Republika Hrvatska

Općinski sud Varaždinu

Trg slobode 9 Varaždin

Poslovni broj: P-77/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari EŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Nikola Žganec, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb kojeg zastupa punomoćnik Petra Vatavuk, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 18. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti tuženika te objave presude 29. travanja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 9012754298, sklopljenog između tužitelja VŽ, E , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao Kreditora od 9. srpnja 2007. potvrđenog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, broj OV: 13022/07 od 10. srpnja 2007. koji glasi:

„KAMATNA NA KREDIT. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,50% (slovima pet cijelih pedeset) posto godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9012754298 sklopljenog između tužitelja VŽ, E, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao Kreditora od dana 9. srpnja 2007. potvrđenog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, broj OV: 13022/07 od 10. srpnja 2007. koji glasi:

„Kredit u iznosu od 18.185,90 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta. Mjesečni anuitet iznosi 261,33 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan zaključenja ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.“

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju EŽ isplati iznos od 788,02 eura (sedamsto osamdeset i osam eura i dva centa) sa zateznom kamatom:

- na iznos od 31,76 EUR od 1. rujna 2007.

- na iznos od 5,10 EUR od 1. rujna 2007.

- na iznos od 5,10 EUR od 1. listopada 2007.

- na iznos od 5,10 EUR od 1. studenoga 2007.

- na iznos od 5,10 EUR od 1. prosinca 2007.

- na iznos od 5,10 EUR od 1. siječnja 2008.

- na iznos od 5,10 EUR od 1. veljače 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. ožujka 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. travnja 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. svibnja 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. lipnja 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. srpnja 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. kolovoza 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. rujna 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. listopada 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. studenoga 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. prosinca 2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. siječnja 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. veljače 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. ožujka 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. travnja 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. svibnja 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. lipnja 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. srpnja 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. kolovoza 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. rujna 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. listopada 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. studenoga 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. prosinca 2009.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. siječnja 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. veljače 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. ožujka 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. travnja 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. svibnja 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. lipnja 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. srpnja 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. kolovoza 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. rujna 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. listopada 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. studenoga 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. prosinca 2010.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. siječnja 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. veljače 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. ožujka 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. travnja 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. svibnja 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. lipnja 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. srpnja 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. kolovoza 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. rujna 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. listopada 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. studenoga 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. prosinca 2011.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. siječnja 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. veljače 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. ožujka 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. travnja 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. svibnja 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. lipnja 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. srpnja 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. kolovoza 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. rujna 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. listopada 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. studenoga 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. prosinca 2012.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. siječnja 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. veljače 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. ožujka 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. travnja 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. svibnja 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. lipnja 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. srpnja 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. kolovoza 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. rujna 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. listopada 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. studenoga 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. prosinca 2013.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. siječnja 2014.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. veljače 2014.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. ožujka 2014.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. travnja 2014.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. svibnja 2014.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. lipnja 2014.

- na iznos od 9,72 EUR od 1. srpnja 2014.

- na iznos od 9,48 EUR od 1. kolovoza 2014.

do 30.02011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju EŽ isplati iznos od 3.474,01 eura (tri tisuće četiri stotine sedamdeset četiri i jedan cent) sa zateznom kamatom:

- na iznos od 31,76 EUR od 1. rujna 2007.

- na iznos od 2,62 EUR od 1. listopada 2007.

- na iznos od 2,62 EUR od 1. studenoga 2007.

- na iznos od 2,62 EUR od 1. prosinca 2007.

- na iznos od 2,62 EUR od 1. siječnja 2008.

- na iznos od 2,62 EUR od 1. veljače 2008.

- na iznos od 28,53 EUR od 1. kolovoza 2008.

- na iznos od 1,46 EUR od 1. rujna 2008.

- na iznos od 3,36 EUR od 1. listopada 2008.

- na iznos od 10,25 EUR od 1. studenoga 2008.

- na iznos od 11,51 EUR od 1. prosinca 2008.

- na iznos od 5,30 EUR od 1. siječnja 2009.

- na iznos od 20,06 EUR od 1. veljače 2009.

- na iznos od 21,32 EUR od 1. ožujka 2009.

- na iznos od 15,39 EUR od 1. travnja 2009.

- na iznos od 17,12 EUR od 1. svibnja 2009.

- na iznos od 7,74 EUR od 1. lipnja 2009.

- na iznos od 14,53 EUR od 1. srpnja 2009.

- na iznos od 15,61 EUR od 1. kolovoza 2009.

- na iznos od 14,10 EUR od 1. rujna 2009.

- na iznos od 15,22 EUR od 1. listopada 2009.

- na iznos od 13,62 EUR od 1. studenoga 2009.

- na iznos od 15,75 EUR od 1. prosinca 2009.

- na iznos od 4,93 EUR od 1. siječnja 2010.

- na iznos od 19,43 EUR od 1. veljače 2010.

- na iznos od 21,21 EUR od 1. ožujka 2010.

- na iznos od 21,73 EUR od 1. travnja 2010.

- na iznos od 24,09 EUR od 1. svibnja 2010.

- na iznos od 28,34 EUR od 1. lipnja 2010.

- na iznos od 28,74 EUR od 1. srpnja 2010.

- na iznos od 34,17 EUR od 1. kolovoza 2010.

- na iznos od 37,46 EUR od 1. rujna 2010.

- na iznos od 42,21 EUR od 1. listopada 2010.

- na iznos od 38,39 EUR od 1. studenoga 2010.

- na iznos od 40,95 EUR od 1. prosinca 2010.

- na iznos od 9,79 EUR od 1. siječnja 2011.

- na iznos od 48,78 EUR od 1. veljače 2011.

- na iznos od 46,95 EUR od 1. ožujka 2011.

- na iznos od 50,55 EUR od 1. travnja 2011.

- na iznos od 47,83 EUR od 1. svibnja 2011.

- na iznos od 54,46 EUR od 1. lipnja 2011.

- na iznos od 64,58 EUR od 1. srpnja 2011.

- na iznos od 73,91 EUR od 1. kolovoza 2011.

- na iznos od 81,70 EUR od 1. rujna 2011.

- na iznos od 66,54 EUR od 1. listopada 2011.

- na iznos od 60,23 EUR od 1. studenoga 2011.

- na iznos od 60,42 EUR od 1. prosinca 2011.

- na iznos od 63,61 EUR od 1. siječnja 2012.

- na iznos od 67,59 EUR od 1. veljače 2012.

- na iznos od 69,14 EUR od 1. ožujka 2012.

- na iznos od 67,06 EUR od 1. travnja 2012.

- na iznos od 66,65 EUR od 1. svibnja 2012.

- na iznos od 68,47 EUR od 1. lipnja 2012.

- na iznos od 69,21 EUR od 1. srpnja 2012.

- na iznos od 67,21 EUR od 1. kolovoza 2012.

- na iznos od 66,45 EUR od 1. rujna 2012.

- na iznos od 61,79 EUR od 1. listopada 2012.

- na iznos od 66,40 EUR od 1. studenoga 2012.

- na iznos od 68,21 EUR od 1. prosinca 2012.

- na iznos od 66,83 EUR od 1. siječnja 2013.

- na iznos od 2,89 EUR od 1. veljače 2013.

- na iznos od 64,87 EUR od 1. ožujka 2013.

- na iznos od 64,56 EUR od 1. travnja 2013.

- na iznos od 68,15 EUR od 1. svibnja 2013.

- na iznos od 61,49 EUR od 1. lipnja 2013.

- na iznos od 61,21 EUR od 1. srpnja 2013.

- na iznos od 61,36 EUR od 1. kolovoza 2013.

- na iznos od 62,04 EUR od 1. rujna 2013.

- na iznos od 63,38 EUR od 1. listopada 2013.

- na iznos od 65,00 EUR od 1. studenoga 2013.

- na iznos od 65,08 EUR od 1. prosinca 2013.

- na iznos od 68,11 EUR od 1. siječnja 2014.

- na iznos od 64,84 EUR od 1. veljače 2014.

- na iznos od 68,44 EUR od 1. ožujka 2014.

- na iznos od 69,96 EUR od 1. travnja 2014.

- na iznos od 68,39 EUR od 1. svibnja 2014.

- na iznos od 66,49 EUR od 1. lipnja 2014.

- na iznos od 62,46 EUR od 1. srpnja 2014.

- na iznos od 93,57 EUR od 1. kolovoza 2014. kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Tužbeni zahtjev tužitelja EŽ protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi isplate iznosa od 0,15 eura sa zateznom kamatom smatra se povučenim.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju EŽ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 53,77 eura (pedeset i tri eura i sedamdeset sedam centi) sa zateznim kamatama od 29. travnja 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Činjenično obrazlažući predmet spora, tužitelj navodi da se njegovo potraživanje odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 4.262,18 eura, koji iznos predstavlja preplatu rata kredita nastalu tijekom otplate temeljem Ugovora o kreditu zbog promjene kamatne stope te promjene tečaja CHF, odnosno primjene valutne klauzule. Tužitelj smatra da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne jer su protivne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su ništetne temeljem čl. 322. st. 1. Zakon o obveznim odnosima, u vezi s odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakon o zaštiti potrošača kojima se uređuju nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima. Nadalje, tužitelj ističe da je ništetnost takvih ugovornih odredbi utvrđena u kolektivnom postupku za zaštitu potrošača u predmetu Kolektivni spor Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Budući da je tužitelj na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi tijekom otplate kredita platio veći iznos od onoga koji bi bio dužan platiti da su ugovorne odredbe bile zakonite i transparentne, tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenog iznosa kao stečenog bez osnove sukladno čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 22. veljače 2022. sukladno nalazu i mišljenju vještaka smanjio tužbeni zahtjev na način da istim potražuje iznos od 4.262,03 eura sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose. Podneskom od 16. ožujka 2026. tužitelj je odredio tužbeni zahtjev sukladno rješenju Županijskog suda u Sisku broj: Gž-236/2023 od 3. travnja 2025. odnosno umjesto ukupnog iznosa po svim utuženim osnovama preplate, u podnesku je razdvojio preplatu zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF i preplatu s osnova ništetnosti kamatne stope, a sve u skladu s vještačkim nalazom na način da istim potražuje iznos od 4.262,17 eura sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose.

3. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. ožujka 2026. punomoćnik tužitelja pojašnjava da je u podnesku od 16. ožujka 2026. omaškom pogrešno naveden iznos ukupnih pretplata u točki 4 tužbenog zahtjeva kao i pojedinačni iznos pretplate od 1. kolovoza 2014., a da ispravni iznosi glase da se umjesto iznosa 788,16 eura ukupno potražuje iznos od 788,02 eura, a pojedinačni iznos pretplate za kolovoz 2014. iznosi 9,48 eura. Nadalje je naveo da tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu ukupnog iznosa od 4.262,03 eura te je sud i odlučivao upravo o tom tužbenom zahtjevu kojim se potražuje iznos od 4.262,03 eura.

4. Predmetno smanjenje tužbenog zahtjeva po svom karakteru predstavlja povlačenje dijela tužbe, o kojem povlačenju se tuženik nije posebno očitovao nego se je upustio u daljnje raspravljanje čime je iskazao prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe te je sud sukladno odredbi čl. 193. st. 2 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019.; dalje: ZPP) donio rješenje kao u točki I. izreke rješenja.

5. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako u osnovi tako i u visini te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da presude donesene u kolektivnom sporu nemaju učinak erga omnes i ne mogu se automatski primijeniti na individualni spor tužitelja (Presuda Pž-6632/17, VTSRH). Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je predmetna odredba ugovora identična onoj predmetno sporne kolektivne tužbe, da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena niti ništetna jer je ugovorena slobodnom voljom stranaka (čl. 26. st. 3. ZOO, čl. 2. ZOO) , da se kamata mijenjala prema tržišnim parametrima (CDS, LIBOR, troškovi HNB -a) i u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, da primjena fiksne kamatne stope kakvu traži tužitelj nije dopuštena niti zakonski utemeljena (Presuda Revt-249/14, VSRH), da je ugovaranje valutne klauzule u CHF valjano i dopušteno prema čl. 22. ZOO, čl. 2. st. 4. Ustava RH i sudskoj praksi VSRH (Rev 1990/91), da je tužitelj bio upoznat s rizikom promjene tečaja CHF te je o istom obaviješten (čl. 12.9. ugovora o kreditu) kao i da navedena odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima stranaka u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP-a. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. U daljnjem tijeku postupka Općinski sud u Čakovcu donio je presudu poslovni broj P - 284/2021 od 3. siječnja 2023. koja je rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-236/2023 od 3. travnja 2025. ukinuta te je odlučeno da se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Općinski sud u Čakovcu se s pravomoćnim rješenjem poslovni broj P-156/2025 od 5. siječnja 2026. oglasio se mjesno nenadležnim te je predmet 10. veljače 2026. ustupljen Općinskom sudu u Varaždinu.

8. U ponovljenom postupku sud pročitao dokumentaciju tužitelja (strana 15-50 spisa), dokumentaciju tuženika (strana 70-79, 91-112, 192-208 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (strana 124-173 spisa), dopunu nalaza i mišljenja vještaka (strana 221-225, 229-234 spisa) i iskaz vještaka. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

9. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.262,03 eura za koji je tužitelj preplatio rate kredita po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

11. Između stranaka nije sporna činjenica da su stranke 9. srpnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 9012754298 (dalje: Ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da se navedenim kreditom banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 18.185,90 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate, da je rok otplate kredita 84 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu u visini od 5,50 %. godišnje. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila (članak 2. Ugovora). Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

12. Sporno je između stranaka jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne te je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj u otplati kredita platio uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na tečaj i koji je bio u trenutku sklapanja ugovora. Nadalje, jesu li sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora te je li tužitelj prilikom sklapanja ugovora upotrijebio dužnu pažnju. Konačno, sporna je visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

13. Vezano za ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu ukazuje se na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; dalje ZOO) prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke, pa tako i tuženik, mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu, a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka je su li te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju .

14. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su ga sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima (bankama) da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

17. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno sporne ugovorne odredbe o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima.

18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

20. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

21. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

23. Isto tako u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

24. U odnosu na prigovore tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti te da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran da bi mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

25. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja obavijestio i dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

26. Pri tome nedvojbeno je da je predmetni ugovor tipski ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika te ga je korisnik kredita ili kao takvog mogao prihvatiti i potpisati (uključujući i ovdje navedenu odredbu) ili od njegovog sklapanja odustati, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva radi kojih mu je kredit bio potreban. S druge strane, kako tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara na okolnost jesu li i na koji način djelatnici banke doista prilikom sklapanja ugovora tužitelja informirali o rizicima i posljedicama promjene tečaja CHF ostali su nedokazani navodi tuženika o načinu informiranja tužitelja od strane njegovih djelatnika u konkretnom slučaju.

27. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitel j kojeg sud smatra prosječnim potrošačem od strane tuženika uopće nije bi informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF i parametrima promjene kamatne stope koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene ni metoda obračuna kamatne stope kao ni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne. Stoga sud ocjenjuje kako su u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točci I. i II. izreke presude.

28. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tužitelja o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

29. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

27.1. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača na čija se utvrđenja poziva tužitelja (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 13. srpnja 2021., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u tom dijelu neosnovan. S druge, strane sud nalazi osnovan prigovor zastare s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope obzirom da je do trenutka podnošenja tužbe protekao zastarni rok od 5 godina.

28. U odnosu na prigovor zastare novopostavljenog tužbenog zahtjeva ukazuje se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., a koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Stoga je i takav prigovor tuženika neosnovan.

29. S obzirom na navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama sukladno čl. 323. ZOO-a svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi.

30. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Kseniji Špoljarić.

31. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje te dopune nalaza proizlazi da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa uplatio ukupno više 5.938,36 kuna, a s osnova promjene tečaja da je uplatio ukupno više 26.174,90 kuna pri čemu je vještak naznačio točne pojedinačne preplaćene iznose i datume izvršenih plaćanja odnosno preplate.

32. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj je dostavio očitovanje od 18. veljače 2022. iz kojeg proizlazi da je u cijelosti suglasan s istim te je podneskom od 20. lipnja 2025. prema nalazu i mišljenju odredio tužbeni zahtjev kako je to opisano u toč. 3. obrazloženja, dok tuženik nakon dopune nalaza i saslušanja vještaka na ročištu održanom 20. listopada 2022. nije imao prigovore na matematički izračun vještaka.

33. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Ksenije Špoljarić sud isti prihvaća u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke.

34. Obzirom je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te sukladno istome utvrdio visinu preplaćenih tj. bez osnove od strane tuženika stečenih iznosa.

35. U odnosu na prigovore tuženika da je sud trebao uzeti u obzir tzv. negativne razlike, kada je tečaj bio niži od početnog ili kamata niža, ističe se da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa niti ne postoji njegova obveza vraćanjem nečega što nije primio, a zato ne postoji tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

36. Kako je sud utvrdio osnovu tužbenog zahtjeva kao i njegovu visinu koja je sukladna dopuni nalaza i mišljenja vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate s osnova primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli osnovanim, dok je kao neosnovan ocijenio zahtjev za isplatu s osnova primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj obzirom na usvojeni prigovor zastare potraživanja.

37. Zakonske zatezne kamate tužitelju je dosuđena po njegovom zahtjevu i sukladno nalazu vještaka od 1. listopada 2015., prema odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

38. Vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 4.262,03 eura. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. Tužitelj je sa tužbenim zahtjevom uspio u omjeru od 18,49%, dok je tuženik uspio u omjeru od 81,51% to je valjalo naložiti tuženiku da tužitelju naknadi samo razmjerni dio priznatih troškova .

38.1. Prilikom odmjeravanja troškova tužitelja valja ukazati da je odredbom članka 10. stavak 1. ZPP-a propisano da sud i stranke moraju nastojati da se postupak provede sa što manje troškova te da sukladno članku 155. stavak 1. ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci sud određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice o čemu sud odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

38.2. Dosuđeni trošak tužitelja sastoji se od izdataka tužitelja koje je sud u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ocijenio potrebnim za vođenje parnice, a sastoji se od izdataka tuž itelja za sastavljanje tužbe, trošak sastavljanja podneska od 24. rujna 2021. kojim se očituje na odgovor na tužbu, trošak sastavljanja podneska od 18. veljače 2022. kojim se očitovao nakon nalaza i mišljenja vještaka odnosno dopune nalaza te podneska od 17. ožujka 2026. kojim je odredio tužbeni zahtjev, sukladno Tbr. 8. st. 1. u svezi Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., 107/2025. dalje: Tarifa),sve u iznosu od 250,00 eura za svaki podnesak, trošak zastupanja na ročištu održana 5. listopada 2021. te na glavnoj raspravi održanoj 26. travnja 2022., 20. listopada 2022. 3. siječnja 2023. i 18. ožujka 2026. prema Tbr. 9. st.1. Tarife i Tbr. 46. u iznosu od 250,00 eura za svako od ročišta kao i trošak sastavljanja žalbe protiv presude u iznosu od 312,50 eura prema Tbr.1. toč. 5. i tbr. 46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 165,80 eura. Osim navedenog tužitelju je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 44,54 eura, trošak pristojbe na presudu u iznosu od 82,29 eura, te sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 eura, sve sukladno Tbr. 1. točka 1. i Tbr. 2. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/2023).

38.3. Trošak sudske pristojbe iznad dosuđenog iznosa sud je ocijenio kao neosnovan. Trošak sastava podneska od 1. travnja 2022. sud nije našao potrebnim za vođenje postupka, obzirom se radi o podnesku kojim tužitelj ponavlja navode iznesene u tužbi i podnesku od 15. travnja 2022. za koje podneske je tužitelju priznat trošak za sastavljanje navedenih podnesaka. Kao nepotreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud nalazi troška sastava podneska od 15. srpnja 2021., 20. listopada 2021., 23. siječnja 2023. i 9. veljače 2023. kojim tužitelj obavještava sud dostavlja potvrdu o uplati predujma za vještačenje i pristojbe. Kao nepotreban sud je ocijeni i trošak zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude 3. siječnja 2023. i 29. travnja 2026. obzirom da stranka koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, može u sudskoj zgradi preuzeti ovjereni prijepis presude, a sud će ujedno u tom slučaju presudu istaknuti na internetskoj stranici e - oglasna ploča sudova.

38.4. Na taj način tuženiku su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.908,22 eura. Obzirom je tužitelj u ovom postupku uspio sa 18,49% to je valjalo temeljem čl. 154. st. 2. ZPP naložiti tuženiku da tužitelju naknadi samo razmjerni dio priznatih troškova i to iznos od 53,77 eura koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a.

U Varaždinu 29. travanja 2026.

Sudac:

Helena Đud

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Nikoli Žgancu, odvjetniku u Čakovcu

2. Tuženiku po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetniku u Zagrebu,

3. spis