Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-252/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, protiv tuženika ČH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi isplate i predaje u posjed, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1013/2023-31 od 13. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuju presuda i rješenje o trošku (točka II.) Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1013/2023-31 od 13. studenog 2025.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točka I. izreke rješenja (djelomično povlačenje tužbe za iznos od 255,20 EUR sa zateznim kamatama) nije pobijana žalbom te nije bila predmetom ispitivanja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik preda u posjed nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], oranica sa 683 m2, k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], oranica sa 1057 m2, k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], oranica (bez upisane površine u zemljišnim knjigama, površina u katastru 4585 m2), k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], oranica sa 773 m2, slobodne od svih osoba i stvari te da mu tuženik isplati iznos od 223,37 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. svibnja 2023. pa do isplate, dok je rješenjem istoga suda u točki I. utvrđeno da je tužba povučena u dijelu za isplatu iznosa od 255,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. svibnja 2023. pa do isplate, a u točki II. rješenja odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

2. Navedenu presudu i rješenje prvostupanjskog suda pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine presudu i rješenje te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed nekretnina pobliže opisanih u izreci presude te zahtjev za isplatu naknade za korištenje tih nekretnina za razdoblje unatrag 5 godina od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora.

6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, čitanjem svih pisanih isprava, saslušanjem tuženika i svjedoka ŠH, NH, DH i KH u svrhu dokazivanja, te provedenim geodetskim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik kč. br. [katastarska čestica], kč. br [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], koje su desetljećima bile u posjedu tuženika;

- da se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 8. svibnja 2023., koji je tuženik uredno zaprimio 17. svibnja 2023., i o kojem se tuženik nije očitovao u roku od tri mjeseca, a zahtjevom je tužitelj tražio predaju u posjed upravo nekretnina opisanih u izreci presude te isplatu naknade za bespravno korištenje;

- da je Zapisnikom i nalazom Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Klasa: 320 - 02/23-03/298, Urbroj: 443-02-02-05-23-3 te Urbroj: 443-02-02-05-23-2, oba od 15. ožujka 2023., utvrđeno da se na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalazi ječam u cijelosti, na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u ½ je posađen krumpir, a u ½ je priprema oranice za sjetvu (koristi se u cijelosti), k. č. br. [katastarska čestica] je izorana površina od 760 m2 stvarne površine, a k. č. br. [katastarska čestica] čini dio pod krumpirima i dio izorana površina pripreme za sadnju, kojom prilikom je tuženik naveo da k. č. br. [katastarska čestica] koriste on i njegova obitelj preko 60 godina, da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] počeo obrađivati kad su ju prijašnji korisnici napustili unatrag oko 30 godina, dok k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koristi oko 15 godina, kao i da ne posjeduje ugovor o zakupu ili bilo koji drugi dokument o pravnom osnovu korištenja;

- da iz provedenog geodetskog vještačenja proizlazi da čestice u vrijeme provedenog očevida u naravi predstavljaju neobrađene površine;

- da iz suglasnih iskaza tuženika i svjedoka ŠH, NH, DH i KH u bitnom proizlazi da je tuženik s obitelji desetljećima bio u posjedu pokazanih nekretnina, no da je taj posjed napustio odmah nakon što je od državne inspektorice na uviđaju 15. ožujka 2023. upozoren da su nekretnine vlasništvo tužiteljice i da su dodijeljene u zakup tvrtki INFOBIP;

- da su stranke potpisale zapisnik od 27. kolovoza 2024. u kojem je konstatirano da tuženik predaje tužitelju u posjed nekretnine koje su predmetom tužbe;

- da je tužitelj na ročištu 11. listopada 2024. povukao dio zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed, no tuženik se tom povlačenju usprotivio navodeći da je nekretnine napustio čim je 15. ožujka 2023. saznao da na njih nema pravo;

- da je tužitelj djelomično povukao i dio zahtjeva za isplatu naknade za korištenje, nakon što je dopunom vještačenja utvrđena površina koja je znatno manja od one upisane u zemljišnim knjigama (od početnih 478,57 EUR potraživao je 223,37 EUR), i tom povlačenju se tuženik nije protivio.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud odbija u cijelosti tužbeni zahtjev uz obrazloženje:

-da je tužba u ovome predmetu podnesena 26. studenog 2023., a u to vrijeme tuženik više nije bio u posjedu spornih nekretnina, jer je u postupku (iskazima tuženika i svjedoka te provedenim očevidom) utvrđeno da je tuženik po saznanju 15. ožujka 2023. da nema pravo na posjed predmetnih nekretnina, te nekretnine i napustio;

- da je tuženik samo formalno potpisao zapisnik o primopredaji od 27. kolovoza 2024., iako je na licu mjesta rekao da nema što predavati u posjed kada je posjed ionako napustio, no rečeno mu je da moraju imati papir, kojega je tuženik potom na traženje tužitelja i potpisao;

- da je zbog navedenog od samog početka bio neosnovan zahtjev tužitelja za predaju posjeda;

- da su predmetne nekretnine nesporno još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta), pa pravna osnova zahtjeva za isplatu leži u odredbama članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV), koje propisuju da samo nepošteni posjednik mora platiti naknadu za korištenje;

- da iz povijesnih vlasničkih listova za sporne nekretnine proizlazi da su iste krajem 1960-tih i početkom 1970-tih godina, temeljem Sporazuma između bivše SFRJ i Republike Italije od 8. srpnja 1965. godine, bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Pula, da bi iste 2009. odnosno 2011. godine postale vlasništvo tužitelja;

- da su sporne nekretnine bile izvorno u vlasništvu talijanskih državljana koji su napustili [adresa] te su iste potom dodjeljivane stanovnicima [adresa] na korištenje, pa tako i tuženikovoj majci, kao i da se tuženik obraćao Gradu Vodnjanu u svezi reguliranja korištenja spornih nekretnina, gdje mu je rečeno da ih nastavi obrađivati jer da je u planu natječaj i da će prednost imati osobe koje nekretnine obrađuju;

- da je tuženik za tužitelja kao vlasnika spornih nekretnina saznao kada je dobio poziv od državnog inspektorata, nakon čega je posjed napustio, pa je tuženikov posjed prema stavu prvostupanjskog suda sve do zapisnika inspekcije od 15. ožujka 2023. bio pošten, a nakon toga tuženik više niti nije u posjedu, dok tužitelj pak prije 15. ožujka 2023. nije prema tuženiku isticao zahtjev za predaju u posjed, te uvažavajući zakonsku presumpciju da se poštenje posjeda presumira, sud smatra da tuženik nije u obvezi niti platiti naknadu za korištenje, a posljedično tome ni naknaditi tužitelju parnični trošak.

8. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti tužitelja o tome da mu je predao nekretninu u posjed, u protivnom, dužan mu je naknaditi sve troškove vođenja ovog spora, a posebno je bio dužan odgovoriti na zahtjev za mirno rješenje spora (u situaciji ako ih je doista predao tada, koju činjenicu tužitelj osporava), pa time što nije obavijestio tužitelja, dao je povoda vođenju parnice. Nadalje ukazuje da iz zapisnika od 27. kolovoza 2024. proizlazi da je tuženik tek tada predao nekretnine u posjed tužitelju, pa je tužitelj povukao tužbu 11. listopada 2024. neposredno nakon udovoljenja, slijedom čega je neosnovano odbijanje tužbenog zahtjeva u tom dijelu, a tuženik je u svakom slučaju bio dužan tužitelju naknaditi trošak obzirom da je trošak vođenja postupka nastao njegovom krivnjom. Smatra da je prvostupanjski sud neosnovano poklonio vjeru tuženiku i svjedocima da od zapisnika od 15. ožujka 2023. nije u posjedu nekretnine, jer je navedeno u suprotnosti sa zapisnikom o primopredaji od 27. kolovoza 2024. Smatra da je o zahtjevu za isplatom naknade za korištenje prvostupanjski sud trebao odlučiti primjenom materijalnog prava iz članka 1111. u vezi s člankom 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO). Ističe da tužitelj naknadu za korištenje potražuje do 8. svibnja 2023., a u jednom dijelu tog razdoblja tuženik je nesporno bio nepošteni posjednik jer je zapisnik kod državnog inspektorata sastavljen 15. ožujka 2023., pa dakle, sve i da je tada tuženik doznao da predmetne nekretnine nisu njegove, isti nije predao nekretninu u posjed tužitelju do 27. kolovoza 2024., koje činjenice sud nije analizirao niti obrazložio zašto tužitelju ne bi pripala naknada za navedeno razdoblje.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio donošenju iste utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.

11. Nadalje, tužitelj u žalbi navodi da pobija presudu i rješenje u cijelosti, iako za pobijanje točke I. rješenja tužitelj ne ističe ikakve žalbene razloge. Pritom je tužitelj tužbu djelomično povukao za dio zahtjeva za isplatu naknade za korištenje nakon što je dopunom vještačenja utvrđena površina koja je znatno manja od one upisane u zemljišnim knjigama (od početnih 478,57 EUR potraživao je 223,37 EUR), a tuženik se u tom dijelu povlačenju nije protivio, slijedom čega je odluka prvostupanjskog iz točke I. rješenja donijeta sukladno dispoziciji tužitelja te istu parnični sud pravilno temelji na odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a.

12. Što se pak tiče točke I. presude, nesporno je da je tužitelj tužbu za predaju posjeda povukao jer tuženik više nije u posjedu spornih nekretnina, dok je sporno bilo je li povlačenje uslijedilo neposredno nakon udovoljenja njegovom zahtjevu, kao i to je li tuženik tom zahtjevu uopće udovoljio, ili je pak posjed napustio prije tužbe, pa je tužba od početka bila neosnovana. Međutim, u svjetlu činjenice da se tuženik povlačenju protivio, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a tužbeni zahtjev odbio, te su žalbeni navodi kojima tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u tom dijelu bez pravnog uporišta. Nastavno tome, činjenica kvalifikacije i vremenskog okvira napuštanja/predaje posjeda od strane tuženika relevantna je samo kod ocjene odluke o dijelu zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za korištenje nekretnina, kao i o trošku postupka.

13. U pogledu plaćanja naknade za korištenje valja istaknuti da je pravilno u ocjeni pravne osnove prvostupanjski sud pošao od odredbe čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu te je pravilno zaključio da obveza plaćanja te naknade ovisi o poštenju posjednika, koju naknadu plaća samo onaj tko je u čitavom utuženom razdoblju bio nepošten. Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se tuženika moglo smatrati poštenim posjednikom (kakva kvaliteta posjeda se pretpostavlja), jer tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije tvrdio niti dokazao da bi se kao vlasnik ikada u tom smislu legitimirao ili da bi tuženika ikada pozvao na predaju posjeda, sve do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Upravo suprotno, iz tuženikovog iskaza, kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka, proizlazi da je tuženik s obitelji slobodno i nesmetano obrađivao predmetne nekretnine kroz više desetljeća, dapače i da se tuženik obraćao Gradu Vodnjanu u svezi reguliranja korištenja spornih nekretnina, gdje mu je rečeno da ih nastavi obrađivati jer da je u planu natječaj i da će prednost imati osobe koje nekretnine obrađuju.

14. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja, a u svjetlu činjenice da kroz sve to vrijeme Republika Hrvatska kao vlasnik nije pokazivala nikakav interes niti je ikada branila tuženiku korištenje, po mišljenju ovoga suda tuženik je u konkretnim okolnostima napravio ono što je i trebalo, odnosno nakon što je saznao za vlasnika (a to je bilo zapisnikom i nalazom Državnog inspektorata Republike Hrvatske od 15. ožujka 2023.) posjed je napustio. Da je tome tako potvrđuje i zaključak iz provedenog geodetskog vještačenja, kojim je utvrđeno da su predmetne nekretnine u vrijeme provođenja očevida (dakle godinu i pol nakon zapisnika) sada zapuštene i više se ne obrađuju.

15. Nastavno navedenim utvrđenjima nije osnovan žalbeni navod da iz zapisnika od 27. kolovoza 2024. proizlazi da je tuženik tek tada predao nekretnine u posjed tužitelju , jer je prvostupanjski sud obrazložio da je tuženik samo formalno potpisao taj zapisnik o primopredaji iako je na licu mjesta rekao da nema što predavati u posjed kada je posjed ionako napustio, što je točno jer to proizlazi iz provedenog dokaznog postupka. Takvo utvrđenje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te ponavlja da iz dokaznog postupka proizlazi da tuženik nije u posjedu od 15. ožujka 2023. kada je, saznajući da nema pravo na posjed predmetnih nekretnina, te nekretnine i napustio

16. U kontekstu takvih okolnosti dakle pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije u obvezi platiti naknadu za korištenje jer nije dokazano da bi njegov posjed bio nepošten, slijedom čega je i u tom dijelu, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tužitelja valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

17. Što se pak tiče odluke o trošku, djelomično je u pravu tužitelj kada navodi da se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 8. svibnja 2023., koji je tuženik uredno zaprimio 17. svibnja 2023. i o kojem se tuženik nije očitovao u roku od tri mjeseca, pa da se tada tuženik očitovao da je napustio posjed, ova parnica se mogla spriječiti. Međutim, s obzirom na utvrđenje da tuženik već u vrijeme podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora niti nije bio u posjedu, kao i uvažavajući da je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za naknadu za korištenje svakako bio od početka neosnovan i to prvenstveno jer je tužitelj djelomično povukao dio zahtjeva nakon što je dopunom vještačenja utvrđena površina koja je znatno manja od one upisane u zemljišnim knjigama (od početno utuženih 478,57 EUR potraživao je 223,37 EUR), a potom i jer je naknadu za korištenje potraživao od posjednika za kojeg nije dokazao da bi bio nepošten, to je pravilna je odluka prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na trošak pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a

18. Obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, to je i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer