REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1598/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja STILKER STORE d.o.o. , Zagreb, Ilica 429, OIB: 46527722274 i 2. tužitelja STIL-KER d.o.o., Zagreb, Ilica 429, OIB: 16187309412, koje zastupa punomoćnik Jurica Tončić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HOK-OSIGURANJE d.d., Zagreb, Capraška ulica 36, OIB: 00432869176, kojeg zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & partneri d.o.o. u Zagrebu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-589/2019-65 od 6. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-589/2019-65 od 6. ožujka 2026., u točkama I. i II. izreke i sudi:

I. Nalaže se tuženiku solidarno isplatiti tužiteljima iznos od 21.329,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. lipnja 2018. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 9.688,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 29. travnja 2026. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da im tuženik naknadi parnične troškove u preostalom iznosu od 18.756,83 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-589/2019-65 od 6. ožujka 2026. odbijen je zahtjev tužitelja da im tuženik solidarno plati iznos od 21.329,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. lipnja 2018. do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka I. izreke), naloženo je prvotužitelju i drugotužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 6. ožujka 2026. do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka II. izreke) dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 6. ožujka 2026. do isplate kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelji su pravodobno podnijeli zajedničku žalbu pobijajući točke I. i II. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlažu pobijanu presudu preinačiti ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijevaju žalbeni trošak u iznosu od 781,25 EUR uvećano za sudsku pristojbu.

3. U žalbi u bitnom navode da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice koje su potvrdile postojanje aktivne i pasivne legitimacije, kao i visinu štete dok je u pogledu osnove nastale štete pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje zbog čega je donio pogrešan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Ističu kako je prvostupanjski sud utvrdio da iz potvrde Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi da su policijski službenici utvrdili da je uslijed jakog nevremena došlo do kidanja limenog krova na osiguranom objektu, da iz potvrde Državnog hidrometeorološkog zavoda o stanju vremena na dan štetnog događaja proizlazi kolika je bila maksimalna brzina vjetra što se karakteriziralo kao jaki vjetar, te da je iz nalaza i mišljenja vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina utvrđeno da su objekti izgrađeni sukladno pravilima struke te da otpornost oba objekta trebaju izdržati vjetar jačine 6 BF, a kako je prema izvješću DHMZ-a puhao na dan štetnog događaja, te da je vještačenjem utvrđeno da je visine štete zbog štetnog događaja (odnesenog krova uslijed jakog vjetra) iznosila 187.580,00 kn. S obzirom na navedena činjenična utvrđenja smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se u točki 25. obrazloženja na teret dokazivanja, budući da svi provedeni dokazi upućuju na to da je tužiteljima nastala šteta uzrokovana olujom tj. jakim vjetrom uslijed kojeg je došlo do trganja krova na osiguranom objektu na dan štetnog događaja. Ističe da je zato netočan zaključak prvostupanjskog suda u točki 26. obrazloženja da tužitelji nisu pružili sudu dovoljno adekvatnih dokaza da je u konkretnom slučaju nastao osigurani slučaj, dakle oluja u smislu odredbe članka 5., Uvjeta i da bi zbog toga tužitelji imali pravo na isplatu osigurnine. Smatra da je s obzirom na članak 5. Općih uvjeta, kojim je između ostalog propisano da će se smatrati da je puhao vjetar olujne brzine u kraju gdje se nalazi osigurana stvar ako vjetar lomi grane i stabla ili ošteti redovito održavane građevinske objekte, i činjenicu da iz potvrde MUP-a i provedenog vještačenja te saslušanih svjedoka proizlazi da je upravo zbog jakog vjetra oštećen redovno održavani građevinski objekt, nije bilo osnove za primjenu pravilo o teretu dokazivanja. Po njegovom shvaćanju sud ne bi koristio pravilo o teretu dokazivanja da je pravilno utvrdio činjenično stanje i u konačnici donio nepravilnu i nezakonitu odluku.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u koje osporava žalbene navode i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženik, kao osiguratelj, solidarno plati iznos od 21.329,62 EUR na ime osigurnine, odnosno naknade za štetu, po Polici osiguranja imovine broj 08-0000020354 od 31. kolovoza 2017. čiji sastavni dio čine i Uvjeti za osiguranje od požara i nekih drugih rizika (dalje: Uvjeti), koja je nastala na osiguranom objektu kao posljedica jakog vjetra, kao jednog od osiguranih rizika (oluje). Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu isticanjem prigovora promašene aktivne i pasivne legitimacije, osporavanjem osnove i opreza radi visine tužbenog zahtjeva.

8. Na temelju rezultata dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je polica osiguranja imovine broj 08-0000020354 sklopljena između ugovaratelja osiguranja, ovdje prvotužitelja i tuženika kao osiguravatelja, dok je korisnik osiguranja - osiguranik drugotužitelj. Osiguranje se odnosi na razdoblje od 31. kolovoza 207. do 31. kolovoza 2018. te je naveden predmet osiguranja,

- da je policom osiguranja, sukladno članku 2. Uvjeta osiguranja, osiguran i rizik nastanka štete uslijed oluje, te da je člankom 5. Uvjeta propisano da se olujom u smislu tih uvjeta smatra vjetra brzine 17,2 m/s, odnosno 62 km/h (jačine 8 stupnjeva po Beaufortovoj skali - Bf) ili više te da će se smatrati da je puhao vjetar te brzine u kraju gdje se nalazi osigurana stvar ako je vjetar lomio grane i stabla ili je oštetio redovito održavane građevinske objekte, a u slučaju sumnje osiguranik mora dokazati brzinu vjetra izvješćem Hidrometeorološke službe,

- da je ugovoreno plaćanje premije osiguranja u 6 rata time da prva rata dospijeva 31. kolovoza 2017., a ostale rate dospijevaju 30. u mjesecu tako da zadnja rata dospijeva 30. siječnja 2018., te da je tuženik poslao ugovaratelju osiguranja 15. siječnja 2018. pismo o dospjelosti premije sukladno članku 22. stavku 1. Uvjeta za osiguranje i članku 937. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), a da je prvotužitelj nakon toga, 6 ožujka 2018. platio petu dospjelu premiju, a 21. lipnja 2018. šestu ratu premije, koje uplate tuženik nije vratio tužitelju niti mu je na bilo koju način dao do znanja da bi predmetna polica osiguranja bila stornirana, odnosno da bi ugovor prestao po samom zakonu,

- da su, prema potvrdi MUP-a, policijski službenici utvrdili da je uslijed jakog vjetra i nevremena 12. lipnja 2018. došlo do kidanja limenog krova na osiguranom objektu i oštećenja u vidu pucanja prozora i prodora vode, a što iskazi saslušanog svjedoka i zz tužitelja, te tuženikovog zapisnik s očevida o procjeni štete sačinjen 13. lipnja 2018.,

- da je iz Potvrde Državnog hidrometeorološkog zavoda (dalje: DHMZ) utvrđena brzina vjetra koji je puhao u vrijeme nastanka štetnog događaja 12,5 m/s što je jačina od 6 Bf što podrazumijeva jak vjetar,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka osigurani objekt bio izgrađen sukladno pravilima struke i uredno održavan, te da je mogao izdržati vjetar jačine od 6. Bf, koji je prema Potvrdi DHMZ-a puhao na dan štetnog događaja,

- da je prvotužitelj izvršio sanaciju objekta i da su prema nalazu i mišljenju vještaka troškovi sanacije štete, uzimajući u obzir članak 21. Uvjeta osiguranja, iznosili 21.329,62 EUR.

9. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor pasivne legitimacije, kako je navedeno u točkama 9. do 13. obrazloženja presude, budući da je utvrdio da je tuženik zaprimio uplate dospjele rate premije osiguranja nakon isteka roka iz članka 937. stavka 3. ZOO-a i članka 22. stavka 2. Općih uvjeta za osiguranje imovine, te da primljene uplate tuženik nije vratio ugovaratelju osiguranja, niti je tužitelj nakon izvršenih uplata obavijestio da se ugovor o osiguranju na temelju samog zakona smatra raskinutim zbog neplaćanja premije osiguranja. Prema shvaćanju ovog suda se zbog navedenog smatra da je konkludentnom radnjom tuženik pristao da je polica osiguranja i dalje na snazi do isteka ugovorenog trajanja osiguranja.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U točki 14. obrazloženja sud se pozvao na odredbu članka 929. ZOO-a kojom je propisano da u slučaju osiguranja za tuđi račun ili račun koga se tiče, obvezu plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan je ispuniti ugovaratelj osiguranja, ali da ugovaratelj osiguranja ne može ostvariti pravo iz osiguranja čak i kada drži policu bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojoj one pripadaju. Obzirom na činjenicu da su prvotužitelj kao ugovaratelj osiguranja i drugotužitelj kao osiguranik podnijeli zajedničku tužbu kao solidarni tužitelji pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je drugotuženik kao korisnik osiguranja dao svoj pristanak da i prvotužitelj potražuje kao ugovaratelj osiguranja naknadu štete, odnosno da su u konkretnom slučaju oba tužitelja legitimirana zahtijevati isplatu osigurnine u slučaju nastanka osiguranog slučaju, kako je pravilno utvrdio i obrazložio prvostupanjski sud u točki 14. obrazloženja.

11. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je u točkama 21. do 23. obrazloženja naveo da iz sadržaj Potvrde MUP-a od 15. lipnja 2018., iskaza saslušanog svjedoka i zz tuženika te tuženikovog Zapisnika s očevida o procijeni štete proizlazi da je uslijed jakog vjetra 12. lipnja 2018. došlo do dizanja odnosno trganja krova na osiguranom objektu te oštećenja (…..). Utvrdio je da je policom osiguranja osigurani rizik i oluja, a da je opseg rizika od tog osiguranog slučaja propisan člankom 5. Uvjeta. Zatim je naveo da iz potvrde DHMZ-a proizlazi da je u vrijeme štetnog događaja maksimalni dnevni udar vjetra zabilježen u jačini 12,5 m/s (jačina od 6 Bf) što podrazumijeva jaki vjetar, te da u izvješću nema podataka o nekim specifičnostima koji uzrokuju jake udare vjetra koji će se pojaviti na pojedinim mikrolokacijama naselja, neovisno o stanju na ostalim dijelovima grada, kao i da u tom izvješću nema podataka o nastaloj šteti na području Grada Zagreba, koji bi upućivali da je na mikrolokaciji nekretnine bio vjetar veće jačine od 6 Bf. S obzirom na navedena utvrđenja, sud je zaključio da su tužitelji tijekom postupka dokazali da im je nastala šteta u visini 21.329,62 EUR uslijed nevremena 12. lipnja 2018. ali da nisu dokazali da je u konkretnom slučaju nastupio osigurani rizik oluje u smislu odredbe članka 5. Uvjeta i da bi imali pravo na isplatu osigurnine , pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221. ZPP-a tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.

12. U pravu su žalitelji da je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, zaključivši da tužitelji nisu s uspjehom dokazali da je nastupio osigurani slučaj, odnosno događaj prouzročen osiguranim slučajem („oluje“).

13. Pojam oluje, je Uvjetima osiguranja definiran prema numeričkom kriteriju, (brzina vjetra 17,2m/s, odnosno 62 km/h, jačine 8 Bf, ali se olujom smatra i oluja postoji i kad vjetar svojom snagom uzrokuje lomljenje drveća i grana ili oštećenje redovito održavanih građevinskih objekata neovisno o točno izmjerenoj brzini.

14. U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da je na dan štetnog događaja puhao jak vjetar , da je upravo uslijed jakog vjetra došlo do dizanja i trganja krova i nastanka štete, te da se prema nalazu i mišljenju vještaka radilo o objekti koji je redovno održavan i izgrađen u skladu s pravilima struke, a te činjenice prema shvaćanju ovog suda nedvojbeno ukazuju na razornu snagu vjetra, koja odgovara pojmu oluje u smislu općih uvjeta. Pravilnim tumačenjem odredbe članka 5. Uvjeta osiguranja i s obzirom na utvrđene činjenice dolazi se do zaključka da je na dan štetnog događaja puhao vjetar brzine koja odgovara pojmu oluje odnosno osiguranom riziku. Naime, uz numeričku brzinu vjetra kriterij za ocjenu radi li se o osiguranom riziku „buri“ su i učinci koje vjetar proizvede. U konkretnom slučaju je vjetar trgao i odnio krov na objektu koji je uredno održavan i izgrađen prema uobičajenom načinu gradnje i pravilima struke pa se ne može tumačiti da nije imao razornu snagu usporedivo s olujom, a koji rizik je pokriven predmetnom policom osiguranja.

15. Valja ukazati i na to da Opći uvjeti osiguranja predstavljaju unaprijed formirane odredbe osiguranja, te se u slučaju nejasnoće moraju tumačiti u korist osiguranika. U slučaju dvojbe je li odlučujući kriterij isključiva brzina vjetra ili i učinak vjetra sud je tu dvojbu morao riješiti u korist tužitelja budući da se radi o uvjetima ugovora koje je sačinio sam tuženik. Naime, prema shvaćanju ovog suda, nije dopušteno primijeniti samo numeričke kriterije (brzinu vjetra utvrđenu iz potvrde Hidrometeorološkog zavoda), kako smatra tuženik u odgovoru na žalbu, nego je potrebno ocijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući i stvarne učinke vjetra te uzročnu vezu između vjetra i nastale štete. U konkretnom slučaju je zbog jakog vjetra došlo do oštećenja i skidanja krova, dakle, šteta je nastala uslijed jakog vjetra, taj vjetar je očigledno imao na tom dijelu razornu snagu jer je trgao i odnio krov i time je ostvaren osigurani slučaj „oluje“.

16. Valja na kraju istaknuti da je neosnovan tuženikov navod iz odgovora na žalbu da Potvrda MUP-a nije relevantan dokaz o nastanku štete jer je u njoj samo konstatirano da su tužitelji prijavili štetni događaj. Naime, iz sadržaja Potvrde (list 6. spisa) proizlazi da su tužitelji prijavili štetni događaj te da je po policijskim službenicima utvrđeno da je 12. lipnja 2018. (….) uslijed jakog nevremena došlo do kidanja krova (…..).

17. Dakle, prema shvaćanju ovog suda iz izvedenih dokaza proizlazi da su tužitelji dokazali da je nastupio osigurani slučaj (članak 922. stavak 1. ZOO -a), te da je prvostupanjski sud ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja (članak 221.a).

18. Radi utvrđenja visine štete prvostupanjski sud je izveo dokaz vještačenjem. Vještak je nakon prigovora tuženika na nalaz i mišljenje iz 2022. godine sačinio dopunu nalaza i mišljenja te je sukladno odredbi članka 21. stavka 1. točaka 1. i 2. Uvjeta osiguranja utvrdio da je šteta prema stanju u vrijeme nastanka štetnog događaja iznosila 21.329,62 EUR. Iz podataka u spisu proizlazi da je tuženik visinu štete osporavao opreza radi, a nakon dopunskog vještačenja i usmenog očitovanja vještaka na tuženikove primjedbe, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i argumentirano obrazložen, a prema kojem je visinu nastale štete uslijed nastupanja osiguranog slučaja vještak utvrdio nakon uviđaja na objektu i uvidom u relevantnu dokumentacije. Nakon usmenog očitovanja vještaka na primjedbe, tuženik nije imao konkretnih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka . Stoga je prema shvaćanju ovog suda pravilno zaključio prvostupanjski sud da su tužitelji dokazali da im je nastala šteta u iznosu 21.329,62 EUR.

19. Slijedom navedenog, osnovan je žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava. Pravilnom primjenom odredbe članka 921. ZOO-a i pravilnim tumačenjem članka 5. Uvjeta osiguranja trebalo je prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu osigurnine u visini nastale štete, sa zateznom kamatom od dana nastanka štete (visina je utvrđena prema kriterijima u vrijeme nastanka štetnog događaja) po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a.

20. Zato je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP -a valjalo preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. S obzirom na to da su preinačenjem pobijane presude tužitelji uspjeli u sporu, preinačena je i odluka o trošku.

22. Tužiteljima su odmjereni parnični troškovi na temelju odredbe iz članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 166. ZPP-a, u skladu sa određenim zahtjevom tužitelja (članak 164. stavci 1. i 2. ZPP-a), vrijednošću predmeta spora (21.329,62 EUR) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa).

23. Tužiteljima je kao potrebni za vođenje spora pripadaju troškovi na ime nagrade za zastupanje odvjetnika na ročištima održanim 8. studenog 2019., 10. ožujka 2020., 20. rujna 2022., 11. veljače 2025. i 20. siječnja 2026. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi u iznosu od po 500,00 EUR za svako prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištima 3. rujna 2021. i 14. listopada 2025. koja su odgođena iz procesnih razloga u iznosu od po 250,00 EUR prema Tbr. 9. t. 2 Tarife, za sastavljanje tužbe te podnesaka od 29. srpnja 2019. kojim su se očitovali na navode iz odgovora na tužbu i 9. listopada 2025. kojim su se očitovali na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od po 500,00 EUR za svaki prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za sastavljanje podnesaka od 8. studenog 2019., 18. prosinca 2019., 7. siječnja 2020., 4. prosinca 2020., i 11. srpnja 2025. uz koje dostavlja dokaz o uplaćenoj pristojbi i predujmu u iznosu od po 125,00 EUR za svaki prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, što uvećano za PDV u iznosu od 1.281,25 EUR, ukupno iznosi 6.406,25 EUR. Tužiteljima pripada i trošak uplaćenih predujmova u ukupnom iznosu od 2.112,04 EUR te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 389,50 EUR. Pored toga tužiteljima pripada i žalbeni trošak za sastav žalbe u iznosu od 625,00 EUR prema Tbr. 10. t. 1. Tarife i PDV-a u iznosu od 156,25 EUR.

24. Tužiteljima nisu priznati troškovi za sastav podnesaka kojim požuruje postupanje u predmetu, kojim potvrđuje da je primio nalaz vještaka i najavljuje da će naknadno uskladiti tužbeni zahtjev i u kojim ponavlja prije iznesene navode jer je sud ocijenio da ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje spora. Nije im priznat niti trošak pristojbe na žalbu jer nije postavljen određeno u smislu članka 164. stavka 2. ZPP -a.

25. Prema tome ukupni potrebni troškovi tužitelja iznose 9.688,54 EUR na koji imaju pravo na zakonske zatezne kamate od dana donošenja ove odluke (članak 151. stavak 3. ZPP-a) po stopi propisanoj za ostale odnose (članak 29. stavak 2. ZOO-a), pa je valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude, dok je njihov zahtjev iznad tog iznosa odbijen kao neosnovan, kako je odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

Zagreb, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić