Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-270/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sutkinji Branki Križanić Perharić, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d., Gundulićeva 48, Split, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1292/24-8 od 21. siječnja 2026., dana 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1292/24-8 od 21. siječnja 2026. pod toč. I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju BD iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. pa do isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1292/24-8 od 21. siječnja 2026. pod točki I. izreke u dijelu stope zatezne kamate koja na dosuđeni iznos od 37,16, eura teče od 30. prosinca 2023. pa do isplate te u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja BD za isplatu iznosa od 37,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i pod toč. II. izreke i za navedeno sudi:

1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj na dosuđeni iznos od 37,16 eura isplatiti tužitelju BD zatezne kamate koje teku od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Odbija se zahtjev tužitelja BD za isplatom iznosa od 37,84 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. do isplate, kao neosnovan.

3. Odbija se zahtjev tužitelja BD za naknadom troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

4. Nalaže se tužitelju BD da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 156,00 eura, u roku od 15 dana.

5. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 44,00 eura.

III. Nalaže se tužitelju BD naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu daljnjeg troška žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 75,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 eura s pripadajućim zateznim kamatama te za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 75,00 eura teku od 27. lipnja 2013. do 10. travnja 2020., odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan (toč. I. izreke). Pod toč. II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 58,10 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2026. pa do isplate.

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8., 11. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu i odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tužitelju plaćanje parničnog troška, podredno ukinuti predmet i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 125,00 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u istražnom zatvoru 26. lipnja 2013. (od ukupno provedenih 1240 dana) u iznosu od 345,29 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. lipnja 2013. pa do isplate.

6. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura to se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u skladu s čl. 458. ZPP-a. Prema čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega drugostupanjski sud ne razmatra žalbene razloge koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

7. Žalbeni navodi bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a nisu posebno razmatrani jer prema čl. 354. st. 3. ZPP-a takvu žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, dakle tužitelj.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, kojeg tuženica temelji na tvrdnji da je prvostupanjski sud meritorno odlučivao o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 eura (po danu boravka u istražnom zatvoru) koji iznos da nije bio predmet mirnog postupka iniciranog kod tuženice prije pokretanja predmetnog parničnog postupka, također nije osnovan. Naime, činjenica da je tužitelj u zahtjevu podnesenom Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade kao procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe zahtijevao isplatu iznosa od 66,36 eura po danu provedenom u istražnom zatvoru, a da u konkretnom slučaju u tužbi potražuje isplatu iznosa od 345,00 eura, ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,64 eura (kao razlike između 345,00 eura i 66,36 eura), s obzirom na to da je tužitelj zahtjev koji je uputio Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskoj šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode kao i predmetnu tužbu, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe, te o istom meritorno odlučio.

11. Tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06 i 110/07) te je protiv njega pred Županijskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem K-13/18 vođen kazneni postupak u kojem je presudom od 16. listopada 2018. pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj bio u istražnom zatvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 dana,

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sukladno čl. 477. st. 2. Zakonu o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje: ZKP) čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe,

- da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora za svaki dan koji je proveo u istražnom zatvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kuna, odnosno 66,36 eura po danu sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana provedenog u istražnom zatvoru do isplate,

- da je Ministarstvo pravosuđa u dopisu KLASA: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. odgovorilo na zahtjev tužitelja i priznalo mu štetu u iznosu od 46.078,40 eura za ukupno 1240 dana, što po danu iznosi 37,16 eura.

12. Na temelju tako utvrđenih činjenica te uzimajući u obzir iskaz tužitelja prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju na temelju čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 75,00 eura za jedan dan (26. lipnja 2013.) neutemeljenog boravka u istražnom zatvoru, a da je neosnovan ostatak tužbenog zahtjeva u iznosu 270,29 eura.

13. Tuženica u žalbi navodi da je tražbina tužitelja zastarjela budući je zahtjev za mirno rješenja spora tužitelj podnio 10. travnja 2020., da je tužbu mogao podnijeti protekom roka od tri mjeseca, dakle 10. srpnja 2020., a kako je tužbu podnio tek 25. travnja 2024., to je protekao zastarni rok od tri godine i tražbina tužitelja je u cijelosti zastarjela.

14. Naime, čl. 477. st. 1. ZKP-a propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Nadalje, čl. 477. st. 2. ZKP-a propisano je da se oštećenik prije podnošenja tužbe za naknadu štete dužan obratiti sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

15. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. zaprimio 3. siječnja 2020., te je 10. travnja 2020. podnio zahtjev za mirno rješenje spora, tj. postupio je u skladu s čl. 477. st. 2. ZKP-a.

16. Člankom 478. st. 1. ZKP-a propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, dok je stavkom 2. istog čanka propisano da dok traje postupak iz st. 1. tog članka, ne teče zastara predviđena u čl. 481. st. 1. toga Zakona.

17. Člankom 238. st. 2. ZOO-a propisano je da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

18. Dakle, čl. 478. st. 2. ZKP-a jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare propisuje citirani čl. 238. st. 2. ZOO-a.

19. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva (ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1081/13-2 od 3. siječnja 2017.).

20. U okolnostima konkretnog slučaja to znači da je zastara počela teći 3. siječnja 2020. (kada je tužitelj zaprimio odluku kojom je pravomoćno oslobođen optužbe), do zastoja zastare došlo je 10. travnja 2020. (kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora) i zastara je nastavila teći 10. srpnja 2020. (nakon što je protekao rok od 3 mjeseca iz čl. 478. st. 1. ZKP-a). Prema tome, zastara je nastupila 3. travnja 2023., a tužitelj je tužbu podnio 25. travnja 2024.

21. Međutim, kako je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. djelomično priznala zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eura po danu, to je za taj iznos, sukladno čl. 240. st. 1. ZOO-a, nastupio prekid zastare, koja je ponovno počela teći od dana priznanja, dakle od 2. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO-a), pa za taj iznos od 37,16 eura tražbina tužitelja nije zastarjela.

22. Pravilno tuženica ističe da priznanje duga mora biti jasno i nedvosmisleno, kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine, odnosno da iz njega mora nedvojbeno proizlaziti volja dužnika da priznaje dug, pri čemu mora biti razvidno o kojem je dugu riječ, kolika je njegova visina te spremnost na njegovo podmirenje. Iz sadržaja dopisa od 2. veljače 2023. proizlazi da tužitelju pripada pravo na naknadu štete temeljem čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP-a, odnosno da je njegov zahtjev osnovan u pogledu zahtjeva za naknadu neimovinske štete, čime je tuženica priznala osnovu duga. Nadalje, u istom dopisu navedeno je da se, s obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela te ostale okolnosti slučaja (uz primjenu čl. 1100. ZOO- a), pravičnom novčanom naknadom zbog povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode smatra iznos od 46.078,40 eura, čime je nedvosmisleno priznata i visina duga.

23. Naime, nije odlučno što je predmetni dopis sastavljen u okviru izvansudskog postupka radi mogućeg mirnog rješenja spora, budući da i izjava dana u takvom kontekstu može imati značenje priznanja duga, ako po svom sadržaju predstavlja jasno i određeno očitovanje dužnikove volje. Slijedom navedenog, kako su predmetnim dopisom ispunjena sva obilježja priznanja duga, u ovom slučaju nije primjenjiva praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-216/2025 od 6. listopada 2015., na koju se tuženica poziva u žalbi.

24. Dakle, zastarjela je tražbina tužitelja u preostalom dijelu zahtjeva koji je dosuđen prvostupanjskom presudom (u iznosu 37,84 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. pa do isplate), pa je u tom dijelu osnovana žalba tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

25. Slijedom navedenoga, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi toč. I. izreke pobijane presude za iznos od 37,16 eura s pripadajućim zateznim kamatama (kako je odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude), dok je u preostalom dijelu za iznos od 37,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama valjalo zbog nastupa zastare na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti točku I. izreke i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan (kako je i odlučeno u toč. II./2. izreke ove drugostupanjske presude).

26. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 1103. ZOO-a kada je tužitelju dosudio zateznu kamatu od 10. travnja 2020., kada se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu stope zateznih kamata koje na dosuđeni iznos od 37,16 eura teku od 30. prosinca 2023. pa do isplate. Slijedom navedenog, sukladno čl. 1. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 15/23) preinačena je stopa zatezne kamate kao što je odlučeno u toč. II./1. izreke ove drugostupanjske presude.

27. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Tužitelj je u pogledu osnove uspio sa 11%. Kada se uzme u obzir ukupno dosuđeni iznos od 37,16 eura te da tužitelj nije uspio sa iznosom od 308,13 eura, u pogledu visine tužitelj je u postupku uspio sa 11%. Dakle, uzimajući u obzir uspjeh tužitelja kako glede osnove, tako glede visine, tužitelj je uspio s ukupno 11% (11+11=22/2=11), dok je tuženica uspjela s ukupno 89% pa je nakon umanjenja navedenih postotaka u skladu s čl. 154. st. 2. ZPP-a, preostala je obveza tužitelja da tuženici nadoknadi 78% parničnog troška, dok tužitelj nema pravo na naknadu parničnog troška (toč. II./3. izreke ove presude). Tuženici je temeljem Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa) kao opravdan dosuđen trošak sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 100,00 eura te temeljem Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife trošak pristupa na ročište 21. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 eura. Dakle, tuženici pripada pravo na ukupno 200,00 eura, što razmjerno uspjehu u sporu iznosi 156,00 eura (toč. II/4. izreke ove presude), dok je za razliku iznosa tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka (toč. II./5. izreke presude). U odnosu na zatraženi trošak za sastav odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora, ukazuje se tuženici da isti nije određeno naznačen u smislu čl. 164. st. 2. ZPP-a, zbog čega ovaj sud o navedenom trošku nije odlučivao.

28. Budući da je tuženica uspjela sa svojom žalbom, to je istoj temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a trebalo dosuditi trošak za sastavljanje žalbe razmjerno uspjehu u žalbenom postupku u omjeru od 50%. Sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife tuženici za sastavljanje žalbe pripada pravo na trošak u iznosu od 62,50 boda, što s obzirom na vrijednost boda u visini od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 125,00 eura. Uzimajući u obzir omjer uspjeha u žalbenom postupku, tuženica ostvaruje pravo na trošak u visini od 62,50 eura (toč. III. izreke ove drugostupanjske presude), dok je u preostalom dijeli zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. IV. izreke ove drugostupanjske presude).

U Velikoj Gorici 29. travnja 2026.

Sutkinja

Branka Križanić Perharić