. 2025. i 16. 3. 2026. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 4. 10. 2023. i . 14. 1. 2026.. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 325,00 eur, ukupno 1.625,00 eur, no obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu od 43 % dosuđen joj je parnični trošak u iznosu od 698,75 eur te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eur u cijelosti, sveukupno 898,75 eur.

42. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 29. travnja 2026.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku