Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1564/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RK, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku JK i ostalim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-310/2024-12 od 3. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-310/2024-12 od 3. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 146- 337/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 15.09.2005.g. solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, posl.br. OU-1436/05-1, dana 19.09.2005.g. koja glasi: „…Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno…“

1.1.Točkom II. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 489,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 28.9.2005. do isplate, a u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 740,58 eur sa zakonskom kamatom od 3.7.2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu pravovremeno podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tuži telja uz obvezu na naknadu parničnih troškova i troška žalbe tuženiku, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi s pripadajućom kamatom.

6. Među strankama nije sporno da je između prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. i tužitelja zaključen 15. rujna 2005. namjenski stambeni Ugovor o kreditu broj 146-337/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit od 61.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora prednik tuženika obvezao je tužitelja na plaćanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita u visini od 1,25 % od ukupnog iznosa kredita.

6.1. Nije sporno da je tužitelj sklopio navedeni Ugovor o kreditu u statusu potrošača te da je platio jednokratnu naknadu 27.9.2005. u iznosu od 489,28 eur (3.686,50 kn).

7. Sporno je je li odredba čl. 5. sklopljenog Ugovora o kreditu nepoštena posljedično čemu i ništetna kao i tijek zatražene zakonske kamate.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu, iskaz tužitelja i svjedokinje ČK (supruge tužitelja i sudužnika po predmetnog ugovoru o kreditu) utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu radi obnove obiteljske kuće u kojoj i sada živi, da je predmetni ugovor sačinio pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a da tužitelj i navedena banka kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora, pa tako niti o spornoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita, nisu pregovarale te da tužitelj nije imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, budući da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika te da tužitelj o bilo kojoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarao s tuženikom – bankom, niti je mogao utjecati na sadržaj istih, to sud zaključuje da se o spornoj odredbi članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se ista smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

9.1 Također prvostupanjski sud utvrđuje da je sporna ugovorna odredba gramatički razumljiva, budući da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti ocijeniti visinu te naknade (jer je ugovorena u postotku od ukupnog iznosa kredita) te time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, no sama činjenica da je navedena odredba gramatički razumljiva ne znači i da je ta odredba poštena. Stoga sud zaključuje da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade dok tužitelj nije imao stvarne mogućnosti pregovarati o sadržaju te naknade niti mu je bilo objašnjeno što čini visinu te tzv. ulazne naknade radi čega je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenih razloga plaćanje sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % iznosa kredita da očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a tuženik nije dokazao da ta naknada, određena u postotku od iznosa kredita, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.2. Prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare potraživanja tužitelja s obrazloženjem da zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a što je u konkretnome donošenje ove presude, sukladno zauzetom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020. broj: Su-IV-47/2020.

9.3. Slijedom izloženih utvrđenja, pozivajući se na mjerodavne odredbe članka 81. - 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 69/03 – dalje ZZP/03), koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i odredbe članka 323. stavak 1., čl. 324. st. 1., čl. 1111. stavak 1. i 1115 . Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), tumačeći ih u skladu sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima te pravnim shvaćanjima izraženim u primjenjivim odlukama Suda Europske unije, prvostupanjski sud utvrđuje predmetnu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi nepoštenom, a time i ništetnom i obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 489,28 eur tužitelju sa kamatama kao nepošteni stjecatelj od dana stjecanja do isplate, uz naknadu parničnog troška na temelju čl. 154. stavak 1. u svezi čl. 155. ZPP-a odmjerenim sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa).

10. Neutemeljeni su i paušalni žalbeni navodi tuženika da bi prvostupanjski sud postupao suprotno odredbi članka 5. ZPP-a i tako počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 1. ZPP-a koja je utjecala na donošenje nezakonite i nepravilne presude, kao i da bi u donošenju pobijane presude počinio apsolutno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a. Naime, iz stanja spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze predložene po strankama, pa tako i dokazne prijedloge tuženika – uvidom u dokumentaciju: Uputu za rad s internim sustavom obrade kredita i Proceduru za rad u lom@s-u od 26. travnja 2006. kao i dostavljenu sudsku praksu te saslušanje tužitelja, dok drugih dokaznih prijedloga tuženik nije imao, izrijekom je odustao od predloženog financijskog vještačenja te je bio suglasan sa zaključenjem glavne rasprave.

11. Pravilno je prvostupanjski sud na utvrđene odlučne činjenice primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

12. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je sve provedene dokaze cijenio sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pa tako i iskaz svjedokinje, supruge tužitelja kao sudužnika po predmetnom ugovoru o kreditu, koja je istovjetno iskazivala kao i tužitelj, a koji ugovor je tužitelj zaključio u statusu potrošača, radi adaptacije i rekonstrukcije obiteljske kuće. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve bitne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a koje nisu dovedene u sumnju uopćenim dokazima tuženika glede opravdanosti troškova naknade tim više što je na tuženiku teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), a pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja, koje činjenice u konkretnome slučaju tuženik nije dokazao, niti je svojim navodima doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

12.1. Iz utvrđenih okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranom tipskom ugovoru pripremljenog po banci kao kreditoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njegov sadržaj u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi pravilno prvostupanjski sud zaključuje da banka - tuženik u okolnostima konkretnog slučaja nije postupa la u dobroj vjeri jer nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12.2. Također, protivno navodima tuženika u žalbi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj jer je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je s istom bio upoznat kao i na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, naplaćuje. Osim toga, treba reći da uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Isto tako, iako je tužitelj mogao razumno izvesti zaključak o visini sporne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi i u kojoj visini svaki od njih) te nije mogla razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi.

12.3. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“. Stoga pogrešno tuženik u žalbi tvrdi da općenitom dokumentacijom i to Upute za rad s internim sustavom obrade kredita te Procedure za rad u lom@s-u od 26. travnja 2006. dokazuje odlučne činjenice u konkretnim okolnostima sklapanja ugovora o kreditu odnosno sporne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi sa tužiteljem. Navedeno stoga jer tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz sporne naknade te tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tzv. ulazne naknade radi čega tužitelj kao potrošač, iako je mogao izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije mogao razumjeti krajnju svrhu iste.

13. Slijedom izloženih utvrđenja neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da sporna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne bi smjela biti podvrgnuta testu poštenosti jer da je zadovoljava test transparentnosti sukladno odredbi članka 84. ZZP/03. Naime, sama okolnost da je sporna ugovorna odredba bila lako uočljiva te gramatički jasna i razumljiva, ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu odredbi čl. 81. - 84. ZZP/03. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13.1. Također u odnosu na žalbene tvrdnje tuženika da sud nije bio ovlašten provoditi test nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe kao jasne i razumljive ukazuje se i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020 od 5. studenoga 2020. prema kojem: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Irelevantno je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima jer okolnost da je zakonom dopušteno ugovaranje navedenih naknada ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

13.2. Iz navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika i na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

14. Slijedom navedenoga, protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje oduke dao jasne, dostatne i argumentirane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

15. Obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP-a te je, protivno žalbenim navodima, svaku radnju poduzetu od stane punomoćnika tužitelja specificirao pravilno se pozivajući na odredbe Tarife važeće u vrijeme odlučivanja. Pogrešno tuženik u žalbi osporava pravo tužitelja na naknadu sudskih pristojbi budući da je odredbom članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23) propisano oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi potrošača kao stečajnih dužnika i tužitelja u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što ovaj postupak nije.

16. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a trebalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, a zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP - a) i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić