Posl. broj: P-695/2023-37

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vladimiru Peneziću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku LR i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika Eme Pištelek Hren, odvjetnice iz Zagreba, 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a j u se tužbeni zahtjevi koji glase:

"I. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u čl. 2. st. 2. Dodatka broj 1 Ugovoru o kreditu br. 068-50-1870935, od 30. ožujka 2006., sklopljen između tužitelja AR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa] (ranije: Petrinjska 59), OIB: 53056966535, a koja glasi: „Kredit (glavnica i kamata) se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, sukladno odredbama Osnovnog ugovora.“, te se utvrđuje da ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.249,19 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos, i to:

na iznos od 10,20 EUR od 01.11.2008. do isplate

na iznos od 13,73 EUR od 01.01.2009. do isplate

na iznos od 16,27 EUR od 01.02.2009. do isplate

na iznos od 17,43 EUR od 01.03.2009. do isplate

na iznos od 14,26 EUR od 01.04.2009. do isplate

na iznos od 14,86 EUR od 01.05.2009. do isplate

na iznos od 10,01 EUR od 01.06.2009. do isplate

na iznos od 6,45 EUR od 01.07.2009. do isplate

na iznos od 7,40 EUR od 01.08.2009. do isplate

na iznos od 9,28 EUR od 01.09.2009. do isplate

na iznos od 9,11 EUR od 01.10.2009. do isplate

na iznos od 7,21 EUR od 01.11.2009. do isplate

na iznos od 10,78 EUR od 01.12.2009. do isplate

na iznos od 13,64 EUR od 01.01.2010. do isplate

na iznos od 17,71 EUR od 01.02.2010. do isplate

na iznos od 16,78 EUR od 01.03.2010. do isplate

na iznos od 22,30 EUR od 01.04.2010. do isplate

na iznos od 21,25 EUR od 01.05.2010. do isplate

na iznos od 23,29 EUR od 01.06.2010. do isplate

na iznos od 40,97 EUR od 01.07.2010. do isplate

na iznos od 37,33 EUR od 01.08.2010. do isplate

na iznos od 48,44 EUR od 01.09.2010. do isplate

na iznos od 44,60 EUR od 01.10.2010. do isplate

na iznos od 38,43 EUR od 01.11.2010. do isplate

na iznos od 51,46 EUR od 01.12.2010. do isplate

na iznos od 68,04 EUR od 01.01.2011. do isplate

na iznos od 56,30 EUR od 01.02.2011. do isplate

na iznos od 60,42 EUR od 01.03.2011. do isplate

na iznos od 55,18 EUR od 01.04.2011. do isplate

na iznos od 56,12 EUR od 01.05.2011. do isplate

na iznos od 78,35 EUR od 01.06.2011. do isplate

na iznos od 80,51 EUR od 01.07.2011. do isplate

na iznos od 99,09 EUR od 01.08.2011. do isplate

na iznos od 89,55 EUR od 01.09.2011. do isplate

na iznos od 79,10 EUR od 01.10.2011. do isplate

na iznos od 76,74 EUR od 01.11.2011. do isplate

na iznos od 75,94 EUR od 01.12.2011. do isplate

na iznos od 80,85 EUR od 01.01.2012. do isplate

na iznos od 85,12 EUR od 01.02.2012. do isplate

na iznos od 85,69 EUR od 01.03.2012. do isplate

na iznos od 82,74 EUR od 01.04.2012. do isplate

na iznos od 84,73 EUR od 01.05.2012. do isplate

na iznos od 86,10 EUR od 01.06.2012. do isplate

na iznos od 83,80 EUR od 01.07.2012. do isplate

na iznos od 84,40 EUR od 01.08.2012. do isplate

na iznos od 82,68 EUR od 01.09.2012. do isplate

na iznos od 78,96 EUR od 01.10.2012. do isplate

na iznos od 82,93 EUR od 01.11.2012. do isplate

na iznos od 84,83 EUR od 01.12.2012. do isplate

na iznos od 83,50 EUR od 01.01.2013. do isplate

na iznos od 76,01 EUR od 01.02.2013. do isplate

na iznos od 82,37 EUR od 01.03.2013. do isplate

na iznos od 82,93 EUR od 01.04.2013. do isplate

na iznos od 79,42 EUR od 01.05.2013. do isplate

na iznos od 71,76 EUR od 01.06.2013. do isplate

na iznos od 71,57 EUR od 01.07.2013. do isplate

na iznos od 73,45 EUR od 01.08.2013. do isplate

na iznos od 76,46 EUR od 01.09.2013. do isplate

na iznos od 80,64 EUR od 01.10.2013. do isplate

na iznos od 78,48 EUR od 01.11.2013. do isplate

na iznos od 80,01 EUR od 01.12.2013. do isplate

na iznos od 81,74 EUR od 01.01.2014. do isplate

na iznos od 82,81 EUR od 01.02.2014. do isplate

na iznos od 85,08 EUR od 01.03.2014. do isplate

na iznos od 84,34 EUR od 01.04.2014. do isplate

na iznos od 81,82 EUR od 01.05.2014. do isplate

na iznos od 81,02 EUR od 01.06.2014. do isplate

na iznos od 81,38 EUR od 01.07.2014. do isplate

na iznos od 84,24 EUR od 01.08.2014. do isplate

na iznos od 86,64 EUR od 01.09.2014. do isplate

na iznos od 86,14 EUR od 01.10.2014. do isplate

na iznos od 88,22 EUR od 01.11.2014. do isplate

na iznos od 89,63 EUR od 01.12.2014. do isplate

na iznos od 88,80 EUR od 01.01.2015. do isplate

na iznos od 89,93 EUR od 01.02.2015. do isplate

na iznos od 89,93 EUR od 01.03.2015. do isplate

na iznos od 89,93 EUR od 01.04.2015. do isplate

na iznos od 89,93 EUR od 01.05.2015. do isplate

na iznos od 89,93 EUR od 01.06.2015. do isplate

na iznos od 89,93 EUR od 01.07.2015. do isplate

na iznos od 89,93 EUR od 01.08.2015 do isplate

na iznos od 89,93 EUR od 01.09.2015. do isplate

na iznos od 89,93 EUR od 01.10.2015. do isplate

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa stopom zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 565,62 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa stopom zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II. O d b i j a se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

III. N a l a ž e s e tužitelju AR da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 2.250,00 EUR (dvijetisućudvijestopedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 104,60 EUR (stočetiri eura i šezdeset centi).

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 14. lipnja 2023. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu br. 068-50-1870935 (dalje: Osnovni ugovor) na iznos od 35.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan dospijeća, sa redovnom kamatom od 3% godišnje. Potom je 30. ožujka 2006. sklopio s tuženikom Dodatak Ugovora o kreditu radi konverzije neotplaćenog iznosa kredita iz Osnovnog ugovora iz EUR u CHF. Odredbom čl. 2. st. 1. Dodatka Ugovora o kreditu ugovoreno je slijedeće, cit.: „Ugovorne strane su suglasne da neotplaćena glavnica kredita iz članka 1. ovog dodatka iznosi 47.112,20 CHF (četrdesetisedamtisućastotinuidvanaestzarezdvadeset) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća.“ Nadalje je st. 2. istog članka određeno kako se kredit (glavnica i kamata) otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Prema otplatnom planu koji je tuženik prikazao tužitelju pri sklapanju Dodatka Ugovora o kreditu, anuitet kredita iznosio je 361,62 CHF, počevši od 31.03.2006. Tijekom otplatnog razdoblja mijenjao se CHF tečaj po osnovi kojoj se obračunavao anuitet, tako da je od dana sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, kada je CHF tečaj iznosio 4,653524 kuna, do dana konverzije kredita natrag u EUR valutu 01.12.2016. tečaj CHF kao najviši dosegao čak 6,51234 kuna. Stoga su otplatne rate iznosile znatno više od prvotno obračunatog iznosa uz otplatni plan po Dodatku ugovora o kreditu, a i Osnovnom ugovoru. Slijedom navedenog, primjenjujući Dodatak ugovora o kreditu kojim je određena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, odnosno primjenjujući valutnu klauzulu, tuženik je do dana otplate kredita naplaćivao od tužitelja više iznose anuiteta od iznosa početnog anuiteta prikazanog otplatnim planom na dan sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, a i nego što bi bili prema Osnovnom ugovoru. Tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu propustio informirati tužitelja kao potrošača o odlučnim činjenicama vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, i to: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone bio gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Opisanim propuštanjem informiranja tužitelja te trivijaliziranjem rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo konkretnim i znatno osjetnim povećanjem anuiteta otplate kredita za tužitelja. Stoga je Dodatak ugovora o kreditu, značenja CHF valutne klauzule, nepošten, pa time i ništetan, sukladno utvrđenju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž6632/2017 od 14.06.2018. Predmetnim presudama odlučeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN, broj 96/03; dalje: ZZP/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, dalje: ZOO). Temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, dalje ZZP/14), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ZZP/07, presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dakle obvezuju i naslovni sud u ovom postupku. Nadalje, sukladno čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Presuda donesena u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosi se na razdoblje sklapanja ugovora o kreditima od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je 30. ožujka 2006., čime je isti sklopljen u periodu obuhvaćenom gore navedenom presudom. Stoga je Naslovni sud vezan za prethodno navedena pravomoćna utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelj poziva u predmetnoj tužbi. No, čak i neovisno o odredbama čl. 118. ZZP/14, odnosno čl. 138. a ZZP/07 te čl. 502.c ZPP, Dodatak ugovora o kreditu u prethodno citiranom dijelu je i dalje nepošten te ništetan, a u skladu s odredbama čl. 81., 84. i 87. ZZP/03 te čl. 4. ZOO/05, budući se o ugovaranju CHF valutne klauzule nije pojedinačno pregovaralo, ista nije razumljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom gore navedenog razvidno proizlazi da je Dodatak ugovora o kreditu nepošten i ništetan bilo pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a bilo da se nepoštenje istog posebno utvrđuje u ovom postupku. Nepoštena odredba je ništetna od samog početka što znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je od njega primio po osnovi primjene Dodatka ugovora o kreditu odnosno dužan mu je vratiti razliku anuiteta koja je nastala ugovaranjem vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarskog franka, CHF. Ugovaranjem valutne klauzule CHF, a u nedostatku potrebnog informiranja tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti prije i u vrijeme zaključenja Dodatka ugovora o kreditu, tužitelj je posljedično platio tuženiku više iznose anuiteta od onih koji su utvrđeni otplatnim planom prezentiranom tužitelju pri sklapanju Dodatka ugovora o kreditu, pa i Osnovnog ugovora. Prema izračunu koji je tužitelj proveo proizlazi da je tuženik tijekom otplate temeljem ništetnog Dodatka ugovora o kreditu stekao bez osnove razliku između anuiteta koji su ugovoreni prema Osnovnom ugovoru o kreditu i anuiteta koji su naplaćeni temeljem promjene tečaja CHF u ukupnom iznosu od 5.249,19 EUR/39.549,88 kuna. Stoga, tužitelj na ime preplaćenog iznosa potražuje iznos od EUR/39.549,88 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, a kako se potražuje točkom II. tužbenog zahtjeva. Tuženik je izvršio konverziju kredita natrag u EUR valutu te je tužitelj dana 1. veljače 2016. sklopio Dodatak broj konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 068-50-1870935 (dalje: Dodatak EUR), a kojim je izmijenjena valutna obveza u EUR, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Tužitelj ističe kako ima pravni interes za vođenjem ove parnice jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor odnosno odredba ugovora, ne postaju valjanu ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Uostalom, Dodatkom EUR tuženik nije naknadio tužitelju preplatu kredita koju je stekao bez osnove ugovaranjem CHF valutne klauzule odnosno sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu niti je za preplaćeni iznos smanjio glavnicu kredita. Štoviše, tuženik je postupao kao da ugovorena CHF valutna klauzula nije nepoštena ništetna odnosno kao da je Dodatak ugovoru o kreditu valjan te je izvršio konverziju preostale glavnice kredita na način da je tužitelju obračunao previsoki iznos glavnice. Prema izračunu tužitelja, tužitelju je pri konverziji obračunata preostala glavnica kredita u iznosu koji je za 565,62 EUR/4.261,67 kuna viši od obračuna tuženika uzevši u obzir promjene tečaja CHF-a, a zbog ništetnosti Dodatka ugovora o kreditu. Stoga je uz anuitete iz toč. 6. ove tužbe, a koje je tužitelj preplatio tuženiku do dana konverzije, tuženik zbog primjene ništetnog Dodatka ugovora o kreditu, s danom konverzije uračunao tužitelju veću glavnicu za iznos od 565,62 EUR/4.261,67 kuna, a koji je tužitelj već prije konverzije podmirio tuženiku pa isti točkom III. tužbenog zahtjeva potražuje razliku uvećane glavnice. S obzirom da izračun preplaćenog iznosa zahtijeva veći stupanj stručnosti nego što ga ima tužitelj, zadržava se pravo urediti tužbeni zahtjev, nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost preplate po osnovi promjene tečaja CHF. Slijedom navedenog, a obzirom da je tuženik temeljem ništetnog Dodatka ugovora o kreditu stekao bez osnove iznose koje je tužitelj preplatio, tužitelj je postavio tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu br. 068-50-1870935 od 30. ožujka 2006. te za posljedičnu isplatu iznosa od 5.249,19 EUR/ 39.549,88 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u tužbi te iznosa od 565,62 EUR/ 4.261,67 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 16.04.2003. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 068-50-1870935 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti EUR 35.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,00 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Stranke su dana 30.03.2006.g. sklopile DODATAK broj 1 Ugovoru o kreditu br. 06850-1870935, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u EUR, u kunski kredit s valutnom klauzulom CHF, dok su dana 01.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV- 01/2016 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na mjesnu nadležnost navodi da Zakon o parničnom postupku propisuje mogućnost stranaka da ugovore mjesnu nadležnost pa je iz čl. 13. Ugovora o kreditu broj 068-50-1870935 ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora. Iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020.g. Su IV – 380/2020 proizlazi da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke ništetna tek uvjetno i to ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Mjesna nadležnost propisana je čl. 46., a u vezi s čl. 48. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika. Budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no odluku o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu. Tuženik nadalje u cijelosti se osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima određuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da je tužitelj bivši djelatnik RBA banke, a što je vidljivo u čl. 3. Ugovora o kreditu, namjena: „Stambeni kredit za djelatnike RBA banke – dovršenje stana“. S obzirom na navedeno, jasno je da tužitelj nije prosječan potrošač! Tužitelj je bio upoznat sa svim okolnostima vezanim uz valutu CHF. Također, tužitelj je ugovorio i povoljnije uvjete kreditiranja u odnosu na druge klijente za cijelo vrijeme trajanja ugovora, dakle isti je imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o svim odredbama Ugovora. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. U odnosu na provedenu konverziju, tuženik ističe da je člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 01.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. Tužitelj je podneskom od 13. lipnja 2024. specificirao deklaratorni tužbeni zahtjev tako da traži utvrđenje ništetnosti samo odredbe sadržane u članku 2. st. 2. Dodatka broj 1 Ugovor u kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula.

5. Tuženik je na pripremnom ročištu 24. listopada 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos koji je tuženiku priznat konverzijom (3.122,17 EUR) i za iznos eventualne negativne tečajne razlike i manje plaćene kamate, a tužitelj je u odnosu na to istaknuo prigovor zastare.

6. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, kao u izreci presude, podneskom od 2. srpnja 2025.

7. Tuženik se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu protivi, a podneskom od 6. listopada 2025. se, među ostalim, protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva jer je tužitelj u tužbi tražio utvrđenje ništetnosti cijelog Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu. Osim toga, "ukazuje da u konkretnom slučaju nije niti potrebno isticati prigovor radi prebijanja" te u svakom slučaju smatra da tužitelja valja odbiti sa tužbenim zahtjevom, posebice u odnosu na iznos kojim mu je priznat konverzijom, odnosno 3.122,17 eura.

8. Tuženik se navedenim podneskom neosnovano protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Naime, tužitelj je tužbu na opisani način djelomično povukao još podneskom od 13. lipnja 2024. kojeg je tuženik primio 14. lipnja 2024. te se u roku od 15 dana nije protivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe pa se, sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), smatra da je na isto pristao.

9. Tuženikovi navodi u odgovoru na tužbu u pogledu mjesne nadležnosti su bespredmetni budući da tuženik niti nije podnio takav prigovor već odluku o mjesnoj nadležnosti "prepušta sud", a tužitelj je tužbu i podnio općemjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (čija ja nadležnost i ugovorena člankom 13. ugovora o kreditu).

10. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj 068-50-1870935 od 16. travnja 2003., dodatak broj 1 ugovoru o kreditu broj 068-50-1870935 od 30. ožujka 2006., otplatni plan kredita s valutom klauzulom u CHF, pregled izvršenih uplata, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 12. studenoga 2015., dodatak broj KONV— 01/2026. ugovoru o kreditu broj 068-50-1870935 od 1. veljače 2016., izjava o prihvatu izračuna konverzije od 22. siječnja 2016.; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja mr. sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o., te je saslušana tužitelj.

11. Tuženik je na ročištu 27. listopada 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka JR, a na ročištu 9. prosinca 2025. i od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka FR.

12. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

13. Tužbeni zahtjevi su neosnovani.

14. Nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom 16. travnja 2003. sklopila ugovor o kreditu broj 068-50-1870935, kojim ju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 EUR, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s namjenom definirano kao: "stambeni krediti za djelatnice RFB – dovršenje stana"; s redovnom kamatom od 5 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate od 180 mjeseci;

- da su stranke 3. ožujka 2006. sklopile dodatak broj 1 ugovoru o kreditu broj 068-50- 1870935 kojim utvrđuje da na dan sklapanja tog dodatka preostalo nepodmireno dugovanje korisnika kredita po osnovnom ugovoru iznosi na ime glavnice 29.942,93 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjeg tečaju kreditora na dan dospijeća te da nema dospjelih nepodmirenih obveza pa taj dodatak sklapaju radi konverzije neotplaćenog iznosa kredita iz EUR u CHF, na način da su ugovorne stranke suglasne da neotplaćena glavnica kredita iznosi 47.112,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća te se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, sukladno odredbama Osnovnog ugovora, a redovna kamata utvrđuje se počevši od 01. 03. 2006. u visini od 2 % godišnje, promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 1. veljače 2016. sklopile dodatak broj KONV-01 ugovora o kreditu broj 068-50-1870935, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona.

15. Sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno je li ništetna odredba čl. 2. st. 2. dodatak broj 1 ugovoru o kreditu broj 068-50-1870935 sklopljenoga 30. ožujka 2006. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te kakvi su učinci sklopljenog dodatak broj KONV-01 ugovora o kreditu broj 068-50-1870935 kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao kredit za dovršetak stana i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 EUR-a. Kredit je uredno otplaćivao i onda mu je banka nakon nekog vremena ponudila izmjenu ugovora o kreditu, odnosno konverziju u protuvrijednosti CHF. On je to prihvatio ali onda su s vremenom rate počele sve više rasti ali je nekako izdržao sve dok nije ponovno došlo do konverzije. To je otprilike sve što ima za reći. Na posebno pitanje suda odgovara da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2003. godine bio direktor tuženikove poslovnice u Dubrovniku, a taj je posao radio i u vrijeme sklapanja dodatka tom ugovoru 2006. godine. Radilo se o kreditima za djelatnike banke. Radilo se o nešto povoljnijim kreditima u odnosu na ostale klijente koji nisu bili zaposlenici banke. Po tom ugovoru 2003. godine kamatna stopa mu je bila 5% a za ostale klijente bila je oko 6 i nešto. Kad je rekao da mu je banka ponudila promjenu valute u CHF, mislio je na to da je banka nudila svim zaposlenicima koji su bili korisnici kredita u to vrijeme takve promjene. Krediti za zaposlenike banke inače su se odobravali u centrali u Zagrebu te je tako dobio i ponudu za sklapanje dodatka ugovora kojim mu se promijenila valuta u CHF. On je to iz početka i zanemario i onda ga je nakon nekog vremena nazvala JR koja je radila u Zagrebu na odobravanju takvih kredita te mu je rekla da je među rijetkima i zadnjima koji se nisu još odlučili na tu promjenu i govorila mu je da bi to bilo dobro i za njega i za banku. On se onda ipak odlučio na to te je potpisao dodatak tom ugovoru kojim je promijenjena valuta tog kredita u CHF. Koliko mu je poznato, drugim klijentima koji nisu bili zaposlenici banke, banka to nije na taj način sama nudila već su to oni mogli tražiti od banke. Kao direktor tuženikove poslovnice on je naravno razumio sadržaj i prvog ugovora i tog dodatka ali kao direktor nije kreirao proizvode banke i uvjete kreditiranja, već je to radila uprava odnosno stručne službe, a zadatak direktora je da se bavi prodajom proizvoda banke i u tome je bio uspješan. Sukladno tome nije niti preispitivao da li su ti uvjeti po kreditu zakoniti. Poslije se pokazalo da je promjena valute za njega bila nepovoljna, a mijenjala se i kamatna stopa. Od te promjene kamatna stopa bila mi je 2 %, a za ostale klijente bila je čini mu se 3 % za ugovore u CHF. Stope su poslije i rasle. Krediti u CHF odobravali su se i u njegovoj poslovnici i poznato mu je da zaposlenici banke koji su radili na sklapanju tih ugovora s klijentima, klijente nisu upozoravali na nekakve rizike sklapanja takvih ugovora. Radilo se, naime, o proizvodu koji je trebalo prodati i to su radile sve banke, a njihova banka nije bila niti prva. Tako je i on kao direktor poslovnice išao u jedno jedinicu lokalne samouprave i nagovarao ih da kredit koji su imali u kunama konvertiraju u CHF; nakon dosta nagovaranja oni su na to pristali, a to se poslije pokazalo lošim. Na posebno pitanje svoje punomoćnice, odgovara da mu je dodatak ugovora dan "uzmi ili ostavi", kao što je već rekao, ponuda s tim dodatkom mu je poslana i bez njegovog traženja te je taj dodatak bio sastavljen od banke i potpisan od strane banke, a on ga je samo mogao potpisati ili ne i nije mogao ništa mijenjati. Ugovor je potpisao u Dubrovniku kod javnog bilježnika te je poslan u Zagreb tako da osobno tamo nije išao. Nakon sklapanja tog dodatka rate kredita počele su sve više rasli pa se to sve više odrazilo na njegovo financijsko i zdravstveno stanje. Nije mu bila upitna ispravnost smjernica i uputa uprave banke, a bio je i učen da kao direktor mora davati i primjer drugim zaposlenicima. I zaposlenici pravnih osoba, klijenata banke imali su mogućnost povoljnijeg kreditiranja po uvjetima koje je banka propisala. Za zaposlenike banke bili su isti kreditni uvjeti. Na posebno pitanje punomoćnice tuženika odgovara da mu je ponuda sa dodatkom ugovora došla poštom u banku. Možda je prošlo i dva mjeseca od kad je to primio pa dok ga je zvala kolegica JR. Potpisani ugovor vratio je banci dan-dva nakon tog razgovora. Kao što je rekao, dodatak ugovora sastavljen je od banke i o tom sadržaju bi trebalo pitati banku; on na njega nije utjecao. Kad je rekao da zaposlenici banke, pa ni on, nisu klijente upozoravali na rizike CHF ponavlja da nisu; da smo trebali prodati proizvod, a u to vrijeme ni on nije bio svjestan mogućih rizika odnosno rasta tečaja ali mu se čini da su neki na višim razinama u bankama ipak nešto znali. I on i ostali zaposlenici banke koji su radili na prodaji odnosno ugovaranju ovakvih kredita, educirani su na isti način i zadaća im je bila što više takvih proizvoda prodati.

17. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema razloga sumnjati u njegovu istinitost, ali taj iskaz nije odlučan zbog pravnih učinaka konverzije, koji će biti obrazloženi u nastavku.

18. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

21. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.

22. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

23. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.

24. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.

25. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.

26. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.

27. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.

28. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

29. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).

30. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".

31. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).

32. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

33. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.

34. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.

35. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe. Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.

36. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

37. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.

38. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:

Prvo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo

na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Drugo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom

izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Treće pravno shvaćanje koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

39. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.

40. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:

- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o

troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;

te, na kraju, i:

- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao

neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.

41. Ovome sudu nisu poznate eventualne naknade odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima bi se zauzimalo pravno shvaćanje o pravnim učincima sklapanja sporazuma o konverziji ugovora o kreditu.

42. Dakle, u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani.

43. Imajući u vidu ovakvu situaciju, a kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja te je rješenjem vještaku odredio zadatak prema varijantama koje bi odgovarale drugom (pod A) te trećem (pod B) pravnom shvaćaju kako su citirana u 38. odlomku obrazloženja, budući da za prvo pravno shvaćanje vještačenje nije ni potrebno.

44. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz društva Ručević vještačenja d.o.o., Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 30. ožujka 2006. Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu broj 068- 50-1870935 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 47.112,20 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; ugovoren je preostali rok otplate od 148 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 2,00 % godišnje na dan sklapanja Ugovora; prema otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 31. ožujka 2006., a sljedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu; otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća. Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita , zaključili su 1. veljače 2016. Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 068- 50-1870935, sa sljedećim osnovnim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 7.866,566 EUR; prema izračunu konverzije korisniku je prema uplatama po kreditu u CHF do dana 30. rujna 2015., utvrđen manjak u odnosu na konvertirani kredit u EUR za iznos od 23.828,63 kn. Prema primijenjenom otplatnom planu po predmetnom kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujan 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila: 2,00 % do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2007., 3,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2007., 4,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011., 3,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31.listopada 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2013. te 3,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. travnja 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenila Banka u razdoblju od konverzije kredita u valutu CHF (30. ožujka 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), te će na temelju toga iskazati razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'kᵢ' Tabele 1), odnosno više plaćene iznose, te uz više plaćene i manje plaćeni iznose kao i konačan prijeboj više plaćenih sa manje plaćenim iznosima, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita. S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'l') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. Vještak napominje da je u skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 9/2015.) , za obveze plaćene nakon 27. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kn za 1 CHF.

45. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, vještak u mišljenju navodi: ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujak 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.249,50 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 3.714,51 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu, Ako se pak promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni): razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujak 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.036,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 3.285,60 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu. Vještak napominje da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

46. Tužitelj se na nalaz i mišljenje očitovao podneskom od 2. srpnja 2025. očitovao navodeći da u odnosu na tužbeni zahtjev iz točke III. tužbe Nalazom nije prikazan izračun pa stoga tužitelj predlaže dopuniti zadatak vještaku zadan rješenjem Naslovnog suda na ročištu 20. prosinca 2024., nastavno i na iznesen prijedlog vještačenja podneskom tužitelja od 27. prosinca 2024., a na način da vještak izvrši uvid u dokumentaciju koja prileži spisu te utvrdi razliku između konvertirane neotplaćene glavnice te glavnice po početnom planu, odnosno razliku između preostale glavnice kredita koju je utvrdio tuženik prilikom konverzije kredita u EUR i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu kredita s valutnom klauzulom u CHF (po ugovaranju Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu br. 068-50-1870935, od 30.03.2006.), uzimajući kao referentan CHF tečaj koji je vrijedio na dan konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom CHF (temeljem Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu br. 068-50-1870935, od 30.03.2006.). Neovisno o navedenom, tužitelj je tim podneskom precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci.

47. Tuženik se na nalaz i mišljenje očitovao podneskom od 4. kolovoza 2025. na način da ne prigovora matematičkom izračunu vještaka ali i dalje osporava osnovanost potraživanja tužiteljice iz razloga koje je već obrazložio, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka je i specificirao prigovor radi prebijanja, u ukupnom iznosu od 3.335,43 eura, od čega se 213,26 eura odnosi na negativne tečajne razlike, a iznos od 3.122,17 eura na iznos koji je tužitelj priznat konverzijom.

48. Na podnesak tuženika tužitelj se očitovao podneskom od 12. rujna 2025. navodeći, među ostalim, da je vještak postupio sukladno postavljenom zadatku vještačenja, a na koji tuženik nije prigovarao, a na ročištu 27. listopada 2025. navodi da ostaje i kod prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno prijedloga za dopunom vještačenja na način da vještak utvrdi da li je iznos konverzije u dodatku 2. iz 2016. godine od 7.866,56 EUR-a pravilno obračunat i to korištenjem kao referentnog CHF tečaja koji je vrijedio na dan konverzije kredita temeljem dodatka broj 1 Ugovora o kreditu od 30. ožujka 2006. godine obzirom da tužitelj i tuženik u daljnjim podnescima tvrdi da je ta glavnica trebala biti manja za 565,62 EUR-a a zbog čega tužbom traži da mu tuženik isplati predmetni iznos od 565,62 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama počevši od 1. listopada 2015. pa sve do isplate. Te u tom smislu tužitelj ustraje o dokaznom prijedlogu za provođenjem dopunskog vještačenja a kao što je to naznačio i u podnesku od 2. srpnja 2025. godine odnosno u tužbi i podnescima koji su uslijedili nakon tužbe, a što dodatno obrazlaže podneskom do 30. studenoga 2025.

49. Na prigovore tužitelja vještak se očitovao pisano, navodeći da je osnovni nalaz i mišljenje u ovom predmetu izradio u skladu sa zadatkom postavljenim od suda, a istim nije bilo naloženo utvrñivanje razlike glavnica. Prema tome, ne radi se o prigovorima na nalazi i mišljenje, nego prijedlogu novog zadatka. Međutim, s obzirom na izneseni prijedlog tužitelja za izradu novog izračuna, vještak će u nastavku ovog dopunskog nalaza u sačiniti izračun manje priznatog umanjenja glavnice prilikom konverzije. U svim ostalim elementima, izračun je jednak onome iz osnovnog nalaza i mišljenja od 5. svibnja 2025., a u kojeg u nastavu iznosi. U odnosu na dio zadatka kojim se traži očitovanje je li konverzija predmetnog kredita izvršena na pravilan način (u skladu sa zakonskim odredbama), ističe sljedeće: princip konverzije kako je isti propisan odgovarajućim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015.) podrazumijeva da se u obračun uzimaju sva plaćanja od početka inicijalno ugovorene otplate kredita, pa do dana konverzije, osim onih uplata koje su se (tijekom otplate kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF) odnosile na naplaćene zatezne kamate, naknade i troškove koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju); sve u prethodnoj alineji navedene uplate prilikom konverzije pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR te se takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrñenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz čl. 19.c st. 1. t. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; provjera činjenice je li tuženik prilikom obračuna konverzije predmetnog kredita uzeo u obzir sve uplate zahtjeva usporedbu specifikacije svih uplata u kunama koje je korisnik kredita obavio tijekom razdoblja otplate dok je kredit bio vezan uz valutnu klauzulu CHF s analitičkim obračunom konverzije. Prema tome izvršen je uvid u pregled izvršenih uplata po predmetnom kreditu (list 18. – 20. spisa), prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu (list 21. – 24. spisa) te dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija po predmetnom kreditu (list 25. – 29. spisa) iz kojih proizlazi kako su kunske uplate izvršene u razdoblju otplate obveza po CHF kreditu uzete u obzir u iznosu i vremenu (datum) za zatvaranje obveza po odnosnom konvertiranom kreditu, i to na način da su iste preračunavane u EUR primjenom srednjeg tečaja kreditora za EUR važećeg na dan stvarne uplate. Dodatno, imajući u vidu kako je poslovanje tuženika (kao financijske institucije) vrlo strogo regulirano zakonima i podzakonskim aktima, te osim revizorskog podliježe posebnom nadzoru regulatora, kao i uzevši u obzir da je za ispravnost kalkulatora konverzije, u skladu s odredbom čl. 19.d st. 3. ZPK tuženik pribavio mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZPK, proizlazi kako je tuženik i u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (konverzija početno odobrene glavnice, primjena kamatnih stopa ugovornih kamata, izmjena otplatnog plana, uračunavanje uplata, konverzija preostale glavnice, obračun preplate).

50. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i ovog dopunskog nalaza, na temelju postavljenih zadataka, vještak je mišljenja kako slijedi: ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujak 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.249,50 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz osnovnog nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 3.714,51 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu. Ako se pa promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni): razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujak 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.036,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz osnovnog nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 3.285,60 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu. Iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 565,62 EUR (konvertirani iznos), a tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

51. Na dopunu nalaza i mišljenja tuženik se očitovao podneskom od 11. veljače 2026. navodeći, među ostalim, da opet ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, a tužitelje se očitovao podneskom od 9. ožujka 2026. na način da mu ne prigovora već, s obzirom na izračun prikazan nalazom, u cijelosti ostaje pri tužbenom zahtjevu, kako je posljednje naveo u podnesku od 2. srpnja 2025.

52. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim, ali on, zbog pravnih pitanja, u ovoj parnici nije odlučan.

53. Naime, imajući u vidu prvenstveno odredbe ZID ZPK i to ne samo gramatički već i teleološki (dakle, tumačeći ih u skladu s društvenim kontekstom i ciljem donošenja, a koji je izražen prvenstveno u prijedlogu ZID ZPK te u očitovanju Ministarstva financija kako je to navedeno na stranama 86-87. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017.), a zatim i prethodno navedene odluke sudova, kako kronološki, tako i sadržajno, te stoga naročito rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. budući da je donesena u oglednom sporu, svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

54. Među osnovnim svrhama donošenja ZID ZPK bilo je otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK).

55. Osim toga, legitiman cilj donošenja ZID ZPK bilo je i rasterećenje sudova budući da je već u vrijeme predlaganja navedenog zakona pred sudovima bio veliki broj pojedinačnih restitucijskih tužbi (od kojih su, nakon njegova donošenja, neke i povučene) i osnovano se očekivalo i podnošenje novih tako da je volja zakonodavca očito bila da se problem kredita vezanih uz CHF riješi trajno.

56. Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita pa i kad se uračunaju učinci konverziji, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

57. Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

58. Što se pravnog interesa tiče, za kondemnatornih zahtjeva se on pretpostavlja budući da se bez takvog zahtjev, zbog zabrane samopomoći, ne može ostvariti zaštita povrijeđenog prava. Za deklaratorni tužbeni zahtjev, pravni je interes procesna pretpostavka koju tužitelj u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a mora učiniti vjerojatnom. U konkretnom slučaju, tužitelj je, sukladno odredbi čl. 187. st. 3. ZPP-a, postavio prejudicijelni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te se u pogledu pravnog interesa izravno pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2686/2018. od 12. veljače 2019. zbog čega tužba u odnosu na ovaj zahtjev niti nije mogla biti odbačena. Kako što je navedeno, navedena je odluka prilično relativizirana rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2019. (donesenom, dakle tijekom trajanja ove parnice) ali i ta se odluka u pogledu pravnog interesa očituje prvenstveno "posebice kod kondemnatornih zahtjeva" uz zaključak da se u svakom slučaju "ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interese kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama ovog Zakona".

59. Tužitelj u ovoj parnici niti ne tvrdi da bi se nevaljanost osnovnog ugovora o kreditu temeljila ne nekom od takvih razloga niti tvrdi da konverzija ne bi bila provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK.

60. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos 1/2019-36. navodi se i da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11. od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, okviru kolektivne sudske zaštite , odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.".

61. S obzirom na navedeno, tužitelj niti u ovoj parnici u biti ne bi imao pravni interes za prejudicijelni deklaratorni zahtjev, u vezi kojeg valja reći da ništetnost pobijanih odredbi proizlazi iz pravomoćnih presuda trgovačkih sudova iz postupka za kolektivnu zaštitu potrošača ali ga, s obzirom na obrazloženu neosnovanost kondemnatornih zahtjeva nije moguće usvojiti jer bi to bilo suprotno osnovnim svrhama deklaratorne pravne zaštite – otklanjanju neizvjesnosti i nesigurnosti prava, utvrđivanju sadržaja prava i pravnih odnosa te sprečavanju budućih povreda prava. Kako je na ovaj način došlo do koincidencije razloga za odbacivanje tužbe u odnosu na prejudicijelni deklaratorni tužbeni zahtjev i razloga za odbijanje tog tužbenog zahtjeva, valjalo je i taj tužbeni zahtjev odbiti budući da se radi o odluci kojom se pruža viši stupanj pravne zaštite.

62. Zbog svega navedenoga, ni iskaz tužitelja za ovu parnicu nije odlučan te je valjalo tužbene zahtjeve odbiti u cijelosti.

63. Budući da su tužbeni zahtjevi odbijeni, sud ne može odlučivati o prigovoru radi prebijanja.

64. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da je tuženik u cijelosti uspio u postupku.

65. Sukladno tome, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka.

66. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

67. Tuženiku su, od troškova određeno zatraženi troškovnikom, kao potrebni priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu i podneska od 4. kolovoza 2025., 6. listopada 2025. i 11. veljače 2026. po tbr. 8/1 u visini od po 100 bodova te zastupanja na ročištima 24. listopada 2024., 20. prosinca 2024., 9. prosinca 2025. i 14. travnja 2026. po tbr. 9/1 u visinama od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 900 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54. Tarifa, 1.800,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 450,00 eura.

68. Tuženiku nisu priznati troškovi sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer tu pristojbu nije ni platio, a takva obveza za njega, sukladno odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/2019. i 51/2023.) nije ni nastala.

69. Sukladno navedenom, tužiteljz je naloženo da tuženiku na ime naknade troškova plati ukupno 2.250,00 eura, a odbijen je preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 104,60 eura.

70. Na troškove je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 29. travanja 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Vladimir Penezić, odvjetniku iz Zagreba

2. punomoćniku tuženika LR, odvjetnku iz Zagreba