Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-502/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojega zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Kutini, posl.br. P-240/2024-25 od 6. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-240/2024-25 od 6. veljače 2026.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 9910958033 od 3.12.2010. sklopljenog između parničnih stranaka koja glasi „NAKNADA: naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,25% (dva cijela dvadesetpet postotnog boda) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 9. Općih uvjeta“, te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 432,00 eur i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 715,58 eur.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 9910958033 od 3. prosinca 2010., sklopljenog između parničnih stranaka, koja glasi „NAKNADA: naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,25% od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 9. Općih uvjeta.“ Predmet spora je i restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

6.1.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke dana 3. prosinca 2010. sklopile Ugovor broj: 910958033, te da je u članku 8. ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 2,25 % od iznosa odobrenog kredita.

6.2. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe članka 96., 99., 100. i 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) i utvrđuje da je tužiteljica potrošač jer je Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužiteljice dokazana), dok je tuženik trgovac budući da je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti. Iz iskaza tužiteljice prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora, te da nije bila od strane tuženika informirana o visini naknade vezane uz sklapanje Ugovora, niti na što se ta naknada točno odnosi. Stavljanjem ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik da je koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu da je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj jer da nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora (tipski ugovor). Naime, tuženik da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom o odredbama Ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz članka 8. Ugovora, već da je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi”. Tuženik da nije tužiteljici niti prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužiteljica iste morala naknaditi, niti da joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (2,25% od iznosa kredita). U odnosu na navode tuženika da je odredba predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, prvostupanjski sud utvrđuje da u Ugovoru nije pojašnjeno niti se navodi od čega se točno sastoji naknada iz članka 8. i koji troškovi se tom naknadom podmiruju, te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu da moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Imajući u vidu da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu o naplati naknade nije pregovaralo, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, te da tužiteljica nije mogla znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, prvostupanjski sud utvrđuje da je sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, a posljedično i ništetna.

6.3. Kako je tužiteljica s osnove naknade za obradu kredita platila iznos od 432,00 eur, prvostupanjski sud je prihvatio i restitucijski zahtjev.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenim zahtjevima, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nije dokazala da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Naime, riječ je o negativnoj činjenici (da se nije pregovaralo) koju može dokazati samo onaj tko tvrdi suprotno tj. tuženik, a tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi pregovaralo.

8.2.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za bankarsku uslugu troškova obrade kredita iznosi 2,25% jednokratno iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je jasno sastavljena i time transparentna.

8.2.2. Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

8.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.4. Cijeneći sadržaj sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 2,25% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužiteljici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle, tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mog la je razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njezina obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Također, kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju, kao i da se, i po stavu ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Dakle, tuženik je spornom odredbom Ugovora o kreditu očito na tužitelj icu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,25% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelj ice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Štoviše, tuženik nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

8.5. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Pri tome tuženik neosnovano navodi da se tužiteljica pozvala na učinke kolektivnih presuda jer, kako je i sam naveo, naknada za obradu kredita nije bila predmetom kolektivnih presuda.

8.6. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučio o parničnom trošku tužiteljice, te joj je pravilno, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, dosudio naknadu za pristup na ročište za objavu i uručenje presude.

9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP -a.

U Rijeci, 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin