REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-118/2026-9

[adresa] U 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja Europlakat d.o.o. (OIB: 82351347170), Zagreb, Zagorska 2, kojeg zastupa opunomoćenica Marina Biondić, odvjetnica u Zagrebu, Radmanovačka ulica 1, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske (OIB: 22874515170), Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službe inspekcije sigurnosti cesta i žičara, Zagreb, Prisavlje 14, radi uklanjanja reklamnih panoa, 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službe inspekcije sigurnosti cesta i žičara, KLASA: UP/I-340-07/25- 03/59, URBROJ: 530-08-3-3-1-25-1 od 22. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška delegacije.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-340-07/25-03/59, URBROJ: 530-08-3-3-1-25-1 od 22. svibnja 2025. naloženo je tužitelju da u roku od 30 dana od dana zaprimanja tog rješenja ukloni:

- tri osvjetljena samostojeća reklamna panoa postavljena na lokaciji Delta u Rijeci, na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji se kao takvi nalaze u zaštitnom pojasu državne ceste DC8, u području km 3+025 dionice 004,

- samostojeći digitalni reklamni pano postavljen u području raskrižja Zvonimirove, Krešimirove i ulice Milutina Barača u Rijeci, na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji se kao takav nalazi u zaštitnom pojasu državne ceste DC8, u području km 0+655 dionice 004,

- samostojeći reklamni pano postavljen u području raskrižja Liburnijske i Bujske ulice u Rijeci, na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji se kao takav nalazi u zaštitnom pojasu državne ceste DC8, u području km 5+808 dionice 003,

- dva samostojeća reklamna panoa postavljena u području raskrižja Liburnijske i Pulske ulice u Rijeci, na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji se kao takvi nalaze u zaštitnom pojasu državne ceste DC8, u području km 5+200 dionice 003.

2. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu. Međutim, spis je rješenjem Predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 31 Su- 369/2025-23 od 4. srpnja 2025. delegiran Upravnom sudu u Splitu na daljnje rješavanje zbog velikog broja predmeta koje Upravni sud u Zagrebu trenutno ima u radu. Naknadno se je Upravni sud u Splitu rješenjem poslovni broj Us I-1709/2025-8 od 8. siječnja 2026. oglasio mjesno nenadležnim te je predmet proslijeđen ovom Sudu na nadležno postupanje, budući da je riječ o sporu koji se odnosi na nekretninu koja se nalazi na području nadležnosti ovog Suda.

3. Tužitelj u tužbi i na raspravi održanoj u ovom sporu obrazlaže u bitnome kako predmetni reklamni panoi nisu postavljeni protivno čl. 59. st. 3. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22, 4/23 i 133/23, dalje: ZC) na način da bi ugrožavali sigurnost prometa, a niti je tužitelju za njihovo postavljanje potrebna suglasnost Hrvatskih cesta d.o.o. iz čl. 59. st. 4. ZC jer da je takva suglasnost potrebna samo za reklamne panoe koji se postavljaju na javnim cestama. Osim toga navodi da tužitelj posjeduje suglasnost Hrvatskih cesta d.o.o. od 29. listopada 1996. i 22. listopada 2001. i da se radi o lokacijama koje su uvrštene u Plan lokacija za postavljanje oglasnih i reklamnih predmeta na području Grada Rijeke te da Grad Rijeka zasigurno ne bi te lokacije uvrstio u taj Plan da iste ugrožavaju promet. Tužitelj je kao dokaz osnovanosti svojih navoda predložio da se u sporu izvrši uvid u dokumentaciju koju je dostavio uz tužbu, zatim u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka te da se po potrebi obavi očevid na licu mjesta. Slijedom navedenog, u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika te je ujedno zatražio naknadu troška ovog spora i trošak delegacije ovog predmeta.

4. Tužitelj je ujedno u tužbi zatražio da Sud odredi odgodni učinak tužbe.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu i na raspravi održanoj u ovom sporu ostao u cijelosti kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja. Pojasnio je da je tumačenje tuženika da se čl. 59. st. 4. ZC odnosi i na st. 3. istog članka. Kako se u tom stavku navodi „na državnim cestama i zaštitnom pojasu“, to da bi slijedilo da se suglasnost iz čl. 59. st. 4. ZC odnosi i na reklame postavljene u zaštitnom pojasu koji se navodi u st. 3. istog članka. Pojasnio je da je to i logično jer ako se reklama ne bi postavila u zaštitnom pojasu, to bi značilo da bi se onda postavila na kolniku ceste što nije logično. Predložio je da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6. U tijeku spora održana je rasprava 21. travnja 2026. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupili su opunomoćenici tužitelja (zaposlenik tužitelja i odvjetnička vježbenica), dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan te je rasprava na temelju čl. 89. st. 4. ZUS u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

7. U sporu nije sporno da se predmetni reklamni panoi tužitelja nalaze u zaštitnom pojasu državne ceste DC8 na području Grada Rijeke. Sporno je, je li tužitelj dužan iste ukloniti.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.

9. Na temelju razmatranja činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Čl. 55. st. 1. ZC propisano je da ako se za građenje objekata i instalacija unutar zaštitnog pojasa javne ceste izdaje lokacijska dozvola, odnosno drugi akt kojim se provode dokumenti prostornog uređenja sukladno posebnom propisu, prethodno se moraju zatražiti uvjeti Hrvatskih autocesta d.o.o. kad se radi o autocestama, Hrvatskih cesta d.o.o. kada se radi o državnim cestama i županijske uprave za ceste ako se radi o županijskoj i lokalnoj cesti. St. 2. istog članka propisano je da se zaštitni pojas u smislu st. 1. tog članka mjeri od vanjskog ruba zemljišnog pojasa tako da je za državne ceste širok sa svake strane 25 m. St. 3. istog članka propisano je da je zabranjeno poduzimati bilo kakve radove ili radnje u zaštitnom pojasu javne ceste bez suglasnosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom ako bi ti radovi ili radnje mogli nanijeti štetu javnoj cesti, kao i ugrožavati ili ometati promet na njoj te povećati troškove održavanja javne ceste. U suglasnosti se određuju uvjeti za obavljanje tih radova ili radnji.

11. Čl. 59. st. 1. ZC propisano je da na cesti namijenjenoj isključivo za promet motornih vozila i brzoj cesti u smislu zakona kojim se uređuje sigurnost prometa na cestama te na autocesti, kao i na pripadajućem zaštitnom pojasu, nije dopušteno postavljanje reklama, osim na odmorištima, i to na način da se ne ugrožava sigurnost prometa na autocesti. St. 2. istog članka propisano je da za postavljanje reklama uz javnu cestu iz st. 1. tog članka zaštitni pojas iznosi 100 m. St. 3. istog članka propisano je da na ostalim javnim cestama i zaštitnom pojasu uz javnu cestu nije dopušteno postavljanje reklame na mjestima na kojima bi zbog svog sadržaja, položaja te odnosa prema javnoj cesti reklama ugrožavala sigurnost prometa. St. 4. istog članka propisano je da suglasnost za postavljanje reklama na javnim cestama iz st. 3. ovoga članka daje pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar.

12. Čl. 137. st. 1. ZC propisuje da osoba koja je na javnoj cesti odnosno zaštitnom pojasu uz javnu cestu postavila reklamu suprotno odredbi čl. 59. tog Zakona, dužna je istu ukloniti u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog Zakona.

13. Dakle, zaštitni pojas se mjeri od vanjskog ruba zemljišnog pojasa i kod državne ceste iznosi sa svake strane ceste 25 m, a iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru slijedi da su predmetni panoi postavljeni uz sam rub do najviše 3 m od pješačkog nogostupa kao krajnje točke cestovne infrastrukture, dakle unutar zaštitnog pojasa državne ceste, što stranke ne spore.

14. Nadalje, iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka slijedi da tužitelj posjeduje suglasnost Hrvatskih cesta d.o.o. za postavljanje predmetnih reklamnih panoa iz 1996. i 2001. godine.

15. Međutim, citirani čl. 137. ZC, koji je stupio na snagu 28. srpnja 2011., sadrži odredbe o usklađenju postavljenih reklama s važećim propisima, pa je tako propisano da je osoba koja je na javnoj cesti odnosno zaštitnom pojasu uz javnu cestu postavila reklamu suprotno odredbi čl. 59. ZC, dužna istu ukloniti u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog Zakona. Stoga je tužitelj nakon stupanja na snagu novog ZC iz 2011. godine trebao postupiti sukladno citiranom čl. 59. st. 4. ZC i zatražiti novu suglasnost pravne osobe koja upravlja javnom cestom za već postavljene reklamne panoe.

16. U odnosu na navedeno valja istaći da Ustavni sud svojim Rješenjem broj U- I/286/212 od 13. ožujka 2018. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom čl. 137. ZC, u obrazloženju koje odluke je, između ostalog, u bitnom naveo: „Ustavni sud, međutim, ocjenjuje da sigurnost prometa jest legitimni cilj, da unapređenje te sigurnosti jest u javnom interesu i predstavlja opravdan razlog za uvođenje odgovarajućih restrikcija koje će djelovati ubuduće, ali da je istodobno riječ i o važnom interesu zbog kojeg je, u okolnostima nužnog podizanja standarda sigurnosti prometa, opravdano restriktivnim mjerama djelovati i na već nastale odnose. Drugim riječima, ne samo spriječiti nastanak novih potencijalnih izvora opasnosti za sigurnost prometa, već i ukloniti postojeće, neovisno o tome što su svojedobno nastali u skladu s tada mjerodavnim propisima. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, osporeni čl. 137. ZC ima dopušteno retroaktivno djelovanje i time zakonodavac nije prekoračio granice svojih ovlasti iz čl. 2. st. 4. alineje 1. u vezi s čl. 90. st. 4. i 5. Ustava (v. u točki 9. obrazloženja ovog rješenja).“

17. Navodi tužitelja da se suglasnost iz citiranog čl. 59. st. 4. ZC ne odnosi na zaštitni pojas uz javnu cestu nego samo na javnu cestu, navodi se da polazeći od cilja zakonodavca kojeg je htio postići definiranjem zaštitnog pojasa uz javnu cestu i ograničenja koja se primjenjuju na zaštitni pojas te iščitavajući pojedinačno citiranu odredbu čl. 59. st. 4. ZC i tumačeći ju u ukupnosti s ostalim odredbama citiranih čl. 55. i čl. 59. ZC, slijedi da postoji poseban pravni režim za poduzimanje bilo kakvih radova u zaštitnom pojasu javne ceste upravo kako se ne bi ugrozila sigurnost prometa pa je stoga potrebna suglasnost pravne osobe koja upravlja javnom cestom za sve radove u zaštitnom pojasu javne ceste, pa tako i za postavljanje reklame. Stoga se citirani čl. 59. st. 4. ZC može jedino tumačiti na način kako ga tumači i tuženik, a to je da se isti odnosi i na zaštitni pojas uz javnu cestu.

18. Tužbeni navod tužitelja da se predmetne reklame na predmetnom mjestu nalaze već više od 10 godine nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. Ovo stoga što je, kako je već navedeno, stupanjem na ZC iz 2011. godine, i to kogentnom odredbom čl. 137. tog Zakona propisano usklađenje postavljenih reklama s važećim propisima.

19. Zaključno se navodi da je pravilno obrazložio tuženik u osporavanom rješenju da je suglasnost pravne osobe koja upravlja javnom cestom iz 1996. izdana na temelju čl. 35., 37. i 38. tada važećeg Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 56/91), dok je suglasnost iz 2001. izdana na temelju čl. 30. tada važećeg Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 100/96). Suglasnost iz čl. 59. st. 4. trenutno važećeg ZC odnosi se na procjenu utjecaja sadržaja, položaja te odnosa reklame prema javnoj cesti na ugrožavanje sigurnosti prometa, dok suglasnosti iz 1996. i 2001. izdane prema tada važećem zakonu ne obuhvaćaju takve procjene, a uz navedeno trenutno važeći ZC je prvi zakon koji propisuje potrebu ishođenja suglasnosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom za postavljanje reklama, pa stoga ranije izdane suglasnosti ne mogu biti istovjetne onoj koju propisuje trenutno važeći ZC. Stoga je pravilno zaključio tuženik kako se suglasnosti koje posjeduje tužitelj ne smatraju valjanim uvjetima trenutno važećeg zakona.

20. Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 116. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

21. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Tužitelj je zatražio i trošak delegacije, međutim ovaj predmet nije delegiran ovom Sudu, već je dostavljen ovom Sudu kao mjesno nadležnom za postupanje.

22. U odnosu na odgodni učinak tužbe navodi se da je svrha donošenja osporavanog rješenja zaštita javne ceste i sigurnosti prometa na njoj, što je pretežniji interes od zaštite privatnog interesa tužitelja. Stoga Sud nije našao da u konkretnom slučaju postoje razlozi radi kojih bi trebalo odgoditi postupanje po osporavanom rješenju tuženika do pravomoćnog okončanja ovog spora.

U Rijeci 28. travnja 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenja (čl. 126. ZUS, čl. 127. i čl. 128. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćenici tužitelja Marini Biondić, odvjetnici u Zagrebu, Radmanovačka ulica 1

- tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Upravi za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektoru inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službi inspekcije sigurnosti cesta i žičara, Zagreb, Prisavlje