Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-323/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Nikola Jurić odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja i presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1416/2025 od 14. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 1416/2025 od 14. studenoga 2025. u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-3862766 koji je zaključen između stranaka 3. siječnja 2007., a potvrđen od javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita pod br. OU-22/2007 u dijelu članka 7. kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća i uplatom preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak) važećem na dan dospijeća, te u cijelosti pod točkama II., III. i IV. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1416/2025 od 14. studenoga 2025. u dijelu pod točkom I. izreke i za navedeno sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-3862766 koji je zaključen između stranaka 3. siječnja 2007., a potvrđen od javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita pod br. OU-22/2007, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to baš u dijelu članka 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 19.796,28 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.".

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1416/2025 od 14. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem i presudom odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti (izreka rješenja), utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi članaka 1. i 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF (točka I. izreke presude), utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio članka 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu 3.525,28 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka III. izreke presude) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 3.029,10 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. studenoga 2025. (točka IV. izreke presude).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedenog rješenja i presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), jer je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o njegovom prigovoru mjesnoj nadležnosti. Zatim ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da je ista nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi parnične troškove. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 365,59 eura.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava sve žalbene navode tuženika i predlaže potvrditi prvostupanjsku odluku.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud, odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti, počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a. Sporna je mjesna nadležnost prvostupanjskog suda za odlučivanje u ovom sporu jer tuženik ukazuje da su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, što znači mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

6. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir da tužiteljica ima status potrošača, da se o članku 12. Ugovora o kreditu nije pregovaralo, tj. da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Zatim je prvostupanjski sud uzeo u obzir i okolnost da mogućnosti dolaska na sud sjedišta tuženika uzrokuje troškove i gubitak vremena za tužiteljicu koja je umirovljenica, nevozač i onkološki bolesnik te da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer je stavlja u nepovoljniji procesnopravni položaj, pa da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba, zbog čega se primjenjuju odredbe ZPP-a, pa kako je Ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tuženika u Splitu da je tada u smislu članka 59. ZPP-a mjesno nadležan prvostupanjski sud.

7. U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da za ugovornu odredbu koja je unaprijed formulirana od tuženika (kao trgovca) postoji zakonska presumpcija iz članka 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. - dalje: ZZP/03) da se o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a koje utvrđenje nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, niti je tuženik dokazivao da se o ovoj ugovornoj odredbi pregovaralo. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavak 5. ZZP/03 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona (Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima). Isto tako, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu, pa u smislu članka 84. ZZP/03 podliježe testu poštenosti, iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

8. Iz sadržaja članka 12. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, kako to osnovano u žalbi navodi tuženik. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9. Člankom 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Člankom 12. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi mjesnu nadležnost na sud u mjesto sjedišta banke, a to je sud u Zagrebu koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice ([adresa]). Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da znatna udaljenost između prebivališta tužiteljice i suda u mjestu sjedišta banke za tužiteljicu povećava troškove sudjelovanja i gubitak vremena potrebnog za putovanje, sve u smislu članka 89. stavak 2. i članka 264. ZPP-a. Ujedno povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, a što sve u ukupnosti zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03.

11. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna. Stoga se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su u okolnostima konkretnog slučaja kada je utvrđeno da je prorogacijska klauzula nepoštena, a time i ništetna odredba, za odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti suda relevantne odredbe ZPP.

12. Člankom 46. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Budući za predmet ovog spora nije određena isključiva mjesna nadležnost, valja primijeniti članak 48. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Nadalje, člankom 59. ZPP-a propisano je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

13. Na konkretan predmet primjenjiv je članak 59. ZPP-a budući iz provedenih dokaza proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen i solemniziran u Splitu što je jasno navedeno u samom Ugovoru kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud i što ukazuje da sklapanje ugovora predstavlja djelatnost te poslovne jedinice tuženika (u Splitu), a budući su predmet spora upravo okolnosti sklapanja Ugovora iz djelatnosti te poslovne jedinice, tada je za suđenje u ovom sporu osnovom članka 59. ZPP-a nadležan Općinski sud u Splitu.

14. Slijedom navedenoga, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima pobija izreku rješenja, odnosno odbijanje njegovog prigovora mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda – Općinskog suda u Splitu, niti su osnovani žalbeni navodi da je rješenje nerazumljivo i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

15. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te pravu tužiteljice na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene i da tužiteljica nema pravo na restituciju), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

16. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

17. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF i promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti tih odredbi.

18. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

19. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita 3. siječnja 2007. sklopili

Ugovor o kreditu broj 418-50-38627766,

- da je odobren kredit u iznosu 19.796,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja,

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća i uplatom preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da je u članku 6. ugovorena namjena kredita za kupnju novih vozila marke Ford.

20. Nadalje je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je kredit trebala za kupnju novog vozila koje joj je bilo potrebno da njezin sin vozi bolesnog supruga na bolničke pretrage te da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila u mirovini i nije imala udjela u trgovačkim društvima, pa je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica ima status potrošača i da kao potrošač nije u cijelosti informirana o rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane za tečaj CHF i parametrima o kojima ovisi promjena redovne kamatne stope pa da su takve ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača.

21. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica ima status potrošača budući je prvostupanjski sud saslušao tužiteljicu i prihvatio njezin iskaz te ga doveo u vezu sa sadržajem Ugovora o kreditu prema kojem je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje novog vozila kojeg je tužiteljica, odnosno njezin sin koristio za osobne potrebe, zatim da tužiteljica umirovljenica i nema udjele u trgovačkim društvima. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), a što tuženik nije niti pokušao dokazati. Ovime presuda nije nerazumljiva, kako to ističe tuženik, već naprotiv, sadrži jasne razloge o odlučnoj činjenici da je tužiteljica potrošač u smislu članka 3. točka 1. ZZP/03.

22. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

23. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli budući se tužiteljica na njih pozvala. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05) u vezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF, dakle da je ništetan dio članka 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i dio članka 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

25. Nasuprot tome, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost dijela članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 19.796,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita.

26. Člankom 1. Ugovora o kreditu nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 1. Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Osim toga, zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platila tužiteljica obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 1. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi članak 1. Ugovora o kreditu bio ništetnost, niti je tužiteljica osporavala ugovoreni iznos kredita.

27. Kako tužiteljica ne navodi niti jedan razlog zbog kojih bi navedena odredba bila nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 već se njezine tvrdnje iscrpljuju u pozivanju na učinke presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je osnovana žalba tuženika kojom pobija prvostupanjsku presudu u točki I. izreke prvostupanjske presude kojim je utvrđena ništetnost dijela članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita.

28. Nadalje, prema članku 323. stavku 1. ZOO/05-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

29. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica preplatila anuitete s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u iznosu 3.525,28 eura, te je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kada je tuženiku naložio da tužiteljici isplati taj iznos.

30. Budući je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi osnovom kojih je tužiteljica preplatila anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO/05 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO/05. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

31. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO/05-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 10. lipnja 2019.

32. Iako je ovom drugostupanjskom presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda valja istaknuti da se radi o preinaci zbog koje tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je uz primjenu članka 154. stavak 5. ZPP-a tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem ovog postupka u visini kako je to dosudio prvostupanjski sud, a koju visinu tuženik nije pobijao žalbenim navodima pri čemu se ističe da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

33. Slijedom navedenoga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda djelomično pod točkom I. izreke i u cijelosti pod točkama II., III. i IV. izreke (točka I. ove drugostupanjske presude) te na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a djelomično preinačena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke (točka II. izreke drugostupanjske presude).

34. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu je odbijen, jer je njegova žalba osnovana u neznatnom dijelu za što nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak