Poslovni broj: UsI-1919/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nene Čulić, u upravnom sporu tužiteljice ĆKĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske (OIB: 19370100881), [obrt], [adresa], radi upisa u obrtni registar novog obrta, 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, [obrt], KLASA: UP/II- 311-01/25-01/5, URBROJ: 526-05-02-01-25-2 od 16. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora .

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-311-01/25-01/5, URBROJ: 526-05-02-01-25- 2 od 16. lipnja 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja splitsko - dalmatinske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu, KLASA: UP/l-31103/25-0001/1255, URBROJ: 2181/1-05-01/28-25-0006 od 14. travnja 2025., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za upis novog obrta s početkom rada s danom 24. ožujka 2025. i upis djelatnosti - 96.99. 9. Djelatnost studija za izradu tetovaža u Obrtni registar.

2. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv osporenog rješenje tuženika pobijajući zakonitost istog zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede pravila upravnog postupka. Navodi da u obrazloženju osporenog rješenja tuženik nije iznio nove činjenice niti se očitovao na njezine žalbene navode. Smatra da su, umjesto toga, nekritički preneseni stavovi prvostupanjskog tijela koji nisu utemeljeni na relevantnim zakonskim odredbama, već na proizvoljnoj i neobrazloženoj ocjeni. Ističe da se prvostupanjsko ni drugostupanjsko tijelo nisu očitovali o ključnim navodima iz žalbe, niti su naveli pravni temelj za svoje zaključke, čime je povrijeđeno njezino pravo na zakonitu i obrazloženu odluku. Navodi da je prvostupanjsko tijelo odbilo upis naziva [obrt], te je kao uvjet za upis djelatnosti studija za izradu tetovaža (96.99.9) zatražilo dokaz o raspolaganju poslovnim prostorom, iako takav uvjet nije propisan važećim zakonskim propisima. Tvrdi da su odluke proizvoljne i da su donesene na temelju subjektivne ocjene te da su rezultat diskriminatornog postupanja prema njoj zbog njezinog izgleda, odnosno činjenice da je prekrivena tetovažama, a koje postupanje predstavlja povredu načela zakonitosti, nepristranosti i zabrane diskriminacije zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Nadalje navodi da sukladno članku 19. stavku 2. Zakona o obrtu, naziv obrta (tvrtka obrta) mora sadržavati: naziv obrta, oznaku obrta, ime i prezime obrtnika te sjedište, dok može sadržavati i posebne znakove te da se također odgovarajuće primjenjuju i odredbe članaka 11. do 31. Zakona o trgovačkim društvima, osim ako zakonom nije drukčije propisano. Smatra da nijedan zakonski propis ne zahtijeva da naziv obrta sadrži sve registrirane djelatnosti, već isključivo glavnu, odnosno pretežitu djelatnost i da nije zakonito da upravno tijelo zahtijeva promjenu naziva obrta niti da uvjetuje upis nazivom koji uključuje sve djelatnosti. Navodi da je takvo tumačenje pravno neutemeljeno i nije primjenjivo u praksi, pozivajući se na analogiju u odnosu na trgovačka društva, prema kojem bi ista morala u svom nazivu navoditi sve registrirane djelatnosti, a što bi dovelo do neprovedivog sustava vođenja sudskog registra. Ističe da je naziv obrta koji je predložila - Obrt za tetoviranje - sukladan zakonskim odredbama, a osobito članku 19. stavku 2. Zakona o obrtu te da ne postoji zakonska osnova za njegovo odbijanje. U odnosu na djelatnost obrta - 96.99.9 - djelatnost studija za izradu tetovaža, ističe da se sukladno članku 2. stavku 2. Pravilnika o obrtima koji se mogu obavljati u stambenim prostorijama, u stambenom prostoru mogu obavljati sve one djelatnosti koje ne zahtijevaju izmjenu postojećih uvjeta korištenja prostora. Tvrdi da predložena djelatnost - studio za izradu tetovaža (96.99.9) ne zahtijeva nikakve građevinske, tehničke niti funkcionalne prilagodbe stambenog prostora. Navodi da studio za izradu tetovaža, za razliku od tzv. „tattoo shopova”, funkcionira isključivo po najavi, s jednim do dva klijenta dnevno, bez izloga, bez vanjskih oznaka i bez ikakvog utjecaja na okoliš ili susjedstvo. Navodi da se radi o djelatnosti koja proizvodi manju buku i ima manji intenzitet prometa osoba od brojnih drugih dopuštenih djelatnosti u stambenom prostoru, poput odvjetničkog ili knjigovodstvenog ureda. Smatra da je upravno tijelo do zaključka o potrebi poslovnog prostora došlo bez zakonitog temelja, ne primjenjujući relevantne propise, već isključivo na temelju osobne predrasude prema djelatnosti i nepoznavanju njezine prirode, čime je počinjena povreda načela zakonitosti, jednakog postupanja i zabrane diskriminacije. Navodi da je u postupku upravnom tijelu dostavila više primjera upravnih rješenja iz kojih proizlazi da su obrti sa sličnim ili istovjetnim nazivima upisani u obrtni registar, kao i da se djelatnost studija za izradu tetovaža redovito odobrava u stambenim prostorima. Pojašnjava da se unatoč tome upravno tijelo na dostavljene dokaze nije očitovalo, niti ih je uzelo u obzir prilikom donošenja osporenog rješenja, čime je povrijeđeno načelo utvrđivanja materijalne istine i obveza razmatranja svih relevantnih činjenica iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku. Naglašava da je u želji da izbjegne daljnje administrativne opstrukcije te kako bi mogla započeti s obavljanjem djelatnosti koja joj predstavlja jedini izvor prihoda, pristala na zahtjeve upravnog tijela te je od trgovačkog društva Beus d.o.o. iznajmila poslovni prostor na istoj adresi, ali da je unatoč dostavljenom dokazu o posjedovanju poslovnog prostora upravno tijelo nastavilo s formalističkim i nezakonitim zahtjevima te je zatražilo ovjeru ugovora o zakupu kod porezne uprave, iako je isti sklopljen s pravnom osobom, a sukladno važećim propisima u tom slučaju ne postoji obveza ovjere. Ističe da je upravno tijelo zatražilo dokaz o vlasništvu od strane zakupodavca, iako pravo zakupa ili najma nije uvjetovano vlasništvom nekretnine, pozivajući se na ustaljenu sudsku praksu i temeljna načela obveznog prava. Smatra da navedeno ukazuje na arbitrarnost u postupanju upravnog tijela, nezakonito postupanje te očitu povredu njezinog prava na jednakost, zakonito poslovanje i slobodu rada. Tvrdi da je upravno tijelo protivno važećim propisima i sudskoj praksi samoinicijativno provelo nezakonitu provjeru zakupodavca, zanemarujući pritom pravnu činjenicu da zakup ne zahtijeva da zakupodavac bude vlasnik nekretnine te je na temelju takve proizvoljne provjere donijelo zaključak da zakupodavac ne posjeduje poslovni prostor na predmetnoj adresi, te da poslovni prostori na toj adresi navodno ne postoje, iako se cijelo prizemlje objekta koristi isključivo u poslovne svrhe. Nadalje navodi da je podnijela zahtjev za obavljanje djelatnosti tetoviranja na terenu i u prostorima naručitelja, što je sukladno važećim propisima dopušten oblik pružanja usluge, ali da je i taj zahtjev upravno tijelo odbilo pozivajući se na zakonske odredbe koje se na predmetni slučaj ne primjenjuju, niti sadržajno uređuju mogućnost rada na terenu. Tvrdi da je time upravno tijelo ne samo pogrešno primijenilo materijalno pravo, već je pokazalo nerazumijevanje pravne naravi djelatnosti i prekoračilo je granice svojih ovlasti, čime je dodatno ograničilo njezino ustavno pravo na rad i slobodu poduzetništva. Traži naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u obrazloženja osporenog rješenja i odgovora na tužbu. Ističe da su neutemeljeni navodi tužiteljice da dokaz o raspolaganju prostorom za obavljanje djelatnosti podrazreda 96.99.9 Djelatnosti studija za izradu tetovaža - Odluka o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2025. - NKD 2025. („Narodne novine”, 47/24.), nije propisan važećim zakonskim propisima. Poziva se na članak 8. stavak 1. podstavak 2., članak 11. stavak 1. i članak 12. Zakona o obrtu . S tim u vezi navodi da se sukladno Pravilniku o obrtima koji se mogu obavljati u stambenim prostorijama, u stambenim prostorijama mogu obavljati samo one djelatnosti čije obavljanje ne zahtjeva izmjenu postojećih uvjeta korištenja stambenog prostora, a mogućnost obavljanja pojedine djelatnosti u stambenom prostoru procjenjuju nadležna upravna tijela u županiji, odnosno Gradu Zagrebu, s obzirom na prirodu obavljanja djelatnosti, a osobito uzimajući u obzir razinu buke koja istodobno nastaje, širenje štetnih emisija, velike protočnosti korisnika usluge, potrebe za osiguravanjem radnog i/ili skladišnog prostora za obavljanje djelatnosti i slično. U konkretnom slučaju, u obzir se mora uzeti i činjenica da obavljanje djelatnosti podrazreda 96.99.9 Djelatnosti studija za izradu tetovaža NKD 2025, podliježe primjeni Zakona o predmetima opće uporabe („Narodne novine”, 39/13., 47/14., 114/18. i 53/22.), odnosno udovoljavanju određenim sanitarno-tehničkim, higijenskim i drugim posebnim uvjetima prostora. Navodi da se u smislu odredbi Zakona o obrtu, pravo korištenja prostora dokazuje zemljišnoknjižnim izvatkom, ugovorom o prijenosu vlasništva (na primjer kupoprodajnim ugovorom, darovnim ugovorom, pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju), odnosno ugovorom o zakupu ili najmu prostora, ako je prostor u zakupu, najmu ili slično. Činjenica je da je tužiteljica dostavila ugovor o zakupu prostora s trgovačkim društvom Beus d.o.o., ali je nesporno da navedeno trgovačko društvo nije vlasnik ni jednog prostora u stambenoj zgradi na navedenoj adresi, niti je predmet ugovora prostor poslovne namjene, a koji uvjet je s aspekta Zakona o obrtu potrebno ispuniti. Ne osporava navod tužiteljice o mogućnosti raspolaganja prostorom od strane ne vlasnika, ali ističe da mora postojati pravna osnova na temelju kojeg ta osoba može raspolagati prostorom, a što u ovom slučaju nije dokumentirano. Tuženik postavlja pitanje je li namjera tužiteljice bila obavljanje obrta u vlastitom stanu, iako je isto neprihvatljivo s aspekta Zakona o obrtu i navedenog Pravilnika. Suprotno tužiteljičinim opetovanim stavovima o diskriminatornom postupanju prema njoj, naglašava da je njezinom zahtjevu djelomično udovoljeno i to u dijelu upisa u Obrtni registar djelatnosti podrazreda 73.11.0 - Djelatnosti agencije za promidžbu i 74.14.0 Ostale specijalizirane dizajnerske djelatnosti NKD 2025. Međutim, navodi da je u dijelu upisa u Obrtni registar predmetne djelatnosti podrazreda 96.99.9 Djelatnosti studija za izradu tetovaža NKD 3025, zahtjev odbijen jer tužiteljica nije dostavila prihvatljiv dokaz o pravu korištenja poslovnog prostora za obavljanje navedene djelatnosti. Ukazuje na to da je s aspekta Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine”, 47/09 . i 110/21. - dalje: ZUP) prilikom rješavanja po zahtjevu stranke službena osoba dužna zatražiti odgovarajuće dokaze i utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za rješavanje upravne stvari. Zaključno napominje da činjenica da je u Obrtnom registru upisan određeni broj obrta koji obavljaju predmetnu djelatnost u stambenom prostoru ne može biti od utjecaja u ovom postupku. Navodi da je neujednačen postupak prilikom upisa navedene djelatnosti u Obrtni registar koji vode nadležna upravna tijela isključivo rezultat pogrešne primjene propisa. Vezano za tužbene navode koji se odnose na tvrtku obrta, ukazuje na to da je člankom 19. Zakona o obrtu i podredno Zakonom o trgovačkim društvima („Narodne novine”, 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23. i 136/24.) koje se odnose na tvrtku, propisano da tvrtka obrta mora sadržavati naznaku predmeta poslovanja obrta. S obzirom na to da Zakon o obrtu ne poznaje pojam sporednih djelatnosti, već su sve djelatnosti određenog obrta koje su upisane u Obrtni registar, predmet njegovog obavljanja, a između njih pojedina djelatnost može biti izdvojena samo kao pretežita, sve su djelatnosti obrta predmet njegovog obavljanja (poslovanja) i moraju biti naznačene u tvrtki obrta. Navodi da tvrtka obrta mora svakom potencijalnom korisniku usluge pružiti jasne i nedvosmislene informacije o imenu i djelatnostima obrta. Budući da navodi o odbijanju zahtjeva za obavljanje djelatnosti kod naručitelja usluge nisu predmet ovog postupka niti je dokumentacija priložena u spis predmeta, ističe da se o njima nije očitovao. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. U podnesku od 1. travnja 2026. tužiteljica je dodatno obrazlagala zbog čega smatra da je osporeno rješenje nezakonito i očitovala se na navode tuženika iz odgovora na tužbu. Navela je da tuženik neosnovano osporava predloženi naziv obrta, jer da to nije protivno članku 19. Zakona o obrtu i da iz osporenog rješenja, kao niti iz odgovora na tužbu, ne proizlazi na kojoj se konkretnoj zakonskoj odredbi temelji takav zaključak, niti da je obrazloženo u čemu bi se sastojala eventualna nezakonitost predloženog naziva, a što upućuje na proizvoljno postupanje upravnog tijela. Ističe da se glavni razlog odbijanja zahtjeva temelji na pravnom shvaćanju tuženika da nije dokazala pravo raspolaganja prostorom, budući da zakupodavac nije vlasnik predmetne nekretnine, za koje tvrdi da nije utemeljeno na zakonu. Ističe da iz relevantnih odredbi Zakona o obrtu proizlazi da je za obavljanje djelatnosti potrebno dokazati pravo korištenja prostora, pri čemu zakon ne propisuje da to pravo mora proizlaziti iz prava vlasništva. Stoga je pravno neosnovano uvjetovati valjanost pravnog odnosa postojanjem vlasništva zakupodavca te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: PŽ-4009/04-3 od 15. svibnja 2007. Smatra da je tuženik uveo dodatni uvjet koji nije propisan zakonom , čime je pogrešno primijenio materijalno pravo. Također ukazuje na pravnu irelevantnost navoda o poreznim obvezama te da tuženik neosnovano problematizira pitanje prijave ugovora o zakupu poreznoj upravi, iako ta okolnost nema nikakav pravni značaj za odlučivanje u ovom upravnom postupku. Ističe da je predmet ovog postupka ispunjavanje uvjeta za upis u obrtni registar, a ne porezni tretman ugovornog odnosa. Navodi da miješanje pravnih režima potvrđuje da tuženik nije pravilno identificirao niti ocijenio pravno relevantne činjenice, što dodatno dovodi u pitanje zakonitost osporenog rješenja. Nadalje navodi da je tuženik odbio zahtjev pozivajući se na uvjete koji se odnose na obavljanje djelatnos ti (minimalno tehnički, sanitarni i dr.), iako se takvi uvjeti po svojoj pravnoj naravi utvrđuju u fazi obavljanja djelatnosti, a ne u fazi upisa u obrtni registar. Navodi da se zakonske pretpostavke za upis obrta odnose na formalne uvjete propisane Zakonom o obrtu, dok se ispunjavanje posebnih uvjeta za obavljanje pojedine djelatnosti ispituje u okviru nadzora nad zakonitošću obavljanja djelatnosti, odnosno nakon registracije. Smatra da je postupajući na opisani način tuženik proširio zakonski krug pretpostavki za upis obrta, te uvjete koji nisu propisani kao uvjet za registraciju neopravdano cijenio kao zapreku za upis. Dodatno navodi da su pojedini uvjeti na koje se tuženik poziva, a koji proizlaze iz podzakonskih akata, u suprotnosti s odredbama Zakona o upravljanju i održavanju zgrada („Narodne novine”, 152/2024.), kao hijerarhijski višeg propisa, koji dopušta obavljanje djelatnosti u stambenim prostorima pod uvjetima propisanim zakonom. Tvrdi da takvo postupanje tuženika nema uporište u važećem pravnom okviru, već predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je osporeno rješenje nezakonito. U odnosu na dopuštenost obavljanja djelatnosti u stambenom prostoru u smislu članka 2. stavka 2. Pravilnika, navodi da je dopušteno obavljanje djelatnosti koje ne zahtijevaju izmjenu postojećih uvjeta korištenja prostora, a tijekom postupka jasno je i nedvosmisleno navela da prijavljena djelatnost ne zahtijeva nikakve građevinske ili funkcionalne izmjene prostora, da djelatnost po svojoj naravi ne proizvodi štetne učinke, uključujući buku, emisije ili druge oblike prekomjernog opterećenja prostora. Ističe da tuženik, unatoč tome, nije proveo dokazni postupak niti je utvrdio postojanje suprotnih činjenica, već je zahtjev odbio bez konkretne i individualizirane analize predmetne djelatnosti i prostora. Navodi da je takvim postupanjem donesena odluke bez utvrđenog činjeničnog stanja i bez valjanog obrazloženja, što je protivno pravilima upravnog postupka te je postupanje tuženika protivno temeljnim odredbama ZUP-a koje se odnose na obvezu utvrđenja činjeničnog stanja i obrazloženje rješenja. Ukazuje na manjkavost komunikacije tuženika i ustrajnost u pogrešnom pravnom shvaćanju. Predložila je da sud meritorno odluči o njezinom zahtjevu za upis traženih promjena u obrtni registar.

5. Tijekom spora održana je rasprava 1. travnja 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju na osnovu koje je doneseno osporeno rješenje, kao i na temelju dokumentacije priložene ovom upravnom sporu. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/2024., dalje: ZUS), sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 8. stavkom 1. točkom 2. Zakona o obrtu ("Narodne novine", 143/13., 127/19. i 41/20.) propisano je da fizička osoba može obavljati obrt ako ispunjava sljedeće opće uvjete: da ima pravo korištenja prostora ako je to potrebno za obavljanje obrta.

8. Člankom 11. Zakona o obrtu propisano je da kada je za obavljanje obrta potreban prostor, obrtnik može obavljati obrt samo u prostoru za koji ima dokaz o pravu korištenja (stavak 1.). Nadležno upravno tijelo pridržava pravo uvida u ispunjavanje navedenog uvjeta, po službenoj dužnosti, pri upisu odgovarajuće promjene u Obrtni registar vezane uz sjedište obrta ili izdvojeni pogon. (stavak 2.).

9. Prema članku 12. Zakona o obrtu, obrt se može obavljati u stambenim prostorijama pod uvjetima i za djelatnosti koje pravilnikom propisuje ministar nadležan za obrt uz suglasnost ministra nadležnog za graditeljstvo i prostorno uređenje i ministra nadležnog za zaštitu okoliša.

10. S tim u vezi, člankom 2. Pravilnika o obrtima koji se mogu obavljati u stambenim prostorijama („Narodne novine”, 101/95. - dalje: Pravilnik), propisano je da se djelatnosti iz članka 1. tog Pravilnika mogu obavljati u obimu i na način koji ne zahtijevaju izmjenu postojećih uvjeta korištenja stambenog prostora. Osim djelatnosti iz članka 1.ovog Pravilnika, u stambenim prostorijama mogu se obavljati i druge djelatnosti čije obavljanje ne zahtijeva izmjenu postojećih uvjeta korištenja stambenog prostora.

11. Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužiteljice od 12. ožujka 2025. za upis novog obrta u obrtni registar za obavljanja djelatnosti obrta prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (dalje: NKD) - 96.99.9 - djelatnost studija za izradu tetovaža, 73.11.0 - djelatnost agencija za promidžbu i 74.14.0 - ostale specijalizirane dizajnerske djelatnosti na adresi: [adresa], Table 33., s nazivom obrta: [obrt], vl. ĆKĆ, ovdje tužiteljice. Uz navedeni zahtjev tužiteljica je dostavila zemljišno - knjižni izvadak Općinskog suda u Splitu, zemljišno - knjižnog odjela Split, za prostor u kojem će se obavljati navedene djelatnosti i to broj poduloška: 9923 od 12. ožujka 2025., iz kojeg je razvidno da se radi o stanu koji se nalazi na prvom (I) katu, površine 66,02 m[2] i koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaone, predsoblja, hodnika i balkona, a kao vlasnica stana upisana je tužiteljica.

12. Među strankama je sporno je li zakonito i pravilno odbijen zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zatražila upis novog obrta u obrtni registar za obavljanja djelatnosti obrta prema NKD - 96.99.9 - djelatnost studija za izradu tetovaža te s tim u vezi može li se navedena djelatnost obavljati u stambenom prostoru ili u poslovnom prostoru i je li tužiteljica dostavila valjan dokaz o pravu korištenja prostora na adresi: [adresa], Table 33.

13. Iz podataka spisa razvidno je da je postupajući po predmetnom zahtjevu prvostupanjsko tijelo zaključkom od 17. ožujka 2025. pozvalo tužiteljicu da uredi zahtjev na način da izmijeni naziv obrta sukladno članku 19. Zakona o obrtu i da dostavi dokaz o pravu korištenja poslovnog prostora, uz napomenu da se s obzirom na navedenu šifru djelatnosti koju planira obavljati zahtijeva obavljanje u poslovnom prostoru. Tužiteljica je tim zaključkom upozorena na pravne posljedice iz članka 73. ZUP-a ako ne postupi po navedenom zaključku.

14. Tužiteljica je 21. ožujka 2025. dostavila izmijenjeni zahtjev za upis u obrtni registar na način da je izmijenila naziv obrta: [obrt], [obrt] i [obrt], uz koji je dostavila ugovor o najmu poslovnog prostora od 20. ožujka 2025., sklopljen s trgovačkim društvom Beus d.o.o., Split, Table 27.

15. Zaključkom od 28. ožujka 2025. tužiteljica je, između ostalog, pozvana da u roku od pet dana od dana primitka zaključka dostavi vlasnički list u odnosu na sjedište obrta na adresi: [adresa], Table 33, iz kojeg će biti razvidno da se radi o poslovnom prostoru, odnosno dokaz o pravu korištenja sukladno članku 8. stavku 1. točki 2. Zakona o obrtu.

16. Rješenjem prvostupanjskog tijela od 14. travnja 2025. povodom zahtjeva tužiteljice upisane su u obrtni registar djelatnosti obrta 73.11.0 - djelatnost agencija za promidžbu i 74.14.0 - ostale specijalizirane dizajnerske djelatnosti na adresi: [adresa], Table 33., dok je odbijen zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je tražila upis u obrtni registar za obavljanja djelatnosti obrta prema NKD - 96.99.9 - djelatnost studija za izradu tetovaža.

17. Tuženik je odbio žalbu tužiteljice, uz obrazloženje da mogućnost obavljanja pojedine djelatnosti u stambenom prostoru, koje nisu navedene u članku 1. Pravilnika, procjenjuje nadležno upravno tijelo s obzirom na prirodu obavljanja pojedine djelatnosti i da je prvostupanjsko tijelo pravilno zaključilo da se s obzirom na prirodu obavljanja djelatnosti razreda 96.99.9 - djelatnost studija za izradu tetovaža, ista ne može obavljati u prostoru stambene namjene, već u posebnom, za tu svrhu uređenom i opremljenom prostoru poslovne namjene, za koji je sukladno članku 8. stavku 1. točki 2. Zakona o obrtu potrebno priložiti dokaz o pravu korištenja. Ukazao je na to da navedena djelatnost sukladno Zakonu o predmetima opće uporabe podliježe primjeni navedenog posebnog propisa i udovoljavanju određenih sanitarno

- tehničkih, higijenskih i drugih posebnih uvjeta prostora. Zaključio je da predmetni prostor u zemljišnim knjigama treba biti evidentiran kao prostor poslovne namjene, a što iz cjelokupnog predmeta nije razvidno.

18. Imajući na umu djelatnost za koju je tužiteljica tražila upis u obrtni registar NKD - 96.99.9 - djelatnost studija za izradu tetovaža, te članak 12. Zakona o obrtu i članak 1. Pravilnika, kojim navedena djelatnost prema NKD-u nije taksativno navedena kao obrt koji se može obavljati u stambenim prostorijama, tuženik i prvostupanjsko tijelo imali su osnova za zaključak da se s obzirom na prirodu te djelatnosti , ista ne može obavljati u stambenom prostoru, već u za tu svrhu uređenom i opremljenom prostoru poslovne namjene. Naime, i po ocjeni ovog suda, nespojivo je korištenje stambenog prostora (primjerice kuhinje, kupaone, spavaće sobe) kao prostora za djelatnost izrade tetovaža, a što bi zasigurno zahtijevalo izmjenu postojećih uvjeta korištenja stambenog prostora, pa utoliko nisu ispunjeni uvjeti iz članka 2. Pravilnika.

19. S obzirom na izneseno, te imajući na umu članak 8. stavak 1. točku 2. i članak 11. Zakona o obrtu, nakon što je tužiteljica dostavila zemljišno - knjižni izvadak od 12. ožujka 2025. osnovano je prvostupanjsko tijelo pozvalo tužiteljicu da dostavi dokaz da ima pravo korištenja poslovnog prostora na adresi: [adresa], Table 33, a ne stambenog prostora kojeg je ona vlasnik. Tužiteljica taj dokaz nije dostavila, već je dostavila ugovor o najmu poslovnog prostora od 20. ožujka 2025. na adresi: [adresa], Table 33, a na temelju kojeg se nije moglo utvrditi da se radi o poslovnom prostoru, niti je tužiteljica dostavila dokaz da trgovačko društvo Beus d.o.o. ima pravo raspolaganja navedenim prostorom, a time i tužiteljica. Također se napominje da sam naziv ugovora nije odlučan za utvrđenje o tome radi li se o poslovnom prostoru, već je kao dokaz o tome trebalo dostaviti zemljišno - knjižni izvadak.

20. Budući da tužiteljica tijekom predmetnog upravnog postupka nije dostavila dokaz o pravu korištenja poslovnog prostora na adresi. Split, Table 33., nije bilo osnova za usvajanje njezinog zahtjeva za upis obrta u obrtni registar za obavljanja djelatnosti obrta prema NKD - 96.99.9 - djelatnost studija za izradu tetovaža. Imajući na umu da tužiteljica nije dostavila traženi dokaz i da je upozorena na pravne posljedice ne postupanja po navedenom traženju, zahtjev tužiteljice u navedenom dijelu trebalo je odbaciti na temelju članka 73. stavka 2. ZUP-a, a ne odbiti, međutim, navedeno nije od utjecaja na drugačiju odluku u ovom upravnom sporu.

21. U odnosu na dostavljene izvatke iz obrtnog registra kojima je za navedenu djelatnost drugim vlasnicima obrta odobren upis u obrtni registar od strane drugih prvostupanjskih tijela treba reći da iz podataka spisa nije razvidno da se u tim predmetima radilo o stambenim, a ne poslovnim prostorima.

22. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora, pravilnost u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđenog činjeničnog stanja, izvedenim dokazima, nije dovedena u pitanje, a slijedom toga i primjena materijalnog prava. Uzevši u obzir sve izneseno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, a u upravnom postupku nisu povrijeđene odredbe postupka koje bi bile od utjecaja na drugačije odlučivanje, niti je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Neosnovano je pozivanje tužiteljice na diskriminaciju jer je osporena odluka donesena na osnovu podataka kojima je javno pravno tijelo raspolagalo, a ne na osnovu izgleda tužiteljice.

23. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

24. Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 28. travnja 2026.

S U T K I N J A:

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice

- tuženiku

- u spis