Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1115/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Helene Vlahov-Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja AUG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Raviću, odvjetniku u Novom Marofu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9637/2019-38 od 30. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9637/2019-38 od 30. kolovoza 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.449,85 eura / 18.458,39 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450), sa zateznom kamatom po stopi i sa tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u toj točki izreke.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku , isplatiti tužitelju AU , iznos od 2.392,34 eur / 18.025,09 kn, sa zateznom kamatom po stopi i sa tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u toj točki izreke.

3. U točki III. naloženo je tuženiku, isplatiti tužitelju, novčani iznos od 7.779,72 eur / 58.616,30 kn, sa zateznom kamatom po stopi i sa tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u toj točki izreke.

4. U točki IV. Izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.916,71 eur / 21.975,95 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 30 kolovoza 2023. godine, pa sve do isplate po stopi kako je pobliže navedeno u toj točki izreke.

5. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka prema troškovniku koji prileži spisu, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni iz stanja u spisu, tako da je presudu moguće ispitati.

9. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 206. ZPP- a na koju sadržajno ukazuje žalba, jer je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je dopustio sudjelovanje umješača u ovoj parnici jer založni dužnik po kreditu ima pravni interes da tužitelj uspije u sporu.

10. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP -a na koju sadržajno ukazuje žalba jer je sud prvog stupnja odlučio u okviru tužbenog zahtjeva istaknutog u podnesku od 8. travnja 2021.

11. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP, jer jer je odredbom članka 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) u članku 190. ZPP-a, iza stavka 1., dodan novi stavak 2. kojim je navedeno, da iznimno od odredbe iz stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Odredbom članka 117. stavka 2 ZID ZPP-a predviđeno je da se citirana odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku, pa je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je pobijanom presudom odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja, koji je bez svoje krivnje tužbu preinačio tek po obavljenom vještačenju, a koje vještačenje je obavljeno nakon što je tuženik sudu dostavio sve potrebne podatke za provedbu tog vještačenja, a sama činjenica što sud prvog stupnja nije posebnim rješenjem dopustio preinaku tužbe od strane tužitelja, nije u bitnom utjecala na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

12. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

13. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 12. svibnja 2006. sklopljen ugovor o kreditu za iznos od 92.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,50 % godišnje, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF i da je kredit otkazan 13. rujna 2010., s tim da prema odredbi čl. 6. Ugovora proizlazi da je namjena kredita bila adaptacija stana,

- da je svjedokinja ĐU iskazala da je 2006. godine kao osobni bankar sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, da su tada postojale tri vrste kredita i to u CHF, EUR i kunama, pa bi strankama predočila sve tri vrste ugovora, a odluka koji će kredit uzeti bila je na njima, pretpostavlja da je razgovarala s tužiteljem o promjenjivosti kamatne stope jer je razgovarala sa svima o tome, međutim, napominje da se radi o 2006. godini, ne zna što je to "valuta utočišta", nije joj poznato u odnosu na koje valute HNB ne štiti tečaj kune, od ponuđenih kredita najnižu kamatnu stopu imao je kredit u CHF, ne sjeća se da li je objašnjavala korisnicima kredita koji su to parametri za izmjenu kamatne stope, da su klijenti imali mogućnost tražiti izmjenu neke odredbe u ugovoru tako da bi ona zaprimila zahtjev i poslala na višu instancu, nije znala kako će se kretati tečaj CHF, upozoravala je klijente na mogućnost promjene tečaja,

- da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da mu je predmetni kredit bio potreban za adaptaciju stana koji je bio u vlasništvu njegove majke, u banci mu je rečeno da postoje krediti u CHF, eurima i kunama, ali da je kredit u CHF najpovoljniji i najstabilniji pa je stoga taj kredit i prihvatio, za kamate mu je rečeno da neće biti znatnijih promjena, a radilo se o najnižoj kamatnoj stopi, nije mu objašnjen pojam "valuta utočišta" niti su ga obavijestili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, nisu mu pojašnjavali parametre niti kriterije kojima se služe prilikom izmjene kamatne stope, nije ni na koji način sudjelovao u sastavljanju ovog ugovora,

-da je tužitelj također iskazao da je novcem iz navedenog kredita adaptiran stan koji se nalazi se na adresi [adresa]., a taj stan je koristio on, a povremeno je dolazila i njegova majka, stan nije nikada davao u najam, na adresi tog stana bilo registrirano sjedište firme koja nije imala svoje poslovne prostore, već je samo imala adresu, radilo se zapravo o pokušaju jer nije imao posla, firma nije radila i brisana je po sili zakona nakon 2 ili 3 godine, navedenu firmu je osnovao otprilike godinu dana nakon sklapanja Ugovora o kreditu, s tim da je stan prodan 2011. ili 2012.

- da je financijsko knjigovodstveni vještak Darku Prpiću za Darfin d.o.o., u svom nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika između kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema početnom otplatnom planu 3.109,59 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 18.458,41 kn primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan plaćanja, dok je ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 18.025,15 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos,

- da je financijsko knjigovodstveni vještak Darku Prpiću za Darfin d.o.o., u svom nalazu i mišljenju također naveo da je dana 03. studenog 2010. otkazan kredit te je dospjela cijela nedospjela glavnica na naplatu, pa kako po prometu po kreditu navedeno zaduženje nije nikad podmireno u cijelosti, odnosno podmirena je kamata te glavnica u iznosu od 23.664,08 CHF na dan 13. ožujka 2015. godine, zaduženje od 03. studenog 2010. nastalo otkazom kredita nije ni prikazano u izračunu razlika, dok razlika zbog promjene tečaja na uplatu po glavnici od 23.664,08 CHF ( djelomično podmirene glavnice po otkazu kredita ) iznosi ukupno 58.616,33 kn.

- da je vještak u svom očitovanju na prigovore tuženika u bitnom naveo da je u izračunu razlika zbog promjene kamatne stope i tečaja uzeo u obzir samo iznose koji su već plaćeni, pa tako i one plaćene nakon otkaza kredita, te stoga ostao pri svom nalazu i mišljenju.

- da je vještak saslušan na ročištu od 1. lipnja 2023. iskazao da je do dana otkaza ugovora o kreditu s naslova inicijalnih uvjeta razlika kamatne stope iznosi 18.458,41 kn, a pozitivne i negativne tečajne razlike 15.886,16 kn, odnosno samo pozitivne razlike 18.025,15 kn, da prilikom izračuna razlike s naslova kamate i valutne klauzule u obračun je uzeo samo plaćene iznose, u koji izračun nisu uzete u obzir plaćene zatezne kamate od strane tužitelja zbog nepravovremenog plaćanja, a tečaj je primjenjivao sa datumom izvršenog plaćanja, koji datum plaćanja su u većini slučajeva bili izvan razdoblja dospijeća.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom banke o visini stope takve kamate ništetna, kao i odredba kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe, da je došlo do povrede interesa i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi, s time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP.

15. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 4,50 % godišnje, kao i iznos koji je platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO)

16. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, pa je tužba podnesena preporučenom pošiljkom 14. lipnja 2019., podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina. ( čl. 225. ZOO-a )

17. Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 96/03), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO-a.

18. Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužitelju sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima, kao posljedica promjene kamatne stope iznosi 3.109,59 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 18.458,41 kn i različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita u tom periodu iznosi 18.025,15 kn, te razlika zbog promjene tečaja na uplatu po glavnici od 23.664,08 CHF ( djelomično podmirene glavnice po otkazu kredita ) iznosi ukupno 58.616,33 kn prihvaća tužbeni zahtjeva tužitelja i dosuđuje tužitelju pripadajuće zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

19. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

20. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 -11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 dalje ZZP/03 ). Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

23. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

24. U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama predložio saslušanje ĐU, zaposlenice tuženika, međutim ova svjedokinja u svojem iskazu u bitnome navodi kako ne zna što je to "valuta utočišta", nije joj poznato u odnosu na koje valute HNB ne štiti tečaj kune, ne sjeća se da li je objašnjavala korisnicima kredita koji su to parametri za izmjene kamatne stope, da su klijenti imali mogućnost tražiti izmjenu neke odredbe u ugovoru tako da bi ona zaprimila zahtjev i poslala na višu instancu, nije znala kako će se kretati tečaj CHF, upozoravala je klijente na mogućnost promjene tečaja. Konačno, tužitelj saslušan kao stranka je iskazao nije mu objašnjen pojam "valuta utočišta" niti su ga obavijestili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, nisu mu pojašnjavali parametre niti kriterije kojima se služe prilikom izmjene kamatne stope, nije ni na koji način sudjelovao u sastavljanju ovog ugovora

25. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C -81/19, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

26. Također treba reći da je Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

27. Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor pravilno otklonio. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, a prema odredbi čl. 6. Ugovora iznos kredita utrošen u adaptaciju stana, pa u takvim okolnostima nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice. Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, a što u postupku nije ni pokušao dokazati. Istina, tuženik je dostavio u spis izvod iz sudskog registra iz kojeg proizlazi da je na navedenoj adresi bilo prijavljeno sjedište trgovačkog društva, međutim prijava je izvršena godinu dana nakon što je sklopljen ugovor o kreditu, pa navedeno ne dokazuje suprotno.

28. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 12. svibnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

29. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužitelja nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti.

30. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

31. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

32. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

33. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena preporučenom pošiljkom 14. lipnja 2019. podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja

35. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo na sjednici Građanskog odjela toga suda održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), kao u ovom postupku u kojem je sud očito dopustio preinaku, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu zastare na povišenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja. Navedeno proizlazi iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 844/2024-2 i Rev-751/2023-2.

36. Također činjenica da je kredit otkazan, ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren.

37. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku iznos od 3.109,59 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 18.458,41 kn i različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita u tom periodu iznos od 18.025,15 kn, te iznos od 58.616,33 eura po osnovi razlike zbog promjene tečaja na uplatu po glavnici od 23.664,08 CHF ( djelomično podmirene glavnice po otkazu kredita, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO -a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

38. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

39. U odnosu na žalbene navode valja reći da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata anuiteta, aktivno legitimiran zahtijevati povrat utuženih razlika, pri čemu nije od utjecaja da li je utužene uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita. Stoga je do stjecanja bez osnove na strani tuženika došlo upravo u odnosu na tužitelja, a ne u odnosu na osobe koje su u ime tužiteljice uplaćivale pojedine obroke kredita.

40. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO -a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana

stjecanja.

41. Jednako tako odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15). Naime, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti sporn ih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari osnovano isticao ništetnost ugovornih odredbi te je djelomično upio i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška. Osim toga zbog dijela u odnosu na koji je tužbeni zahtjev smanjen nisu nastali posebni troškovi

42. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić