Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-694/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu pojedincu Ireni Šegavić, u pravnoj stvari tužiteljice FA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Karlovačka banka d.d. Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, OIB 08106331075, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. travnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnice u zamjeni tužitelja GA, odvjetnice u [adresa], i punomoćnice tuženika zaposlene kod tuženika, ČA, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. III. Ugovora o nenamjenskom kreditu, od dana 08. travnja 2005.g. partija broj 020788, koja glasi: „ naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, na način određen Odlukom o naknadama Banke.“.

II.Nalaže se tuženiku Karlovačka banka d.d. Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, OIB 08106331075, da tužiteljici FA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 68,87 EUR sa zateznim kamatama od 11. travnja 2005. do isplate, i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Karlovačka banka d.d. Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, OIB 08106331075, da tužiteljici FA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 301,17 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2026. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 8. travnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu, partija broj 020788, kojim ugovorom je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 25.94,56 kn, što je na dan zaključivanja Ugovora o kreditu iznosilo 3.500,00 EUR po srednjem tečaju za 1 EUR tečajne liste Banke, isplatom u gotovini. Odredbom čl. II.stavak 4. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, na način određen Odlukom o naknadama Banke.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, 11. travnja 2005. naplatila iznos od 518,84 kn na ime "naknade po kreditu". Tužiteljica dalje navodi da je tužena predmetnu odredbu čl. III.stavak 4. ugovora o stambenom kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP -a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovornom odredbom čl.III.st.4. predmetnog ugovora o kreditu, ugovoreno je da "naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, na način određen Odlukom o naknadama Banke", unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica stoga smatra kako navedena odredba čl. III. stavak 4 predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. III. stavak 4. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Tužiteljica stoga ovom tužbom postavlja zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe, kao i zahtjev za vraćanje onog što je po tako ništavoj odredbi naplaćeno tužiteljici prilikom isplate kredita, i to iznosa od 68,87 EUR sa zateznim kamatama od 11. travnja 2005. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbe i tužbenih zahtjeva iz nekoliko razloga. Tuženik smatra da je pogrešna tvrdnja tužitelja da je odredba o naknadi za izvršenu uslugu ugovorena u čl. III Ugovora, za koju je propisano da se naplaćuje sukladno Odluci o naknadama Banke za obavljanje bankarskih usluga; nepoštena te samim time i ništetna. Tužena ovdje navodi kako je iznos naknade naznačen u samom ugovoru čiji je nacrt tužitelj dobio na uvid prije potpisivanja. U prodajnom razgovoru s djelatnikom zaposlenom kod tužene, tužitelju su sve informacije o glavnim značajkama kreditnog procesa pojašnjene. Pogrešna je tvrdnja tužitelja, da navedena odredba čl. III. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Tužena ovdje navodi kako je iznos naknade naznačen u samom ugovoru čiji je nacrt tužitelj dobio prije potpisivanja i kako je nedvojbeno naknada jasno određena i to u postotku od 2% od iznosa odobrenog kredita pa je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva jer se ugovorom navode parame tri za njen izračun, a to je postotak naknade i iznos kredita, pa i izvor odnosno Odluka o naknadama Banke, na temelju koje će se naknada obračunati. Banka samostalno utvrđuje visinu naknada vodeći računa o proračunu prihoda i rashoda te o složenosti poslova za koje se naknada obračunava, a u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima. Odluka o naknadama za obavljanje bankarskih usluga dio je općih uvjeta tužene, donesena je u skladu sa zakonskim propisima i internim aktima tužene, donijelo ih je tijelo koje je za to ovlašteno, nisu protivne prisilnim propisima niti pravnom poretku, ni po sadržaju niti po formi. Ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. – dalje ZOO) koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi; a postojanje Odluke o naknadama Banke je svakako podatak kojim je ta naknada određena. U tom smislu rezonira i Županijski sud u Puli – Pola, u svojoj odluci Gž 311/2018-2 od dana 3. rujna 2018. Sa svim informacijama koje su tužitelju bile potrebne za usporedbu različitih ponuda različitih banaka u cilju donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu tužena je tužitelja pravovremeno upoznala i to prije sklapanja Ugovora o kreditu te tužitelju iste informacije odnosno konkretno i iznos naknade nije mogao ostati nepoznat. U skladu s navedenim tužitelj je bilo upoznat sa svim značajkama kreditnog proizvoda – nenamjenskog kredita i na njih nije imao nikakvih prigovora, pa ne stoji tvrdnja tužitelja da tužena nikada nije objasnila i informirala tužitelja o troškovima kredita. Tužitelj tijekom postupka realizacije kredita, a koji je uključivao i višekratne dolaske u Banku i izmjenu pisane korespondencije, ni na koji način nije uvjetovao sklapanje ugovora izmjenama odredbi o visini naknada. Štoviše, isti je bio upoznat sa svim naknadama u trenutku sklapanja ugovora; te svojim pasivnim držanjem nije uopće izrazio želju za bilo kakvim pregovaranjem u tom segmentu. Tužitelj je bio suglasan sa naknadom od 2% od iznosa odobrenog kredita te je istu sam podmirio. Od navedenog datuma protekao je vremenski period više od 20 godina. Čini se kako 2005. g tužitelj nije imao potrebu napominjati kako je za njega Banka nešto nepošteno odradila dok je rješavao pitanje kreditnog zahtjeva, a sada nakon 20 godina ima. U skladu s navedenim postavlja se pitanje kakav je pravni interes tužitelja i da li posto ji potreba za ispitivanje pravnog interes tužitelja? Tužitelj ovdje nakon 20 godina na ništavost upire tek paušalno ničim dokazano, a navodi tužitelja o nepoštenosti i ništavosti odredaba utemeljeni su na pogrešnim tumačenjima Zakona o obveznim odnosima, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o zaštiti potrošača. Ako tužitelj smatra da su navedene odredbe ugovora o naknadi nepoštene zašto nije prije protiv tužene pokrenuo tužbu za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, upravo izneseno potvrđuje činjenicu da tužitelj zloupotrebljava pravosudni sustav na način da sada ovim putem tužbom obmanjuju sud i iznosi netočne podatke o tome kako nije znao stvarni trošak kreditiranja. Činjenica je da zaposlenici Banke, koji rade na poslovima kreditiranja građana, prije sklapanja ugovora o kreditu informiraju korisnika kredita o svim uvjetima kredita, a tako se radilo i 2005. godine, kada je odobren kredit tužitelju. To što tužitelj nije imao primjedbe niti na jednu danu informaciju o kreditnom proizvodu niti je imao prigovor na sadržaj Ugovora o kreditu i nije tražio nikakvu eventualnu izmjenu/korekciju odredbi o visini naknada, ne znači da se o uvjetima kredita nije moglo pregovarati pa je tužena na tu okolnost suglasna s prijedlogom izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja. Postupanje sukladno odredbi Čl. 295 Zakona o obveznim odnosima, koja određuje da Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziv, postupanje je u skladu sa zakonom. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. U slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje. Tužitelj je bez ikakvih prigovora prihvatio ponudu i prijedloge tužene i svojim pasivnim držanjem nije uopće izrazio želju za bilo kakvim pregovaranjem u segmentu izmjene naknade, kamatne stope ili neke druge odredbe ugovora o nenamjenskom kreditu. Ugovor o kreditu od dana 08.04.2005. sačinjen je temeljem pravilnika o odobravanju nenamjenskih kredita građana od 26.ožujka 2002.g. i izmjena i dopuna istog od 08.11.2004.g. i Odluke o odobravanju upravo ovog nenamjenskog kredita tužitelja od dana 08.04.2005. U slučaju da je tužitelj izrazio bilo kakav prigovor na naknadu, kamatu ili neke druge ugovorne odredbe iste bi bile raspravljene i o istima bi kreditni odbor Banke raspravljao i don io Odluku. Tužitelj ovdje svakako ima saznanja da je tužena kreditna institucija koja sukladno odredbi Čl. 295 ZOO-a u ponudi ima Ugovore i koji opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač ) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Budući da se o odredbama internih akata kreditora, tužene, koji reguliraju materiju kreditiran ja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari obično i pojedinačno ne pregovara ne znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora, a nije se pregovaralo jer je tužitelj s cjelokupnom ponudom i svim glavnim značajkama ugovora bio pravovremeno i to prije sklapanja ugovora pravovremeno informiran i sa svime je bio suglasan i na nikakvu odredbu Ugovora nije imao prigovora. U skladu s navedenim ne stoji izjava tužitelja da je iznos naknade naplaćen od tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je sporna odredba o naknadi za izvršenje usluge kreditiranja suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno, tužitelja, a ispunjenje koje pretpostavke je neophodno za utvrđenje nepoštenom predmetne odredbe. Tužena smatra kako tužitelj nije dokazao kako je za njega sporna ugovorna odredba o naknadi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer tužitelj isto nije niti tražio, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača te se ugovorna odredba o naknadi ne može smatrati nepoštenom. Tužena ovdje skreće pozornost naslovnom sudu na čl. 99 Zakon o zaštiti potrošača koja određuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U skladu sa svim iznesenim jasno je kako tužitelj zloupotrebljava pravosudni sustav na način da sada ovim putem tužbom obmanjuju sud i iznosi netočne podatke o tome kako nije znao stvarni trošak kreditiranja i o istom nije mogao pregovarati. Kako je tužena više puta ovdje i naglasila tužitelj je sa svim informacijama, koje su tužitelju bile potrebne za usporedbu različitih ponuda u cilju donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pravovremeno upoznat i to prije sklapanja Ugovora o kreditu te tužitelju iste informacije odnosno konkretno iznos naknade nije mogao ostati nepoznat. Štoviše tužitelj je o iznosu naknade bio jasno i razumljivo informiran i iznos naknade mu je jasno, razumljivo i uočljivo prezentiran u prodajnom razgovoru i nacrtu Ugovora koji je dobio na uvid prije nego je isti sklopljen. Ugovorna odredba smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako tužitelj tvrdi da je odredba o naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja tužene i da je time tužena uzrokovala neravnotežu u njenim pravima i obvezama treba to i dokazati. Svojim pasivnim držanjem tužitelj nije inicirao niti potaknuo bilo kakav pregovor o iznosu naknade za uslugu kreditiranja, a svojom tužbom tužitelj nije dokazao da je sporna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj nije dokazao da je iznos svote naknade koju je platio tuženoj temeljem predmetnog kredita iznos čija bi naplata bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je isti uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu od 8. travnja 2005, uplatni listić na listu 8, saslušao tužiteljicu kao stranku.

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Obzirom je na pripremnom ročištu 4. ožujka 2026. tuženik izjavio da nije sporna visina tužbenog zahtjeva, to nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje.

6. Predmet spora zahtjev je tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koji se odnose na naknadu za obradu kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

7. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 8. travnja 2005. sklopili ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 25.944,56 kn, što na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosi 3.500,00 EUR.

8. Nije sporno da je tužiteljica 11. travnja 2005. platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 518,84 kn (uplatni listić na strani 8 spisa), što danas iznosi utuženih 68,87 EUR.

9. Tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003 u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o kreditu kupovinu osobnog vozila marke Fiat Uno koji je tužiteljica koristila u privatne svrhe.

10. Nadalje, prema odredbi članka 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstava pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

12. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sporna odredba navedena je u članku III. stavak 4. Ugovora o kreditu od 8. travnja 2005. i glasi:„ naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, na način određen Odlukom o naknadama Banke.“.

14. Iz iskaza tužiteljice također proizlazi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o odredbama o isplati naknade za obradu kredita. Iz njenog iskaza proizlazi da tužiteljica nije bila niti upoznata s obvezom plaćanja tzv."ulazne naknade", te da nije mogla utjecati na niti jednu odredbu osim visine kredita i roka otplate.

15. Dakle, o naknadi prilikom isplate kredita nije se moglo pregovarati, kao niti o visini te naknade. Sporne ugovorne odredbe bile su unesene u unaprijed sastavljenom ugovoru pa je sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP tuženik bio dužan dokazati da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo.

16. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Obzirom se nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naknadi prilikom isplate kredita, tužiteljica je kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

17. Osim toga, tužiteljici nije objašnjeno niti je određeno navedeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Obzirom tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika nisu pojašnjeni razlozi ugovaranja naknade za obradu kredita, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

19. Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

20. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

21. Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

22. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno uopće pregovaralo što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

23. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

24. Stoga je u konkretnom slučaju, nepoštene, a time i ništetne ugovorene odredbe o naknadi prilikom isplate/korištenja kredita.

25. Tužitelj ima valjani pravni interes za postavljanje deklaratornih zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi prilikom isplate kredita, tzv.ulazna naknada. Pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe sastoji se u ostvarivanju daljnjih prava na temelju utvrđene ništetnosti, kao što je pravo na povrat plaćenih iznosa.

26. Nije sporno da je tužitelj platio iznos naknade prilikom isplate kredita u utuženom iznosu od 68,87 EUR pa je osnovan njen zahtjev za povrat iznosa od 68,87 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja.

27. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Predmet ovog spora je restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

29. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, također temeljem navedene odredbe članka 1111. ZOO.

30. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

32. Stoga je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti iznos od 68,87 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate. Plaćanje je izvršeno 11. travnja 2005. pa od tog dana teče zatezna kamata.

33. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

34. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice obzirom je ništetnost tek utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

35. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

36. Tužiteljici pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025) obzirom je u cijelosti uspjela u sporu.

37. Troškovi tužiteljice sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), i to za sastav tužbe iznos od 50,00 EUR prema Tbr.7.t.1., za sastav podneska od 6.2.2026. iznos od 50,00 EUR prema Tbr.8.t.1, za zastupanje na raspravama 4.3.2026. i 8.4.2026. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr.9.t.1. za svako ročište, za pristup na ročište za objavu presude iznos od 25,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što sve uvećano za PDV od 25% prema Tbr.46, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 6,64 EUR i sudske pristojbe na presudu 13,27 EUR, ukupno iznosi 301,17 EUR, koji iznos je naložen tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade troškova postupka, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke.

38. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 29. travnja 2026.

Sudac: Irena Šegavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Karlovačka banka d.d. Karlovac