REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-3092/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Vesni Kuzmičić, kao sutkinji izvjestiteljici, u pravnoj stvari tužitelja BN OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije: [adresa]), [adresa], zastupan po punomoćnici Eciji Kuljiš Bajić, odvjetnici u ZOU Bajić & Blaslov- Pavasović u Splitu, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb OIB: 94472454976, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj Pn- 161/2025-11 od 13. studenog 2025., 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj Pn-161/2025-11 od 13. studenog 2025. godine na način da se sudi:

I. Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 94472454976, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju BN, OIB [osobni identifikacijski broj] s naslova naknade materijalne štete na ime izgubljene koristi (uštede) iznos od 6.161,12 eur, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na

- iznos od 119,45 eur,

- iznos od 403,12 eur,

- iznos od 612,14 eur,

- iznos od 477,84 eur,

- iznos od 836,25 eur,

- iznos od 880,95 eur,

- iznos od 731,73 eur,

- iznos od 806,33 eur,

- iznos od 701,68 eur,

- iznos od 821,22 eur,

- iznos od 552,43 eur,

- iznos od 776,45 eur,

- iznos od 836,13 eur,

- iznos od 685,96 eur, teku od 26. listopada 2025. pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na devizne štedne uloge u valuti EUR po po viđenju, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015, a u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, dok se za više dosuđeno do iznos od 9.241,68 eura (za iznos od 3.080,56 eura) zahtjev odbija kao neosnovan.

II . Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.129,28 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 % postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, izuzev zatezne kamate na iznos poreza i prireza porezu na dohodak, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.255,50 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 % postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, izuzev zatezne kamate na iznos poreza i prireza porezu na dohodak, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe".

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"1.Dužan je tuženik Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976, u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju GN, OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova naknade materijalne štete na ime izgubljene koristi (uštede), ukupan iznos od 9.241,68 eur (69.631,44 kn), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na:

- iznos od 119,45 eur, teku od 16. studenog 2002. pa do isplate,

- iznos od 403,12 eur, teku od 16. prosinca 2002.do isplate,

- iznos od 612,14 eur, teku od 16. siječnja 2003.do isplate,

- iznos od 477,84 eur, teku od 16. veljače 2003. do isplate,

- iznos od 836,25 eur, teku od 16. ožujka 2003. do isplate,

- iznos od 880,95 eur, teku od 16. travnja 2003. do isplate,

- iznos od 731,73 eur, teku od 16. svibnja 2003. do isplate,

- iznos od 806,33 eur, teku od 16. lipnja 2003. do isplate,

- iznos od 701,68 eur, teku od 16. srpnja 2003. do isplate,

- iznos od 821,22 eur, teku od 16. kolovoza 2003.do isplate,

- iznos od 552,43 eur, teku od 16. rujna 2003. do isplate,

- iznos od 776,45 eur, teku od 16. listopada 2003. do isplate,

- iznos od 836,13 eur, teku od 16. studenog 2003. do isplate,

- iznos od 685,96 eur, teku od 16. prosinca 2003. do isplate,

po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015, a u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

2. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.431,86 Eura uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak".

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet postupka – nakon odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 538/2020-2 od 17. prosinca 2024. – jest daljnji zahtjev tužitelja za isplatu, s osnova izgubljene zarade (u vidu uštede terenskog dodatka) te parnični trošak u nepriznatom dijelu.

6. U postupku među strankama nije sporna odgovornost budući je nesporno tuženikova odgovornost 90%, a tužiteljeva suodgovornost od 10% u predmetnom štetnom događaju koji se dogodio 19. listopada 2002. godine u kojem je na motocikl na kojem se kao suvozač nalazio tužitelj, naletjelo teretno vozilo reg. oznake [registarska oznaka], a za koju prometnu nezgodu je odgovoran osiguranik tuženika.

7. Sporna je visina štete, odnosno je li tužitelj dokazao zatraženu visinu uštede- zarade u vidu terenskog dodatka.

8. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je dana 10. lipnja 2016.g donesena presuda sada pod posl. br. Pn- 716/2015 kojom je tuženiku naloženo da tužitelju s osnova nematerijalne štete naknadi iznos od 27.090,00 kuna te na ime naknade materijalne štete 23.354,65 kuna dok je za više traženo zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan,

- da je povodom žalbe tužitelja i tuženika Županijski sud u Splitu presudom Gž-3393/16 od 1. prosinca 2016.g je potvrdio presudu prvog stupnja Pn-716/2015 od 10. lipnja 2015.g u odbijajućem dijelu te je djelomično ista preinačena na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju, osim iznosa od 27.090,00 kuna, daljnji iznos od 23.210,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je istom odlukom ukinuta presuda prvog stupnja pod točkom 1 izreke - u odnosu na naknadu materijalne štete na ime izgubljene dobiti te o odluci o parničnom trošku i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje,

- da je u ponovljenom postupku pod posl. br. Pn-683/2019 utvrđeno i temeljem očitovanja Tehnomont d.d. Brodogradilište Pula od 20. lipnja 2017.g, da se termin "naknada" koji je evidentiran na platnim listama koje prileže spisu, odnosi isključivo na terenski dodatak uz dostavu platnih lista za navedeno razdoblje, a iz Nalaza i mišljenja vještaka Marija Vraninac Barać dr. med. spec. medicine rada da je utvrđeno kako je privremena radna sposobnost tužitelja s osnova ozljeda pretrpljenih u predmetnom štetnom događaju bila opravdana od dana nastanka predmetne prometne nesreće - 19. listopada 2002.g do konca lipnja 2003.g, donesena presuda 28. siječnja 2019.g, kojom je naloženo tuženiku s naslova naknade materijalne štete na ime izgubljene dobiti isplatiti tužitelju ukupan iznos od 23.354,35 kuna sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao što je istom presudom naloženo tuženiku da isplati s naslova nematerijalne štete i to duševnih bolova zbog smanjena životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, zbog naruženosti i pretrpljenog straha isplati tužitelju ukupan iznos od 27.090,00 kuna s kamatom koja na dosuđeni iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate, dok je za više od dosuđenog i to baš u iznosu od 23.210,00 kuna, kao i za više zatraženu kamatu, tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati materijalnu štetu s osnova tuđe njege i pomoći u iznosu od 1.764,00 kune zajedno sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja pa do konačne isplate dok je za više dosuđeno, i to baš u iznosu od 1.476,00 Kuna, kao i za više zatraženu kamatu, tužbeni zahtjev odbijen i te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.

- da je povodom žalbi tužitelja i tuženika, presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-969/2019-2 od 23.svibnja 2019.g djelomično preinačena točka I izreke presude Pn- 683/2019 od 28.siječnja 2019.g na način da je naloženo tuženiku sa naslova naknade materijalne štete i to na ime izgubljene zarade za srpanj 2003.g platiti neto iznos od 3.167,79 kuna, za kolovoz 2003.g neto iznos od 3.596,46 kuna, za rujan 2003.g neto iznos od 4.835,52 kune, za listopad 2003.g neto iznos od 3.823,59 kuna, za studeni 2003.g neto iznos od 3.747,43 kune, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao što je i odbijena žalba tužitelja te potvrđena presuda prvostupanjskog suda Pn-683/2016 od 28.siječnja 2019.g za više traženo u odbijajućem dijelu pod točkom I izreke presude, te odbijen tužbeni zahtjev u točci II izreke na ime naknade materijalne štete na ime izgubljene koristi (uštede) kao što je i naloženo da tuženik tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.760,25 kuna a iz kojeg obrazloženja presude proizlazi da nije osnovana žalba tužitelja koji se odnosi na točku II izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene koristi (uštede) jer je drugostupanjski sud prihvatio stav prvostupanjskog suda prema kojem se termin "naknada" koji je sadržan u potvrdi od 20.lipnja 2017.g odnosi isključivo na terenski dodatak koji je evidentiran u platnim listama u eurima i to stoga što je terenski dodatak naknada za povećane troškove u vezi s radom na terenu a ne naknada za rad, pa radniku za vrijeme dok nije radio ne bi pripadalo pravo na terenski dodatak jer takve izdatke nije niti imao odluka VSRH broj Rev-9/2006 od 11.srpnja 2007.g.,

- da je povodom revizije tužitelja Vrhovni sud RH svojim rješenjem broj Rev- 538/2020-2 od 17. prosinca 2024.g ukinuo presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu Gž-969/2019-2 od 23.svibnja 2019.g i presudu Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Trogiru Pn-683/2016 od 28.siječnja 2019.g u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene koristi (uštede) u iznosu od 9.241,68 eura (69.631,44 kune) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i u dijelu tužitelju nepriznatog parničnog troška pa je, predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Temeljem ovih činjeničnih utvrđenja, cijeneći nespornom činjenicu da je tužitelj radio u Anconi, Italija, a na koji rad je upućen preko Tehnomont d.d. Pula čiji je bio radnik, da je ostvario terenski dodatak, a što je razvidno i iz Potvrde o plaći tužitelja te da je Tehnomont d.d. Pula kao poslodavac tužitelja svim radnicima koje je uputio na rad u Italiju, pa tako i tužitelju, osigurao besplatan smještaj, odnosno da je poslodavac u cijelosti snosio troškove njihovog smještaja te im je osigurao jedan besplatan topli obrok, sud je smatrao da tužitelj zbog boravka na terenu nije imao povećane troškove. Naime, da je ta činjenica utvrđena iz njegovog iskaza, pa je zaključio da je kompletno isplaćeni terenski dodatak mogao uštedjeti, a to sve da opet dokazuje da se tužitelj, baš radeći u Anconi, rukovodio činjenicom da će moći popraviti svoje imovinsko stanje odnosno više zaraditi i uštedjeti znatna novčana sredstva koja radom u Hrvatskoj, a s obzirom na plaću koju je tada ostvarivao od prosječno 1.590,00 kuna mjesečno, nije mogao zaraditi.

10. S obzirom da naknada za terenski dodatak, odnosno dnevnica, predstavlja izgubljenu zaradu u onom iznosu u kojem se s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja može ostvariti ušteda, da bi za tužitelja u konkretnom slučaju zbog nemogućnosti ostvarivanja naknade za terenski dodatak radi zadobivenih ozljeda u prometnoj nesreći predstavljalo štetu, odnosno izmaklu korist zbog nemogućnosti uštede koju bi po redovitom tijeku stvari bio ostvario od isplate terenskog dodatka.

10.1. Kako je temeljem financijskog vještačenja utvrđeno da naknada materijalne štete i to na ime izgubljene koristi (uštede) za utuženo razdoblje od studenog 2002.g do prosinca 2003.g iznosi 9.241,68 Eura, a u koje je iznose uračunat doprinos tužitelja nastanku nezgode od 10%, temeljem podataka dvojice usporednih radnika IMHOFA B i ČN, koji su radili na istom radnom mjestu u spornom razdoblju i ostvarivali terenski dodatak, to je zahtjev tužitelja sud u cijelosti prihvatio. Naime, smatrao je da isti predstavlja štetu odnosno izmaklu korist koju bi tužitelj bio ostvario prema redovitom tijeku stvari da nije trpio posljedice iz štetnog događaja za koje odgovara osiguranik tuženika.

10.2. Zbog svega navedenog tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je prvostupanjski sud prihvatio primjenom odredbe članka 189. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) u vezi sa člankom 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO-ZOO/05).

10.3. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a sve u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 111/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/10, 142/12, dalje: Tarifa).

11. Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj u ovom postupku dokazao kako je kompletno uštedio iznos terenskog dodatka ne prihvaća ovaj žalbeni sud, jer je žalbenim prigovorima tuženika dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

11.1. Naime, u revizijskoj odluci broj Rev-538/2020-2 od 17. prosinca 2024., Vrhovni sud RH-a prihvatio je reviziju tužitelja te je pozivajući se na svoje shvaćanje iz odluka Revr-1156/13 i Rev-1010/08 (koje je drugačije od shvaćanja o istom pitanju iz ranijih odluka npr. Rev-9/06 i Rev-465/97) u odgovarajućem dijelu ukinuo je nižestupanjske presude, iskazujući shvaćanje kako stvarna šteta na ime izgubljene zarade u smislu isplaćivanog terenskog dodataka, bi predstavljao onaj iznos koji bi tužitelj prema okolnostima svakog pojedinog slučaja mogao uštedjeti. Dakle, u konkretnom slučaju na tužitelju je teret dokazivanja činjenice da bi plaćeni ili dio plaćenog terenskog dodatka uštedio, a što bi prema stavu revizijskog suda, kojeg prihvaća i ovaj žalbeni sud, predstavljalo njegovu stvarnu štetu s osnova izgubljene zarade u ukinutom dijelu gore citiranih odluka.

11.2. Prema odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, a prema odredbi članka 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o istoj odlučuje temeljem pravila o teretu dokazivanja. Iz očitovanja tužiteljevog tadašnjeg poslodavca Tehnomont d.d. Pula, upravo odgovarajući na upit suda o svrsi plaćenog terenskog dodatka tužitelju, proizlazi da je njegova svrha upravo pokriće povećanih troškova vezanih za rad u inozemstvu.

11.3. Stoga, po stavu ovog suda, navedeni iznos bi predstavljao dodatak čija je svrha bila pokriće povećanih troškova uvjetovanih radom u inozemstvu (prehrana i ostalo). Također, valjalo je cijeniti iskaz tužitelja, kojeg prvostupanjski sud navodi kao dokaz, ali ne elaborira što je točno utvrđeno njegovim iskazom, iz kojeg bi proizlazilo da je neovisno o isplaćivanom terenskom dodatku imao osigurani smještaj te jedan topli obrok (ručak). Po stavu ovoga suda ovakva tužiteljeva tvrdnja uključivala bi uštedu dijela plaćenog terenskog dodatka, jer je tužitelj mogao uštedjeti onaj dio koji bi inače otpadao na jedan topli obrok i smještaj. Iako na navedenu činjenicu tužitelj nije priložio niti jedan poseban dokaz, cijeneći izvedene dokaze u postupku, a posebno prihvaćajući djelomično iskaz tužitelja ovaj sud zaključuje da je tužitelj uštedio 2/3 iznosa koji mu je isplaćivan na ime terenskog dodatka, a zasigurno je 1/3 potrošio za svoje osnovne životne potrebe. Navedeni iznos određen je po vještaku za financije i bankarstvo mr. RN od 14. listopada 2010.g., a koje se temelji na plaći odnosno uštedi usporednih radnika IMHOF B i ČN. Naime, vještvo u navedenom dijelu prihvaća i ovaj sud, jer je argumentirano i sačinjeno u dana pravila struke.

12. Radi iznesenog, valjalo je tužitelju dosuditi 2/3 iznosa, a koje je sud utvrdio temeljem provedenog vještačenja odnosno iznos od 6.161,12 eura, a za više dosuđeno do iznosa od 9.241,68 eura za (3.080,56 eura), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

13. Nadalje, osnovana je žalba tuženika u odnosu na kamate na dosuđene iznose. Naime, tužitelju ne može pripadati kamata na dosuđene iznose od dana njihovog dospijeća, nego isključivo od dana zakašnjenja tuženika, a osim toga, nije bilo osnove dosude zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., već isključivo od 1. siječnja 2008. godine. Naime, odredbom članka 1165. ZOO/05 određeno je da se odredba članka 29. stavak 2. do 6. ZOO/05 koja regulira pitanje zatezne kamate počinje primjenjivati nakon isteka dvije godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona, tj. 1. siječnja 2008., što znači da je u ovom razdoblju u primjeni odredba članka 399. stavak 3. ZOO/91. Stoga tužitelju na dosuđeni iznos pripada kamata iz članka 399. stavak 3. ZOO/91 tj. od dana zakašnjenja tuženika pa sve do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05.

14. U ovom postupku bilo je potrebno utvrditi trenutak kada je tuženik pao u zakašnjenje ispunjenja predmetne obveze, jer o tome ovisi tijek kamate, a ne o tome kada je tražbina dospjela. Po stavu ovoga suda tuženik je mogao pasti u zakašnjenje ispunjenja predmetne tražbine u svakom slučaju podnošenjem tužbe za izgubljenu zaradu, a koja je podnesena 26. listopada 2005. i evidentirana pod poslovnim brojem P-770/5 (naknadno pripojenom predmetu potraživanja nematerijalne štete P-659/03). To, stoga, što se tužitelj prethodno nije tuženiku nikada obratio sa odštetnim zahtjevom pa je tuženik tek podnošenjem tužbe mogao saznati za svoju obvezu i time pasti u zakašnjenje njezinog ispunjenja.

15. Stoga je, pravilnom primjenom materijalnog prava, bilo potrebno tijek kamate odrediti od 26. listopada 2005. godine pa nadalje na način kako je to gore navedeno. U odnosu na vrstu i stopu kamate sud prvog stupnja je, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Naime, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju do 31. prosinca 2007. pripada isključivo zatezna kamata po stopi koju je banka plaćala u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge po viđenju. Ovo stoga jer iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je primanja ostvarivao samo u tada devizama (eurima), a identično proizlazi iz očitovanja i dostavljenih podataka od strane njegovog tadašnjeg poslodavca. Stoga je i eventualna ušteda primanja, odnosno izgubljena zarada u tom dijelu, također devizno potraživanje (tako i VSHR Revt-113/2012 od 19. studenog 2013.g.)

16. Nadalje, sud prvog stupnja nije pravilno obračunao niti parnični trošak budući da je sud tužitelju, sukladno radnjama i bodovima navedenim u popisu troška tužitelja od 29. rujna 2025., dosudio cjelokupni parnični trošak u iznosu od 9.431,86 eura. Pritom je sud zanemario da je tužitelju već bila pravomoćno dosuđena i plaćena naknada troškova postupka u iznosu od 10.760,25 kuna (točka III. izreke presude ovog suda Gž-969/2019 od 23. svibnja 2019.), a da je odlukom VSRH Rev-538/20 od 17. prosinca 2024. je ukinuta u dijelu tužitelju nepriznatog tužbenog zahtjeva čime nije dirano u dosudu priznatog dijela troška u iznosu od 10.760,25 kuna, odnosno 1.428,13 eura. Stoga je valjalo trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 9.431,86 eura umanjiti za iznos od 1.428,13 eura čime se dobije iznos od 8.003,73 eura. Međutim, kako je tužitelj uspio sa 2/3 svog zahtjeva istom je valjalo po toj osnovi priznati na ime točno obračunate visine parničnog troška iznos od 4.225,50 eura, sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a. Naime, tužitelj je uspio sa 75 % svog zahtjeva, pa kada se od navedenog odbije uspjeh tuženika od 25 %, proizlazi da je tužitelj uspio sa 50 % svojeg iznosa.

16.1. Nadalje, osnovano tuženik u žalbi ističe kako sud nije odlučio o njegovom trošku kojeg je zatražio slijedom činjenice što je tužitelj podneskom od 24. veljače 2015. postavio tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 163.330,92 kuna u odnosu na početno potraživanje ukupnog iznosa od 317,00 kuna (postavljeno na iznose od 362.702,80 kuna odnosno 304.665,06 kuna), čime je došlo do djelomičnog povlačenja tužbe za iznos od 141.334,14 kuna. Stoga je tuženik na ročištu od 4. ožujka 2015. iskazao svoj pristanak na djelomično povlačenje tužbe, no u visini povučenog dijela tužbenog zahtjeva je potraživao naknadu u iznosu od 61.250,00 kuna (sada 8.129,28 eura, prema popisu predanoj na toj raspravi).

16.2. Stoga, o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka, u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva, je potrebno na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe. Prema odredbi članka 158. stavak 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, ali ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili iz drugih razloga, a koji se mogu prepisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik (članka 158. stavak 2. ZPP-a). U konkretnom slučaju tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 141.334,14 kuna pa tuženiku pripada pravo na parnični trošak sukladno odredbi članka 158. stavak 1. ZPP-a, sukladno Tarifi u iznosu od 8.129,28 eura odnosno sukladno zatraženom trošak tuženika od 4. ožujka 2015. godine.

17. Radi svega iznesenog valjalo donijeti odluku o troškovima postupka, na način naveden u točki 2. i 3. ove drugostupanjske odluke.

18. Temeljem svega iznesenog valjalo je, uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 373. točka 3. ZPP-a te odluku o troškovima postupka sukladno odredbi članka 158. stavak 1. i članka 380. stavak 3. ZPP-a.

U Splitu, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić