Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-1221/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice OZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Marko Tušek i Stela Tursan, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon 18. ožujka 2026. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 29. travnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici OZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.026,02 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose i to na:

- iznos 47,41 EUR računajući od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- iznos 95,40 EUR računajući od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- iznos 69,87 EUR računajući od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- iznos 47,49 EUR računajući od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- iznos 70,05 EUR računajući od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- iznos 100,58 EUR računajući od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- iznos 60,76 EUR računajući od 1. studenoga 2010. pa do isplate,

- iznos 113,85 EUR računajući od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- iznos 60,76 EUR računajući od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- iznos 92,04 EUR računajući od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- iznos 78,13 EUR računajući od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- iznos 79,34 EUR računajući od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- iznos 79,34 EUR računajući od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- iznos 100,41 EUR računajući od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- iznos 99,51 EUR računajući od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos 102,59 EUR računajući od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos 102,68 EUR računajući od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. studenoga 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. studenoga 2013. pa do isplate,

- iznos 112,31 EUR računajući od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- iznos 112,23 EUR računajući od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. rujna 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. listopada 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. studenoga 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. prosinca 2014. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- iznos 55,24 EUR računajući od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- iznos 62,41 EUR računajući od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- iznos 62,41 EUR računajući od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- iznos 62,41 EUR računajući od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- iznos 62,41 EUR računajući od 1. lipnja 2015. pa do isplate,

- iznos 62,41 EUR računajući od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- iznos 62,41 EUR računajući od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,

- iznos 62,41 EUR računajući od 1. rujna 2015. pa do isplate, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.532,90 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2026. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 8 centi koja teče od 1.svibnja 2010.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica podneskom od 20. svibnja 2025. djelomično povukla tužbu i to u dijelu za isplatu iznosa od 1.125,42 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv Zagrebačke banke d.d. radi isplate. U tužbi je navela da je kao korisnik kredita s tužiteljem kao kreditom 17. svibnja 2006. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206577710, a koji ugovor je solemniziran po javnoj bilježnici Bojani Štimac iz [adresa] 18. svibnja 2006. pod brojem OU-652/2006, a temeljem kojeg ugovora je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.642,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a koji iznos kredita je od strane tuženika stavljen u otplatu 19. svibnja 2006. Navela je da je na dan isplate kredita 1 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke iznosio 4,690199 kn. Nadalje je navela da je čl. 2. Ugovora određeno da je dužna tuženiku u anuitetima platiti iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveza po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,90% godišnje. U članku 3. Ugovora određen je rok isplate kredita i to 20 godina, te da se na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava redovna kamata, i to za cijelo vrijeme postojanja tražbine po ugovoru od dana stavljanja ugovora u otplatu. Člankom 7. Ugovora određeno je da se k redit otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 354,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na CHF na dan plaćanja. Također je određeno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Navela je da je ugovorom određena redovna kamatna stopa 4,90%, ali kao promjenjiva u skladu s odlukama banke, te je tuženik višekratno jednostranim odlukama povećavao prvotno ugovorenu kamatnu stopu, o čemu je obavještena dopisima, a čime je ujedno povećavao i iznos mjesečnog anuiteta koji je uredno otplaćivala. Tvrdi da je ovakvim postupanjem tuženik jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenim Zakonom o obveznim odnosima, temeljem ugovorenih odredaba koje je sam unaprijed formirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznos mjesečnog anuiteta koje je bila dužna plaćati, i time uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu kao potrošača. Smatra da odredba čl. 2. kojom je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a kojom odredbom se omogućuje promjena iznosa anuiteta u slučaju promjene kamatne stope iz čl.2. Ugovora, temeljem čl.81. Zakona o zaštiti potrošača, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je kao takva temeljem čl.87. ZZP i čl.103. i 104. Zakona o obveznim odnosima ništetna i ne proizvodi pravne učinke te se smatra kao da nije ni ugovorena, budući da se o istoj nije pregovaralo, niti su joj na jasan i razumljiv način pružene sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. Pozvala se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, te potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u djelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, odnosno tužiteljica se poziva na pravomoćna utvrđenja iz navedene presude i tvrdi da su ništetne odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF kao i odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika. Tužiteljica je navela da je s tuženikom 20. siječnja 2026. sklopila Dodatak I Ugovora kreditu kojima je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim su odredbe iz ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Međutim tužiteljica tvrdi da sklapanjem Dodatka nije obeštećena u cijelosti jer je tuženiku uplatila daleko veći iznos od onoga koji bi bio plaćen da je kredit otplaćivan po početnoj kamatnoj stopi i primjenom onog tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tvrdi da joj je tuženik dužan vratiti 46.348,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate, kao nepošteni stjecatelj, koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa do isplate. Pozvala se na odredbu čl.502.c Zakona o parničnom postupku i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača i predložila da se naloži tuženiku da joj isplati 46.348,00 kn, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj ica obrazložila svoju tužbu. Osporio je osnovu i tijek zateznih kamata. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužiteljice, a dospjeli su prije 14. lipnja 2014. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelj ice, obzirom da je za pojedine anuitete nije razvidno tko ih je plaćao. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 20. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom te da su sve tužiteljičine uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Naveo je da je konverzija nastupila na temelju očitovanja volje tužiteljice koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF, da se njezin kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je tužiteljica u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobila od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam izračun konverzije zakonodavac izričito propisao u čl.19.c ZID ZPK/15 . Banka je bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15 pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužiteljica stavljena u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Naveo je da je tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju, a sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu nastao je pravni posao koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju joj banka nije mogla uskratiti. Naveo je da tužiteljica tvrdi da je tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF, a za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičina prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su tužiteljica (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote.. Nadalje navodi da je banka pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (čl.19.c st.1. točka 3. ZID ZPK/15), s "novim anuitetima u EUR", te svim "izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naveo je da je banka tužiteljici bila dužna dostaviti propisani "izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl.19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti li ne prihvatiti tu ponudu, a ako tužiteljici ponuda nije odgovarala, nije trebala prihvatiti konverziju. Tuženik tvrdi da su sklapanjem dodatka, tužiteljica i banka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranka, što smisleno isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Naveo je da tužiteljica više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita jer su sklapanjem dodatka, tužiteljica i banka u skladu s odredbama ZID ZPK/ 15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. Tuženik je predložio da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici da mu namiri parnične troškove.

3. Tuženik se tijekom postupka pozivao na odluku u oglednom sporu poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i tvrdio da tužiteljica nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove zbog bilo kakve preplate. Naveo je da je na tužiteljici teret dokaza da je potrošač kao i da mora dokazati da se utvrđenja iz kolektivne parnice na nju mogu i trebaju primijeniti. Tužiteljica je osporila navode tuženika, odnosno da je prigovor o promašenoj aktivnoj legitimaciji neosnovan, da je prigovor zastare neosnovan, da je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nije potrošač na tuženiku, da tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije obeštećena po osnovi ništetnih odredbi ugovora i da ona sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu nije izgubila pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, da konverzija kredita nema utjecaj na tužbeni zahtjev, da u ovom postupku potražuje samo razliku do ukupnog iznosa koji je tuženik stekao bez osnova temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba koje je ugradio u ugovor koji je sam pripremio, uvažavajući i umanjujući svoje potraživanje za iznos preplate koji joj je priznat u konverziji. Predložila je provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Tuženik se tijekom postupka pozivao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i na sudsku praksu iz koje proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita.

4. Tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev za isplatu podneskom 20. svibnja 2025. (stranica 271-274 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na način da je isti uskladila s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje i zapravo je smanjila zahtjev za isplatu, odnosno zatražila je isplatu iznosa od 5.026,02 EUR (ranije 46.384,00 kn, odnosno 6.151,44 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Odredbom čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 , 70/19, dalje: ZPP), propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio i ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Slijedom navedenoga, smanjenje tužbenog zahtjeva se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, na što je tuženik pristao, pa je slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci rješenja sadržanog u ovoj odluci.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u kuverti na stranici 11 spisa, a koja se sastoji od Ugovora o namjenskom krediti 3206577710 od 17.5.2006., izračuna konverzije na dan 30.9.2015., Efektivne kamatne stope/Realna godišnja kamatna stopa od 17.5.2006., Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, anuiteti u HRK, dokumentaciju u kuverti na stranici 26 spisa, a koja se sastoji od dopisa banke od 12.11.2015., izračuna konverzije na dan 30.9.2015., informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015., pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015., prijedloga izmjene ugovora o kreditu, izvješće o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama, prometa po kreditu/specifikacija uplata. Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, te su kao svjedoci saslušani DZ i SZ, te tužiteljica.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u vezi s čl. 221.a. ZPP-a, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, osim u dijelu za isplatu zatezne kamate na iznos od 8 centi. Naime, u Republici Hrvatskoj je sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) uveden euro kao službena valuta i tužiteljica je zahtjev za isplatu i postavila u valutu euro, u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje. Međutim, prema stajalištu suda je prilikom zaokruživanja na dvije decimale pojedinačnih mjesečnih iznosa preplate koji su navedeni u nalazu i mišljenju vještaka došlo do razlike od 8 centi s obzirom na glavnicu (iznos od 5.026,02 EUR, a zbroj svih pojedinačnih iznosa preplate daje iznos od 5.026,10 EUR). S obzirom da prema stajalištu suda tužiteljica ne može potraživati zatezne kamate na veći iznos od 5.026,02 EUR, te s obzirom da pojedinačni mjesečni iznosi na koje je zatražila isplatu zakonske zatezne kamate daju iznos od 5.026,10 EUR, sud je radi eventualne ovršivosti izreke presude i razumljivosti iste odbio zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos od 8 centi koje teku od 1.5.2010., odnosno umanjio je prvi iznos preplate na koji tužiteljica potražuje isplatu zakonske zatezne kamate za 8 centa (iznos od 47,49 EUR, na iznos od 47,41 EUR). Dakle, zbog navedenog je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužiteljica s tuženikom 17.5.2006. zaključila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206577710, kao i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzije kredita uz valutnu klauzulu u EUR. Nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.642,00 CHF, uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206577710, kreditna partija 7103121673, proizlazi da je isti sklopljen 17.5.2006. između tuženika Zagrebačka banka d.d., PJ 015801 Centar Varaždin, P. Preradovića 17, te tužiteljice, kao korisnice kredita i SZ kao založnog dužnika, da je namjena kredita bila rekonstrukcija kuće upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Varaždinu, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica], da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.642,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije bilo sporno da je čl.2. ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 54.642,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama na tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,90% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja ( članak 2). Rok otplate kredita je 20 godina. Nije bilo sporno da je čl.7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 354,41 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Istim člankom je ugovoreno i da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, a da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Tu valja naglasiti da su stranke, odnosno tužiteljica i tuženik 20.1.2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Iz istog proizlazi da su ugovorne stranke utvrdile da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl.2. tog Dodatka Ugovoru iznosi 38.466,33 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30.9.2015. iznosi 268.524,68 kn, te da na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita iznosi 135 mjeseca, a da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 7.072,72 kn, koja će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta/rata po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, a dok je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta/rate, a dok se zadnjom uplatom iz preplate podmiruje dio anuiteta/rate koji može biti manji od 50% anuiteta/rate, te je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta/rate, dok je Korisnik kredita nakon iskorištenja preplate nadalje podmirivati anuitete/rate u punom iznosu.

8. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206577710 od 17.5.2006. i to ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Sporno je ima li tužitelj ica pravni interes za podnošenje ove tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK(NN 102/2015), te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 1/2016 tužitelj ica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i od kada tužiteljica eventualno ima pravo na isplatu zakonske zatezne kamate. Tuženik je osporio tužiteljici i status potrošača, kao i aktivnu legitimaciju za pojedine uplate. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

9. Valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

10.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na od luku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da je teret dokazivanja za navedeno na tužiteljici i da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK (NN 102/2015) te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.

12. Iz iskaza svjedoka ZZ, sina tužiteljice proizlazi da je sve rate kredita otplaćivala njegova majka, a ako je koju ratu platila preko njega to je bio isključivo njen novac. Odgovorio je da je predmetni kredit bio za adaptaciju i dogradnju kuće. Iskazao je kao su njegovi roditelji zaposleni i ne bave se nikakvom djelatnošću. Kredit su sklopili u Zagrebačkoj banci jer su tamo imali primanja. Nije bio prisutan u banci kada su zaključivali ugovor o kreditu, a saznanja imam o tome iz njihovog razgovora. Početna rata kredita je bila 1.600,00 a porasla je na 2.600,00 kn. Vezano za konverziju majka je dobila poziv da dođe u banku. O dogovaranju uvjeta za sklapanje dodatka ugovora ima saznanja iz razgovora s majkom.

13. Iz iskaza svjedoka SZ, supruga tužiteljice, proizlazi da je kredit dignut radi adaptacije kuće, a dignut je u Zagrebačkoj banci jer je to bila banka u kojoj je njegova supruga primala plaću.U toj kući žive zajedno svi. Kredit je dignut u CHF jer su jedino na taj način mogli dobiti kredit. Nisu im objašnjavani ekonomski rizici za potrošača, niti kako se mijenja kamatna stopa. Rata kredita je na početku bila oko 1.500,00 kn, a narasla je na 2.500,00 kn. Bio je prisutan dogovoru s bankom i s bankom se ne može pregovarati. Uvjeti su bili takvi kakvi jesu, hoćeš-nećeš. Djelatnik banke je pripremio ugovor. Konverziju je sklopila supruga zbog smanjenja rate, ne zna je li dobila obavijest od banke ili se ona obratila banci, misli da je dobila poziv. Nije mogla pregovarati o konverziji, jer s bankom nema pregovora. Ne zna na koji način je banka izračunala iznos duga. Na adresi nekretnine nije bilo registrirano trgovačko društvo niti sjedište obrta. Nekretnina nije davana u najam niti u zakup. Sva sredstva kredita su utrošena za tu nekretninu. Svaki put je sa suprugom bio u banci. Nije pročitao ugovor o kreditu i nije tražio pojašnjenja, niti izmjenu neke ugovorne odredbe, nije znao da tečaj CHF može varirati. Nije mu poznat pojam valutne klauzule. Znao je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nije znao da se toliko može promijeniti.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF bio kredit koji joj je od strane banke ponuđen na temelju njene plaće. Rata kredita joj je rasla te su je iz banke pozvali i ona je pristala na konverziju radi težih uvjeta života. Namjena kredita je bila dogradnja kuće, odnosno proširenje i adaptacija kuće. Nije imala u vlasništvu firmu niti obrt. Nije joj ponuđeno više vrsta kredita, odnosno u banci joj je rečeno da, s obzirom na njena primanja je kredit u švicarcima najpovoljniji. Osobni bankar je pripremio ugovor o kreditu. Nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama već joj je dan ugovor i išla je nakon toga javnom bilježniku. Banka joj je rekla da je CHF stabilna valuta. Pročitala je ugovor o kreditu. Iskazala je joj nisu objasnili kako bi se kamatna stopa mogla mijenjati. Rata kredita je rasla iz mjeseca u mjesec od 1.600,00 do 2.500,00 odnosno do 2.540,00 kn. Do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu je došlo tako da joj je banka poslala dopis i ona je na to pristala, jer nije znala iz mjeseca u mjesec da li će moći otplaćivati kredit. Nije joj rečen iznos stvarnoga duga po kreditu. Nije bila upozorena na ekonomske rizike valute švicarca i sama je otplaćivala kredit. Objasnili su joj kakav je kredit i to je to. Pitala je može li dobiti kunski kredit, no da je na njen izračun plaće mogla dobiti samo kredit u švicarcima. Odgovorila je da je valutna klauzula valuta u kojoj se diže kredit te da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da je ona mislila da je valuta stabilna i da se ne bude ekstra mijenjalo.Nisu joj objasnili da će joj kamata rasti i da će joj rata kredita rasti zbog valutne klauzule.

15. Analizirajući iskaz svjedoka ZZ, sud isti ocjenjuje vjerodostojnim i na temelju istog utvrđuje da tuženik neosnovano osporava tužiteljici aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe, s obzirom da iz istog sud utvrđuje da je tužiteljica isključivo svojim novcem otplaćivala predmetni kredit. Nadalje ocjenjujući iskaz tužiteljice i njezinog supruga, sud iste prihvaća kao istinite te iz istih utvrđuje da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj ica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužitelj icu nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju njihovih iskaza sud je u konačnici zaključio da je tužitelj ica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), odnosno da tuženik neosnovano osporava tužitelj ici status potrošača.

16. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj ica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl. 2. i 7. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelj ice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelj icu je jedina kamatna stopa s kojom je bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,90% godišnje, slijedom čega je tuženik, stekao bez osnove iznose koje je tužitelj ica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,90% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim, a imajući u vidu da se ista odnosi i na tuženika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplati la na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

17. U vrijeme podnošenja ove tužbe 12. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

18. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

19. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

20. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu broj 1/2016 od 20. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te da su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Taj Dodatak nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos- 1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

21. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 O protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

22. Točno je da je tužiteljica kao korisnik kredita mogla odbiti konverziju koju joj je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužiteljica u konačnici ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016 i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih anuiteta kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije potpisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

23. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i naložio vještakinji da se očituje koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF za HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, uzimajući pritom u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji uz primjenu pravila o uračunavanju. Vještakinji je naloženo i da se očituje je li konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15).

24. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je isti izrađen na osnovu dokumentacije u spisu. Vještakinja je navela da je iznos kredita bio 54.642,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da je redovna kamatna stopa iznosila 4,90% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Kreditora, da je način otplate bio 240 mjesečnih anuiteta. Nadalje je navela da je u razdoblju od 1.7.2011. do 1.12.2011. odobren moratorij na otplatu glavnice i kamate, a za moratorij je obračunata naknada u visini 2,5% nedospjele glavnice na dan 1.6.2011., te je prepisana glavnica za daljnju otplatu. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je kredit isplaćen na dan 19.5.2006., po tečaju koji je iznosio 4,690199 kuna za 1 CHF. Isplaćeni iznos kredita u kunama je iznosio 256.281,85 kn. Prvi anuitet je dospio na naplatu 1.7.2006., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem prvog u danu u mjesecu. Nadalje proizlazi da je kredit konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata u iznos od 7.072,72 kn (938,71 EUR). Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotnu ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30.9.2015. više plaćeno 5.563,99 EUR, a od tog iznosa na više plaćenog zbog promjene kamatne stope odnosi se 1.421,67 EUR, a na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF odnosi se 4.142,32 EUR. Vještakinja je navela da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužiteljici priznao preplatu u iznosu od 938,71 EUR. Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 400,74 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 537,97 EUR. Preostala razlika više plaćenog iznosi 5.026,02 EUR, te je specificirala pojedinačne mjesečne iznose. Nadalje stalna sudska vještakinja u nalazu i mišljenu je navela da je tuženik konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužiteljice su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužiteljice u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR. Nadalje je navela da prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu je istaknula da je provedenom konverzijom kredita tužiteljica stavljena u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom).

