Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-650/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Margita Plažanin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, koje zastupa punomoćnik Tonči Ravlić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ravlić i Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-10557/2020-14 od 26. travnja 2024. godine, na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 10557/2020-14 od 26. travnja 2024. godine u dosuđujućem dijelu pod točkama I i II izreke, kao i pod točkom III izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 645,17 eura bruto sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno izrekom, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohoda (točka I izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati razliku manje isplaćene plaće na ime razlike osnovice u iznosu od 827,13 eura bruto sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno izrekom, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohoda (točka II izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.430,89 eura sa zateznim kamatama kje teku od donošenja presude do isplate (točka III izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskome sudu. Zahtjeva naknadu troška žalbenog postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Neosnovano se u žalbi prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u smislu da se presuda ne može ispitati obzirom na to da pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji su razlozi jasni i međusobno ne proturječe, tako da je presuda jasna i može se ispitati.
5. Nije ustanovljeno da bi donošenjem pobijane presude kao i postupkom koji je prethodio donošenju pobijane presude bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. st. 2. ZPP.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate razlike plaće s osnove neisplaćenog dodatka na ime posebnih uvjeta rada i dodatka na iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate rada pa tako i za prekovremeni rad kao i za isplatu razlike plaće koja je nastala kod obračuna naknade za godišnji odmor te privremene nesposobnosti za rad. Predmet spora je i zahtjev za isplatu razlike plaće temeljem odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine, u visini osnovice od 5.415,37 kn.
7. Nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu radio kod tuženika, da je ostvario veći broj prekovremenih sati rada i da mu je za sporno razdoblje obračunata i isplaćena plaća po osnovici od 5.108,84 kuna.
8. Prema odredbi članka 94. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23 – dalje ZR) za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50%. Prema odredbi članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 143/13 i 96/15 – dalje KU/13) propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Istovjetnu odredbu sadrži i članak 49 . Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji je u primjeni od 1. ožujka 2018. (Narodne novine broj 29/18, 35/19, 78/19 i 92/19 – dalje KU/18).
9. Prema odredbi članka 57. KU/13 radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Istovjetnu odredbu sadrži i članak 55. KU/18.
10. Odredbom članka 36. stavak 2. KU/13 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Istovjetno je propisano i odredbom članka 34. KU/18.
11. Prema odredbi članka 59. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 141/12 – dalje TKU/12), odnosno članka 58. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 128/17, 47/18, 123/19, 66/20 i 56/22 – dalje TKU/17) propisano je da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana pripada mu naknada plaće u visini 85% njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego što je započeo bolovanje.
12. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužiteljica, kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovi iz članka 51. i članka 57. KU/13 odnosno članka 55. KU/18, zajedno s dodatkom za prekovremeni radi. Naime, isplata dodataka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodatka po navedenim osnovama, budući da tužiteljica i kad radi prekovremeno također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada, te ima odgovornost za život i zdravlje ljudi.
13. Neosnovano je pozivanje tuženika na pogrešno tumačenje odredaba KU jer je očito zajednička namjera ugovornih strana bila da se navedena uvećanja plaće mogu kumulirati jer bi u protivnom stranke kolektivnog ugovora izrijekom odredile nemogućnost takve kumulacije. Već po samoj prirodi stvari kriterij uvećanja plaće za prekovremeni rad, kriterij uvećanja plaće za posebne uvjete rada i kriterij uvećanja plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi međusobno se ne isključuju. Naime, ukoliko radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima, radi s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, te ukoliko u istim okolnostima obavlja i prekovremeni rad onda je logično da radnik uz pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad ima i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za sate prekovremenog rada.
14. Naime, uvećanje plaće s osnove posebnih uvjeta rada i s osnove iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne ulaze u osnovicu za obračun uvećanja plaće s osnove prekovremenog rada (osnovica za uvećavanje plaće s osnove prekovremenog rada je osnovna plaća – članak 51. stavak 1. alineja 4. KU/13), uz to i ZR/14 kao općim propisom (članak 1.) je propisano pravo radnika na povećanje plaće po četiri osnove koje se među sobom ne isključuju (članak 94.). U situaciji kada bi pravo radnika na povećanje plaće za prekovremeni rad isključivalo pravo radnika na povećanje plaće po drugim osnovama moglo bi se dogoditi da u određenim situacijama (kada je zbroj povećanja plaće po drugim osnovama veći od povećanja plaće za prekovremeni rad) radnik za ostvarene sate prekovremenog rada ostvari manju plaću po satu od plaće za rad u redovnom radnom vremenu. To bi bilo u direktnoj suprotnosti s intencijom zakonodavca iz navedenih zakonskih odredbi.
15. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da tužiteljica za prekovremeni radi ima pravo samo na dodatak za prekovremeni rad sukladno odredbi članka 51. KU/13, pri čemu valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019., zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 143/13 i 96/15 – dalje KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.".
16. Nadalje, prema odredbi članka 81. ZR/14 za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).
17. Prema odredbi članka 59. stavak 1. TKU/12 i članka 58. stavak 1. TKU/17, ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 sata pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego što je započeo bolovanje, dok je stavkom 2. istog članka propisano da je ta naknada u 100% iznosu kada je radnik na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.
18. Stoga je valjano usvojen tužbeni zahtjev radi isplate razlike plaće s osnove neisplaćenog dodatka na ime posebnih uvjeta rada i dodatka na iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate rada pa tako i za prekovremeni rad kao i za isplatu razlike plaće koja je nastala kod obračuna naknade za godišnji odmor te privremene nesposobnosti za radu visini utvrđenoj izračunom tuženika (list 68- 70 spisa) i odlučeno kao pod točkom I izreke prvostupanjske presude.
19. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su Vlada RH i sindikati javnih službi zaključili 23. studenog 2006. godine Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama kojim su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009. godini, i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine.
20. Vlada RH i isti sindikati javnih službi zaključili su 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaće iz 2008. godine u visini od 5.108,84 kn bruto, time da su u članku III. utvrdili način povrata osnovice, tako da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku (DSZ) ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog bruto društvenog proizvoda (BDP) za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine), te u članku IV. odredili i način usklađenja pariteta između prosječne mjesečno bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u RH.
21. Na osnovi članka 51. stavak 4. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 115/10.) – dalje: TKU/10 Vlada RH i sindikati javnih službi zaključili su 26. listopada 2011. godine Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovice plaće u javnim službama (s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog Sindikata parafirane), a kojim izmjenama je promijenjen članak III., te članak IV. Dodatka Sporazumu, koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i članak VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka Sporazumu, te izmjena i dopuna na način da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom razdoblju opisanih u člancima III. - V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba događa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao).
22. Vlada RH i sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli su 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, a to u odnosu na članak IV. u vezi s člankom VII. Dodatka Sporazumu.
23. Negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao je neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. tj. 12 tromjesečja uzastopno, da je od zadnjeg tromjesečja 2015. do prvog tromjesečja 2017. zabilježen rast BDP-a za više od 2,0 % u odnosu na prethodna tromjesečja.
24. Sukladno odredbi članka 3. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine", broj: 27/01. i 39/09.) na pitanje plaća i drugih naknada po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena tim Zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori.
25. Prema odredbi članak 192. ZR predmet kolektivnog ugovora između ostalog mogu biti i pregovori o plaći kao važnom segmentu radnog odnosa, a i članak 51. TKU/10 i TKU/12 (Narodne novine, broj 141/12.) uređuje te definira plaću zaposlenih u javnim službama, prema tome su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih sa Vladom RH, u ovom slučaju poslodavcem a gdje se odlučivalo osnovicama te dodacima na plaću za zaposlene u javnim službama, slijedom toga ti dokumenti formalno i sadržajno predstavljaju i potpadaju pod zakonski pojam kolektivnog ugovora.
26. Navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu iz 2011. zaključene su na rok od pet godina (članak IX. Izmjena), ali se prema odredbi članka 199. stavak 1. ZR -a na njih primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da vrijede i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene, te su istekle 26. siječnja 2017. godine.
27. U utuženom razdoblju bio je na snazi TKU/12 koji u članku 51. regulira da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću, a osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, te dodaci na osnovnu plaću kao što su stimulacija, dodaci na posebne uvjete rada, položeni dodaci i uvećanja plaća. U istom članku TKU, u stavku 4. navodi se da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću o obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima.
28. Iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a, vidljivo je da od IV. kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, nego da je BDP stalno rastao. Odredba članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu iz 2011. god. ne odnosi se na povrat osnovice iz članka III., već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Namjera Vlade RH je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.414,37 kn. Odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala je konzumirana kroz članak IV. stavak 5. Izmjena Dodatka Sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., jer je odredbom članka IV. stavak 5. Izmjena Dodatka Sporazumu bilo ugovoreno da će Vlada Republike Hrvatske biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama.
29. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno dva ili više posto), što je sukladno pravnom stavu Vrhovnog suda RH iz presude broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020.
30. Stoga proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva na isplatu razlike plaće za uutženo razdoblje obračunata po osnovici od 5.415,37 kuna, što čini iznos od 827,13 eura koji je dosuđen tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom od svakog mjesečnog dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate.
31. Slijedom navedenog su neosnovani žalbeni navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kako je to navedeno pod točkom II izreke presude.
32. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna i zakonita sukladno odredbama čl. 154. st. 1. ZPP u vezi čl. 155. ZPP, dok žalbeni navodi ne dovode u sumnju navedenu odluku s obzirom da podnesci od 16. listopada 2019. godine, od 8. siječnja 2020. godine i od 14. veljače 2020. godine nisu obračunati u ukupnom trošku tužitelja, dok je podneskom od 6. studenoga 2023. godine koji je obračunat u iznosu od 49,77 eura tužitelj postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, a nije ispravio naziv tuženika, što žalitelj neosnovano navodi.
33. Slijedom svega navedenoga valjalo je temeljem odredbe članka 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu. Zato je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Zagrebu 28. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Tomislav Aralica
