REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2095/2024-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Iva Mesić, odvjetnica u Zagrebu protiv I-tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 32, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Zagrebu i II-tuženika B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 17. ožujka 2026. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ive Mesić, odvjetnice iz Zagreba, zamjenice punomoćnika I-tuženika ZT, odvjetnice iz [adresa] i punomoćnika II- tuženika STG, odvjetnika iz [adresa], dana 29. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se ništetnim te ne proizvodi pravne učinke, Ugovor o kreditu broj 51401652-5103445297 od 01. ožujka 2007. godine kao i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sadržan u čl. 11 Ugovora, zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i I-tuženika kao kreditora, ovjerenog od javnog bilježnika Vesna Pučar, iz Zagreba, broj ovjere: OV-5051/07. Utvrđuje se ništetnim te ne proizvode pravne učinke, Ugovor o ustupu tražbine od 27.01.2017. zaključen između I. i II-tuženika, ovjerenog od javnog bilježnika Mladena Matoš, iz Zagreba, broj ovjere: OV-1460/17."
II. Odbija se u cijelosti i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi: "1.Utvrđuje se ništetnim te ne proizvode pravne učinke odredbe iz Ugovora o kreditu broj 51401652-5103445297od 01.ožujka 2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i I-tuženika kao kreditora, ovjerenog od javnog bilježnika Vesna Pučar, iz Zagreba, broj ovjere: OU-5051/07 i to:
Odredba čl.2 iznos kredita, a koja glasi:
=164.200,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj
Odredba čl.7 st.2. koji glasi:
-iznos anuiteta =1.461,62 CHF,
Dio odredbe čl.7 st.3 koji glasi:
„potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja,
te odredba iz čl 8 pod naslovom KAMATA koja glasi“ kamatna stopa je promjenjiva „, kao i dio odredbe koji glasi „ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke.“
2.Utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi pravne učinke Ugovor o ustupu tražbine od 27.01.2017., zaključenim između I i II tuženika, ovjerenog od javnog bilježnika Mladen Matoš, iz Zagreba, broj ovjere: OV-1460/17, u odnosu na odredbe iz Ugovorao kreditu broj 51401652-5103445297od 01.ožujka2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i I tuženika kao kreditora, ovjerenog od javnog bilježnika Vesna Pučar, iz Zagreba, broj ovjere: OU-5051/07 i to:
Odredba čl.2 iznos kredita, a koja glasi:
=164.200,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj
Odredba čl.7 st.2. koji glasi:
-iznos anuiteta =1.461,62 CHF,
Dio odredbe čl.7 st.3 koji glasi:
„potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja,
te odredba iz čl 8 pod naslovom KAMATA koja glasi“ kamatna stopa je promjenjiva ", kao i dio odredbe koji glasi „ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke.“
III. Odbija se zahtjev tužitelja ST za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
IV. Nalaže se tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti I-tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 32, OIB: 23057039320, trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se zahtjev I-tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
VI. Nalaže se tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti II-tuženiku B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII. Odbija se zahtjev II-tuženika B2 Kapital d.o.o., Zagreb, za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 29.11.2019. godine navodi da je kao korisnik kredita s I- tuženikom zaključio dana 1.03.2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 51401652- 5103445297 i to na iznos od 164.200,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Stranke su ugovorile kamatnu stopu od 8,250% godišnje, promjenjivu sukladno važećim odlukama banke. Navodi da je I-tuženik sa II-tuženikom zaključio Ugovor o cesiji na temelju kojeg je istom ustupio svoja potraživanja iz Ugovora o kreditu, pa tako i sredstva osiguranja, pri čemu je II-tuženik stupio na mjesto založnog vjerovnika te je pokrenuo ovrhu na nekretnini koja je bila predmet osiguranja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj ističe da je od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik internim odlukama, a o kojima se nije pregovaralo, mijenjao kamatnu stopu u nekoliko navrata. Takve su odluke tuženika, uz promjenu tečaja CHF-a, nesporno utjecale i na iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan podmirivati po Ugovoru o kreditu. Iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, iz odredaba Ugovora o kreditu čl. 8 razvidno je da je istu jednostrano mijenjao isključivo tuženik, a temeljem vlastite interne odluke o kamatnim stopama. Navodi da je tuženik unošenjem takve odredbe u Ugovor o kreditu za sebe ugovorio mogućnost da po vlastitom nahođenju i vlastitim netransparentnim kriterijima mijenja tu kamatnu stopu, bez prethodne konzultacije niti objašnjenja tužitelju kao korisniku kredita koji parametri su konačno utjecali na promjenu kamatne stope, a što je, kako navodi tužitelj protivno zakonu te osnovnim načelima obveznog prava, dok sama neizvjesnost takve kamate mijenjane odlukama tuženika čini obvezu tužitelja neodređenom, a predstavlja bitan sastojak ugovora. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF niti na temelju zaključenog predmetnog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje su nedvojbeno, zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi utjecale na ukupan trošak kredita, a koje su posljedice u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženiku. Tužitelj suprotno savjesnosti i poštenju nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ugovaranjem valutne klauzule tuženik je povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba jer odredbu o valutnoj klauzulu nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. U tom smislu ističe se da su cilj i svrha valutne klauzule prema Zakonu o obveznim odnosima uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvrjeđivanja domaće valute kao valutne obveze. Taj cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u RH pa je time grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Sukladno odredbama ZOO-a koje propisuju kako ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a jasno navode kako su bitni sastojci ugovora o kreditu prije svega novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu. Imajući ovo na umu dakle činjenicu da su redom svi bitni sastojci ugovora o kreditu, konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnih stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta, kao odredbe koje dakle određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog iznosa kredita te cijenu i način na koji se ona za se ima platiti zahvaćeni ništetnošću, neizostavnim se nameće zaključak kako takav ugovor ne može opstati jer od ugovora ne bi ostao niti jedan jedini bitni sastojak odnosno od ugovora ne bi ostalo ništa. Slijedom navedenog tužitelj tužbom traži da sud utvrdi ništetnim te da ne proizvodi pravne učinke, Ugovor o kreditu broj 51401652-5103445297 od 01. ožujka 2007. godine kao i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sadržan u čl. 11 Ugovora, zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i I-tuženika kao kreditora, ovjerenog od javnog bilježnika Vesna Pučar, iz Zagreba, broj ovjere: OV-5051/07, kao i da utvrdi ništetnim te da ne proizvodi pravne učinke, Ugovor o ustupu tražbine od 27.01.2017. zaključen između I. i II-tuženika, ovjerenog od javnog bilježnika Mladena Matoš, iz Zagreba, broj ovjere: OV-1460/17 te da naloži I i II tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate. Međutim, tužitelj je podneskom od 2.02.2021. godine (list 114 spisa), uz postojeći tužbeni zahtjev postavio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, čime je preinačio tužbu, kojoj se preinaci I-tuženik protivio, a koju je preinaku sud dopustio na ročištu dana 12. svibnja 2021. godine, da bi tužitelj ponovno podneskom od 6.07.2022. godine ponovno preinačio i taj eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, čime je opet preinačio tužbu, a kojoj se preinaci I i II-tuženici nisu protivili. Naime, sud je navedeni konačno postavljeni tužbeni zahtjev i konačno postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 6.07.2022. godine u cijelosti odbio u izreci presude. Isto tako, sud je dopustio navedene preinake tužbe iako se prvoj od preinaka I-tuženik protivio, a sve budući da je to po mišljenju suda svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
2. I-tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Naime, tuženik napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 29.11.2019. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose s osnove promjene kamatne stope. Nadalje, I-tuženik u cijelosti osporava navode tuženika da bi se imalo smatrati da je cijeli ugovor o kreditu ništetan. Nadalje I-tuženik ističe kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, pa da se stoga ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jr sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je, kako navodi I-tužnik, jasna lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Nadalje, I-tuženik prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja u odnosu na Zakon o potrošačima. Navodi da nije nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule jer u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora po kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj je bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita. Tužitelj je imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bio mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je bio obaviješten io riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je kao pružatelj financijskih usluga u smislu odredbe priloga direktive i odredbama ZPK i ZZP, izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Nadalje, I-tuženik navodi da je deklaratorna zaštita koju tužitelj traži u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ističe da je Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila zakonita i da I-tuženik nije prouzročio štetu svojim postupanjem tužitelju. Isto tako I-tuženik osporava navode tužitelja kako bi predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena odnosno neodrediva. I-tuženik nadalje navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što I-tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.755,44 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom navedenog I-tuženik predlaže da sud presuom utvrdi da postoji tražbina I-tuženika prema tužitelju koja iznosi 2.754,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama, te predlaže i da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine I-tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom navedenog, I-tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužitelja u cijelosti s postavljenim tužbenim zahtjevima uz naknadu parničnog troška I-tuženiku.
3. II-tuženik u odgovoru na tužbu, prije očitovanja na navode iznesene u predmetnoj tužbi napominje da isti nije sklopio niti pregovarao s tužiteljem u vezi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu već da je s prvotuženikom 27.01.2017. sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim je na njega, valjanim ustupom, preneseno potraživanje koje je temeljem predmetnog Ugovora o kreditu prvotuženik imao prema tužitelju. II-tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani i pravno neutemeljeni. II-tuženik ističe da u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredba članka 324. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. U konkretnom slučaju, čak i da sud utvrdi ništetnost bilo koje od gore navedenih odredaba Ugovora o kreditu, iako iste nisu ništetne kako to navodi tužitelj, to ne bi povlačilo ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, budući da niti jedna od njih ne predstavlja uvjet ugovora ni odlučujuću pobudu zbog koje je ugovor sklopljen. Navedeno je očito uzevši u obzir činjenicu da je smisao i svrha ugovora o kreditu kao pravnog posla da banka korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik (ovdje tužitelj) da banci iskorišteni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Pritom, niti jedna od navedenih odredaba ne predstavlja uvjet ugovora niti izražava pobudu korisnika zbog koje sklapa takav pravni posao. Isto je utvrđeno i u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 („Presuda VTS“) na koju se i sam tužitelj poziva u tužbi. Dakle, eventualna ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu biti elementu Ugovora o kreditu i da ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Iz gore navedenog jasno proizlazi da je tužbeni zahtjev postavljen u predmetnoj tužbi očigledno neosnovan. Prije svega II-tuženik ističe da se odredba o kamatnoj stopi Ugovora o kreditu temelji na odredbi čl. 26. ZOO-a kojom je određeno da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Na dan sklapanja Ugovora o kreditu, zakonska zatezna kamata je iznosila 15%, dok je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 8,250% godišnje i da je promjenjiva. Dakle, odredba o kamatnoj stopi je očigledno valjana jer nije bila viša od zakonske zatezne kamate, i to ne samo u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu već nije bila viša niti u jednom trenutku. Tužitelj u tužbi razloge eventualne ništetnosti članka 8. Ugovora o kreditu obrazlaže referiranjem na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 („Presuda TSZG“), Presudu VTS i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2017. donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koju je podnijela udruga za zaštitu potrošača Potrošač. Tužitelj pozivanjem na spomenute presude, a posebice na Presudu VTS-a, ukazuju zapravo na primjenu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07“) budući da očito smatraju da je naslovni sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Time neizravno ukazuju i na primjenu odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Stav je II-tuženika da naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz gore navedenih presuda budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a. Naime, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) koji (za razliku od novog zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007. godine) uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Sukladno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi. Međutim, čak i kada bi se uzelo da su članci 502.c ZPP-a i 138.a ZZP/07 mogli primijeniti, tuženik ističe da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti. Naime, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Isto tako, članak 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, II-tuženik ističe da tužitelj ničime nije dokazao da je odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu ništetna. Sukladno članku 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno je da je odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). U tom smislu, suprotno onome što u tužbi navodi tužitelj, II-tuženik smatra da prvotuženik s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi članka 8. Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, u članku 16. Ugovora o kreditu (zajedničke odredbe) stoji da je prvotuženik tužitelju predočio uvjete kredita i kamatnu stopu te da je tužitelj iste uvjete pročitao i razumio. U navedenom članku Ugovora o kreditu je također utvrđena odgovarajuća primjena općih akata banke odnosno općih akata prvotuženika. Spomenuti opći akti prvotuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravni osnov za promjenu kamatnih stopa predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti prvotuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata prvotuženika. II-tuženik nadalje navoi da je također posebno značajna činjenica da je predmetnim Ugovorom o kreditu zasnovano založno pravo na nekretnini u korist prvotuženika, kao i drugi instrumenti osiguranja poput izjave o suglasnosti zapljene primanja tužitelja, ugovor o solidarnom jamstvu i drugo pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Štoviše, i u samom Ugovoru o kreditu ugovorne strane potvrdile su da su isti pročitale, razumjele, da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, da prihvaćaju sva prava, obveze i pravne posljedice koje iz njega proistječu. Nadalje, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je već iz značenja same riječi „promjenjiva“ nesporno da ugovorena stopa nije fiksna, nego podložna promjenama prema određenim kriterijima i kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je, kako navodi II-tuženik uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, pored toga i odvjetnik, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzimaju platnu obvezu na period od više godina. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio. U ovom kontekstu, drugotuženik ukazuje i na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11.11.2013., gdje je u predmetu činjenično sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“ U gore navedenom predmetu tužitelj je uložio i reviziju protiv protiv presude Županijskog suda u Puli, posl. broj Gž-2658/12 od 11.11.2013. međutim Vrhovni sud je u rješenju posl. br. Rev-360/14 od 01.12.2015. potvrdio odluke nižestupanjskih sudova. Slijedom navedenog, odredba članka 8. Ugovora o kreditu ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj sasvim sigurno pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem članka 84. ZZP/03 uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba članka 8. Ugovora o kreditu nepoštena budući da je ista jasna i uočljiva i razumljiva. Predmetna odredba Ugovora o kreditu nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, kako to pogrešno navodi tužitelj, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu i troškovi poslovanja. Pri tome je sam prvotuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost prvotuženika pod kontrolom je regulatornih tijela te, sukladno tome, ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Nadalje, II- tuženik navodi da tužitelj u točki VII. tužbe navodi da smatra spornim da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije od prvotuženika dobio informacije na temelju kojih bi on mogao procijeniti rizik kojemu on može biti izložen te navodi da mu nisu dane važne informacije potrebne za donošenje odluke o pravnom poslu. II-tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na odredbe o zavaravajućim propuštanjima u ovom dijelu potpuno promašeno, budući da posljedica primjene takve poslovne prakse, čak da je do nje i došlo iako je iz gore navedeno evidentno da nije, nije ništetnost ugovora, kako to pokušava iskonstruirati tužitelj, nego eventualno prekršajna odgovornost, a o kojoj se nikako ne može raspravljati u ovom parničnom postupku. U odnosu na navode tužitelja da je odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ništetna, II- tuženik ističe da je odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima jasna, lako razumljiva i u skladu sa svim načelima obveznog prava. Nadalje, odredba je uočljiva, nalazi se na prvoj stranici Ugovora o kreditu, nije pisana sitnim slovima i s tog aspekta ne predstavlja nikakvu skrivenu zamku. U Republici Hrvatskoj je valutna klauzula dopuštena i nije sporno da se često koristi, lako je razumljiva svima pa i potrošačima, a posebno je trebala biti razumljiva tužitelju s obzirom da je isti pravnik odnosno odvjetnik. II-tuženik ističe da su u potpunosti netočni navodi tužitelja da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF došlo do povrede načela jednake vrijednosti činidaba jer u tom trenutku nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Zakonu o obveznim odnosima, a kojim zakonom je uređen pravni institut valutne klauzule, nije propisano da bi ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno i valjano samo u doba visoke stope inflacije. Dakle, kako navodi II-tuženik, očigledno je da je takva tvrdnja tužitelja pravno neutemeljena konstrukcija. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima valutna klauzula je dopuštena ugovorna odredba kojom se ugovorne obveze (glavnica, kamate, druge obveze) svake strane izražavaju u kunskoj protuvrijednosti strane valute po unaprijed ugovorenom tečaju. Tužitelj je morao razumjeti da je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak na način da je ovisna o tečaju švicarskog franka. Također, on je znao da je tečaj promjenjiv, a nadao se da se neće znatno promijeniti jer je švicarski franak u prošlosti bio stabilna valuta i nije puno oscilirao, međutim morao je biti svjestan, a posebno s obzirom da je i sam odvjetnik, da nije moguće izvjesno i sigurno predvidjeti promjene tečaja te da na svakoj ugovornoj strani leži odgovornost da procijeni svoj vlastiti interes i vlastitu sposobnost prihvaćanja takvog rizika. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. S obzirom na iznijeto, a u skladu s Presudom VTS „nije dopušteno ispitivati je li navedena odredba u smislu Zakona o zaštiti potrošača poštena, a zbog toga ne treba ispitivati niti okolnosti ugovaranja pa tako niti istinitost tvrdnje tužitelja da je je prvotuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer je raspolagao informacijama koje potrošači nemaju, zavarao potrošače, uvjeravajući ih da je švicarski franak stabilna valuta“. II-tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su potojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir infomacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. II-tuženik osporava i navode tužitelja da je da bi anuitetna otplata kredita išla na štetu tužitelja kao potrošača odnosno da ga je prvotuženik trebao upozoriti na posljedice anuitetne otplate kredita. Tužitelj potpuno neosnovano ugovorenu anuitetnu otplatu predmetnog ugovora o kreditu dovodi u vezu s navodnom ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Glede gore navedenog II-tuženik ističe da u članku 226. ZOO-a koji se odnosi na zastaru Zakon o obveznim odnosima nudi mogućnost da stranke valjano ugovore anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate. Naime, ugovaranje otplate kredita u anuitetima predstavlja standard ugovaranja u sličnim pravnim poslovima kako u Republici Hrvatskoj tako i u svijetu. II-tuženik ističe da tužitelj bez ikakvog pravnog temelja u predmetnoj tužbi traži da naslovni sud utvrdi i da je gore navedeni Ugovor o ustupu tražbine ništetan te da ne proizvodi pravne učinke. Da uistinu ne postoji niti jedan pravni razlog zbog kojeg bi predmetni Ugovor o ustupu tražbine bio ništetan proizlazi iz činjenice da tužitelj u predmetnoj tužbi nije naveo niti jedan razlog zbog kojeg smatra da bi predmetni Ugovor o ustupu tražbine bio ništetan već je samo od naslovnog suda zatražio da presudom utvrdi njegovu ništetnost. II-tuženik ističe da je predmetni Ugovor o ustupu tražbine pravno valjan, da nije protivan Ustavu RH, moralu i prisilnim propisima. Isti je sklopljen temeljem odredbe čl. 80. ZOO-a sukladno kojoj je prvotuženik ugovorom sklopljenim s drugotuženikom ustupom prenio na drugotuženika svoje potraživanje koje je imao prema tužitelju temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, riječ je o vrsti ugovora čija mogućnost sklapanja je predviđena Zakonom o obveznim odnosima. Dalje, drugotuženik ističe da čak i da naslovni sud utvrdi da je ništetan predmetni Ugovor o kreditu, ista odluka naslovnog suda ne bi povukla za sobom ništetnost predmetnog Ugovora o ustupu tražbine. Drugotuženik ističe i da je sukladno čl. 323. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primila na temelju takvog ugovora, a budući da je nesporno da je prvotuženik tužitelju isplatio po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu iznos od CHF 164.200,00 u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj bi u slučaju da se utvrdi ništetnost Ugovora o kreditu bio dužan taj iznos vratiti prvotuženiku odnosno drugotuženiku s obzirom da je potraživanje iz predmetnog Ugovora o kreditu valjanim ustupom preneseno na drugotuženika. Dakle, čak i da se utvrdi ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu i dalje će postojati potraživanje drugotuženika prema tužitelju u vidu povrata onoga što je prvotuženik isplatio tužitelju temeljem gore navedenog Ugovora o kreditu. Slijedom svega gore navedenog, drugotuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže da drugotuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od trenutka donošenja presude do isplate.
4. Presudom ovog suda posl. br. P-13063/19 od 27. rujna 2022. godine u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 510401652-5103445297 od 01.03.2007. U toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se je tražilo utvrđenje ništetnim te da ne proizvodi pravne učinke, Ugovor o kreditu kao i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sadržan u čl. 11. Ugovora, zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i 1. tuženika kao kreditora, kao i utvrđenje ništetnim te da ne proizvode pravne učinke, Ugovor o ustupu tražbine od 27.01.2017. zaključenim između 1. i 2. tuženika. U toč. III. izreke odbijen je djelomično tužbeni za utvrđenje ništetnim te da ne proizvode pravne učinke odredbe iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, i to: odredba čl. 2 iznos kredita, odredba čl. 7 st. 2. iznos anuiteta 461,62 CHF te dio odredbe čl. 7 st. 3 Ugovora, te da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke Ugovor o ustupu tražbine od 27.01.2017. zaključen između 1. i 2. tuženika. Nadalje, odbijen je 1. tuženik s prigovorom radi prijeboja (toč. IV.), a presuđeno je da svaka stranka snosi svoj trošak (toč. V.).
5. Povodom žalbe tužitelja te I. i II-tuženika protiv gore navedene presude, Županijski sud u Velikoj Gorici je rješenjem posl. br. Gž-77/2023 od 13. veljače 2024. godine ukinuo presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 13063/19-24 od 27. rujna 2022. u točkama I., II., III. i V. izreke, te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz odluku da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci te da se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem. Dakle, pod točkom IV. izreke u kojoj je odbijen je I-tuženik s prigovorom radi prijeboja navedena presuda je postala pravomoćna.
6. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 51401652-5103445297 (list 9-15 spisa), u Ugovor o ustupu tražbine (list 16-20 spisa), u izvadak iz poslovnih knjiga (list 22 spisa), u pregled prometa po kreditu (list 50-60 spisa), u promotivne uvjete za odobravanje stambenih kredita (list 61-80 spisa), u dopis (list 86-88 spisa), u Priopćenje (list 90-100 spisa), saslušan je tužitelj (list 145-146, 329-330 spisa), saslušan je svjedok ČT (list 140-141 spisa) i svjedok IT (list 141 spisa).
7. Druge dokaze sud nije izvodio budući stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave. Točnije, sud je na zadnjem ročištu odbio dokazni prijedlog tužitelja da se ponovno dopunski sasluša tužitelj jer je isti već bio dva puta saslušavan, pa nakon toga stranke nisu imale nikakvih dokaznih prijedloga.
8. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio da tužbeni zahtjev, kao ni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti nisu osnovani.
9. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s I-tuženikom zaključio dana 1.03.2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 51401652-5103445297 i to na iznos od 164.200,00 CHF protuvrijednosti u kunama, da su stranke ugovorile kamatnu stopu od 8,250% godišnje, promjenjivu sukladno važećim odlukama banke. da je I-tuženik s II-tuženikom zaključio Ugovor o cesiji na temelju kojeg je istom ustupio svoja potraživanja iz Ugovora o kreditu, pa tako i sredstva osiguranja, pri čemu je II-tuženik stupio na mjesto založnog vjerovnika, a što sve jasno proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu tražbine na listu 9-20 spisa).
10. Među strankama je sporna ništetnost u cijelosti ugovora o kreditu i ugovora o ustupu tražbine, odnosno radi li se eventualno o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu tražbine sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, odnosno ništetnosti pojedinih odredbi navedenih ugovora koji se odnose na promjenu tečaja valute CHF i na promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, sporno je je li nastupila zastara u odnosu na ništetnost ugovora, te je li tužitelj potrošač u smislu Zakona o potrošačima.
11. Svjedok ČT u svom iskazu navodi da je zaposlenica kod I- tuženika i da je radila 2007. kao osobni bankar, ne sjeća se tužitelja ST, te se ne može se sjetiti da li je tužitelj bio njezin klijent. Navodi da je prije sklapanja ugovora kod javnog bilježnika uvijek klijentima objašnjavala o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli.
12. Svjedok IT u svom iskazu navodi da je 2007. radila kao direktor direkcije podrške prodaje kod I-tuženika te je zajedno sa pravnicima sačinjavala ugovor o kreditu i letke u kojima je bilo obrazloženo detaljno kao i u letcima i edukaciji djelatnika uključujući i osobne bankare. Djelatnici su educirani koje kredite mogu ponuditi u kojoj valuti, a u letku je točno bila naznačena fluktuacija, kretanje tečaja, a što je bilo u vezi s anuitetom da isti može biti promjenjiv, da postoji rizik mijenjanja anuiteta i bio je pojašnjen pojam valutne klauzule.
13. Tužitelj ST u svom iskazu na ročištu dana 11. svibnja 2022. godine navodi da nije bio nazočan kada je bio dogovor o sklapanju navedenog ugovora o kreditu nego je to dogovarao njegov partner u odvjetničkom društvu Vatroslav Šego i on je na tom ugovoru o kreditu bio jamac, odnosno društvo je bilo jamac, a on je bio glavni dužnik. Navodi da je Ugovor prvi put vidio kada je došao kod javnog bilježnika i letimično ga pogledao i potpisao. Navodi da nije točno znao za koji iznos glavnice kredita je potpisao i koje su bile ugovorene kamate, jedino je znao da ugovor nije sačinjen u odnosu na eure, nego švicarce jer su mu rekli da je bolje da bude u švicarcima jer je trenutačno najpovoljniji. Sjeća se da je htio kredit od oko 80.000,00 eura, a misli da je namjena kredita bila za troškove koje je imalo odvjetničko društvo. Navodi da nije znao da je bila ugovorena valutna klauzula i da se mijenja iznos u kunama po tečaju valutne klauzule. Navodi da se ne može sjetiti da li je prije toga kredita ili poslije dignuo kredit u eurima kod iste banke.
14. Saslušan ponovno na ročištu dana 3. rujna 2025. godine tužitelj ST ističe da ostaje u cijelosti kod prethodnog iskaza, međutim pojašnjava da je sve oko tog kredita rješavao njegov kolega odvjetnik iz ureda VT koji je u banci sve već preliminarno dogovorio, a tužitelj je samo došao kod bilježnika, gdje su mu taj ugovor isprintali, letimično ga je pregledao, vidio je da se radi o ugovoru u CHF, a kod javnog bilježnika je radila njegova bivša kolegica iz ureda kao prisjednica ET, pa je s njom malo popričao o tome i ona mu je objasnila da svi sada dižu te kredita u CHF i tužitelj je taj ugovor na kraju i potpisao. Nadalje, tužitelj navodi da nije točno da je taj predmetni kredit podizao radi zatvaranja nekih dugova odvjetničkog ureda koji je tada imao oko 20 zaposlenih, nego da je taj novac utrošio za renoviranje stana u [adresa]. Naime, tužitelj ističe da je imao tada još druga dva ili tri kredita koja je podigao za premošćivanje troškova odvjetničkog ureda, ali da je ovaj predmetni utrošio za renoviranje tog stana. Tužitelj navodi da je prošlo dosta vremena, da su mu trebala ta sredstva, a je li on tada mogao utjecati na pojedine odredbe i uvjete ugovora, sada ne može reći, a ističe da bi možda to točnije mogao reći kolega VT. Nadalje, navodi da je kod bilježnika bio deponiran potpis i ništa mu posebno nisu objašnjavali o tome ugovoru. Na poseban upit tužitelj je odgovorio da kada je podizao ova dva ili tri druga kredita koja su podignuta za potrebe poslovanja odvjetničkog ureda, ti krediti su glasili na odvjetničko društvo, a ne na tužitelja osobno, da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio odvjetnik, da je načelno radio sasvim druge poslove u odvjetničkom uredu, a ne u vezi s tim ugovorima o kreditima, da misli da je ovaj predmetni kredit bio potrošački kredit, ali nije siguran, da ne zna i ne sjeća se zašto je baš izabrao Erste banku za ovaj predmetni kredit, da je kolega VT apsolutno imao tužiteljevo povjerenje za dogovaranje i pregovaranje oko predmetnog ugovora o kreditu, jer je bio njegov partner u odvjetničkom društvu, da je VT otišao u banku da rješava probleme, jer je njemu trebao novac i on je imao u njega povjerenje, da je VT poslao u banku da se raspita o uvjetima kredita i koji bi tužitelj kredit mogao dobiti, a ne da dogovara uvjete kredita.
15. Sud je u bitnome prihvatio iskaze saslušanih svjedoka ČT i HT, budući da su njihovi iskazi u međusobnom suglasju, kao i u suglasju s drugim izvedenim dokazima, sudu su logični i uvjerljivi. Međutim, svjedoci se ne sjećaju tužitelja i predmetnog ugovora o kreditu, pa je sud samo dobio podatke o uobičajenom postupanju navedenih svjedoka, odnosno osobnih bankara prilikom dogovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu.
16. Isto tako, sud je u bitnome prihvatio iskaz tužitelja s ročišta od 11. svibnja 2022. godine u kojem navodi da nije bio nazočan kada je bio dogovor o sklapanju navedenog ugovora o kreditu nego da je to dogovarao njegov partner u odvjetničkom društvu Vatroslav Šego i da je on na tom ugovoru o kreditu bio jamac, odnosno da je društvo bilo jamac, a on je bio glavni dužnik, da nije točno znao za koji iznos glavnice kredita je potpisao i koje su bile ugovorene kamate, da je znao da ugovor nije sačinjen u odnosu na eure, nego švicarce jer su mu rekli da je bolje da bude u švicarcima jer je trenutačno najpovoljniji te da se sjeća da je htio kredit od oko 80.000,00 eura, a da misli da je namjena kredita bila za troškove koje je imalo odvjetničko društvo. Naime, u ovom dijelu iskaz tužitelja je u cijelosti u suglasju i s drugim izvedenim dokazima, posebice s predmetnim Ugovorom o kreditu u kojem je kao korisnik kredita i založni dužnik naznačen ovdje tužitelj ST, a pod točkom 11. predmetnog ugovora o kreditu (Instrumenti osiguranja vraćanja) naznačen je Ugovor o solidarnom jamstvu broj 5103445297 sklopljen između banke i solidarnog jamca Odvjetničko društvo Bukovac, Šego&Partneri. Dakle, ako je kredit podignut za, kako navodi tužitelj "da misli da je namjena kredita bila za troškove koje je imalo odvjetničko društvo", logično je da mu je Odvjetničko društvo Bukovac, Šego&Partneri bilo solidarni jamac. Naprotiv, sud ne prihvaća izmijenjeni iskaz tužitelja s ročišta od 3. rujna 2025. godine u kojem tužitelj navodi da nije točno da je taj predmetni kredit podizao radi zatvaranja nekih dugova odvjetničkog ureda koji je tada imao oko 20 zaposlenih, nego da je taj novac utrošio za renoviranje stana u [adresa], odnosno da je imao tada još druga dva ili tri kredita koja je podigao za premošćivanje troškova odvjetničkog ureda, ali da je ovaj predmetni utrošio za renoviranje tog stana. Naime, potpuno je nelogično da bi tužitelju za predmetni kredit s kojim bi novcem renovirao svoj privatni stan solidarni jamac bilo Odvjetničko društvo Bukovac, Šego&Partneri.
17. Ovdje valja reći da tužitelj u biti tužbu temelji na činjenici da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan, jer su u ugovoru sadržane nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se tijekom otplate kredita mijenjala jednostranom odlukom banke i koja je kao takva bila neodređena i neodrediva u vrijeme sklapanja kredita, odnosno da se o tim pojedinim odredbama ugovora prilikom njegova sklapanja nije pojedinačno pregovaralo.
18. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Međutim, da bi se radilo o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi (čl. 87. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača) potrebno je da u sklapanju pravnog posla, konkretno Ugovora o kreditu sudjeluje potrošač.
19. Prema čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
20. Slijedom citirane odredbe, da bi u pojedinom pravnom poslu ugovorna strana mogla polučiti zaštitu koju osigurava Zakon o zaštiti potrošača, nije dovoljno da sklapa pravni posao kao fizička osoba, već je nužno da taj pravni posao nije namijenjen njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
21. Iz dokumentacije koja je prethodila sklapanju kredita proizlazi da je tužitelj kreditna sredstva tražio i dobio kao fizička osoba, međutim ne za renoviranje stana u [adresa] za osobne potrebe, već za troškove koje je imalo odvjetničko društvo u kojem je tužitelj bio zaposlen u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, radilo se o Ugovoru o gotovinskom kreditu uz hipoteku.
22. Slijedom navedenog, tužitelj nije potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, niti može ostvariti pravnu zaštitu osiguranu potrošačima, bilo Zakonom o zaštiti potrošača ili Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine, o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema tome, ne može se tužitelj uspješno pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama, niti praksi suda Europske unije. Stoga se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, koje se ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, jer se utvrđenja iz navedenih presuda odnose isključivo na potrošače, kao fizičke osobe koje sklapaju pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, kao propisuje čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača.
23. Nadalje, odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom slučaju tuženik je tužitelju odobrio kreditna sredstva, a u postupku nije utvrđeno da bi stranke ugovora postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da tužitelj u tom smjeru ne iznosi nikakve činjenice, niti pravni osnov ništetnosti, osim onih čiju je primjenu sud otklonio. Slijedom navedenog, tužitelj nije potrošač, a osim činjenice da bi čitav ugovor, ili njegove pojedine ugovorne odredbe bile nepoštene, tj. ništetne po Zakonu za zaštitu potrošača, tužitelj ne iznosi druge činjenice iz kojih bi eventualno proizlazila ništetnost odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, niti da bi sklopljena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, budući da tužitelj nije potrošač, ne može uspješno ostvariti zaštitu osiguranu kolektivnim tužbama za zaštitu potrošača, pa je sud tužbeni zahtjev odbio i odlučio kao u izreke presude.
24. Uz gore navedene razloge valja reći da prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
25. Prema odredbi čl. 105. ZOO-a/91 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
26. Po čl. 109. st. 1. ZOO/91 na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je čl. 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
27. Slijedom citiranih odredbi jasno je da je tužitelji kao stranka predmetnog ugovora o kreditu aktivno legitimiran u ovom predmetu, dok su I. i II-tuženici također kao stranke ugovora o ustupu tražbine pasivno legitimirani u ovom predmetu. Isto tako jasno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa je prigovor zastare istaknut od strane tuženika na utvrđenje ništetnosti neosnovan.
28. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti te da je ništetan u cijelosti i Ugovor o ustupu tražbine. Također, tužitelj u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu tvrdi, odnosno traži da se utvrdi da su ništetne ugovorne odredbe kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
29. Prema odredbi čl. 395. ZOO/91 dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. U tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.
30. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, proizlazi da je predmetni Ugovor standardni ugovor kojeg je prednik tuženika zaključivao, te da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja i kamata, niti proizlazi da su mu bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora.
31. Nadalje, iz izvedenih dokaza proizlazilo bi da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenjivu kamatu i valutu obveze na opisani način, eventualno ništave, jer nije točno određen način njihova rasta i obračuna u predmetnom ugovoru, a koji bi bio jasan tužitelju, međutim, Ugovor koji je sklopljen između tužitelja i tuženika nije zbog navedenog ništetan u cijelosti, jer isti može opstati i bez navedenih odredbi na način da se primjenjuje fiksni valutni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i fiksna kamatna stopa, kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.
32. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi (pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.), Ugovori o kreditu, kod kojih je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanu za CHF, nisu ništetni u cijelosti, jer mogu opstati bez tih ništetnih odredbi, na način da se primjenjuje fiksni valutni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i fiksna kamatna stopa kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.
33. Stoga je valjalo zahtjev tužitelja da se predmetni Ugovor o kreditu utvrdi u cijelosti ništetnim i iz ovih razloga odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.
34. Nadalje, među strankama nije sporno da je I-tuženik dana 27.01.2017. godine s ovdje II-tuženikom B2 Kapital d.o.o. sklopio ugovor o ustupu tražbine, te isti ovjerio kod javnog bilježnika Mladena Matoša, te tako prenio na II-tuženika potraživanje po Ugovoru kojeg tužitelji smatraju ništetnim, te smatraju da ga stoga I-tuženik nije mogao prenijeti.
35. S tim u vezi valja reći da je sud odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže da sud utvrdi da je Ugovor o ustupu tražbine također ništetan. Naime, po mišljenju suda, na strani I-tuženika i II-tuženika postoji odnos jedinstvenog suparničarstva u smislu čl. 201. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) s obzirom na to da se zbog prirode pravnog odnosa spor u kojem sudjeluju može riješiti samo na jednak način prema obojici. Vezano uz I-tuženika, isti je pasivno legitimiran budući da je u postupku nesporna činjenica da je I-tuženik svoju tražbinu prema tužitelju s osnove Ugovora o kreditu prenio na II-tuženika, te je do trenutka ustupa I-tuženik bio pasivno legitimiran u odnosu na tužitelja, na što upućuje čl. 80. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 – dalje: ZOO) kojim je propisano da vjerovnik, (ovdje I- tuženik) može ugovorom sklopljenim s trećim (ovdje II-tuženik) prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, te iz čl. 82.st. 1. ZOO-a kojim je propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. U konkretnom slučaju I-tuženik je, kao vjerovnik, mogao ugovorom sklopljenim s trećim, ovdje II-tuženikom, prenijeti na ovoga svoju tražbinu po predmetnom ugovoru o kreditu, međutim, ustup tražbine ne utječe na njegovu pasivnu legitimaciju, koja postoji sve do trenutka kada je ustup izvršen.
36. Slijedom navedenog, a kako je u postupku utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu nije ni u cijelosti ni djelomično ništetan, zbog čega je u cijelosti odbijen i tužbeni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, sud ne nalazi niti jedan razlog zbog kojeg bi u cijelosti ili djelomično bio ništav ugovor o ustupu tražbine, pa je stoga i u tom dijelu tužbeni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti.
37. Budući da je tužitelj u cijelosti odbijen s tužbenim i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u cijelosti je odbijen i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška pod točkom III. izreke presude.
38. Odluka o Parničnom trošku I. i II-tuženika donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).
39. I-tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu a za što je I-tuženiku priznato 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 6.10.2020. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), za podnesak od 29.01.2021. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 9.02.2021. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za podnesak od 22.02.2021. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 12.05.2021. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 5.11.2021. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 11.05.2022. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 14.07.2022. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav žalbe od 12.10.2022. godine 125 bodova (Tbr. 10. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 2.09.2024. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podnesak od 2.09.2024. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za zastupanje na ročištu dana 18.03.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 25.06.2025. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), za zastupanje na ročištu dana 3.09.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 17.03.2026. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 1250 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 3.125,00 eur, a koliko je i dosuđeno I-tuženiku u izreci presude.
40. I-tuženiku je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.
41. I-tuženiku nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude budući da na isto nije nitko pristupio, kao ni trošak sudske pristojbe za odgovor na žalbu jer taj trošak nije platio niti ga je dužan platiti.
42. II-tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu a za što je II-tuženiku priznato 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 6.10.2020. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), za zastupanje na ročištu dana 9.02.2021. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za podnesak od 3.03.2021. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 12.05.2021. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 5.11.2021. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 8.02.2022. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), za zastupanje na ročištu dana 11.05.2022. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 14.07.2022. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav žalbe od 12.10.2022. godine 125 bodova (Tbr. 10. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 2.09.2024. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 2.09.2024. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za zastupanje na ročištu dana 18.03.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 25.06.2025. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), za zastupanje na ročištu dana 3.09.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 17.03.2026. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 1250 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 3.125,00 eur, a koliko je i dosuđeno II-tuženiku u izreci presude.
43. II-tuženiku je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.
44. II-tuženiku nije priznat trošak ročišta za objavu i uručenje presude jer na isto punomoćnik II-tuženika nije pristupio, kao ni trošak sudske pristojbe za žalbu i odgovor na žalbu jer taj trošak nije platio niti ga je dužan platiti. Isto tako nije mu priznat ni trošak sastava odgovora na žalbu od 28.10.2022. godine, budući da isti temeljem čl. 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice.
45. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 29. travnja 2026. godine
Sudac
Goran Goluža
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
pun. tužitelja
pun. I-tuženika
pun. II-tuženika
