Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1630/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njene punomoćnice RŠ, odvjetničke vježbenice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj br.5140030250-60010466582/2007 sklopljen dana 12.01.2007. godine između tužiteljice ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.“

II. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužiteljici ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.200,92 eura (tisućudvjestoeuradevedeset- dvacenta) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 2.07.2018. do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužiteljici ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 728,07 eura (sedamstodvadesetosameurasedamcenti) sa zateznim kamatama počev od 28. travnja 2026.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška u iznosu od 218,75 eura (dvjestoosamnaesteurasedamdesetpetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi prema određenju suda, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 27. studenog 2025. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 12.01.2007. sa pravnom prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopila Ugovor o kreditu br.5140030250-60010466582/2007, a prema kojem joj je prednik tuženice kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 85.300,00 CHF. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita koji je iznosio 27 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Nadalje, u članku 9. ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita,sukladno poslovnoj politici banke. Obzirom da je tužiteljica kao korisnik kredita odlučila prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit, tuženik joj je dana 2.07.2018. naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 9.048,33 HRK / 1.200,92 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450. Sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO/05 dopušteno je ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Stoga, ova odredba je ništetna iz razloga što je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije pojasnio tužitelju u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Kako je i ranije navedeno prema članku 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na tuženiku. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a usto se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269. -272. Zakona o obveznim odnosima. Povrh svega tužitelj napominje da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 05. studenog 2020.g. donio zaključak pod brojem Su IV-308/2020 u kojem navodi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Nakon toga Vrhovni sud RH donosi presudu poslovni broj Rev-112/2018 od 09. ožujka 2022. kojom prihvaća reviziju tužitelja, preinačava presudu drugostupanjskog suda i potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu utvrđena ništetnom, a kreditor obvezan da isplati nazad naplaćenu naknadu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Nakon toga Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev 43/2022 izražava identičan stav. Potom Ustavni sud RH 13. srpnja 2023. donosi odluku u objedinjenim predmetima broj U-III3231/2022, U-III-7491/2022, U-III- 236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023, kojom odbija ustavne tužbe banaka, a ujedno i tužbu banke podnesene protiv prethodno navedene presude Vrhovnog suda RH broj Rev-112/2018. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.

2. U odgovoru na tužbu od dana 8. siječnja 2026. tuženica osporava osnovu tužbenog zahtjeva, osporava tužiteljici status potrošača, ističe prigovor zastare, te prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ali ne spori da je tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita dana 2.07.2018. naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 9.048,33 HRK. Ugovor o kreditu otplaćen je u srpnju 2018., a sklopljen u siječnju 2007. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 85.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 1.200,92 EUR, ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 05). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 9. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi za prijevremenu otplatu kredita jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022. st. 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove prijevremene otplate kredita. Posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Naime, čl. 9. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio(NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03).Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 9. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno.

3. Podneskom od dana 14. siječnja 2026. tužiteljica osporava navode iz odgovora na tužbu, poziva se na presudu VSRH poslovni broj Rev 112/18-2, te ističe da je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

4. Sud je na pripremnom ročištu dana 14. travnja 2026. prihvatio prigovor tuženice u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi , te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 1.200,92 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.). Naime, tužiteljica je u ovom sporu istaknula zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 1.200,92 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008.).

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost je li neposredno pregovarala s prednicom tuženice o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, je li od prednice tuženice dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, na okolnost statusa potrošača, te izvršio uvid i pročitao dopis tužene od 24.09.2025. (list 7. spisa), Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 (list 8.-17.), Isplatni nalog (list 18.), pregled prometa za klijenta (list 19.), Otplatni plan (list 20.-25.), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (list 40.), ovjerenu Izjavu VŠ iz [adresa] i ŠŠ iz [adresa] (list 41.-47.).

5.1. Kako je u odgovoru na tužbu tuženica učinila nespornim visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljica je odustala od prijedloga za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine naplaćene naknade.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe članka 9. Ugovora o kreditu od 12.01.2007. kojom je ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku 30 dana unaprijed, a u kojem se slučaju obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom.

7. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija tužene, odnosno da je tužiteljica dana 12.01.2007. sa pravnom prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopila Ugovor o kreditu br.5140030250-60010466582/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka dana 17.01.2007. pod brojem OU-66/07, te da je tužiteljica prijevremeno konačno otplatila kredit i zbog toga platila naknadu u iznosu od 9.048,33 HRK / 1.200,92 eura.

8 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno, je li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, je li tužiteljica platila prednici tužene iznos za koji ista nije imala pravnu osnovu, status potrošača, je li nastupila zastara potraživanja.

9. Prije svega sud napominje da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne sa tuženicom, potrebno je reći da iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registra u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d., pa je slijedom navedenoga, tuženica sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, i kao takva je pasivno legitimirana u ovom postupku.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni Ugovor zaključila u Slavonskoj banci d.d. kao fizička osoba, nije bila vlasnica tvrtke niti obrta i kredit je iskoristila za renoviranje kuće u kojoj je tada živjela sa obitelji. Napominje da je u Slavonskoj banci već imala realiziran drugi kredit u kunama, a upravo su joj predmetni kredit preporučili u CHF valuti kao povoljniji i zbog čega je i realizirala taj kredit i s njim zatvorila kredit u kunama. Nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama jer joj je Ugovor dan na potpis kako je sačinjen u banci i nitko joj nije rekao da će morati plaćati naknade, niti joj pojašnjavao o bilo kakvim naknadama. Ugovor je pročitala prije potpisivanja, a niti u banci, a niti kod javnog bilježnika joj nitko nije posebno pojašnjavao ugovorne odredbe. Kredit je bila prisiljena zatvoriti zbog povećanja rate i kada su joj rekli da mora platiti određenu naknadu ako želi prijevremeno zatvoriti kredit, nitko joj nije rekao nominalni iznos te naknade, kako se dolazi do izračuna te naknade, što čini ta naknada i koje troškove pokriva, već samo da tu naknadu mora platiti ako želi zatvoriti kredit. Da nije platila tu naknadu, sigurno ne bi mogla zatvoriti kredit koji više nije mogla plaćati zbog velikog rasta rate, radi čega je podigla drugi kredit za zatvaranje predmetnog.

10.1. Iz Ugovora o kreditu (list 8.-17.) proizlazi da je odredbom čl. 9. Ugovora, ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku 30 dana unaprijed, a u kojem se slučaju obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Navedena odredba, kao niti bilo koja druga ugovorna odredba, ne sadrži podatak koliko iznosi navedena naknada, što ona obuhvaća, koje troškove pokriva, pa sud zaključuje da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužiteljica može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor koji je jednostrano određivao uvjete prijevremene otplate kredita, kao i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovakav način ugovorne odredbe ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužiteljica) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

10.2. Iz dopisa tuženice od 24.09.2025. (list 7.) proizlazi da je tužiteljica na ime prijevremene otplate predmetnog kredita platila naknadu (izlaznu naknadu) od 9.048,33 hrk dana 2.07.2018., a isto je utvrđeno uvidom u pregled prometa za klijenta od 23.09.2025. (list 19. spisa).

10.3. Ostale izvedene dokaze vezano za otplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu, sud nije posebno obrazlagao, jer se radi o nespornim činjenicama među strankama.

10.4. U odnosu na priloženi Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/2014.), treba napomenuti da se isti ne primjenjuje na predmetni ugovorni odnos nastao 12. siječnja 2007.

10.5. Ovjerene Izjave svjedoka LŠ iz [adresa] (list 41.-43. spisa) i ŠŠ iz [adresa] (list 44.-47. spisa) sud nije cijenio kao vjerodostojne, nego paušalne i usmjerene isključivo ka pogodovanju tuženoj. Naime, navedeni zaposlenici tuženice nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog Ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi sa spornom ugovornom odredbom, dok u odnosu na naknadu štete koju tuženica kao Banka trpi prilikom prijevremene otplate kredita, navode uopćeno, a ne navode koju je to eventualnu štetu tuženica pretrpjela kod pr ijevremene otplate konkretnog kredita, odnosno koje je to pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita.

11. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

12. Cijeneći izvedene dokaze, sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 12.01.2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.). Sukladno čl. 3. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Odnosno, da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

14. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak1.); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

14.1. Odredbom čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, te odredbu o ukupnom trošku zajma.

14.2. Sukladno odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14.3. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14.4. Odredbom čl. 87. st. 1. je propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005.) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

15.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kako je navedeno. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16.1. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 9. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužene mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16.2. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženoj je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika prednika tužene koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelj ici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit zaključila tužiteljica kao fizička osoba, da je odobren namjenski u svrhu adaptacije kuće. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je bila vlasnica obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj ica u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

16.3. Naime, tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici u smislu odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije dokazala u ovom sporu.

17 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li tuženica i tužiteljica pregovarali oko naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorenu u članku 9. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu, koja u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da su joj u Banci uručili na potpis unaprijed sačinjen Ugovor o kreditu, te joj nitko nije rekao pri interesiranju o kreditu da će morati platiti bilo kakve naknade, a niti su joj u Banci ili javni bilježnik pojasnili ugovorne odredbe. Kada su joj pri prijevremenom zatvaranju rekli da mora radi toga platiti naknadu, nisu joj pojasnili od čega se ta naknada sastoji i koje troškove pokriva, niti kako se dolazi do izračuna te naknade, a da je odbila platiti tu naknadu, smatra da ne bi mogla zatvoriti kredit.

17.1. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da istoj nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. izlazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelj ici ponuđen na potpis gotov i unaprijed sastavljen Ugovor. Naime, tužiteljica iskazuje da od strane djelatnika Banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 9. Ugovora o kreditu), kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o prijevremenoj otplati kredita, nije bila jasna i razumljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine prilikom sklapanja Ugovora. Pored navedenog, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a niti je bila informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i koji stvarni troškovi ulaze u tu naknadu. Tuženica je tužiteljici trebala obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za njezin izračun i na taj način se uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu ugovornu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

17 .2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako tužiteljici takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužiteljici trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njene financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužiteljici omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužiteljice, istoj predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, te da je odbila potpisati ugovor zbog sporne ugovorne odredbe, ne bi mogla ishoditi kredit. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17.3. Ovdje treba reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17.4. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno čl. 4. i 6. zakona o obveznim odnosima.

18. U odnosu na navode tuženice da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, da je tužiteljica njime dobila na raspolaganje 85.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu 1.200,92 eura, pa se stoga radi o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za navesti je da spornom odredbom ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obradu kredita, nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženicom i drugim bankama, onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (tako u odluci VSRH Rev 112/2018-2 od 09.03.2022.).

19. Također trena napomenuti i to da prema odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

19.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. te odredbe dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a prema stavku 3. u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

19.2. Dakle, odredba čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi Banci štetu samo ako ju je Banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

19.3. Tuženica bi imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 24/2021 -2 od 21.02.2023., Rev 112/2018-2 od 9.03.2022., Rev-43/2022- 2 od 14.06.2022.).

19.4. Naime, utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

19.5. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Dakle, prijevremenom otplatom kredita, tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.

19.6. Tuženica u ovom postupku u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, dok je u postupku utvrđeno da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice).

19.7. Naime, uopćenim tvrdnjama o pretrpljenoj šteti zbog prijevremene otplate kredita, tuženica nije dokazala da je pretrpjela štetu u odnosu na konkretni Ugovor o kreditu.

20. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o članku 9. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te kako tuženica nije dokazala da joj je nastala šteta/troškovi zbog prijevremene otplate uprvao konkretnog kredita, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog dijela odredbe članka 9. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

21. Stoga je sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz članka 9. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.“

22. Ovdje treba naglasiti i to da sporne ugovorne odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne mogu biti nepoštene, ovaj sud ukazuje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima jer da ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnima iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

23. Također valja napomenuti i to da shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 101/2017.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9.03.2022.).

24. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbo čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

25. Nadalje, tužena je u odgovoru na tužbu učinila nespornim datum i visinu plaćene naknade, a isto je tužiteljica dokazala i priloženim dopisom tužene od 24.09.2025. i pregledom prometa za klijente od 23.09.2025. (list 19. spisa) pa je stoga tuženica iznos od 1.200,92 eura, dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu , prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imat i za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom , potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

25.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove , moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

25.2. Slijedom navedenog, tužiteljici zatezna kamata na iznos od 1.200,92 eura pripada od dana plaćanja 2.07.2018. pa do isplate, u visini stope zatezne kamate po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

27 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

27.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 946,82 eura, uvećan za sudske pristojbe na tužbu i presudu prema određenju suda.

27.2. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška je osnovan do iznosa od 728,07 eura, a sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 150,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 14.01.2026. od 150,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 14.04.2026. u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i na ročištu za objavu presude od 28.4.2026. od 75,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV- a od 131,25 eura (Tbr. 46.), te plaćene pristojbe na tužbu od 35,91 eura, te na presudu od 35,91 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

27.3. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 218,75 eura, nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio na pripremnom ročištu, radi čega je odlučeno kao pod IV. Izreke.

U Osijeku, 28. travnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužiteljice

2.Punomoćniku tuženice