Poslovni broj: P-8159/2025-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Andrej Ležaić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. travnja 2026. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ZČ odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika GČ odvjetničke vježbenice, odvjetnika, 29. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavim odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 116-177/2008 od dana 16.05.2012. godine sklopljenog između tužitelja i tuženog.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužiteljici ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.553,10 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 20.12.2024. godine navodi kako je tužiteljica dana 18.12.2008. godine sklopila sa HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (sada Addiko Bank d.d.) Ugovor o kreditu broj 116-177/2008 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu).Člankom 6 navedenog ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke. Označena odredba članka 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika (banke) o kamatnim stopama je ništetna i to iz razloga kako slijedi: Odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva.

2. Naime, kamatna stopa po prednje označenom ugovoru o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istome obavješćivao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, pa je tako tuženik u nekoliko navrata u periodu otplate kredita mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku , a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Predmetna ugovorna odredba omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, koji promjenu nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti jer nije imao nikakvih egzaktnih kriterija U predmetnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja (u ovome slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem ove ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja). Navedeno je u suprotnosti odredbi čl. 247. ZOO (NN 35/05, 41/08, 125/11) koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredba članka 6. predmetnog ugovora je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se tog načela. Prema predmetnoj ugovornoj odredbi dug tužitelja je postao promjenjiv element na koji nije mogao utjecati tužitelj iz razloga što je kamatu tuženik (banka) određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, sporni članak 6. kojim se određuje promjenljivost kamatne stope je u potpunosti u suprotnosti s Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, te je s istim regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od dana 04. srpnja 2014. g., poslovni broj Pž-7129/13-4, na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama uključujući i kredit tužitelja, zauzeo je stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne - što je osobito obrazloženo na str. od 53. do 67. navedene presude i rješenja, a u ovome predmetu se radi o takvom identičnom slučaju. U odnosu na postavljeni VPS ističe se kako je on, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kojem se traži utvrđenje ništetnosti utvrđen sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev ispravljen na ročištu koje je održano dana17. veljače 2026. godine u cijelosti.

3. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 423393804 od 16. svibnja 2012. obzirom na to da je tužitelj postavio isključivo deklaratorni tužbeni zahtjev, tuženik osporava tužitelju postojanje pravnog interesa za podnošenje ove tužbe. Naime, prema odredbi članka 187. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) tužba za utvrđenje može se podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

4. Budući da je Ugovor o kreditu otplaćen još u listopadu 2014., a tužitelj nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev niti je predloženo financijsko vještačenje s tim u vezi, tuženik smatra da tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje ove tužbe. Nejasno je, naime, koju bi korist tužitelj imao kad bi Sud prihvatio predmetni tužbeni zahtjev. Ako odgovor glasi da bi tužitelj u tom slučaju podnio novu tužbu zahtijevajući isplatu, tada proizlazi da se ovaj postupak vodi isključivo zbog troškova parničnog postupka, što je protivno smislu parničnog postupka i nepotrebno opterećuje pravosudni sustav. Uostalom, može li se iz sadržaja tužbe sa sigurnošću isključiti mogućnost da se kamatna stopa mijenjala i u tužiteljevu korist odnosno da je tijekom otplate kredita bila manja od početno ugovorene?

5. Tuženik, nadalje, ističe da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05), a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom.

6. Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Naime, odredba članka 6. Ugovora o kreditu je: (i) uočljiva – iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom Osnovnom ugovoru te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva; (ii) jasna – iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe; (iii) razumljiva – iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ne razumije što znači riječ „promjenjiva“ odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna“. Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužitelju bila sasvim razumljiva.

7. Podredno tome, tuženik tvrdi kako predmetna odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi: (i) o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi; (ii) koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja – odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika.

8. Tuženik ovdje opetovano ističe da iz tužbe nije moguće zaključiti da se eventualna promjena kamatne stope negativno odrazila na njegove ekonomske interese, a bez ispunjenja te pretpostavke odredba potrošačkog ugovora teško može biti nepoštena i posljedično ništetna jer u tom slučaju ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

9. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo napotrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane.

10. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina.

11. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“) dana 04.10.2012. godine. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01.01.2011. godine tuženik utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužitelj.

12. Nadalje, ugovaranjem promjenjive kamatne stope u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti kamate. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom odredbom. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

13. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao otplatni plan (list 4 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 5 spisa), Ugovor o kreditu (list 6-10 spisa) i saslušanjem tužiteljice na ročištu 5.5.2025. godine (list 35-36 spisa).

14. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146//25, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

15. Prvenstveno sud ukazuje da sukladno čl. 327 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328 istog zakona je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

16. Obzirom da tužiteljica traži utvrđivanje ništetnosti ugovorne odredbe iz ugovora čija je dana od ugovornih strana, sud smatra da ista ima pravni interes to zahtijevati te nije usvojio suprotne navode tuženika.

17. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 116-177/2008 te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor dana 18.12.2008. godine. Svrha tog kredita je nenamjenski kredit te je tuženik dostavio na raspolaganje tužitelju iznos od 140.000,00 HRK. Tim kreditom je bila određena naknada od 2,50 % koji iznos je tužitelj mora platiti prilikom prvog korištenja kredita. Rok otplate tog kredita iznosi 6 godina te se isti otplaćuje u 72 rate. Člankom 6. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika (banke) o kamatnim stopama.

18. U svom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 05.05.2025. godine tužiteljica je iskazala kako je predmetni kredit podigla u svrhu rješavanja privatnih problema, a ne u poslovne svrhe. Tijekom realizacije kredita nisu je u banci upozorili o tome koliko bi se moglo očekivati promjena kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja. Tijekom otplatnog razdoblja došlo je do povećavanja kamatne stope jednostranom odlukom banke i to dosta. Po zanimaju je kuhar i nema stručnih znanja iz područja ekonomije i bankarstva. Misli da nije išla kod javnog bilježnika za ovaj kredit. Sam ugovor je površno pročitala jer je njeno znanje iz te domene vrlo slabo. U vrijeme podizanja kredita radila je u jednoj privatnoj firmi kao kuhar. Na pitanje da li joj je objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatna stopa odgovorila je da nije. Nije pregovarala s bankom ni o čemu vezano za kredit. Baka je sastavila ugovor. To je bilo po sistemu uzmi ili ostavi. U vrijeme realizacije ovog kredita imala je financijskih problema pa je dio novca iz ovog kredita iskorišten za zatvaranje obaveza po drugom kreditu koji je imala u Hypo banci. Na pitanje za što je još koristila novac iz ovog kredita odgovorila je za školovanje djece, kupnju namještaja, rješavanje zdravstvenih problema i slično. U vrijeme sklapanja kredita nije znala razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope. Gospođa FČ nije bila korisnik tih sredstava.

19. Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica u banci tuženika realizirala nenamjenski kredit za privatne potrebe što tom kreditu daje obilježje potrošačkog kredita. Naime, iz iskaza tužiteljice osobno sud je utvrdio da je novac iskorišten za zatvaranje obaveza po drugom kreditu koji je imala u Hypo banci, školovanje djece, kupnju namještaja, rješavanje zdravstvenih problema i slično. Isto tako sud je iz provedenih dokaza utvrdio da stranke nisu posebno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi već da je takvu odredbu u predmetni Ugovor unijela jednostrano banka koja je sama i napisala cijeli ugovor.

20. Vezano uz promjenjivu kamatnu stopu sud smatra da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

21. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

22. Ovaj postupak značajan je iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

23. Sud ovdje posebno ističe da se ova sudska odluka ne može primijeniti direktno na ovu pravnu stvar jer se u ovoj pravnoj stvari ne radi o CHF kreditu o kojima se odlučivalo u kolektivnom sporu, već se navedena odluka izlaže samo kao primjer iz sudske prakse vezano uz ništetnost pojedinih odredbi iz ugovora o kreditu između banka i potrošača, a posebno vezano uz ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke!

24. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati niti je tužiteljica na to mogla imati bilo kakav utjecaj.

25. Sud je u ovom postupku je utvrdio da je tužiteljica pročitala ugovor no sud smatra da tužiteljici koja je po stručnoj spremi kuhar, nisu mogle biti poznate sve opasnosti i rizici ugovaranja promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci banke, a iz povedenih dokaza proizlazi da joj banka te rizike nije objasnila prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da o toj odredbi stranke ugovora nisu niti pregovarale.

26. Isto tako je sud utvrdio iz provedenih dokaza da tuženik nije objasnio tužiteljici zašto je došlo do povećanja kamatne stope, niti su ikada precizno navedeni kriteriji ili parametri koji su doveli do takvog povećanja.

27. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužiteljici, a niti je ikada uslijedilo obrazloženje ili bio upoznavanje s parametrima koji dovode do navedenih promjena.

28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno pa stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva.

29. Dakle, neovisno o tome što pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača nema izravnu primjenu u smislu čl. 502c ZPP-a na ovaj sudski postupak, ovaj sud je utvrdio na temelju provedenih dokaza u ovom postupku - da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tužiteljice kao korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, s tužiteljicom kao potrošačem nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedeno je svakako imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

30. Osim toga, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

31. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući načelan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom i svim sličnim predmetima, sud na temelju provedenog dokaznog postupka nalazi utvrđenim da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 6. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je ta odredba nepoštena, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan primjenom članka 87. Zakona o zaštiti potrošača.

32. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članka 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika ili temeljem drugog akta banke te je stoga odlučeno kao u tč. I. izreke ove presude. .

33. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).

34. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe od 23.12.2024. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 04.03.2025., 05.05.2025., 17.02.2026. i 08.04.2026. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak sastava podneska od 14.01.2026. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1) ili ukupno 1.200,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti pridajući trošak PDV-a pod 350,00 EUR (tbr. 46), trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR te na presudu od 26,55 EUR pa sveukupni trošak tužiteljice iznosi 1.553,10 EUR te je taj iznos sud dosudio tužiteljici na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.

35. Tužiteljici je na njen zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 i 8 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužiteljici od 29. travnja 2026. godine pa do isplate.

36. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 29. travnja 2026. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.