Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-37/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog ureda Gregović iz Rijeke, protiv prvotuženika GS GLOBAL SERVICE d.o.o., Rijeka, Kružna 4, OIB: 45590195782, zastupanog po punomoćniku Andreju Bašoviću, odvjetniku u Rijeci, drugotuženika KD Čistoća, d.o.o., Rijeke, Dolac 14, OIB: 45590195782, te umješača na strani drugotuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćniku Marinu Matiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama II tuženika i umješača na strani II tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. Pr-101/2020-68 od 4. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i umješača na strani II tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. Pr-101/2020-68 od 4. studenog 2025., u pobijanoj točki I u dosuđujućem dijelu u kom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.330,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos neimovinske štete od 5.200,00 eura teku od 13. ožujka 2020. pa do isplate a na iznos imovinske štete od 2.130,00 eura teku od 5. studenog 2025., pa do isplate, a po stopi koja tužiteljici pripada kao sudionici u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN br.114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN broj 156/22),i u točki III izreke.

II. Preinačava se ista presuda u točki I za iznos od 2.050,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete u iznosu od 2.000,00 eura s pripadajućim zakonskim zatezni kamatama tekućim od 13. ožujka 2020. pa do isplate kao i iznos imovinske štete od 50,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. studenog 2025. pa do isplate kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici da umješaču na strani tuženika nadoknadi trošak sastava žalbe u visini od 156,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku da tužiteljici na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 9.380,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno dok je točkom II u preostalom dijelu, iznad iznosa od 9.380,00 eura, a do zatraženog iznosa od 10.280,00 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, zahtjev tužiteljice se odbijen kao neosnovan.

Točkom III. nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 4.023,17 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom dok se s preostalim dijelom zatraženog troška odbija kao neosnovanim.

Rješenjem se dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 27. prosinca 2024.

2. Citiranu presudu žalbom pobijaju II tuženik te umješač na strani II tuženika i to u točki I i točki III u dosuđujućem dijelu, iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. i 80/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači podredno istu ukine uz naknadu troška sastava žalbe umješaču na strani II tuženika.

3. Žalbe su djelomično osnovane.

4. U donošenju pobijane presude nije ostvaren žalbeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je izreka pobijane presude jasna i dano je obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica jasno i neproturječno sadržaju izvedenih dokaza, te je istu bilo moguće ispitati.

5. Također je utvrđeno da nije počinjena ni jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredba parničnog postupka.

6. Nadalje neosnovano umješač na strani tuženika osporava da bi prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku - povišenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog medicinskog vještačenja.

7. Naime u konkretnoj situaciji kada se i nakon zaključenja prethodnog postupka tužbeni zahtjev preinačava, ali samo povišenjem generičnog - novčanog zahtjeva i to nakon provedenog medicinskog vještačenja, onemogućavanje tužitelju takve preinake tužbenog zahtjeva predstavljale bi nerazumno ograničenje njegovog prava da ostvari pravičnu novčanu naknadu štete (takav stav zauzet je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 2176/2023 od 12. lipnja 2025.).

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. ZPP-a kada je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva.

9. Iz istih razloga neosnovanim se ukazuju i žalbeni navodi umješača kako tužiteljici ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na povišeni dio tužbenog zahtjeva od podnošenja tužbe već samo od trenutka povišenja zahtjeva pa na nadalje, budući da se prema mišljenju ovog žalbenog sud radi o jedinstvenom tužbenom zahtjevu utemeljenom na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi., pa se iz tog razloga ukazuje neosnovan i istaknuti prigovor zastare u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

10. Nadalje neosnovano žalitelji upiru na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanje.

11. Iz danog obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud proveo sve po strankama predložene dokaze, iste cijenio u smislu čl. 8 ZPP-a svakog pojedinačno i u njihovoj ukupnosti te temelju toga pravilno utvrdio:

- da je u vrijeme štetnog događaja tužiteljica radila kao spremačica, odnosno čistač na plaži te je bila zadužena za čišćenje smeća, šprica i boca, dok u more nije smjela ući.

- da je drugotuženik bio kooperant njezinog poslodavca.

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica ušla uzeti vodu s tuša za pranje vanjskog WC-a u kojem nema špine te da je stala na stepeništu kako bi mogla pristupiti vodi i pri tom je proklizala budući da je ispod tuša da je betonska podloga koja je tada bila mokra, ali na njoj da nije bilo sapunice te da tužiteljica na nogama imala svoje tenisice jer radnu obuću nije dužila

- da je do pada da je došlo kada je prilazila tušu, u rukama da joj je bila kanta i močo za pranje poda, a vodu da je trebala uzeti kako bi isprala močo za pranje WC-a. teda je pri tom zadobila prijelom lijeve potkoljenice.

- da je uvidom u prijavu o ozljedi na radu sud utvrdio da je prvotuženik kao uzrok ozljede tužiteljice (točka 38.) naveo "Ostala neprimijenjena posebna pravila zaštite na radu koja nisu navedena pod oznakama 851 do 860" Pravilnika o evidenciji, ispravama, izvještajima i knjizi nadzora iz područja zaštite na radu ("Narodne novine" 52/84; u nastavku Pravilnik), a što je suprotno osnovnom pravilu zaštite na radu, a to je da poslodavac osigura sigurne uvjete za rad te je prvostupanjski su pravilno zaključio da Imajući u vidu navedeno, je i sam prvotuženik prijavu o ozljedi na radu ispunio na način kojim potvrđuje svoju odgovornost.

- da je nesporno da je tužiteljici predmetna ozljeda priznata ozljedom na radu od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje dana 30. kolovoza 2017., pod evidencijskim brojem 95152706176/2017

-da je na okolnost propusta tuženika kao poslodavaca sud izvršio uvid u zapisnik Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, [broj], Urbroj:

[osobni identifikacijski broj] od 30. kolovoza 2017. (stranica 248-255 spisa) te iz istog proizlazi da su u točki 14. utvrđeni propusti u primjeni mjera zaštite na radu i to na način da je suprotno čl. 46. st. 5. i 6. ZR-a utvrđeno da su uvjeti osiguranja mjera zaštite na radu tužiteljice kao ustupljenog radnika nepovoljniji od mjera zaštite na radu radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima (ovdje drugotuženika), a što je utvrđeno uvidom u dopis drugotuženika od 23. kolovoza 2017. – koji prileži na stranici 256-257 spisa, iz kojeg je razvidno da radnici koji imaju sklopljen ugovor s njima imaju svu potrebnu osobnu zaštitnu opremu, za razliku od onih zaposlenih preko agencije za zapošljavanje (ovdje prvotuženika); potom da je drugotuženik dopustio obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada tužiteljici koja ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom za te poslove, a što je suprotno čl. 36. st. 1. ZZR-a; te da drugotuženik nije osigurao odgovarajuću osobnu zaštitnu opremu i osigurao da je tužiteljica koristi na propisani način pri obavljanju poslova. Slijedom iznijetog, usmenim rješenjem zabranjeno je drugotuženiku obavljanje radnih postupaka čišćenja i održavanja plaža za ustupljene radnike bez uporabe propisane zaštitne opreme – radnih hlača, zaštitnih cipela EN 344 i radne marame - kape. Nadalje, naređeno je drugotuženiku da udalji tužiteljicu s poslova čišćenja i održavanja plaža dok ne dokaže da je zdravstveno sposobna za obavljanje navedenih poslova. U konačnici, utvrđeno je da drugotuženik postupio suprotno čl. 32. st. 4. ZZR-a jer nije osigurao da pristup mjestima rada na kojim se obavljaju poslovi s posebnim uvjetima rada imaju samo radnici koji su dobili osobnu zaštitnu opremu, za koje djelo je utvrđena prekršajna odgovornost u čl. 98. st. 1. pod st. 3. ZZR-a, slijedom čega je drugotuženiku izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kn, a odgovornoj osobi drugotuženika HM, kao direktoru, u iznosu od 1.900,00 kn.

12. Slijedom takvog utvrđenja prvostupanjski sud pravilno je primijenio odredbu čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18; dalje ZZR) prema kojoj poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, a na koju utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Iznimno od stavka 1. ovog članka poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (stavak 2.).

12.1. Dakle, da bi poslodavac odgovarao radniku za štetu nužno je utvrditi da je šteta nastala na radu i u vezi s radom u kojem slučaju poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti. kao i čl. . 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19, 151/22 i 64/23: dalje ZR). koji propisuje isti princip odgovornosti poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom.

13. Također je pravilan zaključak da se tuženici se ne mogu osloboditi od odgovornosti jer do štetnog događaja nije došlo zbog uzroka koji se nalazi izvan stvari i čije se djelovanje nije moglo izbjeći niti predvidjeti, s time da ovaj sud zaključuje kako iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužiteljica neposredno prije nastanka štetnog događaja postupala nepažljivo, pa niti u krajnjoj nepažnji, uz napomenu da je teret dokaza o protivnom na tuženicima, koji takve dokaze nisu priložili do zaključenja prethodnog postupka.

14. Naime, poslodavac odgovara za štetu radniku koja mu je nastala u svezi s radom po objektivnoj odgovornosti, a teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za oslobođenje ili umanjenje odgovornosti na temelju odredbe čl. 25. st. 2. ZZR-a je na poslodavcu. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti za štetu radniku ako dokaže da je radnik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti na radu i to namjerno ili zbog krajnje nepažnje, te da je tužiteljica u cijelosti dokazala da je predmetna ozljeda nastala na radu, i to upravo na mjestu i na način opisan u tužbi, pri obavljanju redovnih poslova (čišćenje i održavanje plaža i okoliša), za vrijeme trajanja radnog vremena i to dok je tužiteljica obavljala povjerene poslove radne zadatke na uobičajeni način, s dužnom pažnjom i po nalogu poslodavca.

15. Slijedom navedenog, pravilno prvostupanjski sud sud ne nalazi da bi bile ispunjene pretpostavke za podijeljenu odgovornost zbog doprinosa tužiteljice nastanku štete u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a.

16. Slijedom navedenog i po mišljenju ovoga suda u ovoj pravnoj stvari radi se o isključivoj odgovornosti oba tuženika na temelju odredbe čl. 111. i 51. st. 3. ZR-a, te čl. 25. ZZR-a, što znači da odgovaraju za štetu samom činjenicom što je nastala šteta posljedica ozljede tužiteljice na radu i da tužiteljica svojom radnjom ili propustom nije pridonijela njezinom nastanku, već je do iste došlo uslijed propusta u osiguranju zaštite na radu i sigurnih uvjeta rada tj. neadekvatne obuće.

17. Stoga su tuženikovi navodi i navodi umješača na strani tuženika da je osigurao tužiteljici sve uvjete za obavljanje rada na siguran način i osposobio tužiteljicu za rad na siguran način odnosno da s njegove strane nije bilo propusta u organizacii posla, čime je u potpunosti oslobođen odgovornosti za nastanak štetnog događaja, a tužitelj da je isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, po ocjeni ovog suda su neutemeljeni.

18. Žalbeni navodi umješača na strani tuženika kojim isti osporava utvrđenu visinu štete ukazuju se djelomično osnovani.

19. Iz provedenog medicinskog vještačenja pravilno je utvrđeno da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila tešku tjelesnu ozljedu u vidu višestrukog prijeloma lijeve potkoljenice i gležnja lijeve noge te da je uslijed tih ozljeda trpjela bolove jačeg intenziteta u trajanju od 3-4 dana, srednjeg intenziteta 20-25 dana, a slabijeg intenziteta dva i pol do tri mjeseca), cijeneći intenzitet i duljinu pretrpljenog straha (primarni strah jakog intenziteta u trajanju unutar jednog sata, sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 2-3 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta 15-20 dana, a sekundarni strah slabijeg intenziteta mjesec i pol do dva), te imajući u vidu postotak smanjenja životnih aktivnosti zaostalih kod tužiteljice u omjeru od cca 10-12% (za koju vještak navodi da su nakon traume i liječenja kod tužiteljice zaostale izvjesne smetnje kojih prije nije bilo, a koje promjene otežavaju obavljanje radnji i aktivnosti svakodnevnog života, uz napomenu kako je pri ocjeni vođeno računa o karakteru ozljede, raspoloživoj medicinskoj dokumentaciji, okolnostima liječenja, iskazu tužitelja, sadašnjem stanju te radnom statusu i dr.), te imajući u vidu dob kada je zadobila ozljedu – 59 godina), kao i zaostalo naruženje (za koje vještak medicinske struke navodi da se radi o naruženju lakog stupnja i praktički nije uočljiv trećim osobama – ožiljak i otok), stav je ovog žalbenog suda da tužiteljici na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada novčana naknada u utuženom iznosu od 5.200,00 eura, radi čega je pobijana presuda preinačena kao točki I izreke.

20. U preostalom dijelu žalba umješača kojima osporava da tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova u vidu pojačane prehrane u iznosu od 130,00 eura te naknada troška putovanja i liječenja od 200,00 eura kao i trošak tuđe pomoći i njege od 1.800,00 eura budući da je potrebu i nastanak tog troška prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju provedenog medicinskog vještačenja, uz primjenu odredbe čl. 223. ZPP-a.

21. No kako navedeni iznosi imovinske štete tužiteljici daju prvo na naknadu istih u iznosu od 2.130,00 eura to e presuda preinačena na način daje tužiteljica odbijena za daljnji iznos od 50,00 eura naknade imovinske štete kao u točki II izreke.

22. Iz navedenih razloga pobijana presuda je potvrđena kao u izreci temeljem čl. 368 st.1 ZPP.-a dok je u preostalom dijelu preinačena uz primjenu čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

23. U odnosu na pobijanu odluku o parničnom trošku utvrđeno je da su neosnovani žalbeni navodi o tome da tužiteljici nije potrebno priznati trošak sastava odštetnog zahtjeva budući da navedeni trošak odštetnog zahtjeva predstavlja parnični trošak po odredbi čl. 151. st. 2. ZPP-a, tj. izdatak učinjen u tijeku ili u povodu postupka jer je tužitelj odštetni zahtjev podnio radi ostvarenja prava na naknadu štete u mirnom postupku bez sudjelovanja suda, tj. u povodu i radi izbjegavanja postupka. Taj parnični trošak bio je potreban za vođenje ovog postupka jer odredba čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO) dospijeće pravične novčane naknade veže uz podnošenje odštetnog zahtjeva je isti bio potreban za vođenje postupka.

24. Iz navedenih razloga pobijana odluka o parničnom trošku ukazuje se pravilnom i zakonitom a preinačenjem odluke o glavnoj stvari nije u bitnom izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela s osnovom zahtjeva i u pretežnom dijelu sa visinom, radi čega je ista odluka u cijelosti potvrđena temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

25. Budući da je umješač na strani tuženika uspio sa žalbom u razmjeru od 50% to je odlučeno da mu je tužiteljica dužna nadoknaditi trošak sastava žalbe u visini od (ožaljeni dio presude iznosi 3.500,00 eura) u visini od 62,50 eura, što s pripadajućim PDV-om čini novčani iznos od 156,50 eura, sve sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife.

U Zagrebu 28. travnja 2026

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević