Posl.br. P 318/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Slaven Šoša, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupane po punomoćniku Kruno Knežević, odvjetnik iz Zagreba ,radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 11. ožujka 2026. godine, dana 28. travnja 2026. godine

R i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe u podnesku tužiteljice od 26. kolovoza 2022. a koja je uređena sukladno vještvu u podnesku od 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 3208787650/07 potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika posl.br. OV- 6525/2007 dana 5. travnja 2007.g. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.662,85 EUR na ime pretplate tečaja,

zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od niže naznačenog datuma dospijeća i to:

19.01.2008 u iznos od 2,11 eura

19.02.2008 iznos od 0,23 eura

02.04.2008 iznos od 6,30 eura

15.04.2008 iznos od 5,31 eura

10.05.2008 iznos od 0,07 eura

17.07.2008 iznos od 0,42 eura

07.10.2008 iznos od 5,02 eura

05.11.2008 iznos od 17,05 eura

08.12.2008 iznos od 10,08 eura

03.01.2009 iznos od 25,22 eura

09.02.2009 iznos od 26,12 eura

09.03.2009 iznos od 30,12 eura

18.03.2009 iznos od 18,93 eura

14.04.2009 iznos od 20,70 eura

01.05.2009 iznos od 0,01 eura

09.05.2009 iznos od 20,58 eura

01.06.2009 iznos od 0,01 eura

08.06.2009 iznos od 19,45 eura

17.07.2009 iznos od 18,69 eura

01.08.2009 iznos od 0,01 eura

13.08.2009 iznos od 17,12 eura

01.09.2009 iznos od 0,01 eura

09.09.2009 iznos od 19,54 eura

01.10.2009 iznos od 0,00 eura

10.11.2009 iznos od 18,21 eura

04.12.2009 iznos od 20,32 eura

29.12.2009 iznos od 23,29 eura

25.01.2010 iznos od 26,82 eura

01.02.2010 iznos od 0,01 eura

08.03.2010 iznos od 27,57 eura

20.03.2010 iznos od 32,84 eura

01.04.2010 iznos od 0,00 eura

20.04.2010 iznos od 32,72 eura

01.05.2010 iznos od 0,05 eura

21.05.2010 iznos od 35,16 eura

01.06.2010 iznos od 0,01 eura

16.06.2010 iznos od 39,24 eura

15.07.2010 iznos od 49,95 eura

01.08.2010 iznos od 0,01 eura

09.08.2010 iznos od 43,32 eura

01.09.2010 iznos od 0,01 eura

11.09.2010 iznos od 64,03 eura

01.10.2010 iznos od 0,01 eura

26.10.2010 iznos od 51,81 eura

01.11.2010 iznos od 0,01 eura

20.11.2010 iznos od 55,83 eura

01.12.2010 iznos od 0,02 eura

21.12.2010 iznos od 76,46 eura

17.01.2011 iznos od 72,13 eura

19.02.2011 iznos od 72,65 eura

01.03.2011 iznos od 0,02 eura

22.03.2011 iznos od 73,93 eura

01.04.2011 iznos od 0,03 eura

19.04.2011 iznos od 72,26 eura

01.05.2011 iznos od 0,01 eura

06.05.2011 iznos od 74,88 eura

01.06.2011 iznos od 0,06 eura

08.07.2011 iznos od 95,82 eura

19.07.2011 iznos od 116,21 eura

01.08.2011 iznos od 0,01 eura

02.08.2011 iznos od 119,77 eura

01.09.2011 iznos od 0,01 eura

02.09.2011 iznos od 117,10 eura

19.09.2011 iznos od 2,09 eura

01.10.2011 iznos od 94,53 eura

12.11.2011 iznos od 92,85 eura

01.12.2011 iznos od 94,61 eura

01.01.2012 iznos od 0,27 eura

25.01.2012 iznos od 103,75 eura

01.02.2012 iznos od 0,03 eura

03.03.2012 iznos od 103,36 eura

23.03.2012 iznos od 103,20 eura

01.04.2012 iznos od 0,03 eura

14.04.2012 iznos od 100,87 eura

04.05.2012 iznos od 102,10 eura

01.06.2012 iznos od 0,05 eura

05.07.2012 iznos od 102,20 eura

27.07.2012 iznos od 102,36 eura

01.08.2012 iznos od 0,08 eura

21.08.2012 iznos od 100,00 eura

01.09.2012 iznos od 0,17 eura

02.10.2012 iznos od 96,43 eura

26.10.2012 iznos od 102,09 eura

20.11.2012 iznos od 103,34 eura

01.12.2012 iznos od 0,02 eura

24.12.2012 iznos od 101,74 eura

04.02.2013 iznos od 97,24 eura

11.03.2013 iznos od 96,24 eura

18.03.2013 iznos od 96,04 eura

29.04.2013 iznos od 99,24 eura

01.05.2013 iznos od 0,03 eura

23.05.2013 iznos od 90,04 eura

01.06.2013 iznos od 0,07 eura

13.06.2013 iznos od 93,35 eura

01.07.2013 iznos od 0,02 eura

18.07.2013 iznos od 93,55 eura

01.08.2013 iznos od 0,02 eura

26.08.2013 iznos od 93,81 eura

01.09.2013 iznos od 0,03 eura

14.09.2013 iznos od 95,27 eura

01.10.2013 iznos od 0,01 eura

10.10.2013 iznos od 99,22 eura

01.11.2013 iznos od 0,14 eura

08.11.2013 iznos od 98,30 eura

01.12.2013 iznos od 0,10 eura

16.12.2013 iznos od 101,32 eura

02.01.2014 iznos od 101,82 eura

01.02.2014 iznos od 2,46 eura

11.02.2014 iznos od 100,60 eura

01.03.2014 iznos od 3,43 eura

03.03.2014 iznos od 101,87 eura

01.04.2014 iznos od 4,26 eura

09.04.2014 iznos od 98,63 eura

11.04.2014 iznos od 1.913,88 eura

koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi :

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.087.70 EUR na ime pretplate kamate i preostalog dijela valute, /u iznosu povrh dosuđenog u točki II/, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama"

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelj ici u iznosu od EUR 34,05 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 1,09 od 02.05.2007 pa do isplate

- EUR 0,01 od 02.06.2007 pa do isplate,

- EUR 3,81 od 05.06.2007 pa do isplate,

- EUR 0,00 od 02.07.2007 pa do isplate,

- EUR 5,09 od 08.07.2007 pa do isplate,

- EUR 0,00 od 09.08.2007 pa do isplate,

- EUR 1,92 od 15.08.2007 pa do isplate,

- EUR 14,43 od 18.10.2007 pa do isplate

- EUR 1,02 od 18.11.2007 pa do isplate,

- EUR 0,00 od 02.12.2007 pa do isplate,

- EUR 3,45 od 04.01.2008 pa do isplate,

- EUR 0,00 od 02.05.2008 pa do isplate,

- EUR 0,21 od 13.06.2008 pa do isplate,

- EUR 0,01 od 02.08.2008 pa do isplate,

- EUR 3,00 od 01.09.2008 pa do isplate,

- EUR 0,01 od 02.09.2008 pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2. 000,00 EUR sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi tvrdi da su parnične stranke sklopile su dana 2. travnja 2007.g. Ugovor o kreditu broj: 3208787650/07 potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika posl.br. OV-6525/2007 dana 5. travnja 2007.g. (dalje: Ugovor). Ugovoreni iznos kredita bio je 33.909,86 CHF. Od sklapanja Ugovora tužiteljica je plaćala mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno odredbama ugovora koje odredbe su predmet ovog tužbenog zahtjeva, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli. Iako je Sudu zasigurno poznato, tužitelj ovim putem navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Točkom II. Presude VTS-a potvrđena je prvostupanjska Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (P- 1401/12) te je sada pravomoćno utvrđeno da su poslovne banke – među kojima je i tuženik „u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.“ Točkom IV. Presude VTS-a potvrđena je prvostupanjska Presuda te je pravomoćnim postao stav Suda kojim se bankama „nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.“ Štoviše, zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata u vrlo izravnom obliku nalazimo na 62. stranici Presude i Rješenja Visokog trgovačkog suda RH1: „U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne (...).“

Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt 249/14) od 9. travnja 2015.2 kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. Priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme: „ (...) treba podsjetiti kako ta odredba govori o dopuštenosti jednostrane izmjene odredbi u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme, što u konkretnom predmetu nije slučaj pošto su sporni ugovori o kreditu bili sklapani na određeno vrijeme.“ (str. 38. Presude i Rješenja Vrhovnog suda, 3. pasus od vrha). Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Posebno se ukazuje da su banke iz gornjih odluka, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu najniže ugovorene kamate upravo za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.Upravo se odredbama članka 1., 2., 6. i dr. tužiteljevog Ugovora o kreditu promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, te otplata anuiteta vezuje za tečaj švicarskog franka, a iste odredbe su nepoštene i samim time ništetne. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj je podnio tuženiku zahtjev za izdavanjem

dokumentacije koja je potrebna radi određivanja visine tužbenog zahtjeva. No, tuženik nije udovoljio navedenom zahtjevu, iako traženu dokumentaciju posjeduje te ju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužitelju. Obzirom da tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže dokumentacijom ( osim predmetnog Ugovora o kreditu) temeljem koje bi bilo moguće utvrditi visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom, isti objektivno nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu u smislu njegove visine. Stoga, pozivom na članak 186.b Zakona o parničnom postupku, tužitelj predlaže sudu naložiti tuženiku dostavu tražene dokumentacije, nakon čega će tužitelj (po provedbi financijsko knjigovodstvenog vještačenja) točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek pripadajuće zakonske zatezne kamate koja teče od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate.

Tužitelj u ovom trenutku može samo pretpostaviti da je riječ o tražbini u iznosu ne manjem od 10.100,00 kn pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208787650/07 od dana 2. travnja 2007. godine. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom od dana 27. travnja 2022. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od dana 25. travnja 2022. godine. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 33.909,86, i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa, uvećanog za zakonske zatezne kamate, a u pogledu kojeg tužitelj navodi da će biti određen tek nakon što tuženik dostavi sve zatražene podatke i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Tužitelj u podnesenoj tužbi predlaže da se sva potrebna dokumentacija temeljem koje bi financijski vještak mogao napraviti izračun potraživanja zatraži odnosno pribavi od tuženika. Tuženik ističe kako je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa dostavio sve isprave koje se odnose na tužiteljev zahtjev iz ugovora o kreditu, te posljedice nemara tužitelja vezano za čuvanje dokumentacije ne mogu teretiti tuženika.. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane ZĐ, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“ Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 25. travnja 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 25.04.2017. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 25. travnja 2022. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su -IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom

1 0

klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. ” Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “ Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili

1 1

samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Strukturiranje kamatne stope sukladno ZIDZPK 112/12. Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos. U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.” U odnosu na CHF kredite, navedeno je slijedeće: “U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom

1 2

izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijeniti će se šestomjesečni LIBOR za CHF.” Dakle, počevši od 01.01.2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od: - Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena; te - Fiksnog dijela koji iznosi 7,485 postotnih poena. Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na dan 1. srpnja 2013, koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31.12.2012, već jedino njen eventualni pad. Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12. Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa

Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,20% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između

1 3

parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (JĐ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za navode tužitelja prema kojima bi isti zahtijevao zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno

1 4

bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Iz podneska tužitelja od 26. kolovoza 2022., osporavaju se svi navodi tuženika koji su u suprotnosti sa navodima tužitelja te se ističe da su tuženikovi navodi o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nelogični i ničim dokazani, a da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz presuda iz kolektivnih sporova na koje se poziva tužitelj, kao i dokumentacije i navoda tužitelja koji se nalaze u spisu. Osporava se istaknuti prigovor mjesne nenadležnost budući je isti u potpunosti neosnovan što potvrđuju zakonske odredbe kao i sudska praksa. Naime, prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva mjesna nadležnost suda u mjestu glavnog poslovanja prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom odredbom ugovora ako su ispunjene pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Budući su i u ovom predmetu ispunjene navedene pretpostavke, odnosno o prorogacijskoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice, slijedom čega tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj, to navedeni prigovor nije osnovan. Također, odredba o mjesnoj nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, a s obzirom da živi na području nadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku gdje se nalazi poslovnica tuženika i gdje je predmetni ugovor sklopljen, uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme. Osporava se istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, kao što je vidljivo iz dokumentacije koja već prileži spisu, DĐ je korisnik predmetnog ugovora o kreditu, i sa svim uplatama je sa njenim novcem zatvarana je upravo njena kreditna partija, te je stoga njena aktivna legitimacija neupitna. Naime, kao što je vidljivo iz ugovora o kreditu koji prileži spisu tužiteljica je istog sklopila kao fizička osoba i to za kupnju osobnog automobila. Pored navedenog, iz Općih uvjeta poslovanja koje dostavlja tuženi uz sam odgovor na tužbu tj. iz Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, vidljivo je da je sam tuženik tužiteljicu tretirao kao fizičku osobu-potrošača. U pogledu istaknutog prigovora zastare, tužitelj ističe kako je isti u potpunosti neosnovan, te da je o istome sudska praksa već zauzela pravno stajalište. Naime, utužene tražbine tužitelja nisu mogle zastarjeti budući bi njihovo zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke donesene u ovom postupku u kojem se imaju utvrditi ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Naime, na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. godine Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje kojim je „pomaknut“ trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koja je ispunila

1 5

ništetni ugovor. Pored navedenog, u pogledu pretplate tečaja, kako je tužba podnesena 25. travnja 2022.g., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske Pž 6632/2017 donesena 14. lipnja 2018. godine kada je zastarni rok počeo ponovno teći (a prekinut je podnošenjem kolektivne tužbe), to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati neosnovanim. Naime, treba u obzir uzeti i svo vrijeme na umu imati sljedeće:

- da je pravomoćno utvrđeno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF i jednostrano promjenjivoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a među kojim bankama je i ovdje tuženik,

- da tužitelj, kao potrošač, vezano uz sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti bio informiran od strane banke o svim potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane oduke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije na njih mogao imati utjecaj, te su sporne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika,

- da prema ugovornoj odredbi predmetnog govora promjena kamatne stope ovisi isključivo o odluci tužene banke, te ta odredba ne sadrži kriterij koji će banka pri donošenju takve odluke primjenjivati, pa je samim time ista nerazumljiva i nepoštena, pa kao takva ništetna, da je tuženik svojom odlukom mijenjao (povisivao) kamatnu stopu ugovorenu osnovnim ugovorom, a da nikada nije naznačio ni pojasnio tužitelju razloge za donošenje takve odluke,

- da je u konačnici tom odredbom i njenom primjenom od strane tuženika kao „jače“ strane tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, i uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer je time u biti ugovoreno da banka cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu veže za objektivne razloge i bez mogućnosti da tužitelj istoj prigovori, te je kao takva nepoštena,

- da je ugovorna odredba predmetnog ugovora kojim je glavnica vezana za švicarski franak za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nepoštena i nerazumljiva, te da je banka propustila informirati tužitelja kao potrošača o riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, a posebice i da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na taj rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR jer Hrvatska narodna banka svoju tečajnu politiku temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, te da je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na skori ulazak u Eurozonu i globalnu krizu) ,

- da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci jer se i kamata plaća u valuti CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Nadalje, tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao sa svom potrebnom dokumentacijom za preciziranje preplaćenih iznosa temeljem ništenih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojima je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci i onih kojima je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka. Međutim, tuženik je naknadno – nakon podnošenja tužbe, tužiteljici dostavio zatraženu dokumentaciju,

