REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6335/2025-9.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz, iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 41775/07 zaključenog između tužitelja i prednika tuženika dana 25. siječnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,50% od iznosa odobrenog kredita, a koja se plaća jednokratno odmah po potpisu ugovora.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. (OIB: 52508873833) Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju NI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplati iznos od 379,50 EUR sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2007. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 414,82 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. dana 25. siječnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 41775/07 kojim mu je odobren kredit u iznosu od 15.900,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uz rok otplate od 84 mjeseca. Dalje navodi da je člankom 5. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,5% od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno prilikom potpisa ugovora te da mu je temeljem navedene odredbe dana 26. siječnja 2006. naplaćena naknada u iznosu od 397,50 EUR i to na način da je kreditor za navedeni iznos umanjio iznos kredita. Tužitelj smatra da je ugovorna odredba o naknadi nepoštena i ništetna jer o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, a kreditor mu nije prezentirao na koje troškove se odnosi predmetna naknada. Slijedom svega navedenog, tužitelj traži da sud presudom utvrdi da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna i da tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 397,50 EUR sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2007. do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik osporava tužbu u cijelosti. Ne spori da je tužitelj s njegovim prednikom sklopio ugovor o kreditu, međutim, osporava da bi ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi bila nepoštena i ništetna, prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer smatra da je mjerodavna vrijednost glavnog tužbenog zahtjeva koja odgovara iznosu naplaćene naknade. Iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, tuženik ne spori činjenične navode iz tužbe koji se odnose na plaćanje predmetne naknade i pregovore o plaćanju iste. Ističe prigovor zastare, navodi da je spornom ugovornom odredbom jasno i nedvosmisleno određen iznos naknade, navodi da je predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva te da je tužitelj mogao odabrati neki drugi model kredita koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Tuženik ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva, odnosno iznos naplaćene naknade, činjenicu da je predmetni ugovor potrošački i da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 5. Ugovora. Tuženik osporava da je koristio nepoštenu poslovnu praksu te tvrdi da su troškovi obrade bili opravdani. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i da tužitelju naložiti da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak.
3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
4. Nije sporno da tužitelj s prednikom tuženika ugovorio kredit i da je tužitelju prilikom isplate kredita dana 26. siječnja 2007. naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 397,50 EUR. Nadalje, nije sporno da je predmetni ugovor potrošački i da ugovorne strane nisu posebno pregovaralo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Među strankama je sporno je li ugovorna odredba iz čl. 5. nepoštena i ništetna, odnosno je li ista protivna prisilnim propisima i je li prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.
5. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom na navedeno sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 5. nije pojedinačno pregovaralo, što među strankama i nije sporno.
6. Obveza korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva bez navođenja konkretnih troškova, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. Imajući u vidu da je ovdje riječ o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor i da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije niti mogao pojedinačno pregovarati o predmetnoj naknadi, ugovorna odredba iz čl. 5. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna.
7. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, isti je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te u tom dijelu nema pravni učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporna visina potraživanja, odnosno iznos koji je tužitelju naplaćen na ime predmetne naknade.
8. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Prednik tuženika bio je nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.
9. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.
10. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Vrijednost predmeta spora određena je prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koja odgovara iznosu naplaćene naknade (379,50 EUR). Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora.
11. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 16. prosinca 2025. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištu 26. ožujka 2026. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 100,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi ukupno 375,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.
U Zagrebu 29. travnja 2026.
Sudac
Ivan Matančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnicima
2. Tuženiku po punomoćnicima
