Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-232/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tužiteljice protiv rješenja o trošku te žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5791/2024-10 od 14. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I. i II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5791/2024-10 od 14. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke III. i IV. izreke rješenja o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5791/2024-10 od 14. srpnja 2025.

II. Uvažava se žalba tužiteljice protiv rješenja o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5791/2024-10 od 14. srpnja 2025. (točka III. izreke) te se tužiteljici dosuđuje daljnji parnični trošak u iznosu od 328,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke utvrđene su ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj 310473 od 28. prosinca 2004. godine zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, i to članka 5.1. NAKNADE koja glasi „Administrativna naknada: 3,5% jednokratno na iznos odobrenog kredita“, te članka 9.20. OSTALA UTANAČENJA istoga ugovora koja glasi „Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke“, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.099,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 949,25 EUR od 13. siječnja 2005. do isplate te na iznos od 150,06 EUR od 27.listopada 2022.do isplate, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka od 689,02 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. srpnja 2025. do isplate, dok je točkom IV. izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i dosudi trošak postupka tuženiku, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje. Tuženik traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica podnosi žalbu protiv rješenja o trošku iz točke III. izreke radi pogrešne primjene materijalnog prava predlažući drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu tužiteljice i preinačiti pobijano rješenje na način da naloži tuženiku da naknadi tužitelj ici daljnji parnični trošak u iznosu od 262,50 EUR + PDV, odnosno ukupan iznos od 328,13 EUR. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužiteljice protiv rješenja o trošku je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 310473 od 28. prosinca 2004. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita te naknadi za prijevremenu otplatu.

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 28. prosinca 2004. između prednika tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 310473 za adaptaciju kuće, s ugovorenim iznosom kredita od 45.000,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) po kupovnom tečaju tuženika na dan isplate kredita;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da unaprijed tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,50% iznosa kredita na način da se ta naknada odbije od iznosa kredita, kao i odredbu prema kojoj korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ulazna naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bila obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno u koju svrhu se naknada naplaćuje,

- da tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena niti o troškovima koji se naknadom za prijevremenu otplatu podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju;

- da sporne odredbe o jednokratnoj ulaznoj naknadi te naknadi za prijevremenu otplatu suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara ju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača,

- da je tužiteljica prilikom isplate kredita platila tuženiku jednokratnu naknadu u iznosu od 1.099,31 EUR, dok je prilikom zatvaranja kredita platila naknadu u iznosu od 150,06 EUR, koje uplate su u pogledu iznosa i datuma plaćanja po tuženiku bile nesporne.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud obje sporne ugovorne odredbe na temelju članka 87. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 – dalje: ZZP/2003) utvrdio ništetnom te je na temelju članka 1111. Zakona o obveznim ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje ZOO/05) obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi te o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita, zajedno sa zateznim kamatama od dana kad je od tužiteljice primio te uplate pa do isplate, smatrajući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. U pogledu žalbe tuženika:

11. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nisu počinjene niti bitne povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se u žalbi sadržajno poziva tuženik, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, a ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se može ispitati.

12. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu novčanih iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, te je pravilno zaključio kako su obje sporne odredbe nepoštene u smislu članka 81. stavaka 1. i 2. ZZP/03, jer i po stajalištu ovog suda uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa su time ništetne po odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03.

13. Pritom valja istaknuti da se prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzima u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14. U tom smislu, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, dok odredba o prijevremenoj otplati također ne govori o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, te posebice imajući na umu da je za iznos ulazne naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

15. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredbi terete potrošača, s druge strane (3,50% od iznosa kredita kad je riječ o ulaznoj naknadi). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Stoga imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su mu prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,50% njegove visine, odnosno što se podmiruje naknadom za prijevremenu otplatu, utječe, i prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Nadalje, ističe se da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i prijevremenoj otplati na tuženiku (čl. 81. st.k 2. ZZP/03). Tužiteljica je u svom iskazu negirala bilo kakve pregovore o tim odredbama, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost tuženikovih navoda o tome se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovora naknade ne znači da je o tim naknadama prethodno pregovarala, pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužiteljica mogla utjecati na postojanje njezine obveze i na visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

17. Posebno u pogledu žalbenih navoda tuženika da naknada za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme naplaćivanja nije bila protivna prisilnim propisima Republike Hrvatske, dok se odredba čl. 64. ZZP-a odnosi samo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka kad je trebalo izvršiti plaćanje, valja istaknuti da se isti ne mogu prihvatiti.

18. Naime, prema mišljenju ovog suda, nije sporno pravo tuženika na naknadu troškova prijevremene otplate kredita, ali pod točno utvrđenim i za potrošača unaprijed poznatim uvjetima. Međutim, pored utvrđenja da tužiteljica u ovom slučaju nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju, kao i da prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, to tim više što su ostalim ugovornim odredbama administrativni troškovi prijevremene otplate kredita prebačeni na tužiteljicu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da nije riječ o ugovornoj odredbi koju je bez pregovaranja unaprijed sastavio tuženik u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

19. Nadalje, na navod tuženika u kojem se tijekom postupka poziva na odredbu članka 1024. ZOO-a, valja odgovoriti da ta odredba uređuje obvezu korisnika kredita (ovdje tužiteljice) da tuženiku u slučaju prijevremene otplate naknadi štetu, a ne predviđa plaćanje naknade za samu uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita. U ovom postupku tuženik realnu i stvarnu štetu nije dokazao, pa se ne može prihvatiti da bi predmetna, u potpunosti paušalizirana naknada, predstavljala unaprijed dogovoreni iznos pretrpljene štete. Osim toga, sud prvog stupnja je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, a samim time ništetna, jer na nju tužiteljica nije mogla utjecati, a bila je i neodređena u odnosu na parametre od kojih ovisi visina naknade , pa je ugovaranje odredbe o naknadi za pruženu uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita svakako nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača .

20. Zbog navedenog, konačno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i u pogledu čl. 1111. ZOO/05, kada je naložio tuženiku da plati tužiteljici iznose stečene navedenim ništetnim odredbama sa zakonskim kamatama od dana stjecanja po odredbi čl.1115. toga zakona.

21. Konačno, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi ugovora, jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.

22. Slijedom navedenog, uz primjenu čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

23. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točki III. i IV. izreke prvostupanjske presude kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 689,02 EUR, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, a niti su u donošenju te odluke, koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su i točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude (rješenja o trošku).

24. Kako tuženik nije uspio s podnesenom žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan sukladno čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

25. U odnosu na žalbu tužiteljice :

26. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom priznao tužiteljici parnične troškove u iznosu od po 75 bodova (za sastav tužbe, sastav podneska od 16. prosinca 2024. i za zastupanje na ročištima od 10. veljače 2025. i 12. svibnja 2025.), umjesto u zahtijevanom iznosu od po 100 bodova za svaku navedenu radnju ,te trošak ročišta za objavu presude u visini 18,75 bodova umjesto u zahtijevanom iznosu od 50 bodova, sve uz obrazloženje da se vrijednost predmeta spora prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 1.099,31 EUR, a ne u iznosu od 1.579,40 EUR kako je to tužiteljica naznačila u tužbi. Tužiteljica žalbom ne prigovara dosuđenim troškovima na koje ima pravo, nego iznosima istih, smatrajući prvostupanjsku odluku nepravilnom i ukazujući da tuženik tijekom postupka uopće nije prigovorio vrijednosti predmeta spora.

27. Odredbom čl. 40. st. 2. i 3. ZPP-a propisano je da je, u slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

28. U pravu je prvostupanjski sud kada u obrazloženju odluke o trošku navodi da se deklaratorni zahtjev, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora. Međutim, ako je o suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora prvostupanjski sud htio riješiti po službenoj dužnosti, to je trebao učiniti najkasnije na pripremnom ročištu , odnosno jedino je po prigovoru tuženika, ako je propustio to učiniti pravovremeno, mogao vrijednost predmeta spora odrediti i kasnije.

29. S obzirom da tuženik u ovom predmetu vrijednosti spora nije prigovarao, a prvostupanjski sud je propustio po službenoj dužnosti istu odrediti najkasnije na pripremnom ročištu, to je posljedično pogrešna odluka o trošku koji je prvostupanjski sud, bez prethodne pravovremene odluke, donio smanjujući naznačeni VPS samo na istaknuti kondemnatorni zahtjev za isplatu u visini od 1.099,31 EUR, već je trebao trošak računati u odnosu na vrijednost spora naznačenu u tužbi, slijedom čega je materijalno pravo pogrešno primijenio.

30. Pritom se ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, 107/2025) te čl. 155 ZPP-a, koja visina se žalbom tužiteljice ni ne pobija, međutim trebao joj je priznati i razliku troškova u iznosu od po 50,00 EUR (25 bodova) za sastav tužbe (Tbr. 7/1), sastav podneska od 16. prosinca 2024. (Tbr. 8/1) te pristup na ročišta 10. veljače 2025. i 12 . svibnja 2025. (Tbr. 9/1), kao i razliku troška u iznosu od 62,50 EUR (31,25 bodova) za ročište na kojem je objavljena presuda (Tbr. 9/3), a što u zbroju daje 262,50 EUR, čemu je pridodan PDV, odnosno ukupan je iznos razlike od 328,13 EUR.

31. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo uvažiti žalbu tužiteljice u pogledu preostalog dijela troška postupka te tužiteljici dosuditi i daljnji trošak u iznosu od 328,13 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od donošenja ove drugostupanjske odluke sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

32. Kako je tužiteljica uspjela sa žalbom protiv rješenja o trošku, to joj je prema vrijednosti pobijanog dijela zahtjeva valjalo dosuditi i trošak sastava žalbe protiv toga rješenja u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 10/4), što uvećano za PDV iznosi 31,25 EUR, dok joj nije dosuđen trošak sudske pristojbe na žalbu jer spisu ne prileži dokaz da je tužiteljica tu pristojbu platila, niti da ju je prvostupanjski sud na plaćanje pozvao.

U Varaždinu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer