REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4798/19-48

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nataši Lisac, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. ožujka 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Nataše Grubišić, odvjetnika, dana 28. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Utvrđuje se ništetnim u cijelosti Ugovor o kreditu zaključen dana 13.01.2006. godine između tužitelja HB iz [adresa] (ranije Zagreb, Grahorova 9a) OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 OIB 02535697732 pod brojem 9010940551 kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 207.750,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

II Nalaže se PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 vratiti tužitelju sve što je stekla temeljem predmetnog ugovora o kreditu nakon što se oduzme iznos isplaćen tužitelju, a kolji iznos će biti utvrđen financijskim vještačenjem zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog iznosa uplate do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poene, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a sve to u roku od 15 dana.“

kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju HB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.669,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 74,36 eura od 21. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 73,17 eura od 21. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 72,30 eura od 21. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 74,04 eura od 21. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 72,60 eura od 21. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 75,00 eura od 21. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 102,80 eura od 21. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 105,65 eura od 21. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 102,53 eura od 21. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 101,26 eura od 21. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 101,87 eura od 21. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 101,50 eura od 21. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 101,47 eura od 21. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 101,45 eura od 21. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 106,95 eura od 21. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 106,43 eura od 21. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 106,69 eura od 21. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 113,36 eura od 21. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 113,50 eura od 21. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 111,00 eura od 21. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 110,46 eura od 21. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 110,86 eura od 21. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 110,14 eura od 21. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 109,91 eura od 21. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 109,62 eura od 21. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 109,51 eura od 21. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 108,71 eura od 21. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 110,05 eura od 21. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 110,69 eura od 21. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 112,32 eura od 21. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 113,24 eura od 21. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 115,21 eura od 21. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 115,22 eura od 21. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 118,01 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 119,30 eura od 21. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 120,57 eura od 21. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 123,97 eura od 21. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 124,18 eura od 21. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 124,83 eura od 21. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 123,91 eura od 21. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 103,98 eura od 21. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 102,44 eura od 21. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 102,67 eura od 21. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 103,77 eura od 21. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 102,58 eura od 21. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 105,05 eura od 21. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,73 eura od 21. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 91,65 eura od 21. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 94,32 eura od 21. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 66,84 eura od 21. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 64,48 eura od 21. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 65,05 eura od 21. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 66,13 eura od 21. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 67,17 eura od 21. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 67,32 eura od 21. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 66,95 eura od 21. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 66,16 eura od 21. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 4,88 eura od 21. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 4,87 eura od 22. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 4,74 eura od 21. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,42 eura od 21. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,43 eura od 21. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,43 eura od 21. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,42 eura od 21. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,42 eura od 21. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,42 eura od 21. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,42 eura od 21. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,43 eura od 21. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,43 eura od 21. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,43 eura od 21. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,43 eura od 21. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 0,43 eura od 21. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,36 eura od 21. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,36 eura od 21. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,36 eura od 21. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 22. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 21. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 0,37 eura od 21. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 21. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju HB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 10.107,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 23,66 eura od 21. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,31 eura od 21. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,99 eura od 21. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,53 eura od 21. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,36 eura od 21. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,09 eura od 21. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,03 eura od 21. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,72 eura od 21. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,24 eura od 21. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,62 eura od 21. listopad 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,66 eura od 21. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,58 eura od 21. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,97 eura od 21. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,12 eura od 21. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,03 eura od 21. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,10 eura od 21. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 44,73 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 50,55 eura od 21. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,27 eura od 21. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 71,69 eura od 21. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 72,62 eura od 21. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,57 eura od 21. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 71,40 eura od 21. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 109,12 eura od 22. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 100,25 eura od 21. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 101,61 eura od 21. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,91 eura od 21. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 101,08 eura od 21. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 115,31 eura od 21. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 142,00 eura od 21. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 170,00 eura od 21. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 189,46 eura od 21. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 151,74 eura od 21. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 129,10 eura od 21. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 134,58 eura od 21. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 144,98 eura od 21. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 154,95 eura od 21. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 156,33 eura od 21. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 152,87 eura od 21. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 153,38 eura od 21. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 226,54 eura od 21. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 224,98 eura od 22. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 199,66 eura od 21. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 211,18 eura od 21. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 219,60 eura od 21. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 224,37 eura od 21. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 202,11 eura od 21. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 197,49 eura od 21. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 198,95 eura od 21. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 203,05 eura od 21. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 213,43 eura od 21. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 213,79 eura od 21. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 217,71 eura od 21. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 222,73 eura od 21. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 216,02 eura od 21. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 198,08 eura od 21. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 200,46 eura od 21. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 194,92 eura od 21. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 190,73 eura od 21. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 191,18 eura od 21. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 197,32 eura od 21. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 198,91 eura od 21. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 202,92 eura od 21. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 207,27 eura od 21. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 212,67 eura od 21. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 213,36 eura od 22. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 213,36 eura od 21. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 213,36 eura od 21. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 213,36 eura od 21. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 213,36 eura od 21. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 213,36 eura od 21. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 213,36 eura od 21. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 213,36 eura od 21. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 213,36 eura od 21. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 21. siječnja 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju HB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 5.626,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju HB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.600,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamata tekuće na iznos od 5.626,43 eura od 01. listopada 2015. godine do 19. ožujka 2026. godine kao neosnovan.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 119,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 11.161,78 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 13. siječnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 9010949551 solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Parlovu iz Zagrebu poslovni broj OU-36/2006, prema kojem je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 207.750,00 CHF u protuvrijednosti kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate 360 mjeseci. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika, s time da je početna kamatna stopa za prvo razdoblje iznosila 3,31%, odnosno iznosila je 4,35% godišnje, kao i valutna klauzula u CHF. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužitelja je ističući da je tužitelj s tuženikom dana 16. veljače 2016. godine sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, naglasio da se time tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom u cijelosti Ugovor o kreditu od 13. siječnja 2006. godine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te naložiti tuženiku vratiti tužitelju sve što je stekao temeljem predmetnog Ugovora o kreditu nakon što se oduzme iznos isplaćen tužitelju, a koji iznos će biti utvrđen financijskim vještačenjem uz naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.669,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 10.316,92 eura, što je međutim očita omaška, s obzirom da zbroj svih utuženih iznosa iznosi 10.107,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 5.626,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da je tužitelj u potpunosti namiren i restituiran prilikom konverzije, zbog čega se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, potvrđen od strane javnog bilježnika, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), s time da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku vođenim pod brojem H1/19 rješenjem od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je napomenuo da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo do uspostavljana ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno uklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredbe članka 138 a Zakona o zaštiti potrošača pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Naime položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje se s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit u euri, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, s time da se navedena intervencija zakonodavca odnosila i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, što je regulirano odredbama članka 19 b i 19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. S obzirom da se pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev, odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakve učinke na nove, konvertirane, ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana za CHF već uz eur, a tužitelj je mogao odbiti ponuđenu konverziju koju mu je tuženik, banka, morala ponuditi. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da tužitelj niti nema pravni interes za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu, kao i Dodatka Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016. godine, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija, prigovorio da bi tužitelj bio potrošač te je ujedno istaknuo prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor radi prijeboja i to u odnosu na priznatu razliku u provedenoj konverziji u iznosu od 119,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom smanjen dio tužbenog zahtjeva, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, čemu se ne protivi, ali za povučeni dio potražuje naknadu troška parničnog postupka, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9010949551 od 13. siječnja 2006. godine (list 16-22 spisa), u presliku I. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010949551 od 17. svibnja 2012. godine (list 23-24 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010949551 od 16. veljače 2016. godine (list 25-29 spisa), u presliku plana otplate (list 30-35; stranica 445-447 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice prometa na dan 11.12.2024. (list 36-51 spisa), u presliku obavijesti o otplati kredita broj 9010949551 od 06. listopada 2016. godine (list 52 spisa), u presliku obavijesti o konverziji kredita po ugovoru o kreditu broj 9010949551 (list 53 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine (list 54 spisa) u presliku povijesnog pregleda kamatnih stopa po kreditima fizičkih osoba (potrošača) uz valutnu klauzulu u EUR (list 55-57 spisa), u presliku stručnih članaka (list 95-106; stranica 170-181 i 216-217 spisa), u presliku sudske prakse (list 107-124, 130-142; stranica 158-169, 201-215, 220-231, 242-318, 326-333, 347-359 i 399-417 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 436-437 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 448-469 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 471-487 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 521-522 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovan, dok je drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 13. siječnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 207.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,31% odnosno ugovorenom kamatnom stopom od 4,35%, koja je promjenjiva sukladno „odluci Banke o kreditiranju građana“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 17. svibnja 2012. godine sklopili I. Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim su ugovorili moratorij na otplatu kredita, kao i promjenjivu kamatna stopa od 3,79%, kao i činjenica da su dana 16. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, a sporno je i potrošačko svojstvo tužitelja, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja. Isto tako sporno je pitanje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, s time da je ujedno sporno i pitanje ima li tuženik prema tužitelju potraživanje na ime preplate priznate konverzijom.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 20. ožujka 2026. godine smanjio dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 11.161,78 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da je punomoćnik tuženika pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Nadalje treba napomenuti da je tužbenim zahtjevom od 20. ožujka 2026. godine punomoćnik tužitelja ujedno povećao dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi, a da se prije toga nije protivio preinaci, pa se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da je pristao na preinaku tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9010949551 od 16. veljače 2016. godine (list 25-29 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010949551 od 16. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač, nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 436-437 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja stambenog kredita, ponudili su mu samo stambeni kredit u valuti CHF, jer po njihovim uvjetima nije bio kreditno sposoban za traženi iznos kredita u valuti euro, rekli su da je „CHF stabilna valuta, da je Švicarska sigurna država“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj dižu kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem i danas stanuje sa svojom obitelji, suprugom i djecom, taj stan nikada nije iznajmljivao, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio je zaposlen, kao što je i danas u trgovačkom društvu A1 Hrvatska d.o.o., nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, s time da je tijekom 2025. godine osnovao svoj obrt naziva Proit, registriran za konzultantske usluge sa sjedištem na adresi ovog stana. Konačno sudu je razumljiv i uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, jer se time smanjila rata kredita, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja, s time da u tom stanu, koji je kupio ovim kreditom i danas stanuje sa svojom obitelji, suprugom i djecom, taj stan nikada nije iznajmljivao, dok činjenica da je tijekom 2025. godine osnovao svoj obrt za konzultantske usluge, čije je sjedište na adresi ovog stana, a predmetni Ugovor o kreditu sklopio je dana 13. siječnja 2006. godine, nikako ne rezultira time da tužitelj ne bi bio potrošač, već je naprotiv sud utvrdio da je tužitelj potrošač te se ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. Nastavno u odnosu na prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu broj: 9010949551 od 13. siječnja 2006. godine te za povratom svih uplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Treba naglasiti da je odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila niti uvjet ugovora, niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, s time da je identična odredba propisna i odredbama ZZP-a. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, ali samo u dijelu kojim je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način promjene kamatne stope, koja ništetnost je ustanovljena iz razloga da bi potrošački ugovori o kreditu u CHF bili oslobođeni tog dijela ugovornih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, što rezultira time da je valjan početni tečaj CHF na dan sklapanja svakog pojedinog potrošačkog ugovora o kreditu u CHF, kao i početno ugovorena kamatna stopa, sud je utvrdio da zbog tog dijela nepoštenih, ništetnih ugovornih odredbi nije ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti. Drugim riječima iako su sukladno odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja tog novčanog iznosa uz ugovorene kamate u vrijeme i na način kako je to ugovoreno, sama ništetnost dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, ne rezultira time da je ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti, s obzirom da je ništetnost tih dijelova ugovornih odredbi ustanovljena upravo iz razloga da bi predmetni Ugovor o kreditu bio oslobođen dijelova tih ugovornih odredbi i vrijedio bez njih. Inače sudska praksa je u nizu odluka zauzela jasan pravni stav da ništetnost dijelova odredbi ugovora o potrošačkim kreditima u CHF vezanim uz način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu nikako ne rezultira time da je ništetan ugovor o potrošačkom kreditu u CHF u cijelosti, pa tako primjerice i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj H1/19 od 04. ožujka 2020. godine te u odluci poslovni broj Rev-259/22 od 09. listopada 2024. godine, kao uostalom i Visoki trgovački sud RH odlučujući u kolektivnom sporu, odnosno u odluci poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na koju se čak i punomoćnik tužitelja pozivao u ovom parničnom postupku. S obzirom da dakle predmetni Ugovor o kreditu od 13. siječnja 2006. godine nije ništetan, to tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati isplatu svih isplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je odbio kao neosnovan prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu broj: 9010949551 od 13. siječnja 2006. godine te za povratom svih uplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja, počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO- a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 05. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 471-487 spisa) proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za koju je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.389,98 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 42.720,08 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 5.669,90 eura, dok ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 77.732,60 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.316,92 eura. Isto tako sudski vještak je istaknuo da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 42.392,35 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.626,43 eura, s time da je prema izračunu konverzije utvrđen manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. godine i iznosi -119,82 eura.

15. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužitelja nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je prigovorio nalazu i mišljenju u cijelosti, posebice u odnosu na samu metodu izračuna preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, kao i valutne klauzule te u odnosu na sam izračun preplate priznate konverzijom.

16. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 24. ožujka 2026. godine (stranica 521-522 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, kojim je postupio po zadatku vještačenja naglasio da je utvrdio preplatu na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a utvrdio je i manje plaćene iznose po osnovi valutne klauzule, s time da je pravno pitanje da li će se uzeti u obzir samo pozitivne tečajne razlike ili i pozitivne i negativne tečajne razlike.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. Treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Imajući na umu navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%. Isto tako treba ponovno napomenuti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa i to do 31. prosinca 2013. godine, a od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje maksimalno dopuštena zakonska kamatna stopa od 3,23%. Nastavno prijedlog punomoćnika tužitelja za provođenjem dokaza novim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak utvrdio sve uplate po predmetnom Ugovoru o kreditu i ujedno utvrdio ukupan iznos zatezne kamate na sve uplaćene iznose po predmetnom kreditu do dana konverzije, sud je odbio kao neosnovan, jer predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, iz kojeg razloga tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati isplatu svih po tom Ugovoru o kreditu uplaćenih iznosa.

18. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010949551 od 16. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice, s time da je ujedno utvrdio da je provedenom konverzijom utvrđen manje plaćen iznos od -119,82 eura. Naime stav je suda da ukoliko je konverzijom utvrđena preplata istu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, koje odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

19. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 5.669,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 10.107,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 5.626,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 5.669,90 eura, dok ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 10.316,92 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope utuženi iznos od 5.669,90 eura, a na ime pretplate po osnovi valutne klauzule utuženi iznos od 10.107,05 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 5.626,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio da tužitelj na ime razlike glavnice može osnovano zahtijevati utuženi iznos od 5.626,43 eura i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada je podnesen takav zahtjev do isplate, odnosno tekućom od 20. ožujka 2026. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, jer je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

20. Isto tako u odnosu na prigovor radi prijeboja sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da prigovor radi prijeboja u iznosu od 119,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate predstavlja manje plaćeni iznos po konverziji, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je predmetni kredi u cijelosti otplaćen, a što je razvidno iz preslike obavijesti o otplati kredita broj 9010949551 od 06. listopada 2016. godine (list 52 spisa).

21. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan kako tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 5.669,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, tako i tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 10.107,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, s time da je usvojio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 5.626,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2026. godine do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 5.626,43 eura od 01. listopada 2015. godine do 19. ožujka 2026. godine, a ujedno je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 119,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II., točkom III., točkom IV., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.600,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 05. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 06. studenog 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 14. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. travnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 20. ožujka 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 24. ožujka 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 28. travnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

23. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 03. prosinca 2020. godine, zatim podneska od 18. listopada 2021. godine, kao i podneska od 02. studenog 2023. godine, sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, već je dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

24. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

25. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 21. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 28. travnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 28. travnja 2026. godine