P-185/2026-52
REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Sandra Rotar, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 31. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja MI, odvjetničkog vježbenika, i zamjenice punomoćnice tuženika Matee Pilić, odvjetnice iz Zagreba, s danom objave 28. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se postojanje tražbine tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, prema tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, u iznosu od 51.350,67 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, koje zatezne kamate teku i to:
- na iznos od 19,86 EUR od 01. travnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 83,05 EUR od 01. studenog 2008. godine do isplate,
- na iznos od 43,94 EUR od 01. prosinca 2008. godine do isplate,
- na iznos od 106,52 EUR od 03. siječnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 115,39 EUR od 03. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 121,33 EUR od 03. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 104,97 EUR od 01. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 108,10 EUR od 01. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 83,10 EUR od 02. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 64,70 EUR od 01. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 69,59 EUR od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 79,29 EUR od 01. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od 78,45 EUR od 01. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 68,63 EUR od 03. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 87,04 EUR od 01. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 101,81 EUR od 01. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 117,78 EUR od 26. veljače 2010. godine do isplate,
- na iznos od 148,53 EUR od 27. ožujka 2010. godine do isplate,
- na iznos od 146,48 EUR od 01. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 141,07 EUR od 01. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 151,60 EUR od 01. lipnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 242,79 EUR od 15. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 224,01 EUR od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 281,36 EUR od 01. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 261,55 EUR od 01. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 231,44 EUR od 03. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 296,92 EUR od 01. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 377,68 EUR od 19. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 317,87 EUR od 01. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 340,88 EUR od 01. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 314,17 EUR od 01. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 319,03 EUR od 01. svibnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 432,08 EUR od 01. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 443,09 EUR od 01. srpnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 537,54 EUR od 26. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 489,02 EUR od 01. rujna 2011. godine do isplate,
- na iznos od 435,91 EUR od 01. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 420,12 EUR od 01. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 416,12 EUR od 01. prosinca 2011. godine do isplate,
- na iznos od 445,22 EUR od 14. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 42.482,64 EUR od 19. siječnja 2012. godine do isplate.
II. Utvrđuje se postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 396,05 EUR.
III. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 4.603,95 EUR te se tuženikov prigovor radi prebijanja u tom dijelu odbija kao neosnovan.
IV. Prebijaju se tužiteljeva i tuženikova tražbina u iznosu od 396,05 EUR.
V. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 50.954,62 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, koje zatezne kamate teku i to:
- na iznos od 94,04 EUR od 03. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 104,97 EUR od 01. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 108,10 EUR od 01. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 83,10 EUR od 02. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 64,70 EUR od 01. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 69,59 EUR od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 79,29 EUR od 01. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od 78,45 EUR od 01. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 68,63 EUR od 03. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 87,04 EUR od 01. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 101,81 EUR od 01. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 117,78 EUR od 26. veljače 2010. godine do isplate,
- na iznos od 148,53 EUR od 27. ožujka 2010. godine do isplate,
- na iznos od 146,48 EUR od 01. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 141,07 EUR od 01. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 151,60 EUR od 01. lipnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 242,79 EUR od 15. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 224,01 EUR od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 281,36 EUR od 01. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 261,55 EUR od 01. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 231,44 EUR od 03. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 296,92 EUR od 01. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 377,68 EUR od 19. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 317,87 EUR od 01. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 340,88 EUR od 01. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 314,17 EUR od 01. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 319,03 EUR od 01. svibnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 432,08 EUR od 01. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 443,09 EUR od 01. srpnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 537,54 EUR od 26. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 489,02 EUR od 01. rujna 2011. godine do isplate,
- na iznos od 435,91 EUR od 01. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 420,12 EUR od 01. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 416,12 EUR od 01. prosinca 2011. godine do isplate,
- na iznos od 445,22 EUR od 14. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 42.482,64 EUR od 19. siječnja 2012. godine do isplate,
u roku od 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 396,05 EUR.
VII. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, naknadi parnični trošak u iznosu od 10.736,02 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između tuženika i korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 116-059/2007 (dalje u tekstu: Ugovor) od 22. ožujka 2007. kojim je korisniku kredita KI odobren kredit u iznosu od 243.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je tužitelj s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa koji su nastali kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta glavnice vezana uz švicarski franak, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od početka 1. lipnja 2004. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Stoga zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita imao status potrošača, da tužitelj nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je sporna visina tužbenog zahtjeva te ujedno ističe prigovor zastare. U nastavnom tijeku postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos od 5.000,00 EUR pozivajući se na postojanje svoje tražbine prema tužitelju s osnove tzv. negativnih razlika.
3. Tužitelj je osporio postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju s naslova negativnih razlika te je u odnosu na tu tražbinu istaknuo prigovor zastare.
4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 13. studenoga 2024. postavio konačan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 51.350,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate.
5. Tuženik je podneskom od 27. studenoga 2024. istaknuo prigovor preinake tužbe pozivajući se na činjenicu da je početna vrijednost predmeta spora bila naznačena u iznosu od 13.406,00 EUR, a da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 51.350,67 EUR. Ustrajao je i kod prigovora zastare u odnosu na tužbeni zahtjev koji prelazi iznos od 13.406,00 EUR.
6. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o ustupu tražbine (list 7-12 spisa), Ugovor o kreditu (list 13-19 spisa), obavijest KI (list 26 spisa), obavijest tužitelja (list 27 spisa), metodologija promjene kamatnih stopa (list 59-60 spisa), izjavu svjedoka MIL (list 65-69 spisa), promotivni materijali tuženika (list 265- 273 spisa), mišljenje Ručević vještačenja (list 274-279 spisa), izjavu svjedoka KI (list 302-304 spisa), obavijesti o promjeni kamatnih stopa, otplatni plan, pregled prometa za klijenta i specifikaciju uplata te izračun efektivne kamatne stope (list 333- 362 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darfin d.o.o. (list 366-371 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka KI (list 396-397 spisa).
7. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) i utvrdio da je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 51.350,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama djelomično osnovan te da je tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 5.000,00 EUR djelomično osnovan.
8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe toga Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak u iznosu od 51.350,67 EUR. Neosnovano tuženik prigovara preinaci tužbe jer prema čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. U konkretnom slučaju prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj je zahtijevao isplatu neodređenog novčanog iznosa, kojega je naknadno odredio nakon provedenog financijskog vještačenja, pa se ne radi o preinaci tužbe.
9. U postupku nije bilo sporno da su tuženik i KI sklopili Ugovor o kreditu, kako se to navodi u tužbi.
10. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svrha ugovora je bila namjenska, a radilo se o stambenom kreditu za kupnju stana korisnika kredita. Navedene činjenice sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka KI kojega je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenim ispravama. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.
11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) sud je utvrdio da su korisnik kredita KI i tužitelj sklopili taj ugovor 10. lipnja 2023. U čl. 2. toga Ugovora je ugovoreno da KI ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.
12. Presudom ovoga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom 5. njezine izreke, uz ostalo je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 5. njezine izreke.
13. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
14. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.
16. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
17. Navedena pravomoćna presuda P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Ovo stoga jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik KI. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.
18. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.
19. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili KI i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač KI dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Navedeno je sud utvrdio i na temelju iskaza svjedoka KI kojem je sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njegova iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema kuni koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema kuni. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj Ugovor o kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između KI i tuženika po ocjeni suda također nepoštene i ništetne.
20. Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem u ukupnom iznosu od 51.350,67 EUR. Iz nalaza i mišljenja vještaka također proizlazi i da razlika između anuiteta valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 396,05 EUR. Navedeni nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio jer je vještak u cijelosti postupio sukladno zadatku koji mu je odredio sud, jer je dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa i jer u konačnici nikakvih primjedaba stranaka na taj nalaz i mišljenje nije bilo. Naime, tuženik se u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka očitovao da mu ne prigovara u matematičkom smislu te da ne traži usmeno iznošenje nalaza i mišljenja vještaka, već da je i nadalje sporna osnova tužbenog zahtjeva.
21. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 51.350,67 EUR.
22. U odnosu na zatezne kamate valja reći da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 5. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.
23. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.
24. Slijedom navedenog, o postojanju tužiteljeve tražbine u iznosu od 51.350,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.
25. Vještak je u nalazu i mišljenju na prijedlog tuženika zasebno iskazao negativne razlike, za koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 5.000,00 EUR ali ih je vještak utvrdio u iznosu od 396,05 EUR.
26. Naime, korisnik kredita je na temelju Ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku. Prema tome, u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik ima tražbinu prema korisniku kredita po osnovi ispunjenja ugovorne obveze. Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik ovlašten zahtijevati ispunjenje.
27. Odredbom čl. 84. st. 2. ZOO-a koja uređuje odnos primatelja tražbine i dužnika u slučaju sklapanja ugovora o cesiji propisano je da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. U konkretnom slučaju tuženik je prigovor radi prebijanja mogao istaknuti korisniku kredita (ustupitelju) u svakom slučaju prije nego što je obaviješten o cesiji jer je taj prigovor mogao istaknuti već u trenutku kada je korisnik kredita platio pojedine anuitete u manjem iznosu. Kredit je u cijelosti otplaćen prije sklapanja ugovora o cesiji pa su u svakom slučaju obje tražbine nastale prije sklapanja ugovora o cesiji. Dakle, prigovor radi prebijanja tuženik je mogao istaknuti korisniku kredita do trenutka kada je saznao za cesiju pa taj prigovor sada može istaknuti i tužitelju kao primatelju sukladno odredbi čl. 84. st. 2. ZOO-a.
28. Stoga sud utvrđuje da postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 396,05 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok da ne postoji u preostalom iznosu od 4.603,95 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude
29. Sud je utvrdio postojanje tužiteljeve i tuženikove tražbine i potom izvršio prijeboj tih tražbina u iznosu od 396,05 EUR, o čemu je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude. Prijeboj je izvršen sukladno odredbi čl. 171. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Tuženikova tražbina u iznosu od 396,05 EUR prebijena je s najranije dospjelim tužiteljevim tražbinama u istom iznosu, tako da je tuženik nakon prebijanja dužan platiti tužitelju razliku u iznosu od 50.954,62 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku iza dospijeća preostalih pojedinačnih neprebijenih iznosa tužiteljeve tražbine do isplate (točka V. izreke presude). Nakon izvršenog prijeboja tužiteljev zahtjev je u dijelu za isplatu iznosa od 396,05 EUR zbog djelomično osnovanog prigovora radi prebijanja odbijen kao neosnovan (točka VI. izreke presude).
30. Neosnovan je tužiteljev prigovor zastare jer je odredbom čl. 198. st. 1. ZOO-a propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. U konkretnom slučaju tuženikova tražbina dospijevala je u pojedinačnim iznosima u razdoblju od 30. travnja 2007. do 30. rujna 2008., dok je tužiteljeva najstarija tražbina dospjela 31. ožujka 2008. Stoga, u trenutku kada su se međusobne tražbine susrele, što znači u trenutku kada su i tužiteljeva i tuženikova tražbina bile dospjele, niti jedna tražbina nije zastarjela jer nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.
31. S obzirom na to da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (1%), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, sud utvrđuje da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak. Tužitelju u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/2023, dalje: OT) u iznosu od 1.000,00 EUR, sastav podnesaka od 12. rujna 2023., 4. prosinca 2023., 13. studenoga 2024. i 24. prosinca 2024., svih po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 1.000,00 EUR po podnesku, zastupanje na ročištima 27. veljače 2024., 6. veljače 2025. i 31. ožujka 2026., sva po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 1.000,00 EUR po ročištu te pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 OT u iznosu od 100,00 EUR, što zajedno iznosi 8.100,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 2.025,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, sudska pristojba na tužbu i na presudu u iznosu od 361,02 EUR, što sveukupno iznosi 10.736,02 EUR, na koji iznos tužitelju teku zatezne kamate od dana donošenja presude do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki VII. izreke presude.
Zagreb, 28. travnja 2026.
Sudac
Sandra Rotar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