1 6

koja se ovim putem dostavlja. Iz navedene dokumentacije je već moguće jasno uočiti izvršene pretplate od strane tužitelja temeljem ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a iz nalaza i mišljenja vještaka će se jasno utvrditi i potvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, stoga je taj dokaz nužno provesti upravo radi utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari. Ponovno se ukazuje na potrebu davanja naloga vještaku prikazati odvojeno pretplate tj. pretplatu po osnovi nepošteno ugovorene promjenjive kamatne stope i nepošteno ugovorene valutne klauzule. Relevantna razlika koju je potrebno utvrditi provedbom financijsko knjigovodstvenog vještačenja jest razlika tj. pretplata između iznosa anuiteta naplaćenih po predmetnom ugovoru o kreditu u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi bili naplaćeni da je tuženik kamatu otplatnom razdoblju obračunavao primjenom početne kamatne stope iz predmetnog ugovora, te pretplata između iznosa plaćenog ne temelju obračuna promjene valute tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

4. Iz podneska tuženika od 24. siječnja 2024., tuženik o Prvenstveno tuženik ističe da ustraje u prigovoru mjesne nenadležnosti naslovnog suda odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje.

5. Iz podneska tuženika od 3. veljače 2026. tuženik ističe da ustraje u iznesenom prigovoru mjesne nenadležnosti naslovnog U odnosu na navode tužitelja kojima tvrdi da za postojanje aktivne legitimacije nije relevantna činjenica da su uplate po kreditu vršile i druge osobe osim tužitelja neosnovani su i pravno neodrživi. Naime, tužitelj utužuje upravo navodnu preplatu po svakom pojedinom anuitetu kredita. Ako tužitelj nije platio anuitet nema pravo zahtijevati ni ono što je po tom anuitetu navodno preplaćeno, budući da u tom slučaju navodno preplaćeni iznos nije prešao iz imovine tužitelja u imovinu tuženika, kako to pretpostavljaju odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, već bi se radilo o iznosu koji bi, kad bi se radilo o osnovanom zahtjevu, a što se u cijelosti osporava, mogla potraživati jedino ona osoba koja je pojedini anuitet platila. Tuženik u odnosu na ovo pitanje ponovno upućuje na svoje ranije navode i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U -III- 3176/2007 priloženu odgovoru na tužbu. U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka.međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Da tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta potvrđeno je i odlukama Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine i poslovni broj Gž-973/2021 od 11. studenog 2021. godine, a u kojoj se navodi: U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj

1 7

klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 34,05 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose EUR 1,09 od 02.05.2007 pa do isplate, EUR 0,01 od 02.06.2007 pa do isplate, EUR 3,81 od 05.06.2007 pa do isplate, EUR 0,00 od 02.07.2007 pa do isplate, EUR 5,09 od 08.07.2007 pa do isplate, EUR 0,00 od 09.08.2007 pa do isplate, EUR 1,92 od 15.08.2007 pa do isplate, EUR 14,43 od 18.10.2007 pa do isplate, EUR 1,02 od 18.11.2007 pa do isplate, EUR 0,00 od 02.12.2007 pa do isplate, EUR 3,45 od 04.01.2008 pa do isplate, EUR 0,00 od 02.05.2008pa do isplate, EUR 0,21 od 13.06.2008 pa do isplate, EUR 0,01 od 02.08.2008 pa do isplate, EUR 3,00 od 01.09.2008 pa do isplate,

- EUR 0,01 od 02.09.2008 pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

6. Iz podneska tuženika od 10. ožujka 2026., U odnosu na zaprimljeni podnesak tužitelja od dana 05.03.2026. godine, tuženik ističe kako se protivi izvršenom djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja i to u iznosu od 4.087,70 EUR. Ujedno predlaže sudu da odluči o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od dana 26.08.2022.godine

7. Sud je proveo dokaze pregledom svih pravno relevantnih isprava priloženih u spisu, financijskim vještačenjem po vještaku -Stefani Gardašanič- kao kao i saslušanjem tužiteljice.

7. 1. Tužiteljica na saslušanju od 10. srpnja 2024., izjavljuje da je ovaj kredit podigla radi kupnje auta i za tu svrhu ga i koristila i nikoju drugu. To je auto koje je koristila za njene osobne potrebe. Kredit je digla u banci tuženika jer je željela Renaulta kojega je kupila u Auto-kući Antunović pa su joj upravo oni vezali ugovor o kreditu za banku tuženika. Razlika između najmanje i najveće rate je od 1.600,00 do 3.000,00 kuna. Kredit u valuti CHF su joj sugerirali u banci tuženika jer je imao najpovoljnije uvjete. Pročitala je ugovor o kreditu ali mora priznati da je najviše interesirao iznos rate i vrijeme trajanja otplate. Kada je potpisivala sam ugovor o kreditu nije bila u mogućnosti ništa ispregovarati, u banci je bio spreman ugovor tzv. špranca i bio je "

1 8

uzmi ili ostavi". Javni bilježnik joj ništa nije tumačio samo je platila solemnizaciju. Bilo joj je jako teško, kao što je navela bila je medicinska sestra, kada joj je bila najveća rata tada joj je plača bila oko 5.000,00 kuna. Vidjela je da rate idu u visinu odnosno da se drastično povećavaju i kada je vidjela da više ne može bila je prisiljena pozajmiti kod njene obitelji kako bi zatvorila kredit jer nije mogla više živjeti. Sjeća se da joj na banci nisu htjeli niti izdati potvrdu da je otplatila kredit, nego je i tu potvrdu morala platiti. Zna da joj se mijenjala kamatna stopa tako da sada nažalost zna što je promjena kamatne stope, jer ne bi inače bila na sudu, zna da joj je kredit bio vezan za valutu CHF. Na pitanje pun. tuženika jeli kredit sklopila u Auto-kući ili u banci odgovara da su je poslali baš u banku. Ranije je imala kredita u eurima, ali se nije ovako mijenjala kamatna stopa, naglašava ranije , a u ovo doba je imala ovaj kredit jer drugi ne bi niti mogla podnijeti. Ne sjeća se da su joj kući dolazile obavijesti o promjeni kamatne stope.

7. 2. Iz nalaza i mišljenja vještakinje razvidno je slijedeće - Preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 2.764,74 CHF, odnosno 12.443,16 HRK po početnom tečaju, ili 1.651,47 EUR (tab. 3). Manje plaćene kamate nije bilo (tab. 3). Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 50.201,34 HRK, odnosno 6.662,85 EUR (tab. 4). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 256,64 HRK, ili 34,05 EUR (tab. 4). Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 49.944,70 HRK, odnosno 6.628,80 EUR (tab. 4).

Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu radi navedenog nije bilo potrebno ni saslušavati vještakinju

7.3. Iz ugovora o kreditu razvidno je da ga ugovaraju tužiteljica i tuženika, u valuti CHF, svrha kredita je kupnja vozilla, kamatna stopa je promjenjiva

Sud je proveo sve dokaze predložene od stranaka

8. Tužbeni zahtjev je osnovan u većem dijelu kako je to navedeno u izreci, dakle osim u odbijenom dijelu u točki III

U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Banka sklopili predmetni Ugovor o kreditu Navedenu činjenicu tuženik ne osporava, a ista proizlazi i uvidom u navedeni ugovor

9. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva u podnesku od 26 kolovoza 2022. a koja je ponovno uređena u podnesku od 5 ožujka 2026. gdje je tužbeni zahtjev usklađen s vještvom, a za dodati je da tužitelj sada u naravi smanjuje svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 5 ožujka 2025 u odnosu na podnesak od 26 kolovoz 2022, jer je najprije je tražio utvrđenje ništetnosti po kamati i valuti, te isplatu po kamati i valuti a sada isplatu samo po valuti.

1 9

Dakle sud je rješenjem u izreci godine dopustio predmetnu preinaku sukladno čl.190. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/1,89/14, 70/19 dalje:ZPP), (tako i Vrhovni sud RH u zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021. "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

U pravu je tuženik kada navodi da se radi o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, ali kako se tuženik protivi navedenom povlačenju to je isto trebalo meritorno suditi, u konkretnom slučaju u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbiti.

10 Dakle sud smatra da je tužitelj imao pravni interes postaviti tužbeni zahtjev najprije kao manifestacijski 186 B ZPP /manifestacijska stupnjevita tužba/ i tužitelj je dokazao da nije imao isprave potrebne za odrediti tužbeni zahtjev.

11 Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan. Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača. Sud je imao u vidu i činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Dubrovniku, da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi određivanje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju te naravno ne u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača U ostalom i o tim odredbama ugovora se nije pregovaralo . Radi svega navedenog prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je neosnovan. Za dodati je da se ni o toj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te je bila unaprijed određena od tuženika.

12. Isplatu iznosa u točki II tužitelj potražuje na ime pretplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate anutitete vezan za tečaj švicarskog franka.

13. Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor

2 0

sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće,

Uvidom u Ugovor o kreditu sud utvrđuje da je istim Ugovora o kreditu ugovoreno da se na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama Banke, a koja je promjenjiva , kamata se obračunava u CHF jer je sadržana u anuitetima.

14 Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, među strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tuženik j tijekom postupka niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu. Ono što tužitelj tvrdi međutim je to da je odredba . Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke ovdje tuženika o kreditiranju građana nepoštena i ništetna ugovorna odredba pa kako je tužitelj vršio plaćanja po ništetnoj odredbi, Kako tuženik tvrdi da odredbe Ugovora o kreditu pa i odredba o načinu promjene kamatne stope nisu nepoštene niti ništetne, u ovoj se pravnoj stvari kao prvo sporno postavilo pitanje da li je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je određen način promjene visine kamatne stope dakle odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna.

15. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema onaj učinak koji mu pripisuje tuženik, taj da bi u slučaju takvog utvrđenja ugovori o kreditu postali ugovori s fiksnom kamatnom stopom, budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, već samo da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna u utvrđenu ništetnosti sporne odredbe ugovora.

2 1

16. Predmetni Ugovor o kreditu je nesporno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, iz čega proizlazi da Ugovor o kreditu spada upravo među ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, i kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom

Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014

Tužitelj je dokazao svojstvo potrošača temeljem čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravnim posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužitelj sklapa tj podiže kredit za kupnju vozila pitanja. Tužitelj je stranka iz Ugovora o kreditu i otplaćivao je anuitete. Obzirom na sadržaj ugovora razvidno je da isti nije sklopljen u svrhu zanimanja tj poslovne aktivnosti, poduzetničke djelatnosti, niti to proizlazi iz isprava priloženih u ovom spisu.

17. Gore navedene sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog bez osnove, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji neosnovano naplaćenog. Pri tome sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi upravo iz razloga što je u tom

2 2

kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima, poput ovdje tužitelja, nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, koja je stoga ugovorna odredba ocjenjena nepoštenom i ništetnom. Stav da se u kolektivnom sporu pruža samo preventivna zaštita i da se štite prava potrošača od budućih povredi te da istim za pojedinačne potrošače nisu ustanovljena konkretna prava je u cijelosti neodrživ jer je suprotan temeljnim načelima parničnog postupka koji se može voditi isključivo radi ostvarenja i zaštite konkretnih postojećih prava, a ne radi kakve apstraktne zaštite koja neće imati odraza u postojećim pravnim odnosima individualnih osoba. Svrha vođenja predmetnog kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača je utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi prava potrošača utvrđenoj u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

18. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu koja promjenu kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika nepoštena i ništetna, sud ističe da utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, a koje utvrđenje sud temelji na činjenici da je spornom odredbom Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika bez da sam Ugovor o kreditu ili primjenjivi akti tuženika sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci tuženika već bi bilo odredivo i podložno kontroli, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. U pogledu ugovorne odredbe kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj jednostranoj odluci sud ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužitelju ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane korisnika kredita sklopiti ugovor sa promjenjivom

2 3

kamatnom stopom. Tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njegova namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđuje da je ista jasno uočljiva, razumljiva i izričita te da čak kod tužitelja kao potrošača koji nesporno nije financijski stručnjak nije ni na koji način mogla dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, Međutim, daljnjim čitanjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da te odredba, kao ni preostale ugovorne odredbe, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene odredbom Ugovora o kreditu, slijedom koje činjenice sud izvodi zaključak da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, ovo s obzirom da tuženik u postupku ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametre te uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka, a isti nisu sadržani niti u Zakonu o zaštiti potrošač („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio važeći u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti u Zakonu o kreditnim institucijama („Narodne novine“ br. 117/08) na koje tuženik upućuje, a koji zakon osim toga nije niti bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

20. Naime, sud ne prihvaća tvrdnju da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se može mijenjati ugovorena kamatna stopa smatrajući da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i jasne parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako proizlazi po ocjeni suda i iz činjenice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti Banka ovdje tuženik nije kao nedvojbeno mogla odrediti uvjete i parametre promjene kamatne stope, a što proizlazi iz navoda samog tuženika istaknutog u odgovoru na tužbu da postoji nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a ovise o tržišnim kretanjima, te da je za promjenu tuženik imao jasno određene parametre nije niti životno niti logično da takve parametre ne bi uključio u predmetni Ugovor o kreditu odnosno da se u tom ugovoru ne bi pozvao na zakonski ili podzakonski akt kojim bi ti uvjeti bili određeni. Tuženik tvrdi da nikad kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija te da je svaka promjena rezultat točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija, međutim, koju tvrdnju ne dokazuje budući u spis ne dostavlja dokaz da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ti kriteriji i metodologija bili određeni u aktu s kojim je tužitelj upoznat i na primjenu kojeg je pristao, a isti nedvojbeno nisu sadržani u Ugovoru o kreditu. Činjenica da je nakon svake promjene visine kamatne stope tuženik o takvoj promjeni obavijestio tužitelja, te da je isti nastavio plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj kamatnoj stopi nije osnova za utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti izostanak prigovora na obavijest o promjeni

2 4

kamatne stope upućuje na zaključak da se tužitelj suglasio sa promjenom iste. Naime, tvrditi uslijed istaknutog da bi korisnik kredita ovdje tužitelj imao valjani mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjeni visine redovne kamatne stope stavljanjem prigovora na istu ili odbijanjem plaćanja obveze obračunate po višoj kamatnoj stopi, kada je potpuno jasno da takvim prigovorom ne bi polučio nikakav učinak budući je u odredbama Ugovora o kreditu sadržan pristanak tužitelja na sve buduće promjene kamatne stope, u postupnosti je nelogično i neživotno pa čak i kako to ističe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. gotovo cinično, kada se uzme u obzir da je odluka o promjenjivosti kamatne stope sadržana u standardiziranom ugovoru prethodno formuliranom od banke koji je korisniku kredita ovdje tužitelju od strane banke ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi čime je tužitelj dovedena u položaj ugovorne strane koja je u pogledu uvjeta ishođenja kredita u cijelosti podložan volji kreditora ovdje tuženika, koje pak činjenice proizlaze iz navoda tuženika da se tužitelj u konkurenciji različitih vrsta kredita odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama što svjedoči da je Ugovor o kreditu imao unaprijed od strane tuženika određeni sadržaj među kojima i odredbu o načinu promjene kamatne stope koji je tužitelj mogao samo prihvatiti u ponuđenom sadržaju, ali ne i utjecati na promjenu tog sadržaja, barem ne u pogledu sporne odredbe.

21. Činjenica da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama i da je odlučio potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužitelja, standardizirani ugovor o kreditu prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužitelju pod uvjetom uzmi ili ostavi. Opće je poznata činjenica da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene promjene, ne može utjecati iz čega također slijedi zaključak suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužitelj na ikoji način mogao utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istom dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Činjenica da je Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika također ne svjedoči u prilog zaključku da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo ovo kao prvo, jer ugovor o kreditu odlazi na solemnizaciju tek nakon što su se stranke suglasile o sklapanju istog pa se tako pred javnim bilježnikom ne vrše pregovori oko sadržaja ugovora te kao drugo, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije stranci može pojasniti samo one odredbe koje su sadržane u ugovoru o kreditu, a nedvojbeno ne one koje nisu sadržane, ovdje konkretno parametre, uvjete i način promjene kamate stope.

22. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako osnovnih

2 5

načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ovom ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, ovo barem na način da u ugovor unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna kontroli od strane tužitelja. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača.

23. Ocjena je ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužitelja dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je isti imao prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik je tužitelju nametnuo ugovornu odredbu koja istog stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužitelja budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza tužitelja na plaćanje redovne kamate (kao sastavnog dijela anuiteta kredita) kroz otplatno razdoblje rasla (što je razvidno iz činjenice da po osnovi početno ugovorene kamatne stope i promijenjene kamatne stope postoji novčana razlika), a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao jednog od temeljnih načela obveznopravnih odnosa.

24. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

25. Utvrdivši da je način promjene ugovorene kamatne stope iz Ugovora o kreditu, a za koji je ugovor sud nedvojbeno utvrdio da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od tuženika i koji je tužitelju u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim odlukama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužitelj ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te

2 6

pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužitelj mogao iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona dok tuženik ne prilaže interne akte iz kojih bi se mogli iščitati egzaktni parametri i mehanizam promjene kamatne stope, sud kao nedvojbeno utvrđuje da ugovorna odredba kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj jednostranoj odluci, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je stoga ista nepoštena u smislu odredbi ZZP/03. Pri tome, činjenica da je tužitelju Ugovor o kreditu ponuđen u sadržaju s unaprijed definiranom odredbom o načinu promjene kamatne stope sadržanoj Ugovora i na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati već ju samo prihvatiti proizlazi upravo iz navoda tuženika da je tužitelj bio upoznat sa svim ugovornim odredbama i da se s istima suglasio, temeljem kakvog navoda sud zaključuje da je tuženik tužitelju ponudio ugovor o kreditu u predmetnom unaprijed određenom sadržaju, da mu je prezentirao odredbe istog te da je tužitelj samo imamo mogućnost na iste pristati ili ne, dakle, da se o uvjetima ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da Ugovor o kreditu u postojećem sadržaju nije rezultat pregovora stranaka o sadržaju istog. Tvrditi da su stranke o svim odredbama pojedinačno pregovarale kontradiktorno je tvrdnji da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama i da se s istima suglasio.

26. Nadalje, čl. 269. ZOO propisuje da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem odredbi Ugovora o kreditu kojima je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužitelj je prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora , međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogao nedvojbeno utvrditi egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena promjenjiva kamatna stopa eventualno mijenjati, ovo jer u Ugovor nisu niti uneseni objektivni kriteriji za utvrđenje načina promjene kamatne stope kao ni za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope niti je tuženik dokazao da su isti bili utvrđeni Općim uvjetima tuženika važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sve što obvezu tužitelja na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od početno ugovorene kamatne stope čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe, nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, način promjene iste nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji tužitelju omogućuju kontrolu promjene kamatne stope, kako to potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt -249/2014 od 09. travnja 2015.

27. Temeljem obrazloženog kao i temeljem utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o krediti tužitelj objektivno nije mogao sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica sporne ugovorne odredbe kojom se promjena

2 7

kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba . Ugovora o kreditu u dijelu kojim je promjena kamatne stope vezana uz odluku tuženika o kreditiranju građana nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetna ugovorna odredba te da ista ne proizvodi pravne učinke. Drugim riječima, utvrđenje suda da je ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ništetna, ne znači da je Ugovor o kreditu onaj s fiksnom kamatnom stopom već znači da je Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine,

28. Tvrdeći upravo navedeno, da je tužitelj u utuženom razdoblju bio u obvezi tuženiku platiti redovnu kamatu obračunatu po početnoj ugovorenoj stopi godišnje za cijelog otplatnog razdoblja, tužitelj dakle na temelju svega navedenog ima pravni interes utvrditi navedenu odredbu ugovora ništavom, dakle odredbu ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Za utvrđenje ništavosti sukladno čl 322 ZOO nema roka zastare, pa tužiteljica ima pravni interes za navedenu odredbu ugovora tražiti utvrđenje ništetnim.

29. Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

30. Tužiteljica tvrdi da se o ugovornoj odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije dokazao. Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije uvjerljivo da je tuženik sa tužiteljem o izboru švicarskog franka pojedinačno pregovarao u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora. Identično kao što realno nije mogao utjecati ni na odredbu kojom se promjena kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.

2 8

31. Odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

32. Čitanjem sporne odredbe, sud utvrđuje da iako u toj odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporna ugovorna odredba nalazi u prvom članku na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom iznos kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna ugovorna odredba tužitelju kao potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.

33. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik u postupku tvrdi da svoje usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu

2 9

švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje osobnog automobila, dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelji nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji joj je tuženik ponudio, upravo Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Pri tome, već iz samog navoda tuženika da je predmetni kreditni aranžman nuđen pod povoljnijim uvjetima od ostalih kredita (tuženik navodi da se tužitelj odlučio za predmetni kredit jer je imao povoljnije uvjete) sud utvrđuje da je tuženik potrošačima prvenstveno nudio kredite glavnica kojih je vezana uz švicarski franak, a u kakvom postupanju sud s obzirom na činjenicu da je tuženik financijska institucija i svjestan rizika koji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nosi ta valuta, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

34. Temeljem utvrđenja da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je otplata glavnice kredita vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju kao prosječnom

3 0

potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio na opisani način) kakvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja, a koje je postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja došlo do povećanja anuiteta kredita, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka nepoštena i stoga ništetna te da je obvezu tužitelja za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat i određen.

Kako je međutim tuženik osim osnove osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je po prijedlogu tužitelja odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije na okolnost visine tužbenog zahtjeva Po takvoj je uputi suda, stalni sudski vještak izradila nalaz i mišljenje u kojem je dala izračun kamate kao i razliku po osnovi valutne klauzule. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka je uredno dostavljeno strankama, tužiteljica je uredila je tužbeni zahtjev sukladno vještvu, nije imala primjedbe a vještvo, a tuženik nije imao primjedbi na izračun vještakinje.

Sud je ovdje u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka koje je stručno i nepristrano i sačinjeno u skladu s pravilima struke, te je temeljem tog materijalnog dokaza kao nedvojbeno utvrdio razliku na ime tečaja izrađenu od strane vještakinje.

35. Slijedom navedenog sud je prihvatio iznos u točki II izreke, kao razlika na temelju valute kojom je glavnica kredita vezana uz CHF, radi otplate anuiteta vezanim za tečaj švicarskog franka, to je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO naložio tuženiku isplatiti označeni iznos tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos (odnosno kasniji datum za one iznose za koje tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu kamate traži od datuma kasnijeg datumu preplate) budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa.

.

36 Glede negativnih razlika ovaj sud i smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene, tuženik ih je sam uglavio, pa nije tužiteljice stekla ništa bez osnove, pa sud smatra da i to doprinosi ne prihvaćanju istog prigovora tj negativnih razlika . Naime, tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju ništetne ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača

3 1

jer kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO -a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovor

Radi navedenog je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u točki IV izreke dakle sam prigovor prijeboja nije osnovan.

37. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat kamate koja predstavlja sastavni dio anuiteta kredita, međutim isti kasnije povlači tijekom postupka iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok sud vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. /tijek zastare obrazložen u točki 38/

38. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je dalje utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos kamata povrat kojeg tužitelj potražuje tužbom, ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj temeljem jednostrane odluke tuženika, i odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su sadržane u ugovoru kakav je i Ugovoru o kreditu, ništetne. U svezi navedenog, sud ističe da predmetno potraživanje proizlazi iz činjenice ništetnosti ugovornih odredbi, poradi čega je isto nužno razmatrati u svjetlu prava tužitelja da traži povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe, a u svezi čega sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana 13. lipnja 2014. kad je pravomoćno odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke Banke, sud nedvojbeno utvrđuje da jest nastupila zastara potraživanja tužitelja za kamate- ali za isplatu a i sama tužiteljica tužbu povlači jer tužba je podnesena 25. 4 .2022.

Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.

3 2

travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe promjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe.

39 Dakle pošto je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužiteljicu postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana donošenja tih odluka, odluke od 13. lipnja 2014. u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope i odluke od 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja za valutu te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku za isplatu po traženju za valutu neosnovan, jer je tužba podnesena dana 25 travnja 2022.

S obzirom da je tužba podnesena dana 25 travnja 2022. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan u odnosu na uređeni dio tužbenog zahtjeva, tj isplata za valutu.

Kako se ništetnost , po čl 322 ZOO, može tražiti uvijek – dokazujući pravni interes - to nije zastario tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali je zastario tužbeni zahtjev u dijelu kojim se

3 3

traži isplata na temelju takvih odredbi za kamatu, što je već ranije obrazloženo u ovoj presudi .

40. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl 154. st 1 pa kako je tužiteljica uspjela u postupku, osim u dijelu koji je povučen, dakle nije uspjela u neznatnom dijelu za kojeg nisu nastali posebni troškovi to su joj priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom OT uvećani za 25 posto PDV i sastav tužbe 100 bodova, zastupanja na ročištima 28. veljače 2024, 10. srpnja 2024., 11. ožujka 2024, podnesci 5 ožujka 2026 i 26 kolovoz 2022 po 100 bodova, dakle 600 bodova , vrijednost boda je 2 EUR, 1200 eur plus 25 posto pdv 1 500 EUR , plus troškovi vještačenja 500 EUR, dakle sve zajedno iznosi 2. 000,00 EUR.

U Dubrovniku, 28. travnja 2026.

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženice