Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-489/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Biljana Bandić Lutonski, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 9. veljače 2026. broj P-1125/2023-25, u sjednici vijeća 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 9. veljače 2026. broj P-1125/2023-25:

- potvrđuje pod toč. I. izreke

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.388,72 EUR

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 13.024,90 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 9. veljače 2026. broj P-1125/2023-25 preinačuje pod toč. VI. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijane toč. III., IV. i V. izreke presude ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi odredaba čl. 3. st. 4. i čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu broj 5140060242-60010446336/2005 koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženice 16. lipnja 2005. i potvrđen od javne bilježnice Dragice Dumančić u Osijeku 17. lipnja 2025. pod brojem OU-678/2005, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 14.413,62 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 13.024,90 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, pod toč. III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.806,78 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, pod toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.388,72 EUR od 9. lipnja 2025. do isplate, pod toč. V. izreke utvrđeno je da je djelomično povučena tužba za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova čl. 2., čl. 3. toč. 2. i 5., čl. 9., čl. 18. i čl. 24. Ugovora o kreditu, dok je pod toč. VI. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.699,53 EUR sa zateznom kamatom od 9. veljače 2026. do isplate.

2. Navedenu presudu pod toč. I., II. i VI. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Ocjenu osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijelova čl. 3. st. 4. i čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu broj 5140060242-60010446336/2005 koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženice (Slavonske banke d.d.) 16. lipnja 2005. i potvrđen od javne bilježnice Dragice Dumančić u Osijeku 17. lipnja 2025. pod brojem OU-678/2005, kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule koja je vezana uz CHF i način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), osnovanosti zahtjeva za isplatu novčanog iznosa od 14.413,62 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. koji se odnosi na preplaćeni iznos radi promjene kamate i tečaja i na obračunatu zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 30. rujna 2015. te zahtjeva za isplatu razlike glavnice u iznosu od 1.806,78 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu prednica tuženice Slavonska banka d.d. kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos od 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF koja se obračunava prema srednjem tečaju CHF na dan plaćanja i ugovorenim načinom promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje

- da je 19. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140060242-60010446336/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Aneks) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama VSRH broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, da je tužitelj ovlašten u parnici povodom restitucijskog zahtjeva pozvati se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, kao i da utvrđenja iz tog postupka proizvode pravne učinke i na Slavonsku banku d.d. koja je spojena Hypo Alpe Adria bank d.d. koja je kao tuženica sudjelovala u postupku kolektivne zaštite prava i interesa

- da tužitelj u iskazu navodi da je podigao kredit radi kupnje kuće u kojoj će živjeti, da ista nije korištena za obavljanje poslovne djelatnosti niti je iznajmljivana, a da je kuću naknadno prodao da bi vratio kredit, da mu djelatnici tuženice nisu nudili kredit u drugoj valuti niti je upozoren na rizik vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti je obaviješten o parametrima o kojima ovisi način promjene kamatne stope

- da je Ugovor o kreditu potrošački ugovor u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) što je evidentno iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja

- da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, kao i pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe , a koje nije postignuto provedenom konverzijom jer je istom (samo) položaj korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CFH izjednačen s položajem u kojem bi potrošač bio da je ugovorio kredit uz valutnu klauzulu u EUR, dok niti jednom odredbom ZID ZPK/15 kao niti Aneksa nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu, sve imajući u vidu da cilj ZID ZPK/15 nije bio uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača već samo njihovo izjednačavanje s dužnicima koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR putem simulacije otplate, te da je VSRH u odluci od 12. veljače 2019. broj Rev- 2868/2018 izrazio pravno shvaćanje da korisnici kredita koji su sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu nisu izgubili pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba iz osnovnog Ugovora o kreditu

- da je temeljem nalaza i mišljenja i dopune nalaza vještakinje Dubravke Herceg utvrđeno da je s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita tužitelj preplatio tuženici iznos od 11.276,65 EUR i s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu da je preplatio iznos od 1.748,25 EUR (dakle ukupno 13.024,90 EUR), da obračunata zatezna kamata na pojedinačne iznose koji su preplaćeni radi promjene tečaja i kamate od dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznosi 5.754,54 EUR, da je u postupku konverzije tužitelju priznata preplata u iznosu od 4.365,82 EUR i da razlika preostale glavnice nakon konverzije iznosi 1.806,78 EUR

- da je konverzija kredita napravljena prema kalkulatoru konverzije sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15, ali je provedena na način da je tuženica „zatečenu glavnicu na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom“, te je na projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme vrijedila za kredite u EUR i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, pa kako način rješavanja prava na obeštećenje tužitelja (potrošača) nije ugovoren Aneksom niti propisan odredbama ZID ZPK/15 to istima nije ostvareno pravo na restituciju tužitelja s osnova nepoštenih ugovornih odredaba

- da nije osnovan prigovor zastare za utuženo potraživanje jer od pravomoćnosti presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i to Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, prihvaćajući pritom Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj Su-IV-33/2022-2

- da je nakon provedenog vještačenja dopuštena preinaka tužbe tužitelja jer se radi o tzv. nepravoj preinaci sukladno čl. 190. st. 2. ZPP s obzirom da tužitelj o visini zahtjeva nije mogao imati određeno saznanje prije no što je provedeno vještačenje

- da prilikom utvrđivanja visine zahtjeva sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku kada je tečaj bio niži u odnosu na tečaj CHF u vrijeme plasiranja kredita i kada je kamatna stopa bila niža u odnosu na početno ugovorenu stopu jer tuženica nije postavila određeni protutužbeni zahtjev niti istakla prigovor radi prijeboja, već je samo navodila da je visinu preplate potrebno umanjiti za tzv. negativnu razliku, pozivajući se pritom na odluku VSRH od 18. prosinca 2023. broj Rev-549/2023-4,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice iz čl. 3. st. 4. i čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu primjenom čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i isto utvrđuje pod toč. I. izreke, te posljedično tome zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa koji je platio temeljem ništetnih odredaba u iznosu od 1.748,25 EUR radi promjene kamatne stope i iznosu od 11.276,65 EUR radi promjene tečaja, na zateznu kamatu na preplaćene iznose s osnova promjene kamate i tečaja od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 5.754,54 EUR. Međutim, kako je Aneksom tužitelju priznata preplata u iznosu od 4.365,82 EUR to primjenom pravila o uračunavanju iz čl. 172. Zakona o obveznim odnosima iznos obračunate zatezne kamate od 5.754,54 EUR umanjuje za iznos preplate od 4.365,82 EUR pa zaključuje da s osnova zatezne kamate preostaje iznos od 1.388,72 EUR i nalaže tuženici isplatiti tužitelju ukupni iznos od 14.413,62 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 13.024,90 EUR od 1. listopada 2015. do isplate pod toč. II. izreke.

Preostali dio zahtjeva koji se odnosi na razliku glavnice u iznosu od 1.806,78 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, zahtjev za isplatu zatezne kamate na obračunatu zateznu kamatu od 1.388,72 EUR koja teče od 9. lipnja 2025. sud je odbio nepobijanim toč. III. i IV. izreke, dok je nepobijanom toč. V. izreke utvrdio da je tužba djelomično povučena u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 2., čl. 3. toč. 2. i 5., čl. 9., čl. 18. i čl. 24. Ugovora o kreditu.

6. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kao i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP kada je dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 9. lipnja 2025. kojim je povisio tužbeni zahtjev i kojoj preinaci se tuženica usprotivila, a istu je sud dopustio bez valjanog obrazloženja. Nadalje, smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nisu izneseni valjani razlozi u prilog prebijanju preplate iz Aneksa s preplatom iz osnovnog Ugovora o kreditu što presudu čini nerazumljivom, te da je počinjena iz razloga što se odluka iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača ne može primijeniti u konkretnom slučaju kada je Ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d., a sud nije iznio razloge o toj činjenici pa je presudu nemoguće ispitati. Smatra da je počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. ZPP jer tužitelj u zahtjevu nije posebno razdvojio iznose koje potražuje s osnova preplate radi promjene tečaja i posebno radi promjene kamate pa isto čini zahtjev nejasnim. Smatra da je ostao neocijenjen prigovor zastare s obzirom na činjenicu da Slavonska banka d.d. nije sudjelovala u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i s obzirom na preinačeni dio tužbe (povišeni zahtjev) koji je prema shvaćanju tuženice u zastari. Nadalje navodi da su u postupku konverzije promijenjene odredbe Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže ZID ZPK/15, pa je postupak konverzije proveden na način da je početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita), da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope), da je zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u EUR, da su kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata koje su propisane čl. 19. c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu, da je utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR i postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ističe da su svi iznosi koje je tuženica za vrijeme važenja Ugovora o kreditu naplatila na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli uračunati tužitelju u novi ugovor o kreditu

– sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati, što je utvrđeno vještačenjem, a što ima za posljedicu zaključak da je tužitelj, koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženice i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. Da su u izračun uzete sve izvršene uplate po kreditu u razdoblju od 15. srpnja 2005. do 4. rujna 2015. i da je izračun konverzije računski točan potvrđeno je nalazom financijske vještakinje od 24. veljače 2025. Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019 -36 od 4. ožujka 2020. “(…) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“, te „(…) bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Metodologija po kojoj je utvrđena preplata u konverziji bila je utemeljena na prisilnim odredbama ZID ZPK/15 i drugačija je od one koju tužitelj primjenjuje za povrat više plaćenih iznosa kao posljedice promjene kamatne stope i tečaja s obzirom da je utemeljena na kamatnoj stopi na dan sklapanja Ugovora o kreditu i tečaju na dan korištenja kredita, kao da sporazum o konverziji nije sklopljen, pa je priznanje tužitelju navedenih iznosa opoziv njegove slobodno izražene volje - da se navedeni iznosi priznaju u valjanoj pravnoj osnovi – sporazumu o konverziji i predstavljaju neosnovano dvostruko obeštećenje tužitelja, što proizlazi iz presude Europskog suda u predmetu broj C-567/20. U prilog žalbenim tvrdnjama poziva se na presudu VSRH broj Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022. u kojoj je izraženo stajalište da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope (...), te na odluku VSRH broj Rev- 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. u kojoj je izraženo stajalište da je tuženica postupajući u skladu s čl. 19.e ZID ZPK/15 zapravo ispunila zahtjev u okviru kojeg je potrošač zahtijevao utvrđenje ništetnosti i isplatu, pa nakon zaključenja Aneksa u imovini tuženice nisu zadržani preplaćeni iznosi i nisu ispunjene pretpostavke za povrat iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Nastavno smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP time što se sud automatizmom pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, time što je odbio prijedlog tuženice za dopunu vještačenja primjenom „kunske kamatne stope“ pa je uz to i dodatno onemogućen u raspravljanju čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Osporava ocjenu prigovora zastare, razloge na temelju kojih sud nije umanjio potraživanje tužitelja za tzv. negativnu razliku i razloge na temelju kojih je sud utvrdio da je tuženica nepoštena stjecateljica novčanih iznosa, te u vezi svega navedenog smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. S obzirom da tuženica ne pobija presudu u dijelu odbijenog zahtjeva tužitelja pod toč. III. i IV. izreke, te u dijelu kojim je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe pod toč. V. izreke, to je ovaj sud konstatirao da nepobijane toč. III., IV. i V. izreke presude ostaju neizmijenjene (toč. III. izreke ovog rješenja).

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP na koje ukazuje tuženica, kao niti ijednu drugu bitnu povredu na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP .

9. Tuženica nije bila onemogućena u dokazivanju da je tužitelj bio informiran o spornim odredbama u postupku pregovaranja/sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da je u ravnopravnoj stranačkoj ulozi s tužiteljem sudjelovala u postupku i imala mogućnosti iznositi činjenice i predlagati dokaze, a niti je onemogućena u raspravljanju time što sud nije proveo dopunu vještačenja na način da u izračunu primijeni „kunsku kamatnu stopu“ jer isto nije bilo potrebno za donošenje zakonite odluke kao i da je sud određeno i pravilno odredio predmet vještačenja pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

10. Prvostupanjska presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

10.1. Prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge na temelju kojih se utvrđenja iz postupka kolektivne zašite prva i interesa odnose na konkretan slučaj kada je Ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. (pod toč. 8.1. obrazloženja). Vezano uz daljnje problematiziranje tuženice da li se učinci presuda iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti u konkretnom slučaju kada je Ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. koja nije bila stranka u tom postupku, valja ukazati da je VSRH u više odluka (npr. broj Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024., Rev-559/2024 od 10. lipnja 2025.) izrazio pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 118/03.) upisom pripajanja u trgovački registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a ako pri tome dođe do međusobnih potraživanja iz ugovora koje u vrijeme pripajanja ni jedna strana nije potpuno ispunila, koja se ne mogu prebiti, a njihovo obostrano ispunjenje ne bi bilo pravično za društvo preuzimatelja, opseg obveza pravično se određuje uzevši u obzir ugovorna prava svih sudionika, te je odgovorio na pravno pitanje - da se sukladno citiranoj zakonskoj odredbi odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao preuzimatelja Slavonske banke d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d., pa kako i ovaj sud prihvaća navedeno shvaćanje to valja zaključiti da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda navedeno pod toč. 8.1. obrazloženja, te da s tim u vezi nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kako navodi tuženica, a niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP.

10.2. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nije počinjena niti iz razloga što je prvostupanjski sud umanjio iznos s osnova preplate temeljem ništetnih odredaba s iznosom preplate koji je tužitelju priznat u postupku konverzije, s obzirom da je tužitelj umanjio svoje potraživanje za iznos preplate iz postupka konverzije u okviru svoje dispozicije u određivanju visine zahtjeva, pa je sud odlučio u okviru zahtjeva tužitelja na što je jedino i bio ovlašten (čl. 2. st. 1. ZPP).

11. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. ZPP jer time što novčani iznosi nisu iskazani na način da su zasebno razdvojeni na iznose s osnova promjene kamatne stope i na iznose s osnova promjene tečaja ne čini presudu (niti zahtjev tužitelja) nerazumljivim.

12. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 2. ZPP jer je sud pravilno postupio kada je dopustio preinaku tužbe povišenjem zahtjeva iz podneska tužitelja od 9. lipnja 2025., s obzirom da je tužitelj mogao odrediti tužbeni zahtjev tek nakon provedenog vještačenja pa se radi o preinaci tužbe koja nije nastala krivnjom tužitelja.

12.1. Vezano uz povišeni tužbeni zahtjev zastara je prekinuta podnošenjem tužbe pa niti u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica smatra da prigovor zastare nije ocijenjen i da je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, odnosno da je o prigovoru zastare odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava , u prilog čemu govori shvaćanje VSRH sa sjednice Građanskog odjela 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

13. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP na koje sadržajno upućuje tuženica, jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze te je u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja.

14. Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 pa nema dvojbe da se radi o potrošačkom ugovoru, posebice kada se isto poveže s činjenicom da je između stranaka sklopljen Aneks temeljem ZID ZPK/15 koji je primjenjiv na potrošačke ugovore u smislu čl. 1. ZID ZPK/15, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su sporne odredbe iz Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 3. st. 4.) i način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice (čl. 4. toč. 1.) koje je utvrdio ništetnim pod toč. I. izreke presude, formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive i da su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03i da su kao takve ništetne primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, pa je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

15.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

15.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka – zaposlenika tuženice koji je neposredno sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu, odnosno tuženica je odustala od saslušanja zaposlenika za kojeg je tvrdila da je sudjelovao u sklapanju ugovora, a da su brošure, letci i reklamni materijali tuženice bili predmetom ocjene u postupku kolektivne zaštite i ne mogu biti dokaz informiranosti tužitelja u postupku konkretnog pojedinačnog pregovaranja, kao niti pisani iskazi djelatnika koji o pojedinačnim pregovorima u konkretnom slučaju nemaju relevantnih saznanja, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da nije dobio odgovarajuće obavijesti o parametrima o kojima ovisi način promjene kamatne stope i da nije upozoren na tečajni rizik koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF.

16. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 3. st. 4. i čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

17. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

18. Nakon što je sklopljen Aneks tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, te ga ne obvezuje niti ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

19. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a što je potvrđeno i provedenim vještačenjem, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetn ih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promijenjenoj kamatnoj stopi, a što je također nedvojbeno utvrđeno u nalazu financijsko knjigovodstvene vještakinje.

20. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 (ili Aneks) ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak.

21. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR.

22. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano) pa stoga obračunati iznos s osnova promjene tečaja u CHF nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu iznosa od 13.024,90 EUR temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

23. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

24. Kako je u nalazu financijske vještakinje Dubravke Herceg od 24. veljače 2025. i dopuni nalaza od 19. svibnja 2025. obračunata zatezna kamata od datuma plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa koji predstavljaju preplatu radi promjene tečaja u odnosu na početni tečaj CHF u vrijeme plasiranja kredita i radi promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu pa do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 5.754,54 EUR, to ovaj sud utvrđuje da se radi o novčanom iznosu na koji bi tužitelj imao pravo s osnova obeštećenja.

24.1. Međutim, s obzirom da je tužitelj iznos s osnova obračunate zatezne kamate od 5.754,54 EUR umanjio za iznos koji mu je na ime preplate priznat u postupku konverzije od 4.365,82 EUR, te da stoga po osnovi zatezne kamate potražuje (samo) iznos od 1.388,72 EUR u okviru tužbenog zahtjeva o kojem je prvostupanjski sud odlučio pod toč. II. izreke presude, to prema ocjeni ovoga suda tužitelj ima jedino pravo na isplatu iznosa u okviru postavljenog zahtjeva od 1.388,72 EUR.

24.2. Prvostupanjski sud je valjanim razlozima koji su navedeni pod toč. 14.7. obrazloženja ocijenio neosnovanim tvrdnje kojima tuženica smatra da je trebalo uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, a koje potraživanje s obzirom na same učinke konverzije ne može biti osnovano.

25. Vezano uz sporno pitanje koje tuženica i nadalje problematizira u žalbi - od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, valja istači da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača , pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare kada je pod toč. 11. obrazloženja zaključio da zastara nije nastupila jer od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. kada su donesene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 i Pž-6632/2017 pa do 12. lipnja 2019. kada je podnesena tužba nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

26. Vezano uz izraženo shvaćanje pod toč. 14.2. obrazloženja u kojem prvostupanjski sud (pogrešno) opisuje način provođenja konverzije, valja ukazati kako čl. 19.c st. 1. toč. 1. ZID ZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ne na dan 30. rujna 2015. kako to zaključuje prvostupanjski sud), da toč. 4. citirane zakonske odredbe propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta (ne prema tečaju na dan konverzije) i da takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, da toč. 7. citirane odredbe propisuje da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. - kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. toga stavka, kao i da su u čl. 2. Aneksa stranke ugovorile da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.806,78 EUR u kunskoj protuvrijednosti te da preplata iznosi 33.349,77 HRK koja će se vratiti tužitelju u roku od 60 dana od dana prihvata konverzije pa isto predstavlja sporazum vjerovnika i potrošača u smislu čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15. Stoga je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je glavnica kredita u Aneksu ona koja je „zatečena na dan 30. rujna 2015.“, kao što je pogrešno shvaćanje da je u Aneksu kamata obračunata po „jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi“ jer je tužitelj bio upoznat s visinom kamatne stope za čitavo razdoblje koja je bila jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

27. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.388,72 EUR, dok je primjenom 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I I. u dijelu kojim je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 13.024,90 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio.

28. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

29. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (toč. I. izreke) i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. II. izreke), a tuženica u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu glavnice (toč. II., III. i IV. izreke) te u dijelu povučene tužbe (toč. V. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

30. Stoga je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženice odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenom čl. 154. st. 4. ZPP.

31. Razlozi na temelju kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove sastava žalbe i pristojbe na žalbu pa je stoga odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek