REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4047/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3-a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su-236/2021, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika odvjetnika Ivana Adžića, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5104293350 od 13. svibnja 2009., sklopljenog između tužitelja RM i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,5000% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.".

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 642,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2025. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je 13. svibnja 2009., kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5104293350, prema kojem mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 EUR. Nadalje je naveo da ga je odredbom čl. 10. Ugovora tuženik obvezao na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, niti u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, te posljedično i nepoštenom i ništetnom. Tužitelj je isto tako naveo da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tužitelj je, također, naveo da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Istaknuo je i da mu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne stane u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Tužitelj je dodatno naveo da u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), kao ni na koji način će navedena naknada biti naplaćena (gotovinskom uplatom tužitelja, na način da će iznos biti ustegnut od cjelokupnog iznosa kredita ili na neki treći način). Tužitelj, stoga, smatra da je na navedeni način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem Ugovora o kreditu, pa makar oni bili točno u postotnom dijelu navedeni. Tijekom postupka tužitelj je još naveo da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te da može u mirnom izvansudskom postupku po pravomoćnosti presude o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe pozvati tuženika na isplatu nepoštene i nezakonito naplaćene naknade, a s obzirom na to da zastarijevanje restitucijskog zahtjeva teče tek od trenutka pravomoćnosti takve odluke.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5104293350 od 13. svibnja 2009., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,5000% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.". Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj, nadalje, od tuženika potražuje i naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kad isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. U konkretnom slučaju, kada bi sud potvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe. Tuženik je još naveo da je tužitelj već prilikom podnošenja ove tužbe bio dužan postaviti kondemnatorni zahtjev. Stoga je tuženik predložio odbaciti tužbu jer nisu ispunjene procesne pretpostavke propisane u odredbi čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a s obzirom na to da tužitelj nema pravni interes za podizanje tužbe. Tuženik je, također, prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj. Naveo je da je tužitelju naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 1.206,95 EUR (9.093,75 kn) koja vrijednost bi bila primjerena i za dekleratorni dio tužbe. Isto tako tuženik je naveo da se za status potrošača treba raditi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njezine poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno je istaknuo da se status potrošača ne presumira, te da je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik je isto tako naveo da je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je u istoj nedvosmisleno naveden iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 2,5 % na iznos kredita, a što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Stoga tuženik smatra da je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik je, također, naveo da je o naplati naknade tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja istog na način da je službenik tuženika koji je ugovarao kredit s tužiteljem, tužitelju jasno komunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Pojasnio je da je u vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, korisniku kredita bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a koja se naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je, nadalje, naveo da su se predmetnom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Dodao je da tuženiku u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi koje tuženik podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Tuženik još smatra da sve i da je dopušteno utvrđivati nepoštenost predmetne odredbe da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom. Istaknuo je i da iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlazi da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom, tužitelju poznatom, lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj ga se, također, upozorilo na obvezu plaćanje naknade. Stoga, tuženik smatra da, nakon što je tužitelj upoznat sa svim tim okolnostima, ako nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu. Konačno, tuženik je naveo da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postajalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5104293350 od 13. svibnja 2009., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,5000% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.". Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedenu naknadu.

6. Prije svega valja reći da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa. Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnom predmetne odredbe Ugovora o kreditu s obzirom na to da u ovom postupku ne potražuje isplatu s navedene osnove. Međutim, suprotno navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes tražiti da se utvrdi ništetnom predmetna ugovorna odredba, s obzirom na to da iz odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008; dalje: ZOO) proizlazi da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1051/2022), a na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pritom i isplatu s navedene osnove. Pored toga valja dodati i da je tuženik učinio nespornim da je tužitelj naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita platio tuženiku, pa mu po utvrđivanju predmetne odredbe ništetnom pripada pravo zahtijevati povrat iznosa uplaćenog tuženiku s osnove navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

7. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu 2402006- 1031262160/51401652-5104293350 od 13. svibnja 2009. (str. 5-10 spisa), presliku obračuna naknade za bankarske usluge od 13. svibnja 2009. (str. 11 i 28 spisa), presliku letka Stambeni krediti (str. 26-27 spisa), presliku procesa obrade kredita od 2004. do 2011. (str. 29-30 spisa), presliku Izvatka iz Odluke tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 1. veljače 2005. (str. 31-35 spisa), saslušan je tužitelj (str. 48 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

9. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5104293350 od 13. svibnja 2009. (dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom, te da je istim tužitelju odobren hipotekarni gotovinski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 EUR prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 10,300%, godišnje te je ugovoreno i da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika (čl. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 144 mjeseca od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6. Ugovora o kreditu). Još je ugovoreno da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za EUR na dan odobrenja žiro-računa tuženika (čl. 7. Ugovora o kreditu). Konačno, u odredbi čl. 10. NAKNADA Ugovora o kreditu je, između ostalog, ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana.

10. Uvidom u presliku obračuna naknade za bankarske usluge od 13. svibnja 2009. (str. 11 i 28 spisa) utvrđeno je da je tuženik tužitelju po predmetnom Ugovoru o kreditu na temelju Odluke o visini kamatnih stopa i naknada broj 02/00, za obavljanje usluga obrade zahtjeva i odobrenje kredita izračunao naknadu u iznosu od 9.093,75 kn. Ovdje valja reći da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelju za troškove nastale prilikom obrade kredita naplatio naknadu u visini 2,5% od visini predmetnog kredita, odnosno u iznosu od 9.093,75 kn (1.206,95 EUR).

11. Iz preslike izvatka iz Odluke tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 1. veljače 2005. (str. 31-35 spisa) proizlazi da je u t. 1.1. istih navedeno da naknada za gotovinske hipotekarne kredite iznosi 2,5%.

12. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je s tuženikom 2009. zaključio predmetni Ugovor o kreditu, te da je kredit podigao kao hipotekarni gotovinski kredit u svrhu završetka kuće koju je gradio i u koju je trebao preseliti s obzirom na to da je bio podstanar. Sredstvima kredita je završio kuću u [adresa], te se po završetku u istu uselio i još uvijek živi u toj kući. U navedenoj kući nikada nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost niti je na adresi iste imao otvorenu firmu, ni obrt. Kada je ugovarao predmetni kredit zaposlenik tuženika mu nije ništa posebno govorio o odredbi čl. 10. kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te mu uopće nije niti rekao da treba platiti takvu naknadu. Zaključio je da mu je naknada naplaćena tek kada je već potpisao Ugovor o kreditu te misli da mu je ta naknada za obradu kredita naplaćena iz iznosa kredita koji mu je banka isplatila. Pojasnio je da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja te je tada pitao kakva je to naknada, no samo mu je rečeno da su to troškovi banke, ali mu nije pojašnjeno koji su to konkretni troškovi i zašto je naknadu platio u toj visini. Misli da je naknadu platio u visini oko 1.200,00 EUR, ali u to nije siguran. Naknadu je platio jer da istu nije platio ne bi mu bio odobren kredit. Ugovor o kreditu je sačinila banka, te on nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora, pa tako niti na predmetnu odredbu o ulaznoj naknadi već je samo zaposleniku tuženika rekao iznos kredita koji mu je potreban i rok otplate, a na ostale odredbe nije mogao utjecati. Ugovor o kreditu je ovjerio i kod javnog bilježnika, međutim, niti javni bilježnik mu nije ništa posebno govorio o predmetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena ulazna naknada. Predmetni kredit je otplatio 2021.

13. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

14. Prije svega valja reći da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o gotovinskom hipotekarnom kreditu građana, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je navedeni kredit podignut u svrhu završetka kuće koju je tužitelj gradio i u koju je trebao preseliti s obzirom na to da je bio podstanar. Iz tužiteljevog iskaza je, nadalje, utvrđeno i da je sredstvima kredita završio kuću u [adresa], te se po završetku u istu uselio i da još uvijek živi u toj kući, kao i da u navedenoj kući nikada nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost, te da na toj adresi nije imao otvorenu firmu, ni obrt. Stoga se, kraj navedenih činjenica, po ocjeni ovog suda, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti, odnosno njegovoj djelatnosti slobodnog zanimanja, nalazi na tuženiku, pa kako tuženik takve činjenice nije dokazao, niti one proizlaze iz provedenih dokaza, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, u odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je u smislu odredaba čl. 96. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ništetna i nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,5000% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana, te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu zaposlenik tuženika nije ništa posebno govorio o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, te da mu uopće nije rekao da treba platiti takvu naknadu, da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja i da je tada pitao kakva je to naknada ali da mu je samo rečeno da su to troškovi banke pri čemu mu nije pojašnjeno koji su to konkretni troškovi i zašto je naknadu platio u toj visini. Osim toga iz iskaza tužitelja proizlazi da je naknadu platio jer mu ne bi bio odobren kredit da istu nije platio. Stoga je utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi, te je tako tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te da je ista odredba u Ugovor o kreditu unesena prema odluci jednog ugovaratelja (tuženika), i to bez preciznog označavanja na što se ista naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, a što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda, tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne, u kojoj je tužitelj, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (2,500 % od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga, po ocjeni ovog suda proizlazi da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

17. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, pa stoga, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da mu bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

18. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 2,500 % na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunata s datumom plasmana, te kojom se tužitelj, kao korisnik kredita suglasio da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.206,95 EUR, odnosno prema vrijednosti naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Ovo stoga što tužitelj predmetnim deklaratornim zahtjevom traži utvrđenje ništetnom odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isključivo u svrhu povrata plaćenog iznosa navedene naknade pa stoga, po ocjeni ovog suda, za odluku o osnovanosti predmetnog deklaratornog zahtjeva vrijednost predmeta spora ne može biti veća od iznosa naplaćene naknade.

20. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

21. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 562,50 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 12. lipnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 21. kolovoza 2025. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 17. travnja 2026. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 112,50 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i za presudu u iznosu od 53,09 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 642,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 29. travnja 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 29. travnja 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. Tuženiku po odvj.