REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-566/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Bandiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika njezinog punomoćnika odvjetnika Petra Fumića te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice AL, dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije 7104733406, sklopljenog 6. ožujka 2010. između tužiteljice UL i tuženika Zagrebačke banke d.d., sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 306,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 207,4 0 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 30. siječnja 2025. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je kao korisnica kredita, u svojstvu potrošača, s tuženikom kao kreditorom 6. ožujka 2010. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, broj kreditne partije 7104733406, a prema kojem joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 45.436,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Nadalje je navela da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje svih naknada i troškova za usluge kreditora, a sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora, koji troškovi se odnose na obradu kreditnog zahtjeva, bez da joj je prethodno, a niti naknado, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno u čemu bi se isti sastojali, u kojem postotku i kojem konačnom iznosu, a što navedenu odredbu čini neodređenom i neodredivom, te posljedično i nepoštenom. Isto tako tužiteljica je navela da je sporna odredba ujedno i nepoštena s obzirom na to da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, a koji je s obzirom na to da se radi o financijskoj instituciji, jača ugovorna strana. Tužiteljica je, također, navela da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno o kojoj s odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tužiteljica stoga smatra da joj je tako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice - potrošača i jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženika banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti suradnje te načelu zloupotrebe prava. Tužiteljica je još navela da u Ugovoru nije bilo navedeno na koji način će navedena naknada biti naplaćena, gotovinskom uplatom, na način da će iznos biti ustegnut od cjelokupnog iznosa kredita ili na neki treći način. Tužiteljica je, nadalje navela da joj je tuženik s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom isplate kredita 30. ožujka 2010. naplatio iznos od 2.309,36 kn (306,50 EUR), a koja obrada ujedno ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Stoga tužiteljica smatra da je na taj način prouzrokovana neravnoteža u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to opravdani i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem Ugovora o kreditu. Konačno, tužiteljica je navela da se obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali da je tuženik isti otklonio.

2. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije 7104733406, sklopljenog 6. ožujka 2010. između tužiteljice i tuženika, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.". Istim tužbenim zahtjevom tužiteljica, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 306,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2010. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio navode tužiteljice da bi se predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Tuženik je, nadalje, tužiteljici osporio status potrošača jer tužiteljica nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Isto tako tuženik je naveo da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanje naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik je, također, naveo da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Dodao je i da je upoznao tužiteljicu i stavio joj je na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za uslugu Kreditora unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva koji je tužiteljica ugovorila iznos 1% od iznosa traženog kredita. Tuženik je nastavno naveo da naknada za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te da je pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Slijedom navedenog, tuženik smatra da su navodi tužiteljice o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovom postupku u cijelosti neosnovani, a s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetni iznosi koji se naplaćuje temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik je, također, naveo da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom. Naime, tuženik smatra, uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja i to osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je tužiteljica imala za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, da proizlazi da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog Ugovora o kreditu, pa da se predmetna ugovorna odredba o naknadi ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 30. ožujka 2010., a ako bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio da bi navedena odredba bila nepoštena, tuženik smatra da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Pored toga tuženik je osporio i zatraženi tijek kamata. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Na ročištu održanom 17. travnja 2026. tuženik je učinio nespornom činjenicu da je tužiteljica 30. ožujka 2010. tuženiku s osnove ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kreditnog zahtjeva platila iznos od 306,50 EUR.

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku dopisa tuženika od 15. siječnja 2024. (str. 6 spisa), presliku Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije 7104733406, od 6. ožujka 2010. (str. 7-18 spisa), presliku potvrde o obavljenim transakcijama od 30. ožujka 2010. (str. 19 spisa), presliku zahtjeva za mirno rješenje spora od 29. listopada 2024. s povratnicom (str. 20-21 spisa), presliku dopisa tuženika od 8. studenoga 2024. (str. 22 spisa), presliku izvoda iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (str. 55 spisa), presliku upute tuženika u pogledu obveznih radnji pri odobravanju kredita (str. 72-73 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 187 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 17. travnja 2026. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije 7104733406, sklopljenog 6. ožujka 2010. između tužiteljice i tuženika, sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.", te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 306,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2010. do isplate. Naime, tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega joj je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 306,50 EUR.

9. Nadalje, među strankama nije sporno, a proizlazi i Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije 7104733406, od 6. ožujka 2010. (str. 7-18 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužiteljica, kao korisnica kredita isti zaključila s tuženikom, kao kreditorom, te da je tim Ugovorom tužiteljici odobren kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.436,00 EUR prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu). Nadalje je u odredbi čl. 2. KAMATE I NAKNADE ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke i kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja toga Ugovora iznosila 6,90% godišnje. U istoj odredbi (čl. 2. Ugovora o kreditu) se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 10 godina, kao i otplata mjesečnih rata u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za EUR (čl. 3. i 7. Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javne bilježnice Ljiljane Vodpija Čengić iz Zagreba pod brojem OV-1603/10 dana 12. ožujka 2010. U potvrdi je navedeno da je Ugovor o kreditu na potvrdu između ostalih, podnijela tužiteljica, da je istoj Ugovor pročitan, te da je tužiteljica izjavila da prihvaća pravne posljedice koje iz istoga za nju proizlaze i da to odgovora njezinoj volji.

10. Iz preslike uputa tuženika u pogledu obveznih radnji pri odobravanju kredita (str. 72-73 spisa) valja reći da je u istoj navedeno da se naknada naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za uslugu ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu, a prilikom isplate kredita. Nadalje je u istoj uputi navedeno da je osnovica za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos odobrenog kredita, te da se naplaćuje po odobrenju kredita na odobreni iznos kredita i to prilikom isplate kredita. Dakle, iz navedenih uputa ne proizlaze razlozi naplaćivanja navedene naknade, niti koji troškovi tuženika se istom pokrivaju. Isto tako iz navedenih uputa ne proizlazi na koje razdoblje se navedena uputa odnosi.

11. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je u bitnom navela da je s tuženikom 2010. zaključila predmetni Ugovor o kreditu, te da je kredit podigla u iznosu od negdje 45.000,00 EUR i to za kupnju stana u [adresa], na adresi [adresa], kao i da je sa sredstvima kredita taj stan i kupila. U tom stanu je namjeravala živjeti no zbog okolnosti se to nije dogodilo te je u tom stanu neko vrijeme imala podstanare, odnosno iznajmljivala je taj stan. Misli da je stan ukupno iznajmljivala oko 4 godine za vrijeme kada je otplaćivala predmetni kredit, a u tom stanu unazad 5-6 godina živi njezina kćerka koja joj ne plaća najamninu. Nadalje je navela da joj zaposlenica tuženika prilikom pregovaranja oko zaključenja predmetnog Ugovora nije ništa posebno govorila o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već joj je samo rečeno da to mora platiti te je tu naknadu platila, ali se ne sjeća na koji način. Također je navela da misli da ne bi dobila kredit da nije platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koju je tuženik od nje tražio. Kredit je otplatila i to prije roka na koji je ugovoren. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja, ali u tom trenutku nije našla da bi išta bilo sporno. Zaposlenik tuženika joj nije rekao na što se naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi i koji se to točno troškovi podmiruju. Ugovor o kreditu je ovjerila i kod javnog bilježnika, međutim, niti on joj nije ništa objašnjavao o odredbi vezano za naknadu za obradu i troškove kredita. Ugovor o kreditu je sastavila banka te misli da nije mogla utjecati na pojedine odredbe Ugovora, te joj je zaposlenik tuženika rekao da je to takav ugovor i da je to špranca. Konačno je navela da je zaposlenik tuženika nije upoznao prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu s Odlukom o tarifi naknada za usluge tuženika.

12. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužiteljice, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

13. Prije svega valja reći da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji nekretnine (stana), dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da stan kupljen sredstvima kredita u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu i u trenutku plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva namjeravala koristiti za stanovanje, pa stoga činjenica da je kasnije navedeni stan iznajmljivala nije odlučna. Stoga se, kraj navedenog, po ocjeni ovog suda, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokaza da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila u svrhu koja je namijenjena njezinoj poslovnoj djelatnosti, odnosno njezinoj djelatnosti slobodnog zanimanja, nalazi na tuženiku, pa kako tuženik takve činjenice nije dokazao, niti one proizlaze iz provedenih dokaza, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu) u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te ista u tom dijelu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 96. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da joj zaposlenica tuženika prilikom pregovaranja oko zaključenja predmetnog Ugovora nije ništa posebno govorila o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već joj je samo rečeno da istu mora platiti, kao i da ne bi dobila kredit da nije platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koju je tuženik od nje tražio. Stoga je utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu, u navedenom dijelu visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, te stoga ista uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i visinu iste, te joj objasniti na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužiteljica je u okviru njezinih sposobnosti i potreba, primijenila svu dužnu pažnju koja se od nje i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužiteljici ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužiteljici, uz obvezu otplata mjesečnih obroka, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to ista nije bio informirana na transparentan i potpuni način, te bez koje joj kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer u istoj nije određena visina takve naknade, niti je u istoj odredbi pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenoga, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bila ograničena uvjetima banke, pa stoga, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da joj bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

17. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je ništetna predmetna ugovorna odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu u dijelu u kojom se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20. Kako je među strankama nesporno, a i proizlazi iz dopisa tuženika od 15. siječnja 2024. (str. 6 spisa), da je tužiteljica platila tuženiku s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) iznos od 306,50 EUR (2.309,36 kn) dana 30. ožujka 2010., tako je u t. II. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos. Na navedeni dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tuženiku istog iznosa, dakle, od 30. ožujka 2010. pa do isplate, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je isti tužiteljici predložen s unaprijed pripremljenim sadržajem. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

21. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. I. izreke ove presude još nije pravomoćna, tako u konkretnom slučaju za potraživanje tužiteljice nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 306,50 EUR.

23. Troškovi su, nadalje, odmjereni prema troškovniku stranke i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

24. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 187,50 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 30. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 10. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 17. travnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 37,50 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,63 EUR i za presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‬207,4 0 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 29. travnja 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

25. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja zahtjeva za mirno rješenje spora s obzirom na to da isti trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 29. travnja 2026.

.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj. Ivanu Bandiću uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. Tuženiku po odvj. Kruni Kneževiću