Poslovni broj: P-3238/2025-18
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Mihalicu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210, zastupanog po punomoću Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Juraja Vrankovića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika FV odvjetničke vježbenice, dana 29. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210 u iznosu od 2.637,54 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:
– na iznos od 6,03 EUR od 12.11.2008. pa do isplate,
– na iznos od 10,78 EUR od 20.12.2008. pa do isplate,
– na iznos od 16,89 EUR od 14.01.2009. pa do isplate,
– na iznos od 19,93 EUR od 16.02.2009. pa do isplate,
– na iznos od 15,11 EUR od 16.03.2009. pa do isplate,
– na iznos od 16,98 EUR od 16.04.2009. pa do isplate,
– na iznos od 17,44 EUR od 19.05.2009. pa do isplate,
– na iznos od 13,51 EUR od 17.06.2009. pa do isplate,
– na iznos od 16,45 EUR od 15.07.2009. pa do isplate,
– na iznos od 14,06 EUR od 15.08.2009. pa do isplate,
– na iznos od 16,29 EUR od 19.10.2009. pa do isplate,
– na iznos od 14,47 EUR od 18.11.2009. pa do isplate,
– na iznos od 16,47 EUR od 29.11.2009. pa do isplate,
– na iznos od 19,75 EUR od 26.01.2010. pa do isplate,
– na iznos od 19,75 EUR od 26.01.2010. pa do isplate,
– na iznos od 20,42 EUR od 23.03.2010. pa do isplate,
– na iznos od 21,26 EUR od 20.04.2010. pa do isplate,
– na iznos od 23,49 EUR od 16.05.2010. pa do isplate,
– na iznos od 51,32 EUR od 16.06.2010. pa do isplate,
– na iznos od 31,49 EUR od 24.07.2010. pa do isplate,
– na iznos od 30,41 EUR od 01.08.2010. pa do isplate,
– na iznos od 34,77 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,
– na iznos od 34,71 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,
– na iznos od 38,06 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,
– na iznos od 44,02 EUR od 21.12.2010. pa do isplate,
– na iznos od 41,87 EUR od 29.01.2011. pa do isplate,
– na iznos od 41,87 EUR od 29.01.2011. pa do isplate,
– na iznos od 41,03 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,
– na iznos od 41,04 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,
– na iznos od 41,04 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,
– na iznos od 69,40 EUR od 03.08.2011. pa do isplate,
– na iznos od 69,40 EUR od 03.08.2011. pa do isplate,
– na iznos od 84,65 EUR od 11.08.2011. pa do isplate,
– na iznos od 58,49 EUR od 28.09.2011. pa do isplate,
– na iznos od 57,12 EUR od 01.12.2011. pa do isplate,
– na iznos od 57,12 EUR od 01.12.2011. pa do isplate,
– na iznos od 62,62 EUR od 25.01.2012. pa do isplate,
– na iznos od 62,62 EUR od 25.01.2012. pa do isplate,
– na iznos od 64,16 EUR od 07.02.2012. pa do isplate,
– na iznos od 64,16 EUR od 10.02.2012. pa do isplate,
– na iznos od 64,71 EUR od 01.05.2012. pa do isplate,
– na iznos od 64,25 EUR od 22.05.2012. pa do isplate,
– na iznos od 63,81 EUR od 03.07.2012. pa do isplate,
– na iznos od 63,82 EUR od 26.07.2012. pa do isplate,
– na iznos od 60,40 EUR od 11.09.2012. pa do isplate,
– na iznos od 60,40 EUR od 11.09.2012. pa do isplate,
– na iznos od 59,54 EUR od 03.11.2012. pa do isplate,
– na iznos od 59,54 EUR od 03.01.2013. pa do isplate,
– na iznos od 59,54 EUR od 03.01.2013. pa do isplate,
– na iznos od 54,96 EUR od 21.02.2013 pa do isplate,
– na iznos od 57,28 EUR od 02.03.2013 pa do isplate,
– na iznos od 53,17 EUR od 14.05.2013 pa do isplate,
– na iznos od 53,15 EUR od 14.05.2013 pa do isplate,
– na iznos od 53,15 EUR od 14.05.2013 pa do isplate,
– na iznos od 52,78 EUR od 15.07.2013 pa do isplate,
– na iznos od 52,78 EUR od 15.07.2013 pa do isplate,
– na iznos od 54,61 EUR od 06.09.2013 pa do isplate,
– na iznos od 56,85 EUR od 29.11.2013 pa do isplate,
– na iznos od 56,85 EUR od 29.11.2013 pa do isplate,
– na iznos od 57,75 EUR od 06.12.2013 pa do isplate,
– na iznos od 57,75 EUR od 06.12.2013. pa do isplate,
do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210 prema tužiteljici MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 221,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 07. prosinca 2013. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana
III. Tražbine iz toč. I. i II. se prebijaju te se nalaže tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB: 18736141210, Zagreb, Samoborska cesta 145 (tada Zagreb, Heinzelova 33), da tužitelju MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.416,40 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to:
– na iznos od 6,03 EUR od 12.11.2008. pa do isplate,
– na iznos od 10,78 EUR od 20.12.2008. pa do isplate,
– na iznos od 16,89 EUR od 14.01.2009. pa do isplate,
– na iznos od 19,93 EUR od 16.02.2009. pa do isplate,
– na iznos od 15,11 EUR od 16.03.2009. pa do isplate,
– na iznos od 16,98 EUR od 16.04.2009. pa do isplate,
– na iznos od 17,44 EUR od 19.05.2009. pa do isplate,
– na iznos od 13,51 EUR od 17.06.2009. pa do isplate,
– na iznos od 16,45 EUR od 15.07.2009. pa do isplate,
– na iznos od 14,06 EUR od 15.08.2009. pa do isplate,
– na iznos od 16,29 EUR od 19.10.2009. pa do isplate,
– na iznos od 14,47 EUR od 18.11.2009. pa do isplate,
– na iznos od 16,47 EUR od 29.11.2009. pa do isplate,
– na iznos od 19,75 EUR od 26.01.2010. pa do isplate,
– na iznos od 19,75 EUR od 26.01.2010. pa do isplate,
– na iznos od 20,42 EUR od 23.03.2010. pa do isplate,
– na iznos od 21,26 EUR od 20.04.2010. pa do isplate,
– na iznos od 23,49 EUR od 16.05.2010. pa do isplate,
– na iznos od 51,32 EUR od 16.06.2010. pa do isplate,
– na iznos od 31,49 EUR od 24.07.2010. pa do isplate,
– na iznos od 30,41 EUR od 01.08.2010. pa do isplate,
– na iznos od 34,77 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,
– na iznos od 34,71 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,
– na iznos od 38,06 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,
– na iznos od 44,02 EUR od 21.12.2010. pa do isplate,
– na iznos od 41,87 EUR od 29.01.2011. pa do isplate,
– na iznos od 41,87 EUR od 29.01.2011. pa do isplate,
– na iznos od 41,03 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,
– na iznos od 41,04 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,
– na iznos od 41,04 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,
– na iznos od 69,40 EUR od 03.08.2011. pa do isplate,
– na iznos od 69,40 EUR od 03.08.2011. pa do isplate,
– na iznos od 84,65 EUR od 11.08.2011. pa do isplate,
– na iznos od 58,49 EUR od 28.09.2011. pa do isplate,
– na iznos od 57,12 EUR od 01.12.2011. pa do isplate,
– na iznos od 57,12 EUR od 01.12.2011. pa do isplate,
– na iznos od 62,62 EUR od 25.01.2012. pa do isplate,
– na iznos od 62,62 EUR od 25.01.2012. pa do isplate,
– na iznos od 64,16 EUR od 07.02.2012. pa do isplate,
– na iznos od 64,16 EUR od 10.02.2012. pa do isplate,
– na iznos od 64,71 EUR od 01.05.2012. pa do isplate,
– na iznos od 64,25 EUR od 22.05.2012. pa do isplate,
– na iznos od 63,81 EUR od 03.07.2012. pa do isplate,
– na iznos od 63,82 EUR od 26.07.2012. pa do isplate,
– na iznos od 60,40 EUR od 11.09.2012. pa do isplate,
– na iznos od 60,40 EUR od 11.09.2012. pa do isplate,
– na iznos od 59,54 EUR od 03.11.2012. pa do isplate,
– na iznos od 59,54 EUR od 03.01.2013. pa do isplate,
– na iznos od 59,54 EUR od 03.01.2013. pa do isplate,
– na iznos od 54,96 EUR od 21.02.2013 pa do isplate,
– na iznos od 57,28 EUR od 02.03.2013 pa do isplate,
– na iznos od 53,17 EUR od 14.05.2013 pa do isplate,
– na iznos od 53,15 EUR od 14.05.2013 pa do isplate,
– na iznos od 53,15 EUR od 14.05.2013 pa do isplate,
– na iznos od 52,78 EUR od 15.07.2013 pa do isplate,
– na iznos od 52,78 EUR od 15.07.2013 pa do isplate,
– na iznos od 54,61 EUR od 06.09.2013 pa do isplate,
– na iznos od 08,06 EUR od 29.11.2013 pa do isplate,
do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB: 18736141210, Zagreb, Samoborska cesta 145 naknaditi tužiteljici MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.686,22 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 7.5.2025. godine navodi kako je tužitelj kao primatelj leasinga, s tuženikom, kao davateljem leasinga, dana 29. svibnja 2008. godine sklopio Ugovor o operativnom leasingu br. 01628/RK od 29. svibnja 2008. godine – na temelju ponude br. 0101763 (dalje u tekstu: „Ugovor“) kojim se tuženik obvezao pribaviti objekt leasinga – vozilo RENAULT TWINGO 2 EXPRESSION 1,2 16V, god. proizvodnje:
2008., broj šasije/motora: / VF1CN0A0540234780, dok se tužitelj obvezao plaćati mjesečne leasing obroke kao naknadu za uobičajeno korištenje objekta leasinga u iznosu 200,84 CHF (bez PDV-a) te platiti i druge troškove koji proizlaze iz tog Ugovora, kao što su jamčevina i drugi administrativni troškovi.
2. Ugovorom je bila ugovorena CHF valutna klauzula na način da je pod naslovom „GLAVNE ODREDBE“ na str. 1. Ugovora bilo ugovoreno sljedeće: „IV. NABAVNA VRIJEDNOST (TEMELJ KALKULACIJE): 13.931,56 CHF (bez PDV); … VI. PLAĆANJA (U CHF): Iznos mjesečnog leasing obroka: 200,84 CHF (bez PDV), Iznos ukupne naknade:
18.066,35 CHF …“, a na str. 2. Ugovora: „Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći Prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate.“ Nadalje je bilo ugovoreno da su „sastavni dio ugovora opći uvjeti, otplatni plan i zapisnik o preuzimanju objekta leasinga“, a u Općim uvjetima ugovora o operativnom leasingu - verzija: 02-2008 pod tč. 6.10. bilo je utvrđeno sljedeće: „Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora o leasingu, ako su iste vezane za stranu valutu, ispunjavaju se plaćanjem u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za tu valutu koji vrijedi na dan plaćanja.“
3. Međutim, tuženik prilikom sklapanja Ugovora tužitelju nije prezentirao moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i povećanja mjesečnih leasing obroka uslijed rasta tečaja. Štoviše, tužitelj smatra da nije bilo nikakvog opravdanog razloga za primjenu CHF valutne klauzule jer je HRK bila valuta vezana za EUR te je Hrvatska narodna banka štitila HRK u odnosu na EUR, ali ne i u odnosu na CHF. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, već je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, dok je tuženik, kao financijska institucija, imao, odnosno morao imati saznanja o posebnom riziku ugovaranja CHF valutne klauzule i kao takvog ga, u najmanju ruku, i prezentirati tužitelju. U vezi s potonjim, tužitelj ukazuje i kako je osnivač i jedini član tuženog društva upravo Zagrebačka banka d.d koja je jedna od osam tuženih banaka protiv kojih se povodom kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – Potrošač pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio kolektivni spor pravomoćno okončan u korist potrošača na način da je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da su tužene banke kao davatelji kredita u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Naime, tužene banke su u predmetnim ugovorima ugovarale CHF valutnu klauzulu, a da prije zaključenja i u vrijeme njihovog zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, nema govora o tome da tuženik nije znao za rizik koji za tužitelja sa sobom nosi ugovaranje CHF valutne klauzule te je o tome bio dužan na adekvatan način informirati i upozoriti tužitelja, a što nije učinio. Prema tome, razvidna je činjenica da u predmetnom Ugovoru postoji promijenjivi element (valutna klauzula vezana za švicarski franak), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi njegova ukupna obveza po predmetnom Ugovoru.
4. Da je tužitelj imao saznanja da će mu mjesečni leasing obrok toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na njegovu ukupnu obvezu po predmetnom Ugovoru, kao i samu egzistenciju, isti nikada ne bi sklopio navedeni Ugovor.
5. Nadalje, odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje u tekstu: „ZOO“) propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.
6. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu vezivanja leasing obroka uz CHF valutnu klauzulu, koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, nije niti određena niti odrediva.
7. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja Ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao. Ako tužitelj kao prosječni potrošač nije bio u razumnoj mjeri dobro obaviješten, za pretpostaviti je da ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.
8. U vrijeme kada su sklapani ugovori s CHF valutnom klauzulom tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču rizik ugovaranja CHF valutne klauzule, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da visina mjesečnog obroka ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nije bio razumljiv.
9. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u čl. 4. ZOO-a, kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
10. Također, Ugovor treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO-a, u korist tužitelja, s obzirom je isti sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženik, a kojem se pristupa po principu "uzmi ili ostavi".
11.Naime, tuženik je tužitelju ponudio standardizirani, tipski ugovor, koji se pozivao na Opće uvjete ugovora o operativnom leasingu – verzija 02-2008, pa je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je ponudio tužitelju ugovor s elementima o kojima nije dopustio pregovarati, već ga je ponudio po principu "uzmi ili ostavi", a da tužitelja nije upoznao s mogućnošću drastičnog rasta tečaja švicarskog franka.
12. Tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju u smislu da je istog morao ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što tuženik nije učinio, tako je na taj način tuženik tužitelju zapravo nametnuo spornu ugovornu odredbu stavivši tužitelja u neravnopravni položaj, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te odredbama čl. 3. i 4. ZOO-a.
13. Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo implementirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6. stavak 1. Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. U tom smislu, tužitelj ukazuje na čl. 96., čl. 97. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio na snazi.
14. S obzirom na ništetnost ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, to je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih ugovornih odredbi Ugovora i pripadajućih Općih uvjeta, a sve to u svezi s čl. 1111. i 1115. Zakona obveznim odnosima.
15. Slijedom svega navedenog, tužitelj ovom tužbom od tuženika potražuje povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bio platio da se primjenjivao početno ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan sklapanja Ugovora – dakle, tužitelj drži mjerodavnim početni mjesečni iznos leasing obroka koji je određen prilikom sklapanja Ugovora.
16. Tužiteljica predlaže Naslovnom sudu da, sukladno čl. 12. važećeg Zakona o parničnom postupku, o ništetnosti ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru i pripadajućim Općim uvjetima odluči kao o prethodnom pitanju i usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
17. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 29. svibnja 2008. godine zaključio Ugovor o operativnom leasingu br. 01628/RK (dalje u tekstu: Ugovor o operativnom leasingu). Nadalje, tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 2.597,48 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o operativnom leasingu po kojima je ispunjenje obveza tužitelja vezano uz valutnu klauzulu u CHF-u.
18. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., dalje u tekstu: ZZP/07) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
19. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Obzirom na navedeno, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača, u suprotnom tužitelj ne može uživati nikakvu zaštitu s osnove odredbi ZZP/07.
20. Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Odredbom članka 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U tom smislu ističe se da je zastarijevanje počelo teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom konkretnom slučaju, a s obzirom na prirodu obveze plaćanje leasing obroka, početak tijeka zastare trebao bi se računati od plaćanja koja su vršena. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj podnio tužbu dana 5. svibnja 2025. godine , a da je posljednje plaćanje po Ugovoru o operativnom leasingu izvršeno 5. prosinca 2013. godine, razvidno je da je eventualno cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
21. Tuženik opreza radi ističe da čak i u slučaju kada bi sud ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, tužitelj bi imao pravo potraživati kamate tek od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćene leasing rate. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
22. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine te općenito na utvrđenja sudova iz kolektivnog postupka koji se vodio protiv osam tuženih banaka.
23. Tuženik ističe da se tužitelj nema osnove pozivati na citiranu presudu donesenu u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao ni ostvarivati prava koja bi mu pripadala temeljem čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14. – dalje u tekstu: ZZP/07).
24. Naime, kolektivni postupak se vodio vezano za valutnu klauzulu u švicarskom franku i odredbu kojom se kamatna stopa mijenja sukladno odlukama Banke vezano za Ugovore o kreditu u CHF i to protiv osam tuženih banaka, dok predmetom tog postupka ni u jednom dijelu nije bio niti jedan ugovor o leasingu (bilo financijski, bilo operativni), niti je bilo koje leasing društvo, a kamoli tuženik bio stranka tog postupka. Odredbom čl. 138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
25. Dakle, uvjet za proširene granice subjektivne pravomoćnosti iz kolektivnog postupka jest da se kolektivni postupak vodio protiv ovdje-tuženika te da su predmetom tog kolektivnog postupka bili ugovori o leasingu koje ugovara tuženik. Osim toga, valja ukazati da ne postoje identitet između ugovora o leasingu i ugovora o kreditu. Naime, ugovor o leasingu je ugovor sui generis kojim davatelj leasinga pribavlja objekt leasinga na način da od dobavljača objekta leasinga kupnjom stekne pravo vlasništva na objektu leasinga, te primatelju leasinga odobrava korištenje tog objekta leasinga kroz određeno vrijeme, a primatelj leasinga se obvezuje za to plaćati naknadu, dok kod ugovora o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
26. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da su neosnovani navodi tužitelja iz tužbe kako se na ovaj ugovorni odnos mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom postupku odnosno tužitelj se neosnovano poziva na te odluke, jer nema mjesta primjeni istih na ovaj ugovorni odnos. Tužitelj podnesenom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o leasingu kojom je ugovorena primjena valutne klauzule CHF. Tuženik prije svega ukazuje sudu da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Naime, odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano je: ”Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.” Dakle, u hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj je sam potpisom Ugovora prihvatio takvu obveze i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Da je valutna klauzula dozvoljena, odnosno da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju br. U-I392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Prema tome, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, niti se ona može smatrati ništetnom.
27. Tuženik je već ranije osporio da bi tužitelj u ovoj pravnoj stvari uživala pravnu zaštitu s osnove ZZP/07 te je istaknuo da je na tužitelju teret dokaza da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru. Međutim, sve i kada bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga odlučio ovaj ugovor promatrati kao potrošački ugovor, to tuženik ističe da se i u tom slučaju, a sukladno ustaljenoj praksi Suda EU oko tumačenja Direktive 93/13/EEZ, ne može smatrati da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, pa time i ništetna. Sud EU je u više svojih odluka, a osobito u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iznio pravni stav koji bi, kada bi se primijenio na odredbu čl. 22. ZOO-a i ovaj ugovorni odnos, zapravo značio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o leasingu isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.
28. Naime, vezano za odluku C-81/19, u nacionalnom postupku pred sudom EU radilo se o ugovoru o kreditu koji je bio zaključen 2008. godine između Banke i potrošača, a koji ugovor je zapravo predstavljao refinanciranje ranije zaključenog ugovora o kreditu između istih ugovornih strana. Međutim, novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima, dakle vezan za valutnu klauzulu CHF, prema tečaju na dan isplate.
29. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom. Odgovarajući na prethodno pitanje postavljeno od nacionalnog suda, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se moželegitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. U predmetu C-243/20 raspravljalo se o pravnoj i činjeničnog situaciji koja je proizašla iz pojedinačnog postupka koji se vodio pred grčkim nacionalnim sudovima. Naime, u nacionalnom postupku koji je bio povod za postupak pred Sudom EU utvrđeno je da su ugovorne strane u ugovor o kreditu inkorporirale odredbe koje korespondiraju odredbama Građanskog zakonika Republike Grčke. Sud EU je i u ovoj odluci došao do istih zaključaka kao i u predmetu C-81/19 navodeći da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se njime iz područja primjene te direktive isključuje odredba unesena u ugovor što su ga sklopili trgovac i potrošač, a koja je odraz dispozitivne zakonske ili podzakonske odredbe, to jest koja se primjenjuje automatski kada ne postoji drukčiji dogovor među strankama, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (paragraf 40). Navedeni stav ima se primijeniti i na ovaj ugovorni odnos, tj. kad se uzme u obzir: da su tužitelj i tuženik u Ugovoru o leasingu ugovorili otplatu obroka po prodajnom tečaju; zatim da odredba čl. 22. st. 1. i 2. propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da u tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, jasno je da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog Ugovora o leasingu odraz zakonskih odredbi te kao takva isključena ispitivanja nepoštenosti.
30. O eventualnom ispitivanju nepoštenosti ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF-u. U slučaju da bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi ipak bilo moguće ispitivati (ne)poštenost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, tuženik ističe sljedeće. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik smatra da navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ispunjava sve zahtjeve iz odredbe čl. 99. ZZP/07 pa stoga ističe da i s ove osnove sud ne bi bio ovlašten provesti test nepoštenosti odnosno utvrđivati je li ta odredba nepoštena s aspekta odredbi o zaštiti potrošača. Ovo osobito iz razloga što je nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaćevalute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o leasingu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o leasingu na duže vremensko razdoblje i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se iznos ugovora o leasingu veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o leasingu s valutnom klauzulom u CHF, no naravno da su različiti financijski proizvodi koje je tada tuženik imao u ponudi, imali i različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Tuženik dakle opetovano ističe kako je tužitelj imao pravo izbora između više različitih proizvoda koje je tada tuženik kao leasing društvo nudilo te je sama analizirala sve ponuđene opcije i u konačnici donijela odluku. Tuženik nije utjecao na odluku tužitelja te ni na koji način nije bila prisiljena sklopiti ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u CHF-u. Tuženik dodatno ukazuje kako je predmetnim Ugovorom o leasingu kao instrument osiguranja ugovorena i jamčevina u visini od 20,00% iznosa ukupne naknade leasinga te je u trenutku ugovaranja iznosila 2.786,31 CHF. U trenutku uplate sredstava jamčevine na dan 15. srpnja 2008. godine u iznosu od 2.786,31 CHF, kunska protuvrijednost je iznosila u kunama 12.514,24 kn (CHF 2.786,31 x 4,49 – prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d.) odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 1.660,93 eur, dok je u trenutku isplate, odnosno vraćanja jamčevine tužitelju dana 6. prosinca 2013. iznos od 2.786,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti iznosio ukupno 14.180,46 kn odnosno u eurima stoga, obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate leasinga tužitelj plaćao i obroke po nižem tečaju od onoga koji je bio inicijalno ugovoren i osim toga, profitirao je ugovaranjem jamčevine u valuti CHF. Prema čl. 36. Zakona o leasingu (NN 135/2006) koji je bio u trenutku ugovaranja predmetnog ugovora o leasingu na snazi - ugovor o leasingu obvezno mora sadržavati slijedeće odredbe: „ 1. Tvrtku i sjedište davatelja leasinga, 2. Tvrtka i sjedište, odnosno ime, prezime i adresu primatelja leasinga, 3. Određenje posla leasinga (financijski ili operativni), 4. Detaljno određenje objekta leasinga, 5. Vrijednost objekta leasinga, 6. Ukupni iznos naknada, 7. Iznos pojedine naknade, 8. Vrijeme trajanja ugovora, 9. Razloge i uvjete prijevremenog prestanka ugovora. ... Ugovor o leasingu mora biti sklopljen u pisanom obliku… Ugovor o leasingu mora biti napisan na pregledan i razumljiv način primatelju leasinga.“ Iz navedenog jasno proizlazi da predmetni Ugovor o leasingu sklopljen između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga ima sve odredbe predviđene u čl. 36. Zakona o leasingu te da je sastavljen na jasan, pregledan i razumljiv način. Potpisom Ugovora primatelj leasinga je izjavio da je upoznat sa sadržajem te da prihvaća Opće uvjete ugovora o leasingu koji čine sastavni dio ugovora. Sukladno odredbi čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Dakle, i sadržaj odredbi Općih uvjeta je svakako bio poznat tužitelju. Također, tuženik ističe kako odredbe Ugovora i Općih uvjeta nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja te su sastavljene na jasan, pregledan i razumljiv način. Kada su riječi pisane isprave jasne, ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa.
31. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu i sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka..
32. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o operativnom leasingu br. 01628/RK (list 10-11 spisa), plan otplate (list 14-18 spisa), opće uvjete (list 20- 26 spisa), financijsku dokumentaciju (list 28-136, 159-171, 172-173, 209 spisa), sudsku praksu (list 151-158, 174-188, 190-204 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije mr.sc. Zrinka Ručevića (list 217-222 spisa), te saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 25.03.2026. godine (list 240-241 spisa).
33. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
34. Sud je izvršio uvid u Ugovor o operativnom leasingu broj 01628/RK od 29.05.2008. godine te je utvrdio da su iste sklopili tužiteljica ka o primatelj leasinga te tuženik kao davatelj leasinga. Objekt lesasinga je osobno vozilo marke Renault Twingo čiji je dobavljač Auto Centar Roca d.o.o. nabavna cijena vozila je 13.931,56 CHF s rokom trajanja otplate 72 mjeseca Istim ugovorom je ugovorena i jamčevina od 20 % te trošak administrativne naknade u iznosu od 2,50 %, sve od nabavne vrijednosti.
35. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 25. ožujka 2026. godine tužiteljica MV je izjavila da je predmetni ugovor sklopila s tuženikom radi financiranja kupnje osobnog vozila marke Renault Twingo. Navedeni ugovor je imao klauzulu s valutom CHF a to joj je ponuđeno kao najbolja opcija. Tamo joj nitko nije spominjao pojam valuta utočišta, a nisu joj rekli ni da postoji mogućnost da valuta CHF promijeni svoj tečaj tijekom otplatnog razdoblja. Nitko od djelatnika tuženika ju nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na isti način kao prema EUR. Nema stručnih znanja iz područja ekonomije ni bankarstva. Nije nikad na sebi imala obrt ili firmu. Auto je koristila za svoje osobne potrebe. Kredit je otplaćivala osobno svaki mjesec s uplatnicom. Do tuženika je došla na način da su joj u auto kući gdje je htjela kupiti vozilo ponudili tu mogućnost. Više se ne sjeća da li sam zbog ovog ugovora išla kod javnog bilježnika. Ona je pročitala ugovor i odredbe su joj u to vrijeme bile u redu no nije bilo u redu kada se promijenio značajno tečaj za CHF jer joj je rata bila gotovo duplo veća. Ona nije prigovarala već je plaćala kako su ju tražili. Ona je sama otplatila taj auto. Na pitanje pun tužitelja da li je tuženik sam pripremio ugovor ili su ga zajedno pisali odgovara da ga je tuženik unaprijed pripremio i ponudio na potpis, te je to ponuđeno po sistemu uzmi ili ostavi.
35A. Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit realizirala kod tuženika radi kupnje osobnog vozila za svoje osobne potrebe. Vezano uz sam ugovor sud je iz iskaza utvrdio da ga je jednostrano napisao tuženik te ponudio tužiteljici na potpis, a da se zapravo uopće nije pregovaralo o pojedinim odredbama tog ugovora. Isto tako iz iskaza tužiteljice proizlazi da tuženik nije upozorio tužiteljicu na sve opasnosti koje proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF te stoga tužiteljica niti nije mogla donijeti informiranu odluku o toj odredbi ugovora.
36. Člankom 35. Zakona o leasingu ( "Narodne Novine", broj 135/06 - primjena od 21. prosinca 2006. do 4. prosinca 2013.) propisano je da se ugovorom o leasingu obvezuje davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.
37. Obveze tužitelja, kao primatelja leasinga, propisane su člankom 43. Zakona o leasingu te je jedna od osnovnih obveza primatelja leasinga da plaća davatelju leasinga naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu (stavak 2.).
38. Člankom 3. stavak 1. točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15 i 102/15.) propisano je da se ovaj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora, a takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik.
39. Dakle, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika ne primjenjuju se pravila o potrošačkom kreditiranju, jer konkretnim Ugovorom o operativnom leasingu nije ugovorena obveza kupnje predmeta ugovora, već je, naprotiv, Općim uvjetima određena obveza vraćanja vozila tuženiku, a što nije sporno između stranaka.
40. Međutim na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) koji je lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Pri tome valja pojasniti da kada se u članku 3. stavak 1 točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju određuje da se ovaj zakon ne primjenjuje na operativni leasing tada to znači da se ograničenja zakona na primjenjuje na leasing, ali samo u kontekstu tog Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što ne isključuje primjenu Zakona o zaštiti potrošača.
41. Stoga se na ovu pravnu stvar primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) budući je Ugovor sklopljen 29.05.2008. godine.
42. Na konkretan odnos ne primjenjuju se pravna shvaćanja iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF, jer tuženik nije bio stranka u predmetnim postupcima. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.
43. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
44. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o operativnom leasingu, a sve sukladno članku 96. stavak 4. ZZP/07.
45. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da tužitelj nije dobio potpunu i jasnu informaciju o rizicima ugovaranja najma vozila vezanu uz tečaj CHF te mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja najamnine, a koje su mu naplaćivane u obroku leasinga. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora o kojima tužitelj nije mogao niti pregovarati.
46. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja leasinga (najma) koji reguliraju materiju davanja najma i koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.
47. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
48. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.
49. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
50. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.
51. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.
52. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se obrok leasinga (najamnina) veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.
53. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne) poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.
54. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).
55. Priroda i specifičnosti valute CHF nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.
56. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.
57. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora i Općih uvjeta tuženika o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
58. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelju jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi.
59. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu kojima je ugovoren iznos leasinga i mjesečni obrok leasinga vezan uz valutu CHF prema tečaju Zagrebačke banke.
60. Kako su predmetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga (najamnine) i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.
61. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid i pročitao cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.
62. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 11. kolovoza 2008. godine do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja i tečaja za valutu CHF važećeg na dan plaćanja predmeta leasinga, iznosi ukupno 2.637,54 EUR. Navedeni iznos predstavlja zbroj pojedinačnih konvertiranih mjesečnih iznosa uzimajući u obzir pozitivne razlike. Na dan povrata jamčevine 06. prosinca 2013. godine nastala je tečajna razlika na štetu tuženika u iznosu od 221,15 EUR.
63. Na ročištu koje je održano dana 25.03.2026. godine stranke su suglasno dale očitovanje da nemaju prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.
64. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
65. Slijedom navedenog sud je utvrdio da razlika koja je nastala zbog promjene tečaja na štetu tužitelja u odnosu na tečaj u trenutku dospijeća prve obveze iznosi 2.637,54 EUR umanjeno za iznos prijeboja od 221,14 EUR, iznos od 2.416,40 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je tuženik dužan kamate platiti od dana plaćanja najamnine (obroka leasinga). Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.
66. Vezano uz prigovor jamčevine sud je utvrdio slijedeće. Tuženik je navedeni prigovore istaknuo u svom odgovoru na tužbu, a tužitelj se takvom prigovoru radi prebijanje usprotivio te je naveo da je isti neosnovan. Iz tužbenog zahtjeva je razvidno da tužitelj potražuje samo iznose koje je kroz rate najma platio više od onog iznosa kojeg je platio po prvoj dospjeloj obvezi.
67. Nadalje, točno je da je tuženik u svom odgovoru na tužbu iznio prigovor prijeboja u visini od 221,14 EUR, a koja je razlika nastala uslijed tečajnih razlika na štetu tuženika kod kojeg je bio pohranjen taj novčani iznos. Odredbom čl. 6.8. Općih uvjeta ugovora o operativnom leasingu određuje da se jamčevina pohranjuje u ugovorenoj visini za cijelo vrijeme trajanja ugovora o leasingu kao beskamatno osiguranje za uredno i pravodobno ispunjenje svih dospjelih i budućih obveza primatelja leasinga prema davatelju leasinga. Ako bi jamčevina u međuvremenu bila upotrijebljena za podmirenje dospjelih tražbina, primatelj leasiga će je bez odgode dopuniti. Nakon isteka ugovor o leasingu primatelju leasinga se po odbitku nepodmirenih tražbina jamčevina vraća bez kamata.
68. Odredbom čl. 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, tužitelj je dao tuženiku iznos jamčevine 15. srpnja 2008. godine uz tečaj 4,491332 kn za 1 CHF, a tuženik mu je istu vratio 06. prosinca 2013. godine uz tečaj 5,089 kn za 1 CHF. Tu je nastala razlika koja je utvrđena financijskim vještačenjem u iznosu od 221,15 CHF. Ali, kako je svojim prigovorim radi prijeboja tuženik zatražio samo iznos od 221,14 EUR taj iznos je sud uzeo u obzir prilikom odlučivanja. Naime, stav je ovog suda da ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te pravnu posljedicu da se ne uzimaju daljnje promjene tečaja ne mogu djelovati samo u korist tužitelja za njegovo potraživanje već da te posljedice moraju djelovati ili u odnosu na obje strane ili niti na nijednu. Stoga je sud usvojio prigovor prijeboja tuženika.
69. Učinak prijeboja nastupa kada se susretnu dvije suprotstavljene tražbine tužitelja i tuženika. Kako je tuženikovo potraživanje dospjelo dan nakon dospijeća zadnjeg pojedinačno iznosa tužitelja to pravni učinak prijeboja nastupa na dan 06. prosinca 2013. godine. Prijeboj je sud napravio uzimajući u obzir zadnja četiri pojedinačna iznosa koje je tuženik dužan platiti tužitelju (broj 61. do 64. u nalazu i mišljenju vještaka ) koji ukupno iznose 229,20 EUR te potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 221,14 EUR. To znači da je nakon prijeboja tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 2.416,40 EUR a zadnji pojedinačni iznos glasi: 8,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 29.11.2013. godine pa do isplate. Obzirom da je tuženikovo potraživanje prebijeno sa potraživanjem tužitelja prije nego što su kamate na potraživanje tuženika uopće počele teći, sud je izvršio samo prijeboj bez dosude kamata tuženiku za njegovo potraživanje.
70. Što se tiče pitanja osnovanosti prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
71. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na valutnu klauzulu kod ugovora o leasingu nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
72. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).
73. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe od 07.05.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 30.07.2025. i 24.02.2026. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 01.09.2025. i 25.03.2026. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 1.000,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr. 46) u iznosu od 250,00 EUR, trošak plaćenog predujma za vještačenje od 400,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 36,22 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.686,22 EUR. Sud je tužiteljici dosudio trošak u cijelosti na teret tuženika obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u zanemarivom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.
74. Tužiteljici je na njen zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužiteljici od 29. travnja 2026. godine pa do isplate.
75. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 29. travnja 2026. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po pun.
2. Tuženiku po pun.
