REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2410/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu br. 304/05 od 8. travnja 2005., a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Blanki Žaja iz Karlovca, Gundulićeva 8/I, pod brojem OU-201/2005, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada u poslovima koje obavlja Kreditor".

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužiteljici ĐO iznos od 412,95 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2005. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 483,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 8. travnja 2005. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 304/05, kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.080,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 422,01 CHF te navodi da je 15. siječnja 2016. s tuženikom sklopila i Dodatak Ugovora o kreditu i 7. travnja 2016. Dodatak 1 Dodatku Ugovora o kreditu. Nadalje, navodi da Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te stoga navodi da je predmetna odredba ništetna, jer je unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu ugovora o kreditu, koji je tuženik sročio kao jača ugovorna strana. Tužiteljica navodi i da je primjenom sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj, s obzirom da nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga smatra da je ugovaranjem i naplatom naknade tuženik povrijedio zakon na štetu tužiteljice, koja povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu jednokratnih troškova obrade kredita. Dodala je i da je odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kako je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužiteljice primio iznos od 3.111,40 kn, odnosno u važećoj valuti 412,95 EUR, to je tuženik dužan vratiti joj navedeni iznos. Slijedom navedenog, predložila je da sud utvrdi ništetnom spornu odredbu sadržanu u čl. 2. Ugovora, te naloži tuženiku da joj isplati iznos od 412,95 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2005. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost oba postavljena tužbena zahtjeva te je prigovorio i naznačenoj vrijednosti predmeta spora, za koju smatra da je suviše visoko naznačena, s obzirom da je kondemnatorni zahtjev usmjeren na isplatu iznosa od 412,95 EUR. Istaknuo je i prigovor zastare, s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 412,95 EUR naplaćena 25. travnja 2005., a tužba podnesena 2025. Nadalje, u cijelosti je osporio navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, a okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ne znači da su te odredbe automatski ništetne, a istaknuo je i kako tužiteljica nije navela niti dokazala postojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik smatra da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena, te da je plaćanje naknada bankama u to vrijeme bilo uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, kao i sukladno tada važećim zakonima i propisima. Nadalje, navodi da sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a u konkretnom slučaju obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu, dok je visina naknade određena odredbama Odluke o Tarifi naknada za usluge i iznosila je 1% od iznosa kredita, pa smatra da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna odredba nepoštena. Tuženik navodi i da je, osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, tužiteljicu i na druge načine informirao o obvezi plaćanja naknade i to od strane osobnog bankara, jer su oni imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade. Smatra i da ugovorna odredba nije prouzročila znatnu neravnotežu između stranaka, jer je ista zakonski dopuštena, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, te je obveza odrediva i lako provjerljiva, kao i ekvivalentna izvršenim uslugama tuženika. Navodi i da su naknadom za obradu zahtjeva podmirivani troškovi rada, plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi, kao što su materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizacija materijalne i nematerijalne imovine, troškovi provizija i naknada, te troškovi poreza i drugih administrativnih davanja. Slijedom svega navedenoga, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 304/05 od 8. travnja 2005. (dalje: Ugovor), izvatke iz zemljišne knjige, izvadak iz sudskog registra, solemnizacije, Dodatak 1. Dodatku Ugovora o kreditu broj 304/2016-2 od 7. travnja 2016. (dalje: Dodatak 1. Dodatku Ugovora), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 304/05/2016-01 od 15. siječnja 2016. (dalje: Dodatak Ugovoru), promete po kreditu/specifikacija uplata, vrste proizvoda, Uputu za odobravanje kredita građanima - osnovna uputa, Opće uvjete poslovanja, te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.076,56 EUR, jer iako je tužiteljica, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 412,95 EUR, postavila i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o naknadama, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 412,95 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x- 479/2010-2 od 11. travnja 2011.), pa ju je tako sud i utvrdio na pripremnom ročištu.

6. Među strankama nije sporno da su 8. travnja 2005. sklopile Ugovor, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 62.028,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, kako to proizlazi iz Ugovora, a ne iznos od 62.080,00 CHF, kako je to očito omaškom navedeno u tužbi, s redovnom kamatom u visini od 5,5% koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, što isto proizlazi iz sadržaja Ugovora (čl. 2. st. 1.), a proizlazi i da je istim ugovoren rok povrata od 20 godina te obveza tužiteljice vratiti iznos koji joj je stavljen na raspolaganje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 422,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja (čl. 7. st. 1.), kao i da je namjena kredita kupnja stana. Nije sporno niti da je čl. 2. st. 4. Ugovora ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, kao i da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru te Dodatak 1. Dodatku Ugovora, iz sadržaja kojih proizlazi da istima sporna odredbama o naknadama nije izmijenjena, već je istima kredit, sukladno ponudi tuženika, koju je isti bio obvezan ponuditi temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15), konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

7. Nije sporno niti da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.111,40 kn, odnosno u važećoj valuti u iznosu od 412,95 EUR i to 25. travnja 2005., kako to i proizlazi iz prometa po kreditu/specifikaciju uplata. Sporno je li navedena ugovorna odredba o obvezi tužiteljice platiti sve troškove i naknade sukladno jednostranoj odluci tuženika nepoštena i kao takve ništetna te pripada li joj posljedično pravo na povrat iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, kao i je li njeno potraživanje zastarjelo.

8. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi rješenja stambenog pitanja, a u stanu kupljenom sredstvima kredita i danas živi i nikada ga nije koristila u poslovne svrhe. Kada se obratila tuženiku radi podizanja kredita, rečeno joj je da jedino udovoljava uvjetima za stambeni kredit za mlade koji je s valutnom klauzulom u CHF i predložen joj je rok povrata od 20 godina, na što je pristala. Naknadno je došla potpisati, unaprijed pripremljen na obrascu, ugovor o kreditu, tako da nije bilo pregovaranja niti o jednoj ugovornoj odredbi, a niti joj je išta posebno bilo objašnjeno vezano za uvjete iz Ugovora, koji je pročitala prije potpisivanja kod javnog bilježnika i tek tada vidjela tu odredbu o naknadama koja joj nije bila jasna, ali je smatrala da je to standardni dio takvog ugovora, te je ponovila da joj nitko nije posebice objasnio zašto se i koja naknada naplaćuje, u kojoj visini i na što se iste odnose.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica prilikom njegova sklapanja imala svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu kupnje stana koje koristi u privatne svrhe. Nadalje, utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed od strane tuženika pripremljenom, obrascu te da je tužiteljica sporne odredbe o naknadi vidjela tek kada je dobila gotov nacrt Ugovora na potpis i ovjeru kod javnog bilježnika, a da prije toga nije bilo govora o spornoj naknadi te joj ni tada nije bilo objašnjeno zašto se i koje naknade naplaćuju i na koje konkretno troškove se iste odnose, odnosno koja je struktura istih. Utvrđeno je i da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, te da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbe o obvezi plaćanja naknada, niti na njihovu visinu.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti sve troškove i naknade sukladno jednostranoj odluci tuženika ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni (cijena kredita je kamata, a ne i troškovi obrade kredita), pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je ista naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje svih troškova i naknada koje je svojom Odlukom (za koju nije utvrđeno da je uručena tužiteljici) propisao tuženik, ista nije jasno određena i u dijelu vrsta i visine troškova i naknada koje se obvezala platiti tuženiku, jer nije navedeno koji troškovi i koje naknade i u kojem iznosu se naplaćuju. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, odnosno koje troškove te naknade pokrivaju, a niti je to tužiteljici objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenim ugovornim odredbama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima joj je, između ostalih, nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u relativno visokom iznosu od nespornih 412,95 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje i na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužiteljici. Za ponoviti je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača. Još je za dodati da Uputa za odobravanje kredita građanima - osnovna uputa, koju je priložio tuženik, ne dokazuje da je djelatnik tuženika upoznao tužiteljicu sa svim navedenim relevantnim okolnostima, već samo da su djelatnici u istoj dobili naputak o načinu naplaćivanja naknada, a isto se odnosi i na Opće uvjete poslovanja te vrstu proizvoda iz koje proizlazi samo na koji kredit se u kojoj visini naplaćuje naknada

12. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u sve okolnosti (potrošački kredit s valutnom klauzulom u CHF, način sklapanja ugovora te visina naplaćene naknade), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. čl. 107. st. 2. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91), koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora.

13. Sukladno odredbama čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (2. travnja 2025.) proteklo više od pet godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što ona u ovom postupku traži da sud kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost sporne odredbe o troškovima i naknadama. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice usmjerene na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

14. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici, kako je to i zatraženo, iznos od 412,95 EUR, i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana naplate naknade, odnosno od 25. travnja 2005. do isplate. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužiteljici jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je upoznata s tim koje troškove i naknade i zašto, te u kojem iznosu treba podmiriti, kao i zašto baš u toj visini.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

16. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to, trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), trošak sastava podneska od 20. svibnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (50 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 11. ožujka 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (50 bodova), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (25 bodova), zatim trošak PDV-a u iznosu od 87,50 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 19,90 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR.

17. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 483,23 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 29. travnja 2024.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika