Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-100/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda, Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zrinka Pilić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika TABLINUM d.o.o. za arhitekturu, informatiku i zastupanje, Zagreb, Albaharijeva ulica 1, OIB: 84458006323, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Artuković, odvjetnica iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-10168/2021-106 od 05. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 10168/2021-106 od 05. studenog 2025. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te se ostavlja da se o trošku nastalom strankama podnošenjem žalbe i odgovara na žalbu odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu o 17. srpnja 2018. nedopuštena (točka I. izreke), određen je sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. rujna 2009. s danom 05. studenog 2025. (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 3.680,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od 05. studenog 2025. do isplate (točka III. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 6.155,56 eura, što predstavlja razliku između dosuđenih 3.680,90 eura do zatraženih 9.836,46 eura (točka IV. izreke) i naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 05. studenog 2025. do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude, pod točkom IV. izreke i točkom V. izreke u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 3.680,90 eura s pripadajućim kamatama, žali se tužiteljica, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati tužbeni zahtjev i da joj prizna daljnji trošak parničnog postupka kao i trošak žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke žalbom pobija tuženik, također pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da mu prizna troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Odgovorom na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbe tuženika i predlaže da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku presudu te zahtjeva naknadu troška odgovora na žalbu.

5. Žalbe su osnovane.

6. Predmet ovog spora zahtjev je tužiteljice da se nedopuštenom utvrdi odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 17. srpnja 2018., da sud odredi sudski raskid radnog odnosa s danom donošenja prvostupanjske presude i da naloži tuženiku da joj naknadi štetu u iznosu od 9.836,46 eura.

7. Sud prvoga stupnja ocijenio je da je tužba podnesena u roku propisnom čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (Nar. nov. br.: 93/14., 127/17., dalje: ZR), da tuženik nije dokazao da su razlozi zbog kojih je izvanredno otkazao ugovor o radu tužiteljice opravdani (čl. 135. st. 3. ZR-a), slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva utvrditi da odluka o izvanrednom otkazu od 17. srpnja 2018. nije dopuštena. S obzirom na osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu sud je prihvatio i zahtjev tužiteljice za raskid radnog odnosa s danom donošenja presude te je djelomično prihvatio i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, sukladno čl. 125. st. 1. ZR-a, u iznosu navedenom pod točkom III. izreke pobijane presude.

8. Navodima žalbe tuženik problematizira zakonitost prvostupanjske odluke u dijelu kojim je sud ocijenio da je tužba podnesena unutar prekluzivnog roka propisanog čl. 133. ZR-a.

9. Te navode ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

9.1. Naime, kada je tužiteljica zahtjev za zaštitu prava poslala tuženiku u roku iz čl. 133. st. 1. ZR-a, preporučenom pošiljkom putem pošte, a iz javne isprave (povratnice) imala je podatak kada je poslodavac obavješten (02. kolovoza 2018.), ali nije podigao tu pošiljku, tada se pitanje pravovremenosti podnošenja tužbe ne može računati od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom, već od dana nakon dana kada je iz dostavnice vidljivo da je poslodavac obaviješten, a nije podigao pošiljku

9.2. Tužiteljica kao radnica, nije imala utjecaja na odluku poslodavca da njezinu pošiljku ne podigne, pa je suprotno pravu na pravično suđenje, koje je zagarantirano čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije st. 1. za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s dodatnim protokolima (Nar. nov., Međunarodni ugovori, br.: 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: Konvencija), otežavati joj pravo na sudsku zaštitu na način da se rokovi računaju unazad, odnosno od trenutka kada je zahtjev za zaštitu prava predala na pošti (02. kolovoza 2018.).

9.3. Nadalje, čl. 133. st. 2. ZR-a propisano je da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. toga članka ne udovolji tom zahtjevu, da radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Dakle ta odredba ne propisuje obvezu radnika da propituje hoće li ili ne poslodavac odgovoriti na zahtjev za zaštitu prava. Ta odredba daje rok poslodavcu za odgovor na zahtjev za zaštitu prava od najviše 15 dana, nakon čega počinje teći rok radniku za podnošenje tužbe.

9.4. Slijedom toga, iako je tužiteljica mogla zaključiti da poslodavac, jer nije podigao njezin zahtjev za zaštitu prava, neće odgovoriti na isti, ovaj je sud stava da se činjenica da je tužiteljica kao radnica, unatoč tome čekala da prođe rok poslodavca za očitovanje, nakon čega je podnijela tužbu, ne može tumačiti na štetu tužiteljice kao radnice.

9.5. ZR izrijekom ne isključuje primjenu roka iz čl. 133. st. 2. ZR-a ako radnik može, iz držanja poslodavca (kao primjerice ne preuzimanje pošiljke o prispijeću koje je obaviješten) procijeniti da se poslodavac neće očitovati, odnosno izrijekom ne propisuje da se u takvoj situaciji taj rok ne uzima u obzir.

9.6. Stoga se čekanje radnika da protekne i taj rok od 15 dana, koji je dan poslodavcu za očitovanje na zahtjev za zaštitu prava, nakon kojeg počinje teći rok za podnošenje tužbe, čak i ako radnik zna da se poslodavac na zahtjev za zaštitu prava neće očitovati, ne smije, u smislu računanja roka za podnošenje pravovremen tužbe, tumačiti na štetu radnika.

9.7. Takvo strogo tumačenje, koje nema izričito uporište u zakonskoj odredbi, predstavljalo bi, u situacijama kakva je predmetna, onemogućavanje radniku pristupa sudu u svrhu ostvarivanje zaštite njegovih prava (čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Nar. nov., Međunarodni ugovori 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i čl. 29. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst i čl. 29. st. 1. Ustava).

10. Slijedom rečenog ovaj sud pravilnim ocjenjuje zaključak suda prvoga stupnja da je tužba podnesena pravovremeno, kako je to i obrazloženo pod točkom 11. obrazloženja pobijane odluke.

11. Pri tome ovo shvaćanje nije protivno shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., poslovni broj Su-IV- 19/2015-15 jer je u istom izraženo shvaćanje koje glasi:

„Kada je radnik zahtjev za zaštitu prava predao u roku preporučenom pošiljkom putem pošte, kada je iz javne isprave (povratnice) imao podatak kada je poslodavac primio njegov zahtjev, tada se pitanje pravovremenosti traženja sudske zaštite prava sukladno roku iz čl. 129. st. 2. Zakona o radu ne može računati od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom, već od dana kada je poslodavac primio zahtjev radnika za ostvarenje povrijeđenog prava.“

11.1. Ovo jer u tom shvaćanju nije odgovorno treba li u situaciji kada je pošiljka na ovaj način vraćena radniku, na teret radnika skratiti rok za podnošenje tužbe zanemarivanjem roka danog poslodavcu da se očituje na zahtjev za zaštitu prava, iako ZR izrijekom ne propisuje da u takvom slučaju rok za podnošenje tužbe počinje teći odmah po saznanju radnika da je poslodavac obaviješten, ali pošiljku nije podigao (o čemu je svoje mišljenje ovaj sud također iznio kako je prethodno navedeno).

12. Osnovano, međutim, žalitelj ukazuje da je sud prvoga stupnja počinio povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP-a, ali i povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

13. Sud prvoga stupnja stava je da tuženik nije dokazao osnovanost otkaznog razloga opisanog kao odbijanje tužiteljice postupiti po traženju poslodavca vezano za izradu troškovnika za projekt sanacije kamenog pročelja i vanjskih stepenica HNB-a. Ovo jer da vještačenje koje je tuženik predlagao provesti radi dokazivanja opravdanosti ovog otkaznog razloga nije bilo moguće provesti (točke 16. i 17. obrazloženja).

14. S takvim zaključkom ovaj se sud ne može složiti, upravo iz razloga na koje ukazuje i tuženik.

14.1. Sudu je, što nije sporno, dopisom Ministarstva kulture i medija od 23. siječnja 2024., ukazano da vještačenje povjeri nekoj od osoba navedenih u Upisniku fizičkih osoba koje imaju dopuštenje za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Tuženik je u podnesku od 13. lipnja 2025. predložio da se vještačenje povjeri u tom Upisniku navedenim MŠ ili BŠ. Sud, međutim, ne obrazlaže zašto nije prihvatio ove prijedloge, osobito jer se drugi vještaci, koje je zvao, a također se nalazi navedene u spomenutom Upisniku, ili nisu odazvali pozivu suda ili su otklonili mogućnost vještačenja, a tuženik od ovog dokaznog prijedloga nije odusta.

14.2. U takvoj situaciji ne može se prihvatiti kao pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao opravdanost otkaznog razloga koji se tiče izrade troškovnika (detaljno obrazloženo u odluci o otkazu). Naprotiv, sud je isključivo svojom radnjom odlučio ne provoditi dokaze koje je tuženik u ovom dijelu predložio provesti i od njih nije odustao, a da za to nije dao valjen razloge, čime je počinio uvodno navedene povrede, ali i povredu iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a.

15. Ne može se ispitati pravilnost prvostupanjske odluke ni glede zaključka da tuženik nije dokazao opravdanost drugih otkaznih razloga. Ovo jer sud ne obrazlaže koji su to drugi otkazni razlozi, već samo općenito navodi da se odnose na neprimjereno ponašanje tužiteljice i ranije propuste tužiteljice i ne cijeni što iz provedenih dokaza proizlazi u odnosu na te neke druge otkazne razloge i samo paušalno zaključuje da ti neki razlozi, sami po sebi, nisu dostatni za donošenje odluke o izvanrednom otkazu, kao i da nisu osnovani jer nije provedeno vještačenje koje je prethodno spomenuto, kako bi se dokazala neprofesionalnost tužiteljice u radu.

15.1. Takvim obrazloženjem, što pravilno ukazuje i žalitelj, također su počinjene prethodno navedene povrede parničnog postupka zbog kojih se ne može ispitati pravilnost prvostupanjske odluke u odnosu na odlučeno pod točkom I. izreke.

16. Pravilno se navodima žalbe tuženika ukazuje i na činjenicu da pobijana odluka ne sadrži obrazloženje zašto je sud prihvatio zahtjev za sudski raskid ugovora o radu. Slijedom toga se ni u tom dijelu ne može ispitati pravilnost pobijane odluke, kao niti odluka o visini naknade štete priznatoj tužiteljici (u kojem dijelu obije stranke pobijaju zakonitost prvostupanjske odluke).

17. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.

17.1. U ponovno suđenju sud će otkloniti povrede na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, ponovno će ocijeniti provedene dokaze kako bi donio pravilan zaključak o tome je li tuženik dokazao ili ne opravdanost otkaznih razloga i kojih. Također, u koliko sud ostane kod odluke o nedopuštenosti otkaza, u novoj je odluci dužan dati valjane i jasne razloge zbog kojih zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu smatra osnovanim te je dužan jasnije obrazložiti osnovanost zahtjeva za naknadu štete.

18. Odluka o zahtjevu stranaka za naknadu troška žalbe zavisna je o konačnom uspjehu stranaka u ovom postupku, koji za sada nije poznat, pa je stoga također ukinuta na temelju čl. 380. točka 3. ZPP-a.

19. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troškova nastalih im u žalbenoj fazi postupka temelji se na čl. 166. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević