Poslovni broj: P-3859/2025-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariji Maričević, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoću Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. travnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Marije Maričević, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika FI, odvjetničkog vježbenika, dana 29. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.423,84 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče na pojedine iznos i to:

– na iznos 28,40 EUR od 15.5.2008. godine,

– na iznos 28,40 EUR od 15.6.2008. godine,

– na iznos 28,40 EUR od 15.7.2008. godine,

– na iznos 29,88 EUR od 15.8.2008. godine,

– na iznos 29,88 EUR od 15.9.2008. godine,

– na iznos 29,88 EUR od 15.10.2008. godine,

– na iznos 30,97 EUR od 15.11.2008. godine,

– na iznos 30,97 EUR od 15.12.2008. godine,

– na iznos 30,97 EUR od 15.1.2009. godine,

– na iznos 30,97 EUR od 15.2.2009. godine,

– na iznos 30,97 EUR od 15.3.2009. godine,

– na iznos 30,97 EUR od 15.4.2009. godine,

– na iznos 30,97 EUR od 15.5.2009. godine,

– na iznos 30,97 EUR od 15.6.2009. godine,

– na iznos 30,97 EUR od 15.7.2009. godine,

– na iznos 37,47 EUR od 15.8.2009. godine,

– na iznos 37,47 EUR od 15.9.2009. godine,

– na iznos 37,47 EUR od 15.10.2009. godine,

– na iznos 37,47 EUR od 15.11.2009. godine,

– na iznos 37,47 EUR od 15.12.2009. godine,

– na iznos 37,47 EUR od 15.1.2010. godine,

– na iznos 36,27 EUR od 15.2.2010. godine,

– na iznos 36,27 EUR od 15.3.2010. godine,

– na iznos 36,27 EUR od 15.4.2010. godine,

– na iznos 22,42 EUR od 15.5.2010. godine,

– na iznos 22,42 EUR od 15.6.2010. godine,

– na iznos 22,42 EUR od 15.7.2010. godine,

– na iznos 23,40 EUR od 15.8.2010. godine,

– na iznos 23,40 EUR od 15.9.2010. godine,

– na iznos 23,40 EUR od 15.10.2010. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.11.2010. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.12.2010. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.1.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.2.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.3.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.4.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.5.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.6.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.7.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.8.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.9.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.10.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.11.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.12.2011. godine,

– na iznos 26,13 EUR od 15.1.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.2.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.3.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.4.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.5.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.6.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.7.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.8.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.9.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.10.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.11.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.12.2012. godine,

– na iznos 33,50 EUR od 15.1.2013. godine,

– na iznos 32,54 EUR od 15.2.2013. godine,

– na iznos 32,54 EUR od 15.3.2013. godine,

– na iznos 32,54 EUR od 15.4.2013. godine,

– na iznos 32,54 EUR od 15.5.2013. godine,

– na iznos 32,54 EUR od 15.6.2013. godine,

– na iznos 32,54 EUR od 15.7.2013. godine,

– na iznos 31,63 EUR od 15.8.2013. godine,

– na iznos 31,63 EUR od 15.9.2013. godine,

– na iznos 31,63 EUR od 15.10.2013. godine,

– na iznos 31,63 EUR od 15.11.2013. godine,

– na iznos 31,63 EUR od 15.12.2013. godine,

– na iznos 31,63 EUR od 15.1.2014. godine,

– na iznos 29,02 EUR od 15.2.2014. godine,

– na iznos 29,02 EUR od 15.3.2014. godine,

– na iznos 29,02 EUR od 15.4.2014. godine,

– na iznos 29,02 EUR od 15.5.2014. godine,

– na iznos 29,02 EUR od 15.6.2014. godine,

– na iznos 29,02 EUR od 15.7.2014. godine,

– na iznos 25,97 EUR od 15.8.2014. godine,

– na iznos 25,97 EUR od 15.9.2014. godine,

– na iznos 25,97 EUR od 15.10.2014. godine,

– na iznos 25,97 EUR od 15.11.2014. godine,

– na iznos 25,97 EUR od 15.12.2014. godine,

– na iznos 25,97 EUR od 15.1.2015. godine,

– na iznos 23,53 EUR od 15.2.2015. godine,

– na iznos 23,53 EUR od 15.3.2015. godine,

– na iznos 23,53 EUR od 15.4.2015. godine,

– na iznos 23,53 EUR od 15.5.2015. godine,

– na iznos 23,53 EUR od 15.6.2015. godine,

– na iznos 23,53 EUR od 15.7.2015. godine,

– na iznos 21,03 EUR od 15.8.2015. godine,

– na iznos 21,03 EUR od 15.9.2015. godine,

– na iznos 21,03 EUR od 15.10.2015. godine,

– na iznos 21,03 EUR od 15.11.2015. godine,

– na iznos 21,03 EUR od 15.12.2015. godine,

– na iznos 21,03 EUR od 15.1.2016. godine,

– na iznos 18,78 EUR od 15.2.2016. godine,

– na iznos 18,78 EUR od 15.3.2016. godine,

– na iznos 18,78 EUR od 15.4.2016. godine,

– na iznos 18,78 EUR od 15.5.2016. godine,

– na iznos 18,78 EUR od 15.6.2016. godine,

– na iznos 18,79 EUR od 15.7.2016. godine,

– na iznos 16,16 EUR od 15.8.2016. godine,

– na iznos 16,16 EUR od 15.9.2016. godine,

– na iznos 16,16 EUR od 15.10.2016. godine,

– na iznos 16,16 EUR od 15.11.2016. godine,

– na iznos 16,16 EUR od 15.12.2016. godine,

– na iznos 16,16 EUR od 15.1.2017. godine,

– na iznos 13,31 EUR od 15.2.2017. godine,

– na iznos 13,31 EUR od 15.3.2017. godine,

– na iznos 13,31 EUR od 15.4.2017. godine,

– na iznos 13,31 EUR od 15.5.2017. godine,

– na iznos 13,31 EUR od 15.6.2017. godine,

– na iznos 13,31 EUR od 15.7.2017. godine,

– na iznos 10,86 EUR od 15.8.2017. godine,

– na iznos 10,86 EUR od 15.9.2017. godine,

– na iznos 10,86 EUR od 15.10.2017. godine,

– na iznos 10,86 EUR od 15.11.2017. godine,

– na iznos 10,86 EUR od 15.12.2017. godine,

– na iznos 10,86 EUR od 15.1.2018. godine,

– na iznos 9,05 EUR od 15.2.2018. godine,

– na iznos 9,05 EUR od 15.3.2018. godine,

– na iznos 9,05 EUR od 15.4.2018. godine,

– na iznos 9,05 EUR od 15.5.2018. godine,

– na iznos 9,05 EUR od 15.6.2018. godine,

– na iznos 9,05 EUR od 15.7.2018. godine,

– na iznos 7,75 EUR od 15.8.2018. godine,

– na iznos 7,75 EUR od 15.9.2018. godine,

– na iznos 7,73 EUR od 15.10.2018. godine,

– na iznos 7,73 EUR od 15.11.2018. godine,

– na iznos 7,73 EUR od 15.12.2018. godine,

– na iznos 7,73 EUR od 15.1.2019. godine,

– na iznos 6,89 EUR od 15.2.2019. godine,

– na iznos 6,89 EUR od 15.3.2019. godine,

– na iznos 6,89 EUR od 15.4.2019. godine,

– na iznos 6,89 EUR od 15.5.2019. godine,

– na iznos 6,89 EUR od 15.6.2019. godine,

– na iznos 6,89 EUR od 15.7.2019. godine,

– na iznos 6,40 EUR od 15.8.2019. godine,

– na iznos 6,40 EUR od 15.9.2019. godine,

– na iznos 6,40 EUR od 15.10.2019. godine,

– na iznos 6,40 EUR od 15.11.2019. godine,

– na iznos 6,41 EUR od 15.12.2019. godine,

– na iznos 6,41 EUR od 15.1.2020. godine,

– na iznos 6,12 EUR od 15.2.2020. godine,

– na iznos 6,12 EUR od 15.3.2020. godine,

– na iznos 6,12 EUR od 15.4.2020. godine,

– na iznos 6,12 EUR od 15.5.2020. godine,

– na iznos 6,12 EUR od 15.6.2020. godine,

– na iznos 6,12 EUR od 15.7.2020. godine,

– na iznos 5,95 EUR od 15.8.2020. godine,

– na iznos 5,95 EUR od 15.9.2020. godine,

– na iznos 5,95 EUR od 15.10.2020. godine,

– na iznos 5,95 EUR od 15.11.2020. godine,

– na iznos 5,95 EUR od 15.12.2020. godine,

– na iznos 5,95 EUR od 15.1.2021. godine,

– na iznos 5,81 EUR od 15.2.2021. godine,

– na iznos 5,81 EUR od 15.3.2021. godine,

– na iznos 5,81 EUR od 15.4.2021. godine,

– na iznos 5,81 EUR od 15.5.2021. godine,

– na iznos 5,81 EUR od 15.6.2021. godine,

– na iznos 5,81 EUR od 15.7.2021. godine,

– na iznos 5,77 EUR od 15.8.2021. godine,

– na iznos 5,77 EUR od 15.9.2021. godine,

– na iznos 5,77 EUR od 15.10.2021. godine,

– na iznos 5,77 EUR od 15.11.2021. godine,

– na iznos 5,77 EUR od 15.12.2021. godine,

– na iznos 5,77 EUR od 15.1.2022. godine,

– na iznos 5,77 EUR od 15.2.2022. godine,

– na iznos 5,77 EUR od 15.3.2022. godine,

– na iznos 5,73 EUR od 15.4.2022. godine,

– na iznos 5,73 EUR od 15.5.2022. godine,

– na iznos 5,73 EUR od 15.6.2022. godine,

– na iznos 5,73 EUR od 15.7.2022. godine,

– na iznos 5,71 EUR od 15.8.2022. godine,

– na iznos 10,68 EUR od 15.9.2022. godine,

do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 436,11 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 23.08.2007. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.325,82 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 4.6.2025. godine navodi kako su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao Kreditor sklopili 27.07.2007. Ugovor o kreditu broj 7103553845, na iznos od 35.900,00 EUR. U čl. 2. ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. U čl. 2. također je ugovorena obveza korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, temeljem čega je 23.08.2007. naplaćena tzv. ulazna naknada od 3.285,89 kn/ 436,11 EUR. Kamatna stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa je više puta mijenjana na štetu tužiteljice, počevši od 01.04.2008. zbog čega je došlo do povećanja iznosa kredita, s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama koje će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla kao potrošač utjecati ili pregovarati sa tuženikom.

2. Tužiteljica smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke dakle nepredvidivo i bez jasnih kriterija, jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužiteljica nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i kako utječu na ukupan trošak kredita, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, budući da je učinkom tih odredaba kreditna obveza za tužiteljicu narasla uslijed nezakonitih i samovoljnih povećanja kamata za najmanje 2.500,00 EUR, u vezi čega tužiteljica zadržava pravo usklade i specifikacije tužbenog zahtjeva temeljem financijskog vještačenja. Tužiteljica smatra da su nepoštene i ništetne i odredbe ugovora, Odluke o Tarifi naknada i Općih akata tuženika o navedenim naknadama - jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu “uzmi ili ostavi”, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužiteljica nije moglo predvidjeti ekonomske posljedice i kako utječu na ukupan trošak kredita, niti na što se odnose naknade, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene i ništetne u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 4., čl 6., čl.270., čl.272., čl. 296. i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Ništetnost navedenih ugovornih odredaba ima potvrdu i u presudama iz kolektivnog spora koje se odnose i na tuženika, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj u sporu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o samostalnoj promjeni kamatne stope bez jasnih kriterija, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope, kao i u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023. od 13. veljače 2024., te Ustavnog suda RH U-III-3231/22 od 13. srpnja 2023. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužiteljice bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženom iznosu, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim kamatama i naknadama. Tužiteljica se obratila tuženiku dopisom od 26.02.2025. sa zahtjevom za mirnim rješenjem i dostavom kreditne dokumentacije i podacima o uplati naknada, temeljem čega je tuženik dostavio kreditnu dokumentaciju i tražene podatke. Slijedom svega navedenog, predlaže se naslovnom sudu da na temelju provedenih predloženih dokaza usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako su tužitelj i tuženik sklopili dana 27.07.2007. Ugovor o kreditu broj 7103553845, na iznos od 35.900,00 EUR (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.500,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi navodne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 436,11 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi navodne ništetnosti odredbi o tzv. ulaznoj naknadi. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora, dok ne spori visinu nakade za obradu kredita.

4. Dalje tuženik iznosi da tužitelj polazi od pretpostavke da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014, odnosno na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nema osnove pozivati se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2012, odnosno odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014. Naime, u izreci navedenih presuda jasno je navedeno kako se iste isključivo bave pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. Takvo tumačenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, navodeći u obrazloženju istog: “Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude.” Tako i Županijski sud u Zadru u obrazloženju presude poslovni broj Gž- 766/2019 od 21. travnja 2020. godine, u kojoj je odlučivao u povodu žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-478/2017 od 22. veljače 2019. godine, a u kojem postupku se radilo o ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, navodi: „Isto tako, navedena činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava ovaj sud u cijelosti prihvaća, s time, što se tiče primjene materijalnog prava, valja kazati da se neosnovano žalitelj poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5, jer je u tom predmetu riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojima je bio ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je bila vezana glavnica, te ugovorna kamata koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, koju su banke mijenjale, ono što je bitno za ovu pravnu stvar, bez ugovorenih parametara, samim obavješćivanjem o promjeni, o čemu nije pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost ugovorne odredbe. Dakle, u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što ovdje očito nije slučaj.“

5. Isto shvaćanje, ali u pogledu kredita u kunama, zauzeo je i Županijski sud u Bjelovaru u obrazloženju presude poslovni broj Gž-486/2019 od 28. studenog 2019. godine u kojoj je odlučivao o žalbama protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 502/2018 od 10. prosinca 2018. godine te navodi: „Nije sporno da je predmetnoj parnici prethodio kolektivni spor radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem su donesene pravomoćne presude - presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2012. godine, djelomično potvrđena (glede promjenjivosti ugovorne kamate) presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ova presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt249/14 od 09. travnja 2015. godine. Međutim, predmet navedenog kolektivnog spora je bila zaštita kolektivnih interesa potrošača koju je tužitelj zahtijevao u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i to glede odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika. Izreka prvostupanjske presude, kojom je navedena zaštita i pružena tužiteljima, čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača (i glede valutne klauzule i glede promjenjivosti ugovorne kamate) vezano za ugovore o kreditima u kojima je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. Stoga nema nikakve sumnje da se pravomoćne presude u navedenom kolektivnom sporu ne odnose na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu u kojima je glavnica valutnom klauzulom vezanu uz neku drugu valutu, ili koji su proizašli iz ugovora o kreditima zaključenim u domaćoj valuti (u kunama). Slijedom toga treba reći da pravomoćne presude donesene u navedenom kolektivnom sporu nemaju nikakvog pravnog utjecaja na predmetnu parnicu u kojoj tužitelj traži pravnu zaštitu po ugovoru o kreditu zaključenom u domaćoj valuti - u kunama, zbog čega se niti tužitelj, temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, može u predmetnoj parnici pozivati na pravna shvaćanja izražena u odlukama iz navedenog kolektivnog spora, niti je sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.118. Zakona o zaštiti potrošača - NN broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), vezan pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.“

6. U ovoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu odobren u eurima te da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način dažele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da se tužitelj ne može prilikom pokretanja ovog parničnog postupka opredijeliti za režim zaštite kolektivnih prava potrošača, pozivajući se u skladu s načelom dispozitivnosti na presudu VTSRH posl. br. Pž-7129/2013. Isto tako, tužitelj ne može temeljem iste presude implicirati ništetnost odredbe o načinu podešavanja kamatne stope, niti iz njegovih navoda proizlazi ništetnost te odredbe. Tuženik ističe da tužitelj ničime nije dokazao niti obrazložio da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, već svoje navode samo potkrjepljuje pogrešno se pozivajući na cit. presude. Stoga je razvidno da niti ne postoji osnova temeljem koje tužitelj traži isplatu navedenog iznosa. U prilog iznesenom tuženik dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Rijeci od 12. lipnja 2019. godine poslovni broj Gž-2260/2018 kojom je utvrđeno da se na kredit koji nije ugovoren u valuti CHF ne odnose učinci kolektivne zaštite, što znači da prvostupanjski sud u takvim postupcima treba provesti dokazni postupak u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka i utvrditi činjenično stanje u odnosu na konkretan ugovor o kreditu te se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

7. Nastavno na neprimjenu utvrđenja iz kolektivnog spora, tužitelj opreza radi ističe i da je odredom članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

8. Nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Predmetna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne može biti razlog za prekid zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, a kako to proizlazi iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine (iako se radi o odluci koja je po stajalištu tuženika sporna, ali koja u trenutnim okolnostima predstavlja odluku u kojoj je revizijski sud zauzeo određeno shvaćanje). Naime, revizijski sud je izrazio stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa vezano za ugovore o kreditu u CHF došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, kao i da zastara individualnih restitucijskih zahtijeva počinje teći ispočetka (od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe). Stav revizijskog suda da se prekid zastare odnosi samo na kredite u CHF, a ne i na druge valute, potvrđuje, vezano za kredit u kunama, Županijski sud u Bjelovaru u obrazloženju gore citirane presude poslovni broj Gž-486/2019 od 28. studenog 2019. godine u kojoj u odnosu na prigovor zastare tražbine izjavljen od strane tuženika navodi: „Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo pri ocjeni prigovora zastare i da stoga nije bilo moguće dosuditi tužitelju cijeli navedeni iznos, jer je dio tog utuženog iznosa u zastari. S obzirom na već naprijed navedeni stav ovog drugostupanjskog suda - da pravomoćne presude donesene u vođenom kolektivnom sporu nemaju nikakvog pravnog utjecaja na predmetnu parnicu u kojoj tužitelj traži pravnu zaštitu po ugovoru o kreditu zaključenom u domaćoj valuti - u kunama, to onda ni pokretanje navedenog kolektivnog spora 4. travnja 2012. godine nije u smislu odredbe čl.241. ZOO/05 ni dovelo do prekida zastare tužiteljeve tražbine, a kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja, i na što u žalbi s pravom ukazuje tuženik.“ Isto shvaćanje za kunske kredite zauzeo je i Županijski sud u Rijeci u prethodno citiranoj presudi poslovni broj Gž-2260/2018 od 12. lipnja 2019. godine: „Nadalje, budući da se na tužiteljicu ne odnose učinci kolektivne tužbe, o tome mora prvostupanjski sud voditi računa i prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare.“ Stoga, obzirom da se kolektivni spor ne primjenjuje na ovaj ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, tuženik ukazuje i na sljedeće odredbe materijalnog prava i sudsku praksu revizijskog suda koju je potrebno primijeniti. Odredbom članka 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Odredbom čl. 225. ZOO- a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je posljedica ništetnosti i to na način da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Iz ustaljene prakse revizijskog suda proizlazi da zastarijevanje kod ništetnosti počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom konkretnom slučaju, a s obzirom na prirodu obveze vraćanja kredita tužitelja (plaćanja anuiteta), početak tijeka zastare trebao bi se računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da se na ovaj konkretni slučaj ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora pa tako niti stajalište VSRH- a izraženo u odluci Rev-2245/17, već pravna stajališta VSRH-a izražena u prethodno navedenim odlukama, za zaključiti je da se na potraživanja tužitelja ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, koji se ima računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Stoga, cijeneći okolnost da predmetna tužba podnesena dana 20.03.2025. godine, dok je utuženo razdoblje od 01.04.2008. pa do 31.07.2015. godine, to tuženik ističe da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

9. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati naugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

10. Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos. U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.” U odnosu na EUR kredite, navedeno je slijedeće: “U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženoga u EUR, primjeni će se 6M NRS1 za EUR.”

11. Dakle, počevši od 01.01.2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M NRS1 za EUR), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio. Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12.

12. Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. Pž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 7.00% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj i tuženik su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovali svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (DI, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

13. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

14. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnimpobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

15. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

16. Tužitelj predmetnom tužbom s osnove navodne ništetnosti odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zahtijeva isplatu iznosa od 436,11 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23.08.2007. godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga, dok ne spori visinu naknade. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

17. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (KI protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

18. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje AI prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

19. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2007. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 18 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

20. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 23.08.2007. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

21. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

22. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao financijsku dokumentaciju (list 6-7, 10, 127-128, 139-157 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 8-9 spisa), otplatna tablica (list 11-16 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 17-21 spisa), promet po kreditu (list 22-36 spisa), sudsku praksu (list 58-85, 91-126, 129-133, 166-184, 187-190 spisa), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću (list 197-207 spisa), saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 02.04.2026. godine (list 222-223 spisa).

23. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

24. Sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu broj 3208629693/07 od 27.07.2007. godine te je utvrdio da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita te tuženika kao banke kreditora. Istim Ugovorom je banka dala tužiteljici na raspolaganje iznos od 35.0900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti u svrhu kupnje poslovnog prostora. Rok otplateje180 mjeseci, a čl. 2 Ugovora je određeno da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.

25. Tužiteljica je u svom usmenom iskazu danom na ročištu dana 2.4.2026. iskazala kako je predmetni kredit podigla u svrhu kupnje poslovnog prostora, taj prostor iznajmljuje. Nije imala firmu niti obrt na sebi. Banku tuženika odabrala je obzirom je tamo primala plaću. Prilikom podizanja kredita u banci je nisu upozorili da bi kamatna stopa mogli značajno porasti tijekom otplatnog razdoblja. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Ne sjeća se točno kolika joj je bila početna rata, ali zna da je tijekom otplatnog razdoblja značajno porasla. Banka je nije kontaktirala već je jednostrano povisila kamatnu stopu, a ona je o tome dobila samo obavijest. Kredit je osobno otplaćivala putem trajnog naloga. Išla je kod javnog bilježnika ovjeriti kredit, a tamo se sve svelo na potpisivanje ugovora. Prilikom podizanja kredita vidjela je da ugovor sadrži i odredbu o naknadi, ali joj u banci nisu ništa objašnjavali koja je svrha te naknade i koji će troškovi biti podmireni s njome. Ugovor o kreditu je napisala banke jednostrano, a ona ga je samo mogla prihvatiti, potpisati ili odbiti.

26. Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit realizirala kod tuženika radi kupnje nekretnine te da istu nije koristila za profesionalni rad. Sud je iz iskaza utvrdio da tuženik nije tužiteljici objasnio sve rizike koji mogu nastati uvezano uz ugovaranje promijenjive kamatne stope niti je s njom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora već je isti jednostrano napisao i ponudio tužiteljici na potpis. Vezano uz naknadu koje je tužiteljica platila prilikom sklapanija Ugovora, sud je utvrdio da je tuženik jednostrano unio tu obvezu u Ugovor koji je jednostrano napisao te da tužiteljica zapravo niti nije mogla pregovarati o istom jer joj je naknada nametnuta kao obvezna ako hoće sklopiti navedeni Ugovor. Isto tako je sud utvrdio da banka tužiteljici nije objasnila koja je svrha tih naknada i koji se eventualni troškovi njima podmiruju.

27. Vezano uz promjenjivu kamatnu stopu sud smatra da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

28. Što se tiče rezultata sudskog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača na koji se poziva tužitelj, a protiv čije primjene ustaje tuženik, sud naglašava da navedenu tematiku sud nije koristio kao prethodni postupak već kao pomoćno sredstvo radi objašnjenja stava ovog suda vezano uz tematiku promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke koja je i sastavila ugovor o kreditu.

29. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama bitno je istaknuti da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

30. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

31. Ovaj postupak značajan je iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

32. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati niti je tužitelj na to mogao imati bilo kakav utjecaj.

33. Sud je u ovom postupku je utvrdio da je tužiteljica pročitala ugovor obzirom da je vidjela odredbu o naknadi što je sama iskazala te nije izjavila da joj je nešto bilo nejasno, međutim razumljivo je, životno i logično da je tužiteljica postupala s povjerenjem u tuženika kao renomiranu bankarsku instituciju u kojoj i prima plaću, vjerovala navodima službenika s kojim su bili ugovarani svi bitni elementi tog ugovora i razumno je bilo očekivati da će od tuženika dobiti upozorenje u odnosu na te bitne elemente, što odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zasigurno jest. Upravo suprotno, analizom iskaza tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da tuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužiteljicu na razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da tuženik nije pružio tužiteljici niti objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope, niti su ikada precizno navedeni kriteriji ili parametri koji su doveli do takvog povećanja.

34. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju, a niti je ikada uslijedilo obrazloženje ili bio upoznavanje s parametrima koji dovode do navedenih promjena.

35. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno pa stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva.

36. Dakle, neovisno o tome što pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača nema izravnu primjenu u smislu čl. 502c ZPP-a, u ovom postupku na temelju provedenih dokaza sud svakako nalazi utvrđenim da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tužitelja kao korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, s tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedeno je svakako imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

37. Osim toga, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

38. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom i svim sličnim predmetima, sud na temelju provedenog dokaznog postupka nalazi utvrđenim da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan primjenom članka 87. Zakona o zaštiti potrošača.

39. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan dio članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika.

40. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. a pročitao je i cjelokupnu financijsku dokumentaciju te sam Ugovor.

41. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor dana 27. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208629693/07, kreditna partija 7103553845 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 35.900,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, rok otplate je 180 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima, promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,00% godišnje, korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 1. listopada 2007., a sljedećih (u pravilu) svakog prvog dana u mjesecu, otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti 318,39 EUR obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 23. kolovoza 2007. godine.

42. Slijedom naprijed navedenog sud je utvrdio da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze (1. rujna 2022.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 3.423,84 EUR. Isto tako je sud temeljem provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva 23. kolovoza 2007. naplaćen iznos od 436,11 EUR. Na ročištu koje je održano dana 02. travnja 2026. godine stanke su izjavile da nemaju prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

43. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

44. Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 299,95 EUR koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita te je isti iznos dosudio tužitelju zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci ove presude.

45. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

46. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, a od 01.01.2023. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO- a (NN 114/22 i NN 156/22).

47. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, valja ukazati da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. stavak 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž- 1996/19 od 14. rujna 2020. i dr.).

48. Kako tužitelj upravo ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti gore navedene ugovorne odredbe, koji zahtjev sud prihvaća kako je to ranije obrazloženo, to je utvrđen neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je to navedeno u izreci ove presude.

49. Na kraju ovog dijela sud je vezano uz prigovor preinake tužbenog zahtjeva ovaj sud upozorava da neovisno što je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev povišenjem istog tijekom postupka, a koji je ovaj sud svojim rješenjem dopustio smatrajući istu preinaku svrsishodnom za rješavanje prijepora između stranaka, zbog toga nije došlo do zastare za taj povišeni dio tužbenog zahtjeva jer je do prekida zastare došlo već samim podnošenjem tužbe (tako i VSRH u Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. godine).

50. Vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita sud je utvrdio slijedeće.

51. Odredbom čl. 2 al. 7 Ugovora o namjenskom kreditu određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Zatim, temeljem dokumentacije u spis u temeljem provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) u iznosu 436,11 EUR dana 23. kolovoza 2007. godine. Time je sud utvrdio vrstu, datum i visinu naplaćenih naknada u ovoj pravnoj stvari.

52. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se ista nije profesionalno bavila gospodarskom djelatnošću kada je kupovala navedenu nekretninu sa sredstvima predmetnog kredita te da u to vrijeme nije imala obrt ili firmu na sebi. Isto tako je iz iskaza tužiteljice sud ustvrdio da banka nije dala gotovo nikakva objašnjenja tužiteljici o kakvoj se naknadi radi, zašto je ona unesena u ugovor od strane tuženika kao banke i koja je njena svrha. Tako tužiteljica od banke nije dobila nikakvu informaciju koji će troškovi biti plaćeni tom naknadom i zašto.

53. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade iz čl. 2 Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C- 26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

54. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe ulazne naknade iz čl. 2 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

55. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

56. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

57. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

58. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi o ulaznoj naknadi iz čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužiteljici nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njima podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 436,11 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.08.2007. godine pa do isplate, odnosno od dana naplate pa do isplate.

59. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

60. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) te naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

61. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

62. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).

63. Sud je tužiteljici priznao trošak zahtjeva u mirnom postupku sa 200,00 EUR, trošak sastava tužbe od 04.06.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka do 03.07.2025. 10.07.2025. i 07.01.2026. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 03.09.2025. i 02.04.2026. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 1.400,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr. 46) u iznosu od 350,00 EUR, trošak financijskog vještačenja od 500,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 37,91 EUR i na presudu do 37,91 EUR pa sveukupni trošak tužiteljice iznosi 2.325,82 EUR. Navedeni iznos je sud dosudio tužiteljici na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.

66. Sud tužiteljici nije priznao troška sastav podneska od 04.06.2025. godine kojim je dostavljena uplatnica o pristojbi te trošak sastava podneska od 15.09.2025. godine kojim je dostavljena uplatnica za vještačenje, obzirom da te radnje nisu bile neophodne za vođenje postupka.

65. Tužiteljici je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 i 8 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužiteljici od 29. travnja 2026. godine pa do isplate.

66. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 29. travnja 2026. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika