REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2323/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], vl. [obrt], obrt za usluge, kojeg zastupa punomoćnik Maro Mihočević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu MIHOČEVIĆ & BAJS d.o.o. Zagreb, Ulica Tadije Smičiklasa 18, protiv tuženika-protutužitelja OPĆA BOLNICA DR. ANĐELKO VIŠIĆ, OIB 34506547848, Bjelovar, Mihanovićeva ulica 8, ko jeg zastupa punomoćnica Tatjana Figač-Gregurić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić, Hrvoje Mladinić iz Bjelovara, Mihanovićeva 15b, radi isplate iznosa od 14.134,98 EUR po tužbi i iznosa od 17.904,31 EUR po protutužbi, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-52/2022-24 od 11. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-52/2022-24 od 11. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 850,49 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-52/2022-24 od 11. travnja 2025. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja te je ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marka Bilandžije u Garešnici, poslovni broj Ovrv-350/2022, UPP/OS-Ovrv-31/2022 od 3. ožujka 2022. (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži da mu tužitelj plati iznos od 17.904,31 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude obje stranke su podnijele pravodobne žalbe pobijajući ju u dijelu u kojem nisu uspjele u sporu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužitelj svojom žalbom pobija točku I. i III. izreke te je u žalbi prvo citirao pojedine točke obrazloženja i utvrđenja prvostupanjskog suda i u bitnom naveo da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te da su utvrđene činjenice međusobno kontradiktorne i u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza. Ističe da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj ispunio svoje obveze, te da je unatoč tome odbio zahtjev za isplatu preostalog dijela ugovorene naknade, a što znači da je propustio pravilno utvrditi da ustvari tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja cjelokupnog iznosa iz prihvaćene ponude. Ističe da je jedini uvjet za isplatu cjelokupnog iznosa ugovorene naknade bio da tužitelj izvrši cjelokupnu uslugu, što je i učinio, i među strankama nije sporno. Nadalje, navodi da je u točki 42.1. prvostupanjski sud utvrdio da je ugovoreni rok realizacija projekta do 2. listopada 2020. ali da do tada projekt nije bilo dovršen, ali da je tužitelj izvršio uslugu kako je ugovorena do 2. listopada 2020., te da iz odredbi Ugovora, Dodatka ugovora, Dokumentacije o nabavi (DON-a) i projektnog zadatka proizlazi jedini pravilan zaključak da je isplata ugovorenog iznosa naknade 497.000,00 kn bila vezana isključivo uz uvjet izvršenja administrativnog voditelja projekta za projekt „Rekonstrukcija i dogradnja Opće bolnice Bjelovar (…). Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je isplata ugovorenog iznosa vezana za pružanje usluge 35 mjeseci, koliko je bilo i predviđeno trajanje projekta „Rekonstrukcija i dogradnja Opće bolnice Bjelovar“ već da je ugovoreno da se taj iznos plaća za uredno izvršenje ugovorene usluge do 2. listopada 2020. Zatim ističe da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj bio dužan izdavati račune na mjesečnoj razini u iznosu od 14.000,00 kn (ugovoreni iznos se dijeli na 35 mjeseci), jer nigdje u Ugovoru, Dodatku Ugovora, DON-u niti projektnom zadatku nije ugovoreno niti određeno obračunavanje pruženih usluga temeljem jedinica mjere na mjesečnoj razini niti su navedenim ispravama određene jedinice mjere. Smatra da na to upućuje činjenica da Savjetodavna agencija za financiranje i ugovaranje(SAFU) niti tuženik nisu osporili niti jedan račun koji je tužitelj izdavao za vrijeme trajanja ugovornog odnosa i plaćeni su tužitelju (osim predmetna tri računa), te da je SAFU smatrao da su tužiteljevi računi nepravilni u pogledu visine i vremena obračuna, tada ne bi potvrdio račune već bi tuženika obavijestio da ne vrši plaćanje po tim računima. Pored toga ističe da su provedene dvije revizije kod tuženika, predmet kojih su bili i predmetni utuženi računi i nije bilo nikakvih primjedbi na obvezu po tim računima. Na kraju ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka te ističe u bitnom da u postupak javne nabave u kojem je dao ponudu i sklopio predmetni ugovor bio u uvjerenju da se plaćanje ne vrši prema jedinicama mjera iz troškovnika već prema ugovoru i DON-u. Navodi da je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju da se u konkretnom slučaju primjenjuje i odredbe ZOO-a, ali ih nije primijenio prilikom donošenja pobijane presude. Smatra da bi sud, u slučaju da je proveo brižljivu i savjesnu ocjenu izvedenih dokaza sukladno članku 8. ZPP-a i proveo dokaz saslušanjem predloženog svjedoka RN, utvrdio da je cjelokupnu nabavu i ugovorenu dokumentaciju izradio tuženik, da je namjera ugovornih strana bila da tužitelj ima pravo na isplatu cjelokupnog iznosa iz ponude za usluge pružene u razdoblju od sklapanja ugovora do 2. listopada 2020., da je Dodatkom 2 bilo predviđeno produljenje roka ugovora uz povećanje iznosa naknade za pružene usluge i da navedeni dodatak nije sklopljen krivnjom tuženika iako je izrađen po nalogu tuženika, da je tužitelj pravilno obračunao naknadu za pružene usluge koje je u cijelosti i izvršio te da stoga i ima pravo na isplatu iznosa iz utuženih računa. Odluku o trošku pobija zbog odluke o glavnoj stvari. Predlaže da ovaj žalbeni sud prihvati žalbu tužitelja i preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili da ju u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 1.232,23 EUR.

4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

5. Tuženik svojom žalbu pobija točku II. i III. izreke u bitnom navodeći da je prvostupanjski sud odluku o protutužbenom zahtjevu donio pogrešnom primjenom materijalnog prava. U bitnom navodi da članak 313. Zakona o javnoj upućuje na odgovarajuću primjenu Zakona o obveznim odnosima, a da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije primijenio odredbu članka 1111. ZOO-a. Smatra pogrešnim zaključak suda da se u konkretnom slučaju radi o pogrešci tužitelja prilikom plaćanja iznosa za koji smatra da ga nije trebao platiti, budući da u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 1111. stavka 3. ZOO-a obveza vraćanja plaćanje naknade postoji i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Ističe da u konkretnom slučaju nije došlo do sklapanja Dodatka ugovora a da je tuženik plaćao iznose naknade u dobroj vjeri smatrajući kako će posao dulje trajati a budući da nije došlo do sklapanja Dodatka ugovora smatra da tužitelj treba vratiti iznos koji je neosnovano primio. Predlaže preinačiti točku II. i III. pobijane presude i udovoljiti zahtjevu tuženika. Zahtijeva naknadu žalbenog troška u iznosu od 1.162,99 EUR.

6. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem osporava žalbene navode u cijelosti i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtijeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 850,49 EUR.

7. Žalba tužitelja i tuženika nisu osnovane.

8. Pobijana presuda ispitna je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u dijelu odluke o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a).

9. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa niti onom iz odredbe članka 354. stavka. 2. točke 11. ZPP-a na koju žalbenim navodima upućuju žalitelji. Suprotno žalbenim navodima, pobijana odluka sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno kontradiktorni, te utvrđene činjenice nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

10. Predmet spora po tužbi je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 14.134,98 EUR na temelju 3 računa izdana 2. listopada 2020. na ime preostalog dijela ugovorene naknade za izvršenu uslugu iz Ugovora o uslugama upravljanja projektom i administracija – Usluga administrativnog voditelja projekta „Rekonstrukcije i dogradnje opće bolnice Bjelovar – Faza I“ broj 16.VV/2019 koji su stranke sklopile 18. ožujka 2019.

11. Predmet spora po protutužbi je zahtjev tuženika da mu tužitelj vrati odnosno isplati iznos od 17.904,31 EUR na ime stečenog bez osnova na temelju odredbe članka 1111. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: ZOO). Tuženik tvrdi da je tužitelju na temelju Ugovora za izvršene usluge od 18. ožujka 2019. do isteka ugovora 2. listopada 2020. platio iznos od 390.500,00 EUR, a da je za tih 18 mjeseci izvršenja usluge trebao platiti iznos od 162.800,00 kn, pa zahtjeva povrat više plaćenog iznosa od 17.904,31 EUR (127.700,00 kn).

11.1. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da je 21. lipnja 2018. otvoren postupak javne nabave, za koji je tuženik izradio Dokumentaciju o nabavi (DON), a sastavni dio DON-a je Troškovnik koji su popunjavali ponuditelji prema parametrima tužitelja. Tužitelj je odlukom od 12. prosinca 2018. izabran kao najpovoljniji ponuditelj za usluge administrativnog voditelja projekta „Rekonstrukcije i dogradnje opće bolnice Bjelovar – Faza I“ nakon čega su parnične stranke 18. ožujka 2019. sklopile Ugovor o uslugama upravljanja projektom i administracija – usluga administrativnog voditelja projekta za projekt realizacije projekta „Rekonstrukcija i dogradnja opće bolnice Bjelovar – faza I. „(dalje u tekstu: Ugovor). Tim ugovorom je ugovoreno da se ugovor počinje primjenjivati s danom sklapanja ugovora i da završava po isteku razdoblja provedbe projekta „Rekonstrukcija i dogradnja opće bolnice Bjelovar – Faza I“, a razdoblje realizacije tog projekta je sukladno Ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava za taj projekt 35 mjeseci, odnosno od 2. studenog 2017. do 2. listopada 2020. Sastavni dio Ugovora je DON i Troškovnik tužitelja.

11.2. Nesporno je da je tužitelj usluge izvršio uredno od dana potpisa ugovora do 2. listopada 2020. kada je ugovor prestao i da nije sklopljen Dodatak 2 Ugovora kojim bi tužitelj nastavio pružati usluge za trajanja Projekta (rok realizacije projekta je produžen) koji je tužitelj predlagao sklopiti uz dopunsko uvećanje cijene. Tužitelj je svaka tri mjeseca ispostavljao račune na ime naknade koje je tuženik plaćao, te je ukupno plaćena naknada u iznosu od 390.500,00 kn.

12. Sporno je među strankama pravno pitanje kako je ugovoreno plaćanje naknade, je li po mjesecima rada ili jedinstvena cijena za cjelokupnu uslugu, a o čemu ovisi pravo tužitelja zahtijevati isplatu preostalog dijela ugovorene naknade. Naime, tužitelj smatra da mu pripada cjelokupna naknada u iznosu od 497.000,00 kn za usluge izvršene od potpisa ugovora 18. ožujka 2019. do prestanka ugovora 2. listopada 2020. (za 18 mjeseci vršenja usluga), iako je prema troškovniku koji je sam popunio, ponudio, a tuženik je prihvatio, cijenu u mjesečno određenom iznosu za količinu 35 mjeseci obavljanja usluge. Tuženik pak, smatra da tužitelju pripada naknada po mjesečnoj jediničnoj cijeni od 14.200,00 kn za razdoblje u kojem je tužitelj uslugu izvršavao (18 mjeseci).

13. Prema shvaćanju ovog suda, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je po DON-u koji je izradio tuženik, a čiji je sastavni dio troškovnik, tužitelj dostavio ponudu i troškovnik (na listu 115. spisa) prema kojim je ponuđena jedinična mjera mjesec, količina 35 mjeseci, jedinična cijena 14.200,00 kn mjesečno, što ukupno iznosi 497.000,00 kn, odnosno da je ugovorena naknada po mjesečnoj jediničnoj cijeni u iznosu od 14.200,00 kn. Dakle, iako je ukupna vrijednost ugovora izražena u iznosu od 497.000,00 kn, ona je očigledno matematički izvedena iz mjesečne cijene (14.200,00 kn x 35 mjeseci), a što znači da je ugovor vezan uz trajanje pružanja usluge, a ne radi se o paušalnom ugovoru neovisno o vremenu, odnosno fiksno ugovorenoj cijeni.

14. Parnične stranka su ugovorile da izvršenje ugovora počinje s danom potpisa ugovora (18. ožujka 2019.) a završava po isteku razdoblja provedbe projekta „Rekonstrukcije i dogradnje opće bolnice Bjelovar- fazaI“ odnosno da završava 2. listopada 2020. Budući da projekt „Rekonstrukcije i dogradnje opće bolnice Bjelovar- fazaI“ nije dovršen 2. listopada 2020., i nastavljen je jer je produžen rok realizacije, a predmetni Ugovor nije produžen sklapanjem dodatka ugovora pa je prestao istekom roka izvršenja, nije bilo valjane osnove za daljnje izvršenje predmetnog ugovora. Dakle, Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je za isplatu cjelokupnog iznosa ugovorene cijene u iznosu od 497.000,00 kn trebalo sklopiti Dodatak ugovora kojim bi bio produžen rok izvršenja nakon 2. listopada 2020., što proizlazi iz čl. 5. i 10. Ugovora, troškovnika i e-mail Središnje agencije za financiranje i ugovaranje (SAFU) od 30. rujna 2020. (list 102. spisa). Budući da dodatak ugovora nije sklopljen, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je neosnovan zahtjev tužitelja za plaćanje preostalog iznosa naknade, pritom ukazujući i na to da u Ugovorom ne stoji da je potrebno cijeli iznos konzumirati odnosno da bi tuženiku za kraći angažman (u konkretnom slučaju za 18 mjeseci vršenja ugovorene usluge) pripadao cjelokupni iznos naknade.

15. Točno je da ugovorom nije ugovoreno da se računi izdaju na mjesečnoj bazi, ali je relevantan obračun cijene prema mjesecima, jer je prema troškovniku koji je sastavni dio ugovora ugovorena naknada po mjesečnoj jediničnoj cijeni u iznosu od 14.200,00 kn, a tužitelj nesporno nije obavljao ugovorene usluge nakon ugovorenog roka dovršetka 2. listopada 2020. iako projekt „Rekonstrukcije i dogradnje opće bolnice Bjelovar- fazaI“ do tada nije bio dovršen, jer nije sklopljen Dodatak predmetnog ugovora, pa mu ne pripada pravo na isplatu preostalog iznosa naknade.

16. Iz navedenog proizlazi da je na pravilno i potpuno utvrđene činjenice pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, tužitelju je za izvršene usluge u razdoblju od početka do isteka ugovora nesporno plaćena naknada, a budući da nije ugovoreno jedinstvena cijena usluge za daljnje razdoblje, nema pravo na isplatu preostalog dijela naknade. Ukupan iznos naknade od 497.000,oo kn tuženik bi bio obvezan platiti samo da je ugovor trajao 35 mjeseci ili da je uredno produžen sklapanjem Dodatka Ugovora.

17. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP -a valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi točku I. izreke pobijane presude, kako je odlučeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

18. U odnosu na protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud je utvrdio da je po prirodi upravnog ugovora (a što je predmetni ugovor sukladno Zakonu o upravi) država u nadređenom položaju u odnosu na svog ugovaratelja, ovdje tužitelja, pa sud isplatu većeg iznosa od strane tuženika tužitelju smatra kao pogrešku tuženika. Poziva se na izrađeno pravno shvaćanje u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu GASHI protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. prema kojem bi greške i propusti državnih tijela trebali ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni pravni interes. Sud je zaključio da rizik svake pogreške što je napravi državno tijelo treba snositi država i ne smije ići na štetu dotičnog građanina, u konkretnom slučaju tužitelja, zbog čega je zahtjev za isplatu, eventualno više plaćenog iznosa naknade, odbio kao neosnovan.

19. U pravu je žalitelj da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 1111. stavka 3. ZOO-a, na koju se žalitelj pozvao u protutužbi, a kojom je propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila i koja je kasnije otpala. Međutim, i primjenom odredbi ZOO-a je trebalo jednako odlučiti o protutužbenom zahtjevu.

20. Iz podataka u spisu proizlazi da tuženik plaćanje temeljem ispostavljenih računa tužitelja nije vršio s osnove koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, već ih je tužitelj primio prije prestanka ugovora koji nije raskinut, otkazan ili na bilo koji drugi način stavljen izvan snage, zbog čega u konkretnom slučaju ne bi došla u obzir primjena odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.

21. Neosnovan je navod tuženika da je iznose iz računa platio u dobroj vjeri smatrajući da će posao dulje trajati, budući da je ugovorom jasno ugovoreno da će tužitelju pružati usluga u ugovorenom razdoblju od 18. ožujka 2019. do 2. listopada 2020., ugovoreno je plaćanje naknade po mjesečnoj jediničnoj cijeni u iznosu od 14.600,00 kn, a tuženik je vršio plaćanje i za daljnje razdoblje iako Dodatak nije sklopljena da pri tome nije pridržao pravo na povrat. Žalitelj je naveo da je očekivao produženje ugovora, ali je, prema podacima u spisu, on taj koji je odustao od sklapanja dodatka ugovora. Tužitelj je dakle svjesno preuzeo rizik plaćanja bez ugovorne osnove, bez pridržaja prava. Tuženik je vršio plaćanje iako je u trenutku plaćanja znao da ne mora platiti.

22. Prema odredbi članka 1112. stavka 3. ZOO-a tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisili ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Budući da tuženik nije pridržao pravo na povrat, te da isplata nije ovisila o ispunjenju nekog uvjeta, tuženik nema pravo zaht ijevati vraćanje više plaćenog iznosa naknade na temelju stjecanja bez osnove.

23. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 689. stavka 1. ZPP -a valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude.

24. Žalitelji nisu naveli određene razloge zbog kojih smatraju da je odluka o troškovima postupka nepravilna i nezakonita, nego taj dio presude pobijaju samo zbog odluke o glavnoj stvari. Stoga je odluka o troškovima potvrđena bez ispitivanja je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a.

25. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer, prema ocjeni ovog suda, nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić