Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-94/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Sopjancu, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskog državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj Pr-10/2025-9 od 10. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj Pr-10/2025-9 od 10. prosinca 2025. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja PE iz [adresa], kojim od tuženice Republike Hrvatske zahtjeva isplatu iznosa od 16.397,46 eura sa zateznim kamatama tekućim na način kako je pobliže navedeno pod točkom I. izreke navedene prvostupanjske presude i kojim zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.424,47 eura sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjska odluke do isplate.

2. Nalaže se tužitelju GE iz [adresa] da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 eura u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja PE iz [adresa] za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju 16.397,46 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je to pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke) i naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.424,47 eura sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjska odluke do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženica, ističući sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbe tuženice i predlaže da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku presudu te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalba je osnovana.

5. Sud prvog stupnja odlučio je kao u izreci pobijane odluke pozivom na čl. 60. st. 1., čl. 92. st. 3., čl. 94. st. 1. i čl. 194. Zakona o radu (Nar. nov. broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., dalje: ZR), čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o policiji (Nar. nov. broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14-. 33/15., 121/16., 66/19., dalje: ZP), Uredbu o plaćama policijskih službenika (Nar. nov. broj 129/11.), čl. 41. i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika (Nar. nov broj 104/13., 150/13., 13/13., dalje: KU/13) i čl. 35., čl. 38. st. 4. i čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika (Nar. nov. broj. 112/17., 12/18., dalje: KU/17).

5.1. Obrazlaže:

- da iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja proizlazi da su kao članovi posade broda, pa tako i tužitelj, osim poslova određenih radnim nalogom, obavljali i druge poslove vezano za redovno održavanje i sigurnost broda kao i druge neophodne poslove za vrijeme višednevne plovidbe (izuzevši 8 sati odmora),

- da točan broj prekovremenih sati u kojima je tužitelj obavljao ove poslove u danim okolnostima nije moguće utvrditi za svaki konkretni dan,

- jer o ovim poslovima nisu vođene pisane evidencije niti su isti poslovi takve naravi da bi uvijek trajali jednako vrijeme, jer su ovisili o varijabilnim okolnostima poput dnevnog opsega posla tijekom redovnog radnog vremena, vremenskim prilikama, vezu i stanju broda, a koje okolnosti nisu pisano evidentirane za određeni dan,

- da u takovoj situaciji sud kao prekovremeni rad tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora i 8 sati redovnog rada, odnosno kad je tužitelj boravio na brodu više dana po 24 sata obračun se vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada (iako ne mora nužno i faktično raditi),

- da okolnost što je tužitelj ostvario pravo na naknadu za tzv. pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad, jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju poslodavcu 24 sata, dakle i za vrijeme odmora koje je određeno kao 8 sati u danu (u vezi s čim se poziva na shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka broj Rev R-1082/13-2 od 5. listopada 2016., Rev R-17/15 od 1. veljače 2017., u kojima se navodi da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima i slobodno vrijeme u trajanju od 8 sati, a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom),

- da je s obzirom na navedeno vještakinja Jelena Ćurlica, u nalazu i mišljenju koji prihvaća u cijelosti, izračunala broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljom i blagdanom te visinu naknade za navedeni rad tužitelja u predmetnom razdoblju na način da taj rad predstavlja svo vrijeme provedeno na brodu, izuzev redovnog rada koji je naveden u evidencijama i 8 sati odmora te umanjeno za iskorištene slobodne dane odnosno sate, u omjeru 1:1,5

- slijedom čega sud u skladu s tim sudi i tužitelju za prekovremeni rad u utuženom periodu dosuđuje naknadu razlike plaće u iznosu od 16.397,46 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Ovaj je sud ocijenio da prvostupanjska odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u skladu s čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a u postupku pred tim sudom nisu počinjene ni druge bitne povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona.

7. Neosnovano se navodima žalbe ukazuje i na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

7.1. Ovaj je sud, u tom dijelu, ocijenio da je sud prvoga stupnja pravilno ocijenio provedene dokaze i da je na temelju istih pravilno utvrdio odlučne činjenice i to: da je tužitelj u utuženom periodu bio zaposlenik tuženice na radnom mjestu policijskog službenika i da je njegov rad, između ostalog, bio organiziran i na način da je upućivan u višednevnu službu na moru, odnosno na rad na brodu, na kojem je boravio 24 sata dnevno po nekoliko dana uzastopno, da je tužitelj i izvan redovnog radnog vremena obavljao neke zadatke (iskazi svjedoka i tužitelja), ali da na temelju provedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi točan broj prekovremenih sati u kojima je tužitelj obavljao ove poslove u danim okolnostima jer da o ovim poslovima nisu vođene pisane evidencije niti su isti poslovi takve naravi da bi uvijek trajali jednako vrijeme, jer su ovisili o varijabilnim okolnostima poput dnevnog opsega posla tijekom redovnog radnog vremena, vremenskim prilikama, vezu i stanju broda, a koje okolnosti nisu pisano evidentirane za određeni dan.

7.2. Slijedom toga ovaj sud nije smatrao potrebnim posebno se očitovati o općenito istaknutom žalbenom razlogu iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a, posebno imajući na umu propisano čl. 365. st. 2. tog Zakona.

8. Međutim, žalbenim navodima žaliteljica osnovano, osporava pravilnost primjene materijalnog prava.

9. U vezi s tim, prije svega, treba ponoviti navedeno već u ranijoj ukidnoj odluci u ovom parničnom predmetu.

9.1. Odredbom sadržanom u čl. 41. st. 1. i st. 2. ZP-a propisano je da je policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno i da se tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati, dok je čl. 42. st. 1. propisano da je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a da takav poseban raspored uključuje rad u smjenama, u turnusu, rad subotama, nedjeljama, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drugačiji način, time da (st. 3.) kada je policijske poslove potrebno obavljati u neprekidnom trajanju, redovito radno vrijeme policijskih službenika koji obavljaju takve poslove može trajati duže od 8 sati u razdoblju od 24 sata, ali ne duže od 12 sati.

9.2. Nadalje, vrijeme provedeno na plovilu nakon proteka redovnog radnog vremena (koje može trajati najviše 12 sati) predstavlja pasivno dežurstvo (što zapravo nije niti sporno). Ovo jer je čl. 57. st. 1. KU/13 (isto i 51. KU/17.) ugovoreno, a primjenjuje se i na tužitelja, da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prijevozno sredstvo u kojima je smješten, da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra pasivnim dežurstvom (u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je za pasivno dežurstvo tuženica tužitelju isplatila pripadajuću naknadu).

9.3. Međutim, u koliko tužitelj unutar vremena provedenog u pasivnom dežurstvu obavlja neki faktični rad, tada vrijeme kroz koje je obavljao takav faktičan rad predstavlja prekovremeni rad (što tuženica pravilno navodi i u žalbi) i za taj rad tužitelj ima pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad iz čl. 44. st. 1. KU/13 (isto čl. 38. st. 1. KU/17) u vezi s čl. 56. st. 7. KU/13 (isto čl. 50. st. 7. KU/17), a uz to ima i pravo na naknadu za pasivno dežurstvo u skladu s čl. 56. st. 4. KU/13 (isto čl. 50. st. 4. KU/17, za koji dodatak nije u ovom slučaju sporno da je isplaćen).

9.4. Dakle, ni KU/13 niti KU/17, a niti odredbe ZP-a, ne daju uporište za zaključak suda da je prekovremeni rad uvijek bio 8 sati ili da se izračun treba raditi po formuli 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora.

9.5. Naprotiv, vrijeme od 24 sata koje je tužitelj proveo na plovilu, sukladno prethodno navedenim odredbama bilo je organizirano na način:

- da je tužitelje dnevno radio 8-12 sati redovnog rada,

- nakon čega je svo preostalo vrijeme (bez obzira je li tužitelj odmarao ili ne) bilo tretirano kao pasivno dežurstvo (za koje je nesporno plaćena naknada),

- pri čemu, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je i unutar pasivnog dežurstva tužitelj obavljao neki faktični rad, samo to vrijeme treba gledati kao prekovremeni rad te samo za te faktično odrađene sate rada, unutar perioda koji se smatra periodom pasivnog dežurstva, tužitelju pripada pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad sa svim dodacima, sukladno prethodno navedenim odredbama.

10. Kako sud utvrđuje, što nije sporno i koje utvrđenje i ovaj sud prihvaća kao pravilno, da iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja proizlazi da je tužitelj i izvan redovnog radnog vremena obavljao neke zadatke (iskazi svjedoka i tužitelja), ali da na temelju provedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi točan broj prekovremenih sati u kojima je tužitelj obavljao ove poslove, to na temelju tako utvrđenih činjenica nije bilo moguće prihvatiti tužbeni zahtjev, jer nije dokaza osnovanost visine zahtjeva.

10.1. Naime, tužitelju u svom iskazu navodi da je i nakon aktivnog radnog vremena obavljao radne zadatke po nalogu zapovjednika broda i da bi nekad to bilo 2, 3 sata, nekad 5 sati, ovisno o poslovima koje je trebalo obaviti (nakon radnog vremena moraju očistiti brod, nadopuniti tank vode i ostale poslove po potrebi), ali da se ne može izjasniti koliko je efektivno trajao prekovremeni rad niti je itko na brodu o tome vodio evidenciju. Ni svjedoci ĐE i ZE nisu znali navesti koliko se sati faktičan rad obavlja u periodu nakon završetka redovnog radnog vremena. Tako ĐE navodi da nitko ne može znati koliko je posada, pa i tužitelj, faktički radila u satima nakon završetka redovnog radnog vremena, dok svjedok KE navodi da otprilike tri do četiri sata obavljaju radne zadatke izvan radnog vremena, ali obojica potvrđuju da su, u slučaju intervencije izvan radnog vremena, kad se zatražilo hitno isplovljavanje, takvi sati evidentirani kao prekovremeni rad i da su ti radni sati isplaćeni.

10.2. Na temelju takvih iskaza nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi koliko je sati faktičnog rada tužitelj u utuženom periodu odradio nakon završetka redovnog radnog vremena, pri čemu ni tužitelj niti svjedoci nisu iskazivali da su ikada prigovarali evidencijama o radu ili da su stavljali bilo kakve prigovora na platne liste (teret dokaza, Rev-927/22-2 od 7. veljače 2023.). Stoga, prema shvaćanju ovoga suda, imajući na umu propisano prethodno citiranim propisima i ugovoreno KU-om, nije bilo mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva. Vrijeme koje tužitelj na bordu provede u pasivnom dežurstvo (svo vrijeme nakon završetka redovnog radnog vremena, u što je uključeno i vrijeme odmora) tužitelju je honorirano kroz naknadu za pasivno dežurstvo, koja je nesporno plaćena, uz što mu je tuženica honorirala i evidentirane sate faktičnog rada odrađenog u to vrijeme kao prekovremeni rad (iskazi svjedoka P i ZE), ali ne postoji obveza tuženice honorirati i neke daljnje sate prekovremenog rada za koje nije dokazano koliko ih je bilo i da su odrađeni.

10.3. Tužitelju kao radniku zakon je dao pravo i mogućnost zatražiti zaštitu svojih radnih prava neposredno od poslodavca, a tužitelj to nije iskoristio, a niti je u ovom postupku dokazao koliko je faktičnih prekovremenih sati rada odradio, da bi se mogla utvrditi točna obveza tuženice. U takvoj situaciji, ponavlja se, ne postoji propis koji tuženici nameće obvezu da svo preostalo vrijeme boravka na radnom mjestu, nakon završetka redovnog radnog vremena kako je navedeno u evidencijama o radu, umanjeno za sate odmora od 8 sati, plati radniku kao prekovremeni rad. Obveza je tuženice platiti tužitelju prekovremeni rad samo za rad koji to faktično i je, a za preostalo vrijeme tužitelj dobiva naknadu u vidu naknade za pasivno dežurstvo, u što ulazi i vrijeme kada odmara, čime se honorira činjenica da radnik u slobodno vrijeme ne može napustiti plovilo i sa slobodnim vremenom raspolagati kako želi, već mora biti na dispoziciji poslodavcu u svakom trenutku.

11. Slijedom toga je valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 373. točka 3. ZPP-a.

12. S obzirom da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 380. točka 3. ZPP-a).

12.1. Odnosno, s obzirom na uspjeh, trošak postupka priznat je tuženici (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a) i to trošak sastava odgovor na tužbu u iznosu od 250 bodova (Tbr.

8/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. br. 138/23., 107/25., dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 09. srpnja 2021., 15. rujna 2023., 01. srpnja 2025. za svako pod 125 bodova (Tbr. 9/2. Tarife), za zastupanje na ročištima održanim 07. rujna 2021., 26. lipnja 2023., 15. rujna 2025, 20. listopada 2025. za svako po 250 bodova (Tbr.9/1. Tarife), za sastavljanje podneska 14. svibnja 2022. u iznosu od 250 bodova (Tbr. 8/1. Tarife) ili ukupno 3.750,00 eura (Tbr. 52/3. i Tbr. 54. Tarife).

13. Tuženica trošak žalbe nije tražila pa joj nije ni priznavan, a trošak odgovora na žalbu nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević