REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7892/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Kostić, odvjetnik u Zagrebu, Domobranska 27, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 17. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice, tuženika osobno i punomoćnika tuženika, 29. travanja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-3498/17 od 25. lipnja 2020. koja se po prijedlogu tuženika KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ovrhovoditelja vodi protiv tužitelja BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ovršenika radi naplate iznosa od 1.000.000,00 kuna uvećanog za zakonsku zateznu kamatu."

II. Nalaže se tužiteljici BN, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u visini 875,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 6. listopada 2021. podnijela tužbu u kojoj navodi kako je rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-3498/17 od 25. lipnja 2020. određena ovrha na temelju bjanko zadužnice od 7. studenog 2012. potvrđenoj po javnoj bilježnici Zorki Čavajdi pod poslovnim brojem Ov-19430/12 radi naplate novčane tražbine tužitelja u iznosu od 132.722,80 eura /1.000.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2012. do namirenja. Navedenim rješenjem je određena ovrha na suvlasničkim dijelovima tužiteljice na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk. čbr [katastarska čestica] kuća br.14 i dvorište [adresa] površine 686 m2. Rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-3498/17 od 10. rujna 2021. tužiteljica je upućena da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-3498/17 od 25. lipnja 2020. nedopuštenom. Tužiteljica nadalje navodi kako nije u obvezi platiti nikakav iznos tuženiku, da je tražbina ukoliko je ista postojala prestala te ističe prigovor zastare. Obrazlaže kako je tuženiku vratila dugovani iznos navodeći kako je temeljem Ugovora o zakupu bila najmoprimac u poslovnom prostoru tuženika u [adresa], te je uredno izvršavala obveze iz navedenog ugovora, te da dug nije ni mogao proizaći iz navedenog ugovora obzirom je zakupnina plaćena dvanaest mjeseci unaprijed. Tijekom vremena je tužiteljica u poslovni prostor uložila znatna novčana sredstva u visini od 60.000,00 eura na ime cjelokupnog uređenja prostora na što je tuženik pristao, te je između stranaka bio dogovor da će joj tuženik uložena sredstva vratiti. Kada je izlazila iz predmetnog poslovnog prostora sporazumjela se sa tuženikom da će joj namiriti iznos od 17.000,00 eura na ime ulaganja, poboljšanja i povećanja vrijednosti poslovnog prostora, a tuženik joj je tada na ime uloženih sredstava dao iznos od 1.000,00 eura. Za ostatak su se stranke dogovorile da će se smatrati namireno potraživanje tuženika iz bjanko zadužnice. Takvim sporazumom stranke su namirile međusobne odnose u cijelosti i nisu imale međusobnih potraživanja, a tuženik je trebao tužiteljici vratiti bjanko zadužnicu i sve druge dokumente što nije učinio. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se proglasiti nedopuštenom ovrha određena rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-3498/17 od 25. lipnja 2020, te tuženiku naložiti nadoknada troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći kako se predmetno potraživanje ne odnosi na zakupni odnos koji je postojao između stranka 2002.. Tuženik nadalje obrazlaže kako je predmetna zadužnica je izdana tuženiku temeljem potraživanja koje ima prema tužiteljici na osnovu zajma danog 2011., za koji je tužiteljica tuženiku dala Izjavu, ovjerenu od javnog bilježnika Velimira Čerića, poslovni broj ovjere OV-8687/2011, te bjanko zadužnice na milijun kuna od 7. studenog 2012., kao ovršne isprave, solemnizirane pod poslovnim brojem OV-19430/2021, od javne bilježnice Zorke Čavajda iz Zagreba. Navodi kako je tuženik protiv tužiteljice pokrenuo i parnični postupak kako bi dobio i pravomoćnu presudu, te kako bi bilo utvrđen i točan iznos tražbine, a upravo kako bi se izbjeglo bespotrebno vođenje sporova kao što je ovaj. Nakon što je prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3159/2014 od 20. studenoga 2014. tuženiku dosuđeno 120.000,00 eura, po srednjem tečaju HNB-a, na dan plaćanja, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. kolovoza 2011., te trošak u iznosu od 27.875,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od 20. studenoga 2014.. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, Gž- 6369/2015 od 18. listopada 2016. preinačena je prvostupanjska presuda, tako da je pravomoćno utvrđeno kako tužiteljica tuženiku duguje 120.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2014.. Tuženik je stoga pokrenu ovrhu na nekretninama tužiteljice, temeljem ovršne isprave, bjanko zadužnice, upravo kako bi ju spriječio da raspolaže svojim nekretninama i tako ga ošteti. Iz svega navedenoga je posve očito kako je tužiteljici i više nego dobro poznata i osnova i visina potraživanja tuženika, koje je ovaj i specificirao u ovršnom postupku podneskom od 29. studenog 2021. te je očito kako se radi o obijesnom parničenju s ciljem odugovlačenja ovršnog postupka koji se provodi na njezinoj nekretnini. Zbog navedenog, predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i to: rješenje ovog suda poslovni broj Ovr-3498/17 od 10. rujna 2021. (list 5-6 spisa), rješenje o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-3498/17 od 25. lipnja 2020. (list 7-9 spisa), ugovor o zakupu od 24. listopada 2002. (list 10-13 spisa), izjavu tužiteljice od 5. srpnja 2011. (list 23 -24 spisa), bjanko zadužnicu od 7. studenog 2012. (list 25-30 spisa), presudu ovog suda poslovni broj P-3159/14 od 20. studenog 2014. (list 31-33 spisa), Presudu županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6369/15 od 18. listopada 2016. (list 34- 36 spisa), podnesak tuženika od 29. studenog 2021. podnesenog u postupku Ovr- 3498/17 (list 37-39 spisa), saslušani su svjedoci FN i JN, te tužiteljica i tuženik kao stranke.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-3498/2017 od 25. lipnja 2020. koje rješenje je doneseno temeljem ovršne isprave - bjanko zadužnice od 7. studenog 2012. solemnizirane po javnoj bilježnici Zorki Čavajdi pod poslovni brojem Ov-19430/12.

6. Tužiteljica je na pokretanje ove parnice upućena rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-3498/17 od 10. rujna 2021. iz razloga navedenih u članku 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12.) i to u roku 15 dana od dana pravomoćnosti rješenje.

7. Prema navodima iz tužbe, tužiteljica nedopuštenost postupka ovrhe temelji na tvrdnji: (1) da prema tuženiku nema nikakvih dugovanja, a ako su takva i postojala da su prestala te (2) ističe prigovor zastare prava na izvršenje.

8. Tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom moguće je podnijeti isključivo zbog žalbenih razloga zbog kojih je tužiteljica upućena pokrenuti parnicu te se ona može s uspjehom temeljiti samo na činjenicama koje su u žalbi protiv rešenja o ovrsi bile iznesene u vezi žalbenih razloga zbog kojih je tužiteljica upućena pokrenuti parnicu. Stoga sud raspravlja o nedopuštenosti ovrhe samo u okviru razloga koje je tužiteljica iznijela u žalbi protiv rješenja o ovrsi (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2026/11 od 19. veljače 2013.).

9. Iz rješenja ovog suda poslovni broj Ovr-3498/2017 od 10. rujna 2021. proizlazi da je tužiteljica upućene na pokretanje ove parnice zbog žalbenog razloga propisanog čl. 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona koji propisuje da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. S druge strane, zastara kao žalbeni razloga je propisana čl. 50. st. 1. točka 11. Ovršnog zakona.

10. Prema tome, tužiteljica nije upućena u parnicu zbog žalbenog razloga zastare, pa u ovome parničnom postupku ne može osnovano iznositi taj razlog za koji nije upućena, niti je sud ovlašten raspravljati o nedopuštenosti ovrhe u okviru tog žalbenog razloga. Shodno tome u ovom postupku sud je raspravljao o nedopuštenosti ovrhe u okviru žalbenog razloga propisanog čl. 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona.

11. Temeljem isprava koje su dostavljene u spis utvrđeno je:

- da je rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-3498/2017 od 25. lipnja 2020. određena ovrha na suvlasničkim dijelovima nekretnine tužiteljice temeljem ovršne isprave - bjanko zadužnice od 7. studenog 2012. potvrđene po javnoj bilježnici Zorki Čavajdi pod poslovni brojem Ov-19430/12, radi naplate novčane tražbine ovdje tuženika u iznosu od 132.722,80 eura /1.000.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 1. veljače 2012. do namirenja, te je određen trošak postupka u iznosu od 2.322,65 eura /17.500,00 kuna;

- da je podneskom od 29. studenog 2021. u ovršnom predmetu Ovr-3498/2017 ovdje tuženik precizirao iznos potraživanja na način da od nje potražuje iznos od 120.000,00 eura sa zateznim kamatama na navedeni iznos od 23. travnja 2014. do isplate;

- da su stranke 24. listopada 2002. zaključile ugovor o zakupu poslovnog prostora veličine 51,45 m2 na adresi [adresa];

- da je tužiteljica 5. srpnja 2011. dala izjavu da je od tuženika posudila 120.000,00 eura uz rok vraćanja do 1. kolovoza 2011. na kojoj izjavi je potvrđen potpis tužiteljice od strane javnog bilježnika Velimira Čerića pod brojem OV-8687/11 5. srpnja 2011.;

- da je tužiteljica 7. studenog 2012. potpisala bjanko zadužnicu te je ista solemnizirana od strane Javne bilježnice Zorke Čavajda iz Zagreba pod brojem OV- 19430/2012 od 7. studenog 2012.

- da je ovaj sud 20. studenog 2014. donio presudu poslovni broj P-3159/14 koja je preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj GŽ-6369/15 od 18. listopada 2016. na način da je ovdje tužiteljici naloženo isplatiti ovdje tuženiku iznos od 120.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2014. do isplate. Iz obrazloženja navedenih presuda proizlazi kako je predmet tog parničnog postupka bio zahtjev za isplatu 120.000,00 eura tužitelja ovdje tuženika, a sve temeljem izjave ovdje tužiteljice od 5. srpnja 2011. u odnosu na zajam koji je ovdje tuženika dao ovdje tužiteljici.

12. Svjedok JN u bitnome je iskazao kako su tužiteljica i tuženik bili u poslovnom odnosu na način da je tužiteljica od tuženika uzela u zakup poslovni prostor u koji je dosta uložila te ga je renovirala, a imala je pravo i na podnajam. Ne sjeća se koliko je dugo bila u tom poslovnom prostoru. Nakon što je tužiteljica napustila prostor razgovarao je sa tuženikom o tome koliko je ona uložila u prostor, te je tuženik nastavio voditi predmetni lokal a on mu je u tome pomagao, više kao jamac sigurnosti. Svjedok je naveo da ne zna da li je tužiteljica imala dugovanja prema tuženiku po osnovi ugovora o zakupu, ali zna da mu je tužiteljica rekla da tuženik prema njoj ima dugovanja. Nadalje, svjedok je iskazao da ne zna koliko je točno tužiteljica uložila u predmetni prostor, ali zna da su ulaganja bila jako velika jer je izvršena totalna renovacija prostora, pa čak i proširenje. Također, svjedok je naveo da nema saznanja da bi tuženik tužiteljici vratio uložena sredstva te ne zna da li je tužiteljica ikad posuđivala novac od tuženika. Sve se događalo otprilike između 2002. i 2003. godine.

13. Sud je prihvatio iskaz svjedoka JN s obzirom je iskazivao jasno i životno te njegov iskaz nije u proturječnosti sa drugim dokazima. Međutim, saslušani svjedok niti o jednoj relevantnoj činjenici nije imao konkretnih saznanja odnosno na većinu relevantnih okolnosti je iskazao da ih ne zna (ne zna da li je tužiteljica posuđivala novac od tuženika, ne zna koliko je uložila u poslovni prostor, ne zna da li joj je tuženik vratio uloženi novac, ne zna da li ona ima dugova temeljem ugovora o zakupu). Stoga sud njegov iskaz nije smatrao relevantnim za donošenje odluke u ovom predmetu.

14. Svjedokinja FN je iskazala kako je njena sestra (ovdje tužiteljica) zaključila ugovor o zakupu sa pravom podnajma. Kada je ušla u predmetni prostor izvršila je renovaciju cjelokupnog prostora od stropa do poda s tim da misli da je uloženo minimalno 60.000,00 eura. U tom prostoru nije bila dugo, jer su je nakon nekog vremena počeli ucjenjivati tražeći da se plaća određena cifra za čuvanje prostora. Obzirom da ona to nije prihvaćala, a oni su je sve više ucjenjivali, razmišljala je da predmetni prostor da u podnajam, na što je tuženik rekao da njemu prostor vrati što je i učinila. Svjedokinja je iskazala da joj koliko ona zna tuženik nikad nije vratio uložena sredstva. Svjedokinja je knjigovođa te je vodila poslovne knjige tužiteljice. Navela je da tužiteljica nije ostala ništa dužna tuženiku po osnovi ugovora o zakupu poslovnog prostora, te ne zna da li je tužiteljica od tuženika pozajmljivala novac.

15. Sud nije prihvatio iskaz saslušane svjedokinje cijeneći činjenicu kako je saslušana svjedokinja sestra tuženice čime je dovedena u pitanje njena nepristranost kao i činjenica da je saslušana svjedokinja knjigovođa te je vodila poslovne knjige tužiteljice. Upravo iz tog razloga za očekivati je da će saslušana svjedokinja imati točna i konkretna saznanja o financijskim radnjama tužiteljice, a poglavito o njezinim dugovima i zajmovima.

16. Saslušana kao stranka, tužiteljica je navela da je 2002. sa tuženikom zaključila ugovor o zakupu poslovnog prostora u kojem je bila par mjeseci te je izvršila renovaciju prostora u vrijednosti otprilike 60.000,00 eura, ali od prvog dana je imala problema sa ucjenjivačima. Obzirom da je imala pravo podnajma odustala je od daljnjeg poslovanja, ali je htjela vratiti barem dio uloženih sredstava te je htjela dati poslovni prostor u podnajam. Tada joj je tuženik ponudio 17.000,00 eura da napusti predmetni prostor, od čega joj je dao samo 1.000,00 eura i ništa više. Godinama nakon toga s tuženikom je bila u dobrim odnosima. Nakon nekog vremena imala je problema sa kamatarima, te je zamolila tuženika da se uknjiži na njenu nekretninu koju je imala i tada je potpisala zadužnicu. Nakon nje lokal je preuzeo JN zajedno sa tuženikom, a nakon njega lokal je opet bio iznajmljen. Koliko zna, tuženik je jednako postupao i prema JN i drugima koji su vršili ulaganja u lokal bez da im je vraćao uložena sredstva. Kada se tužiteljici predočava izjava sa lista 23 i bjanko zadužnica sa lista 25 ista navodi kako je to ta zadužnica te da je potpis na navedenoj dokumentaciji njezin. Tužiteljica je nadalje navela kako joj tuženik nikada te novce nije dao, a sve svoje obveze prema ugovoru o zakupu prema tuženiku uredno je izvršila jer se plaćanje zakupnine vršilo godinu dana unaprijed, a ona je u predmetnom prostoru bila par mjeseci. Tužiteljica je navela kako sa tuženikom nije zaključila ugovor o zajmu na temelju kojeg bi se mogla upisati hipoteka jer je prijedlog tuženika bilo potpisivanje bjanko zadužnice. U tom trenutku na njezinoj nekretnini bila je upisana hipoteka u korist Raiffeisen zadruge u vrijednosti od 250.000,00 eura. Sa tuženikom nikada nije zaključila ugovor ili bilo kakav drugi dokument kojim bi uredili svoje odnose jer je sa tuženikom bila u dobrim odnosima.

17. U odnosu na iskaz tužiteljice valja reći kako sud isti ne prihvaća, jer ga ocjenjuje nevjerodostojnim i nelogičnim. Naime, tužiteljica je iskazala kako je potpisala predmetnu zadužnice radi uknjižbe tuženika kao vjerovnika na njezinu nekretninu, a sve obzirom je imala je problema sa kamatarima. Nadalje navodi kako su na njezinoj nekretnini bile upisna hipoteka u korist Raiffeisen zadruge u vrijednosti od 250.000,00 eura. Iz navedenog, sud smatra kako je razlog za potpisivanje zadužnice koji tužiteljica navodi potpuno životno i pravno nelogičan obzirom je njena nekretnina već bila opterećena zabilježbama drugih vjerovnika te u tom smislu ista uknjižbom tuženika kao vjerovnika ne bi mogla zaštiti svoju nekretninu od potraživanja drugih vjerovnika. Također, iz iskaza tužiteljice je razvidno kako je ista imala određenih financijskih problema i specifičnih odnosa, te neizvršavanje obveza (koje je imala prema drugim vjerovnicima sukladno njezinim navodima) upućuju sud na istinitost tvrdnje tuženika da je od njega tražila i dobila zajam kako bi podmirila postojeće dugove. Osim toga, bitno je ukazati i na nelogičnosti u iskazu tužiteljice vezano za vremenski okvir obzirom je zakupni odnos među strankama postojao tijekom 2002. dok je bjanko zadužnica sastavljena 2012. što također upućuje na istinitost navoda tuženika da je 2011. posudio tužiteljici novce radi njezinih financijskih problema, a ne da bi tom zadužnicom regulirali svoje odnose iz ugovora o zakupu sa deset godina zakašnjenja.

18. Saslušan kao stranka tuženik je naveo kako je sa tužiteljicom imao zaključen ugovor o najmu poslovnog prostora na 10 godina, s tim da je ona platila najamninu za 1 godinu. Kada je ušla u poslovni prostor pitala ga je može li izvršiti renovaciju, a on joj je rekao da radi što hoće, čak su razgovarali i o kupnji poslovnog prostora što njega nije zanimalo. Tužiteljica mu je rekla da je izvršila ulaganja u iznosu od 17.000,00 eura te je angažirala redara UN, s kojim je kasnije bila u vezi. Tužiteljica je radila nekih 5-6 mjeseci nakon čega ga je pitala može li dati predmetni prostor u podnajam svom šogoru ĆN i njegovom prijatelju, te su oni nakon nje vodili lokal šest mjeseci. Petnaest dana prije isteka prve godine najma tužiteljica je napustila lokal, a on je preuzeo poslovanje. Prvog dana, 1. studenog 2003., u lokalu je isključena struja iako mu je bilo rečeno da je sve plaćeno. Gdin. B mu je donio virmane da je sve plaćeno međutim provjerom u HEP-u mu je rečeno da ništa nije plaćeno godinu dana te da je predmetni virman krivotvoren. Naknadnom provjerom u HEP-u je utvrđeno da je virman bio plaćen prije podne, a nakon toga je uplata povučena. Ostao je dug u iznosu od 14.000,00 kuna. Nazvao je tužiteljicu i razgovarao s njom o dugu, rekla je da će provjeriti, ali se ništa nije promijenilo, niti je podmirila dug. Tužiteljica mu nikada nije spominjala predmetna ulaganja niti je tražila da joj vrati uložena sredstva. Ona je dovela danas saslušanog svjedoka JN koji je bio redar u lokalu, a koji je u konačnici njega reketario zbog čega je i bio na policiji. Tužiteljica mu je 2011. rekla da je u financijskoj krizi te da joj trebaju novci, a on nije pitao zašto. Ona mi je rekla da će dignuti kredit da otplati dugove. Obzirom su bili u dobrim odnosima otišao je u banku i podigao novac te joj posudio ukupno 120.000,00 eura, a ona je samoinicijativno otišla kod javnog bilježnika i sačinila o tome izjavu. Kasnije je od drugih ljudi saznao da je tužiteljica varalica te da je takve stvari već i ranije radila. Također je saznao da je nakon prodaje svoje nekretnine 270.000,00 eura isplaćeno ne na njezin račun ili njezine kćerke, već na račun susjeda. Kada se upisao na njezinu nekretninu prije njega je bilo već upisano 5-6 vjerovnika. Nikada joj nije obećao da će vratiti uložena sredstva, niti je ona to od njega tražila niti su o tome razgovarali. Također tužiteljici nije dao niti 1.000,00 eura kada je izlazila iz poslovnog prostora. Obzirom da mu tužiteljica nije vraćala dug, a svakodnevno je obećavala da će podići kredit i dug vratiti tražio je od nje da sastave bjanko zadužnicu što je i učinjeno 2012.. Bjanko zadužnicu je dostavio FINI na naplatu, ali ništa nije uspio naplatiti. Tužiteljica je svake godine otvarala različite obrte poput frizerskog salona, te je pokušao doći do ugovora o zakupu da bi se eventualno naplatio iz zakupnine, ali u općini [adresa] takvih ugovora nije bilo. Od 2015. predmetni lokal je u najmu kod iste osobe sa kojom nema nikakvih problema i s kojim je u korektnim odnosima. Tuženik je nadalje naveo da tužiteljica nikad nije tražila povrat 17.000,00 eura koje je uložila u lokal, niti joj je on dao 1.000,00 eura, samo je jednom prilikom rekla da je uložila taj iznos, a nikakvog dogovora oko vraćanja uloženih sredstava nije bilo. Htjela mu je pomoći oko plaćanja nepodmirenih režija, ali dogovora za povrat uloženih sredstava nije bilo, niti su o tome razgovarali.

19. Iskaz tuženika sud prihvaća kao vjerodostojan, istinit i životan te u suglasju sa drugim izvedenim dokazima osobito pisanoj dokumentaciji. Naime, dokumentacija koja prileži spisu i to izjava tužiteljice od 5. srpnja 2011. (23-24) i bjanko zadužnice od 7. studenog 2012. (list 25-30 spisa) potvrđuju navode tuženika da je 2011. tužiteljici posudio novac, a kako ga ona nije vraćala 2012. je izdana bjanko zadužnica. Nadalje, navode tuženika da je sa tužiteljicom zaključio o usmeni ugovoru o zajmu 120.000,00 eura potvrđuje i pravomoćna presuda ovog suda poslovni broj P- 3159/14 od 20. studenog 2014. koja presuda se odnosi upravo na zajam povodom kojeg je tužiteljica potpisala izjavu od 5. srpnja 2011..

20. Potrebno je istaknuti kako je u ovom postupku među strankama sporno da li tužiteljica ima dug prema tuženiku temeljem usmenog ugovora o zajmu, a ne iz zakupnog odnosa. Naime, među strankama nije sporno da su bili u poslovnom odnosu temeljem ugovora o zakupu i to tijekom 2002. -2003.. Međutim, predmetno potraživanje ovdje tuženika proizlazi iz drugog ugovornog odnosa, usmenog ugovora o zajmu 120.000,00 EUR iz 2011. Zbog toga sud nije osobito cijenio navode svjedoka i tužiteljice koji se tiču ugovora o zakupu koji je nesporno bio zaključen među strankama, jer se potraživanje tuženika niti ne odnosi na eventualna potraživanja iz tog ugovornog odnosa. Osim toga, temeljem provedenih dokaza sud nije utvrdio dokazanim niti navode tužiteljice da bi potraživanje tuženika prestalo svojevrsnim prebijanjem sa potraživanjem koje je tužiteljica imala prema tuženiku po osnovi novčanih sredstava uloženih u poslovni prostor tuženika.

21. Temeljem provedenih dokaza, u spis priložene dokumentacije i iskaza svjedok JN i tuženika, sud je utvrdio kako je tuženik 2011. sa tužiteljicom zaključio usmeni ugovor o zajmu 120.00,00 eura, povodom kojeg ugovornog odnosa su sačinjene izjava tuženice od 5. srpnja 2011. i bajko zadužnica od 7. studenog 2012. Ov-19430/12, a koji zajam tužiteljica nije vratila.

22. S druge strane, iz izvedenih dokaza, saslušanjem svjedoka prvostupanjski sud nije mogao utvrditi točnost tužiteljičinih tvrdnji da joj tuženik nikad nije predao 120.000,00 eura, s obzirom da je tuženik iste osporio, a pisana dokumentacija na kojoj tužiteljica ni ne osporava svoje potpise govori upravo suprotno. Saslušani svjedoci su iskazali da ne znaju da li je tužiteljica ikada posuđivala novac od tuženika što samo po sebi nije dostatno kao dokaz tužiteljičinih tvrdnji da joj tuženik nikada nije predao 120.000,00 eura. Osim toga, saslušani svjedoci su uglavnom iskazivali o poslovnom odnosu stranaka vezano za ugovor o zakupu što je u korektnom slučaju neodlučno za predmet spora, a kako je to obrazloženo pod točkom 20.

23. Slijedom navedenog, temeljem u spis priložene dokumentacije i tome suglasnog iskaza tuženika sud je utvrdio kako tražbina nije prestala odnosno nije ispunjen žalbeni razlog iz čl. 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan obzirom da tužiteljica nije dokazala svoje navode zbog kojih je upućena na ovaj postupak.

24. Odluka o troškovima postupka temelji na čl. 151. st. 1., čl.154. st.1. i čl. 155. ZPP-a, i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: OT) a odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora (1.327,22 eura /10.000,00 kuna) i priloženom troškovniku. Napominje se kako je tužiteljica podneskom od 20. listopada 2021. (list 16 spisa) kao vrijednost predmet spora naznačila iznos od 1.327,00 eura /10.000,00 kuna, a koja vrijednost tijekom postupka nije bila sporna, te je shodno tome uzeta u obzir pri odmjeravanju visine troškova stranaka.

25. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to: sastav odgovora na tužbu u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 8.1. OT), pristup na ročišta 12. svibnja 2022. i 17. ožujka 2026. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1. OT), te pristup ročištu od 23. siječnja 2026. u vrijednosti od 50 bodova (Tbr.9.2. OT) što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) iznosi ukupno 875,00 eura. Preostali dio zahtjeva za naknadu troška postupka koji je tuženik zatražio prema predanom troškovniku, a koji prelazi dosuđeni trošak u iznosu 875,00 eura, sud je ocijenio neosnovanim obzirom je isti zatražen u povećanom iznosu suprotno prethodno navedenom obrazloženju.

26. S obzirom da tuženik u cijelosti uspio u sporu, to tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. st.1. ZPP-a te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točki II. i III. izreke.

27. Napominje se kako je preračunavanje tužbenog zahtjeva koji je postavljen u kunama kao tada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj izvršeno prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 sukladno čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22. i 88/22.).

Zagreb, 29. travnja 2026.

Sudac:

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. spis