25.Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 5.026,02 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate koje teku od dana preplate, a sve sukladno izračunu stalne sudske vještakinje Nataliji Jambrečić. Pritom valja tuženiku ukazati da su uzete u obzir tzv. negativne razlike i iznos preplate priznat u konverziji. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je vještakinja iznos preplate priznat u konverziji pogrešno odbila od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice. Vještakinja se očitovala na prigovor tuženika navodeći da je nalaz sačinjen u skladu sa zadatkom postavljenim od strane suda. Nakon toga je tuženik naveo da ustraje na prigovoru i da tužiteljica nije postav ila zahtjev za isplatu uglavničenih zakonskih zateznih kamata.

26. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 2. listopada 2025. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja i očitovanja od 27. listopada 2025. Nastavno na podnesak tuženika od 17.9.2025. u odnosu na točku 5., da se pisano očitovala podneskom od 27.6.2025., a na točku 6. istog podneska navela je da je tijek zateznih kamata utvrđen od dana dospijeća anuiteta, a što je različito od dana uplate. Navedeno je iz razloga što je tužiteljica bila u obvezi i uplate vršila prije stvarnog dospijeća, na taj način tuženik je de facto stavljen u povoljniji položaj jer je tijek kamate određen od dana dospijeća anuiteta.

27. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, a da je do razlike od 8 centi došlo prilikom zaokruživanja preplaćenih iznosa na dvije decimale. Također je sud ocijeniio je da se prigovori tuženika uglavnom odnose na zadatak vještaku, a zadatak vještaku je odredio sud, a naglašava se da se vještakinja očitovala na njegove prigovore. .

28. Dakle, kako su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,90% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015., odnosno do konverzije i uz uračunavanje preplate priznate u konverziji plati la tuženiku 5.026,02 EUR više, sud je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos od 5.026,02 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, osim na prvi zatraženi iznos koji je umanjio za 8 centi, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelj ice za isplatom zatezne kamate tekuće od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, osim za prvi preplaćeni iznos, i to iz razloga što je tuženik, utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o kreditu, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci I. i III presude.

29. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecan ja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnu ugovornu odredbu kojom je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž - 6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154., 155. i 158.st.1. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju tužiteljica je podneskom od 20. svibnja 2025. djelomično povukla tužbu i to za isplatu iznosa od 1.125,42 EUR. Prvopostavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosio je 46.348,00 kn (6.151,44 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosi 5.026,02 EUR i tužiteljica je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti. U dijelu u kojem je tužiteljica djelomično povukla tužbu smatra se uspjehom tuženika u parnici. Međutim taj uspjeh tuženika u parnici je prema stajalištu suda neznatan . Naime, u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica je u pogledu osnove i visine uspjela sa 90,85% svog zahtjeva, a s konačno preciziran tužbenim zahtjevom u pogledu osnove i visine njezin uspjeh je 100%. Stoga sud ocjenjuje da je ukupan uspjeh tužiteljice u parnici u pogledu osnove i visine 95,43%. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 250,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Za sastav obrazloženih podnesaka od 31.5.2023. i 20.5.2025. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr. 8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska predanog na ročištu 15.10.2020., s obzirom da se prema stajalištu suda tužiteljica o svemu navedenom u tom podnesku mogla očitovati na pripremnom ročištu, za zastupanje na kojem joj se priznaje troška u iznosu od 250,00 EUR, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 2.11.2023., 6.5.2024., 2.10.2025. i 18.3.2026. također joj je priznat trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr. 9.t. 1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Tužiteljici je priznat trošak i zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presudu u iznosu od 125,00 EUR, sukladno tbr.9.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljici je priznato ukupno 2.125,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 813,00 kn, odnosno 107,90 EUR, dok joj nije priznat na teret protivne strane trošak pristojbe na rješenje u iznosu od 100,00 kn, s obzirom da je taj trošak nastao njezinom krivnjom, s obzirom da nije platila pristojbu već prilikom podnošenja tužbe. Tužiteljici je priznat i trošak plaćenog predujam za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu, s obzirom da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno čl.11. st.1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN broj 118/18 i 51/23). Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.532,90 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.). Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 29. travnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila i li od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106. a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnicima iz ZOU Marko Tušek i Stela Tursan, odvjetnicima u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija u Zagrebu