Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-87/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Kovačević kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihana Marija Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-38/2024 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća 28. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-38/2024 od 23. prosinca 2024.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 27.509,66 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od 443,19 EUR bruto od 15.03.2016. godine,
- na iznos od 178,55 EUR bruto od 15.04.2016. godine,
- na iznos od 569,90 EUR bruto od 15.05.2016. godine,
- na iznos od 513,12 EUR bruto od 15.06.2016. godine,
- na iznos od 472,79 EUR bruto od 15.07.2016. godine,
- na iznos od 479,33 EUR bruto od 15.08.2016. godine,
- na iznos od 515,31 EUR bruto od 15.09.2016. godine,
- na iznos od 469,74 EUR bruto od 15.10.2016. godine,
- na iznos od 715,66 EUR bruto od 15.11.2016. godine,
- na iznos od 634,28 EUR bruto od 15.12.2016. godine,
- na iznos od 532,05 EUR bruto od 15.01.2017. godine,
- na iznos od 639,99 EUR bruto od 15.02.2017. godine,
- na iznos od 393,28 EUR bruto od 15.03.2017. godine,
- na iznos od 288,78 EUR bruto od 15.04.2017. godine,
- na iznos od 741,90 EUR bruto od 15.05.2017. godine,
- na iznos od 590,08 EUR bruto od 15.06.2017. godine,
- na iznos od 369,01 EUR bruto od 15.07.2017. godine,
- na iznos od 455,41 EUR bruto od 15.08.2017. godine,
- na iznos od 392,33 EUR bruto od 15.09.2017. godine,
- na iznos od 729,08 EUR bruto od 15.10.2017. godine,
- na iznos od 160,31 EUR bruto od 15.11.2017. godine,
- na iznos od 452,82 EUR bruto od 15.12.2017. godine,
- na iznos od 605,01 EUR bruto od 15.01.2018. godine,
- na iznos od 779,63 EUR bruto od 15.02.2018. godine,
- na iznos od 573,14 EUR bruto od 15.03.2018. godine,
- na iznos od 725,59 EUR bruto od 15.04.2018. godine,
- na iznos od 676,90 EUR bruto od 15.05.2018. godine,
- na iznos od 117,07 EUR bruto od 15.06.2018. godine,
- na iznos od 156,33 EUR bruto od 15.07.2018. godine,
- na iznos od 49,56 EUR bruto od 15.08.2018. godine,
- na iznos od 75,50 EUR bruto od 15.09.2018. godine,
- na iznos od 58,09 EUR bruto od 15.10.2018. godine,
- na iznos od 55,98 EUR bruto od 15.11.2018. godine,
- na iznos od 60,11 EUR bruto od 15.12.2018. godine,
- na iznos od 65,32 EUR bruto od 15.01.2019. godine,
- na iznos od 20,70 EUR bruto od 15.02.2019. godine,
- na iznos od 21,99 EUR bruto od 15.03.2019. godine,
- na iznos od 30,34 EUR bruto od 15.04.2019. godine,
- na iznos od 127,84 EUR bruto od 15.05.2019. godine,
- na iznos od 347,30 EUR bruto od 15.06.2019. godine,
- na iznos od 698,63 EUR bruto od 15.07.2019. godine,
- na iznos od 901,11 EUR bruto od 15.08.2019. godine,
- na iznos od 689,31 EUR bruto od 15.09.2019. godine,
- na iznos od 717,71 EUR bruto od 15.10.2019. godine,
- na iznos od 1.001,74 EUR bruto od 15.11.2019. godine,
- na iznos od 835,91 EUR bruto od 15.12.2019. godine,
- na iznos od 498,74 EUR bruto od 15.01.2020. godine,
- na iznos od 822,92 EUR bruto od 15.02.2020. godine,
- na iznos od 818,77 EUR bruto od 15.03.2020. godine,
- na iznos od 1.219,29 EUR bruto od 15.04.2020. godine,
- na iznos od 976,97 EUR bruto od 15.05.2020. godine,
- na iznos od 40,31 EUR bruto od 15.06.2020. godine,
- na iznos od 23,04 EUR bruto od 15.07.2020. godine,
- na iznos od 51,89 EUR bruto od 15.08.2020. godine,
- na iznos od 33,86 EUR bruto od 15.09.2020. godine,
- na iznos od 9,66 EUR bruto od 15.10.2020. godine,
- na iznos od 49,05 EUR bruto od 15.11.2020. godine,
- na iznos od 1.065,93 EUR bruto od 15.12.2020. godine,
- na iznos od 901,43 EUR bruto od 15.01.2021. godine te
- na iznos od 870,02 EUR bruto od 15.02.2021. godine,
- i to zateznu kamatu umanjenu za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 7.237,70 EUR zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“
2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23
- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže odbiti žalbu tuženika. Traži trošak odgovora na žalbu.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 27.509,66 eura bruto osnovom razlike plaće za razdoblje od veljače 2016. do siječnja 2021.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj jer o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP koju također ističe žalitelj, a to stoga jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP.
7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u spornom razdoblju (od veljače 2016. do siječnja 2021.) bio zaposlen u Policijskog upravi Dubrovačko-neretvanskoj, Pomorska policija na radnom mjestu policijski službenik, da je u tom razdoblju radio i na višednevnim plovidbama po nalogu i uputi poslodavca, da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama te da je tijekom višednevnih plovidbi boravio na brodu 24 sata neprekidno.
9. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da mu tuženik kao poslodavac u navedenom razdoblju nije pravilno obračunao i isplatio razliku uvećane plaće za prekovremeni rad, a u odnosu na ostvareno radno vrijeme cijeneći pri tome prirodu njegovog posla u tom razdoblju.
10. U postupku je utvrđeno da tuženik tužitelju nije isplatio pripadajuće mu naknade plaće u odnosu na sporno razdoblje te da tužitelju pripada razlika naknade plaće osnovom prekovremenog rada, rada noću, na državne blagdane, u drugoj smjeni, u turnusu, subotom i nedjeljom i to u iznosu bruto od 27.509,66 eura. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja (da je tužiteljevo radno vrijeme ono vrijeme u kojem je bio obvezan obavljati poslove prema uputama poslodavca odnosno u kojem je bio raspoloživ obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju odnosno mjestu koje odredi poslodavac, da se radi o policijskom službeniku koji je dužan po nalogu nadređenog rukovoditelja poslove obavljati duže od punog radnog vremena te je dužan raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a koji posebni raspored uključuje i rad u smjenama, u turnusu, subotama, nedjeljama, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću i sl. ) da se prekovremenim radom tužitelja smatra razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora koji je tužitelj nesporno imao, a cijeneći i činjenicu da ni odmor nije uvijek bio neprekidan.
11. Sukladno odredbi čl. 94. Zakona o radu (Nar. nov. broj br. 93/14., 127/17., 98/19., dalje ZR/14), za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je čl. 60. st. 1. ZR/14, propisano da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema čl. 62. st. 2. ZR/14 puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Isto tako i prema Direktivi 2003 -88/EZ od 4. studenog 2003. u čl. 2. toč. 1. i 2. radno vrijeme jest razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.
12. Odredbama čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj: 93/08, 90/10, 82/12) te Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13 – dalje: KU) propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz st. 1. toga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.
13. Pri izračunu naknade za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanima djelatnika pomorske policije na brodu treba uzeti u obzir isplaćenu naknadu za tzv. pasivno dežurstvo, a to stoga jer se ta naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju tuženiku kao poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je bio i za vrijeme odmora koji je određen u minimalnom trajanju od 8 sati tijekom jednog dana. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud temeljio je svoju odluku na nalazu i mišljenju sudskog vještaka koj i je uzeo u obzir naknadu za pasivno dežurstvo prilikom obračuna razlike plaće za prekovremeni rad te je naknada razlike plaće za sate odrađene u prekovremenom radu umanjena za naknadu za pasivno dežurstvo.
14. Neosnovani su žaliteljevi prigovori u odnosu na sudsko vještačenje, a to stoga jer je isto provedeno stručno, savjesno i u skladu s pravilima struke te je sudska vještakinja odgovorila na sve prigovore i primjedbe tuženika. Na ročištu 5. prosinca 2024. sudska vještakinja financijske struke iskazala je da je pasivno dežurstvo posebna naknada koju nije obračunala za sate prekovremenog rada.
15. Također valja na žalbene navode reći da je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev temeljem provedenog dokaznog postupka cijeneći pravilno iskaze svjedoka prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka te njegovo očitovanje na prigovore uzimajući u obzir da je tužitelj bio dužan cijelo vrijeme se nalaziti na plovilu koje nije smio napustiti, cijelo vrijeme dostupan te izvršavati zadatke koje bi dobivao nalogom poslodavca jer je cijelo vrijeme boravka na brodu morao biti na vezi i izvršavati zadatke po pozivu, a pozive za intervenciju nije niti moguće predvidjeti.
16. Prema Direktivi 2003-88 EZ od 4. studenog 2003. čl. 2. toč. 1. i 2. radno vrijeme je razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i – ili praksom, a vrijeme odmora se definira kao vremensko razbolje koje nije radno vrijeme, pa je stoga prvostupanjski sud prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka pravilno zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
17. Tuženik žalbenim navodima sudskoj ocjeni dokaza suprotstavlja vlastitu ocjenu dokaza ne navodeći opravdane razloge zbog čega sudska ocjena dokaza ne bi imala uporište u provedenom dokaznom postupku.
18. Ukazuje se i na to da po prirodi stvari vrijeme koje tužitelj provodi na plovilu nakon odrađenog radnog vremena nije bilo slobodno vrijeme, već je bilo u funkciji rada službe na plovilu, te predstavlja aktivno dežurstvo koje se prema Tumačenju KU broj 28/44 od 20. svibnja 2014., a koje Tumačenja ima snagu i učinke KU, smatra prekovremenim radom.
19. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I. prvostupanjske presude.
20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.
21. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).
22. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 28. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ines Kovačević
