Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-104/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun, u pravnoj stvari tužitelja FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina & Čutura j.t.d. u Splitu i punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko- upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu od 25. travnja 2025. poslovni broj Pn- 268/2023, dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 25. travnja 2025. poslovni broj Pn-268/2023 pod toč. I. izreke presude u dijelu odbijenog zahtjeva za naknadu štete (u iznosu od 177,29 EUR) sa zateznom kamatom.

II. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Splitu od 25. travnja 2025. poslovni broj Pn-268/2023 pod toč. I. izreke presude kojom je usvojen zahtjev za naknadu štete u iznosu do 168,00 EUR sa zateznom kamatom:

-potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 37,16 EUR (slovima: tridesetsedam eura i šesnaest centi) sa zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

-preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 130,84 EUR sa zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Splitu od 25. travnja 2025. poslovni broj Pn-268/2023 u odluci o naknadi parničnih troškova pod toč. II. izreke presude:

-potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 40,35 EUR sa zateznom kamatom od 25. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

-preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 95,15 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev u tom dijelu odbija.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 48,68 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 168,00 EUR sa zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate, dok je u preostalom dijelu (povrh dosuđenog iznosa) zahtjev tužitelja odbijen. Pod toč. II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 EUR sa zateznom kamatom od 25. travnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu te u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka , odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica radi bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8., 11. i 14. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode temeljem čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. , 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., u daljnjem tekstu: ZKP/97), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl. 573. al. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25.) u vezi čl. 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Polazeći od nespornih i utvrđenih činjenica na temelju provedenih dokaza (navedenih pod toč. 3. obrazloženja) i to:

- da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl . 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06. i 110/07.), da su u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu protiv tužitelja donesene dvije osuđujuće i jedna oslobađajuća odluka koje su ukinute odlukama VSRH, te je u konačnici presudom broj K-13/18 od 16. listopada 2018. koja je potvrđena presudom VSRH broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. tužitelj oslobođen optužbe

- da je punomoćnik tužitelja presudu VSRH broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.

- da je tužitelj bio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. (ukupno 1240 dana)

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa i uprave koje je u dopisu KLASA: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR, odnosno po danu provedenom u pritvoru iznos od 37,16 EUR

- da je predmetna tužba podnesena 26. ožujka 2024. (ispravno 30. svibnja 2023.),

te uzimajući u obzir iskaz tužitelja u činjenično i pravno identičnim predmetima koji se pred Općinskim sudom u Splitu vode pod brojevima Pn-269/2023 i Pn-321/2023 (opisanih pod toč. 23. i 24. obrazloženja) prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju na temelju čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 u vezi čl. 1100. ZOO pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 168,00 EUR za jedan dan (21. travnja 2010.) neutemeljenog boravka u pritvoru, a da je neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (za iznos od 177,29 EUR).

8. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim uz slijedeće činjenično utvrđenje:

-da je punomoćnik tužitelja 3. siječnja 2020. primio presudu VSRH broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. dok je tužitelj primio presudu 9. siječnja 2020. pa je zastara počela teći - 3. siječnja 2020.

- da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa i uprave 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu čl. 238. st. 2. ZOO i da je od 3. siječnja 2020. do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana roka zastare

- da je zastara nastavila teći od 2. veljače 2023. kada je tužitelj primio očitovanje Ministarstva pravosuđa i uprave i da je od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe proteklo 117 dana

- da zastara nije počela ponovno teći nakon proteka roka od 3 mjeseca od podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa i uprave, kako tvrdi tuženica, jer se odredba čl. 478. st. 1. ZKP/97 odnosi na situaciju kada je Ministarstvo odbilo zahtjev ili o njemu uopće nije odlučilo, a ne (i) na situaciju kao što je u konkretnom slučaju – kada je tuženica priznala osnov potraživanja i ponudila tužitelju isplatu pa tu situaciju treba protumačiti in favorem tužitelju

- da je osim toga očitovanjem Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. došlo do priznanja duga i do prekida zastare u smislu čl. 240. st. 1. ZOO,

pa primjenjujući čl. 495. st. 1. ZKP/97 (ispravno čl. 477. st. 1.) koji propisuje da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda, uz utvrđenje da zastara nije tekla od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. u smislu protumačene odredbe čl. 478. st. 1. i 2. ZKP/97 sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

9. Tužitelj u žalbi citira obrazloženje presude koje se odnosi na dosuđenu visinu naknade štete od 168,00 EUR i činjenično ponavlja razloge na temelju kojih smatra da ima pravo na naknadu štete u cjelokupnom utuženom iznosu, pozivajući se pritom na presudu VSRH od 17. studenog 2011. broj Rev-766/2009 kojom je za lišenje slobode koje je trajalo 22 dana oštećeniku dosuđena neimovinska šteta u iznosu d 60.000,00 kn, na čl. 3. Ustava RH koji propisuje da je sloboda najveća vrednota ustavnog poretka naše države i na čl. 14. st. 1. Ustava RH koji jamči jednakost svih pred zakonom. Nadalje, osporava utvrđeno činjenično stanje jer sud nije uzeo u obzir članke iz novina i portala koji se nalaze u predmetu Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 koji sud nije pregledao, te zaključno navodi da ima pravo i na zateznu kamatu od kada mu je šteta nastupila.

10. Tuženica smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP jer u spisu ne postoji valjana punomoć za zastupanje tužitelja, da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP jer je meritorno odlučeno o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 EUR u vezi kojeg se tužitelj nije obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora pa je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti, te bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda u ocjeni prigovora zastare, u bitnome navodeći da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 10. srpnja 2020. kako to propisuje čl. 496. st. 2. ZKP/97 (čl. 478. st. 2 ZKP/97), odnosno najviše tri mjeseca, protekom kojeg roka su bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sukladno čl. 496. st. 1. ZKP/97 (čl. 478. st. 1. ZKP/97), pa je zastara koja je nastavila teći 11. srpnja 2020. nastupila 4. travnja 2023. sukladno čl. 495. ZKP/97 (čl. 478 ZKP/97) u vezi čl. 215. st. 1. i 238 ZOO, a kako je tužba podnesena 26. ožujka 2024. (ispravno 30. svibnja 2023.) to je tužba podnesena nakon što je nastupila zastara. Nadalje, osporava utvrđenje suda (i) da se očitovanje Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. smatra priznanjem duga, a kada bi se smatralo priznanjem duga onda bi se to odnosilo samo na iznos od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru. U vezi svega navedenog smatra da je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo kako u pogledu odluke o glavnoj stvari tako i dosuđene stope zatezne kamate.

11. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda stranaka valja istači da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP s obzirom se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR. U sporovima male vrijednosti presuda se primjenom čl. 467. st. 1. ZPP može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

12. Stoga tužitelj nije ovlašten pobijati presudu radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i žalbene tvrdnje u tom dijelu ovaj sud neće uzimati u obzir.

13. Ispitujući presudu na temelju čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP ovaj sud ne nalazi da je počinjena koja od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku, a nisu počinjene niti bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 14. ZPP na koje ukazuje tuženica u žalbi, kao niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbama ukazuju obje stranke.

14. Tuženica smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP jer u spisu ne postoji valjana punomoć za zastupanje tužitelja, odnosno tvrdi da je izdana punomoć isključivo za zastupanje tužitelja u postupku koji se vodio pred Ministarstvom pravosuđa i uprave pod Klasom: UP/I-702-03/20-01/50. Kako čl. 354. st. 3. ZPP propisuje da iz razloga što (…) punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku – žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, to iz navedenog zakonskog razloga tuženica nije ovlaštena izjaviti žalbu. Međutim, valja ukazati da je tužitelj ovlastio odvjetnike Željka Lubinu, Branka Čuturu i Jelenu Mandarić da ga zastupaju u svim predmetima koji se vode pred Općinskim sudom u Splitu na temelju punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Splitu rješenjem broj 39 Su-664/2024 od 10. travnja 2024., pa su stoga ovlašteni i za zastupanje u ovom postupku.

15. Tuženica smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP jer je meritorno odlučeno o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 EUR, u vezi kojeg se tužitelj nije obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, smatrajući da je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti. To što je tužitelj u zahtjevu podnesenom Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe zahtijevao isplatu iznosa od 66,36 EUR po danu provedenom u pritvoru, a da u konkretnom slučaju u tužbi potražuje isplatu iznosa od 345,29 EUR za dan 21. travanj 2010. koji je proveo u pritvoru, ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 EUR (kao razlike između 345,29 EUR i 66,36 EUR), s obzirom da je tužitelj zahtjev koji je uputio Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskog šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode kao i ovu tužbu, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe, te o istom meritorno odlučio.

16. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a na koju ukazuju obje stranke jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost.

17. Nisu točni žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da sud nije izvršio uvid u spis Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 i Ministarstva pravosuđa i uprave UP/1702- 03/20-01/52. Iz zapisnika s pripremnog ročišta od 21. veljače 2025., na kojem je bio prisutan punomoćnik tužitelja, evidentno je da je sud pribavio navedene predmete i da su isti pregledani i pročitani, a što je sadržajno konstatirano u zapisniku (list 120 i 121 spisa) pa su netočni žalbeni navodi da sud nije proveo te dokaze.

18. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je o zahtjevu tužitelja djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare.

19. Prema čl. 477. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (st. 1.); prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade (st. 2.).

20. Presudu VSRH broj Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. tužitelj je primio 9. siječnja 2020., te je 10. travnja 2020. podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave sukladno čl. 477. st. 2. ZKP/97.

21. Prema čl. 478. ZKP/97 ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (st. 1.); dok traje postupak iz st. 1. tog članka ne teče zastara predviđena u čl. 481. st. 1. istog Zakona (st. 2.)

22. Odredba čl. 238. st. 2. ZOO propisuje da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

23. Podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja (čl. 478. st. 2. ZKP/97), dok su posljedice zastoja na računanje rokova zastare - da se u rok zastare računa vrijeme koje je proteklo prije no što je nastao uzrok zastoja i da se zastara nastavlja nakon prestanka uzroka zastoja (čl. 238. st. 2. ZOO). To u konkretnom slučaju znači da je zastarijevanje počelo teći od dana kada je tužitelj primio kaznenu presudu VSRH kojom je oslobođen optužbe - 9. siječnja 2020. i da je zastara tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare jer je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave, ali i da je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca iz čl. 478. st. 1. ZKP/97, odnosno 11. srpnja 2020., pa kako je tužba podnesena u ovom predmetu 30. svibnja 2023. (a ne kako navodi prvostupanjski sud 26. ožujka 2024.) to pravilnom primjenom čl. 477. st. 1. ZKP/97 proizlazi zaključak da je do podnošenja tužbe proteklo 3 godine.

24. Međutim, kako između stranaka nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 EUR i da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, to je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. st. 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu za iznos od 130,84 EUR sa zateznom kamatom tražbina je zastarjela primjenom čl. 214. st. 1. ZOO u vezi čl. 477. st. 1. ZKP/97 , pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

25. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica navodi da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatrati priznanjem duga, nego tek ponudom za zaključenje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja, pozivajući se pritom na odluke VSRH broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x-216/2015 od 6. listopada 2015. u kojima je izraženo shvaćanje da „ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni spor koji je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga“, po ocjeni ovoga suda nisu osnovane.

25.1. U odluci broj Rev-1209/2015 od 29. listopada 2019. u kojoj je bilo sporno - je li tuženik dopisom gradonačelnika od 9. studenoga 2006. priznao zastarjeli dug, te u kojem opsegu, a kojim dopisom je tuženik predniku tužiteljice dostavio ponudu za isplatu naknade za nekretninu i ponudio mu 75 EUR/m2 u kunskoj protuvrijednosti (…), VSRH je izrazio pravno shvaćanje prema kojem - imajući na umu odredbu čl. 220. st. 1. ZOO kojom je propisano da se „pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare“ i odredbu čl. 240. st. 1. ZOO da se „zastara prekida kada dužnik prizna dug“, da u slučaju kada je tuženik u dopisu od 9. studenoga 2006. izričito naveo da „nudi isplatu naknade u iznosu od 75 eura po m2 u kunskoj protuvrijednosti“ i time „dostavio ponudu za isplatu naknade za prijepornu nekretninu“ – da je izričito i određeno priznao dug i da zastara počinje teći iznova od priznanja.

25.2. Kada se razmotre okolnosti konkretnog slučaja u kojem se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 EUR, to se tužitelj razumno mogao osloniti da mu tuženica do tog iznosa tražbinu priznaje. Tumačenje navedenog očitovanja kako ga prezentira tuženica (da se radilo samo o ponudi koju tužitelj nije prihvatio radi čega ista tuženicu više ne obvezuje) i prema kojem isto ne bi prekinulo zastaru dijela tražbine tužitelja, po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tuženica koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

25.3. U konkretnom slučaju primjenjivo je (i) stajalište ESLJP izraženo u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.) u kojem je navedeno „(...) Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; naprijed citirani predmet F, odlomak 34. i naprijed citirani predmet L, odlomci 46.-47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice članak 387. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi, na primjer i mutatis mutandis, naprijed citirane predmete G i O, odlomci 51. -60. i Fokas protv Turske, br. 31206/02, odlomci 42. -44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok.“

25.4. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se dato očitovanje ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru i da je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. st. 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela.

26. Iz navedenih razloga ovaj sud je odbio žalbu tužitelja, dok je žalbu tuženika djelomično odbio i djelomično prihvatio, te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu u dijelu dosuđenog iznosa od 37,16 EUR i odbijenog iznosa od 177,29 EUR pod toč. I. izreke, dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke i odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 130,84 EUR sa zateznom kamatom.

27. O troškovima postupka ovaj sud je odlučio primjenom čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

28. Tužitelj je s osnovom tužbe uspio u cijelosti dok je u pogledu visine uspio 10,76% pa je njegov uspjeh 55,38%, dok je uspjeh tuženice 44,62%. Kada se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, to je tužitelj uspio u omjeru od 10,76% te mu razmjerno uspjehu pripada pravo na trošak primjenom čl. 154. st. 2. ZPP.

29. Tužitelj ima pravo na trošak sastava tužbe primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa) u iznosu od 100,00 EUR i zastupanja na raspravama 15. ožujka 2024. i 17. veljače 2025. primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife po 100,00 EUR, što uz PDV primjenom Tbr. 46. Tarife daje iznos od 375,00 EUR i razmjerno uspjehu od 10,76% daje trošak u iznosu od 40,35 EUR.

30. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska koji je predan na ročištu od 15. ožujka 2024. jer isti nije bio potreban za postupanje uzimajući u obzir da čl. 461.a st. 9. ZPP propisuje da stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu (…) i koja pretpostavka u konkretnom slučaju nije ostvarena, kao niti trošak sudskih pristojbi jer tužitelj iste nije platio pa mu trošak nije nastao.

31. Stoga je djelomičnim odbijanjem i djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice ovaj sud potvrdio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 40,35 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 151. st. 3. ZPP i preinačio u preostalom dosuđenom iznosu od 95,15 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev u tom dijelu odbio.

32. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

33. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je usvojio primjenom čl. 154. st. 2. ZPP i razmjerno uspjehu od 77,88% obvezao tužitelja naknaditi tuženici trošak sastava žalbe koji je odmjeren primjenom Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 62,50 EUR, te dosuđen u iznosu od 48,68 EUR.

U Varaždinu 29. travnja 2026.

Sutkinja

Sanja Bađun